Slušam
kako govoriš o Svemiru
i o tome kako znaš gde zvezde spavaju,
kako žive i nestaju.
Slušam kako govoriš o Bogu
i o tome kako znaš gde zvezde spavaju,
kako žive i nestaju.
Slušam kako govoriš o Bogu
i
kako znaš ko je On,
kako
planete stvara,
kako
se u dahu širi i skuplja,
pa
možda u tom stvaranju ponekad i zaluta.
Slušam
kako govoriš o silama
koje
drže čitav Univerzum celim,
i
kako znaš da ni iz čega sve postaje.
A
o silama koje nas cepkaju na deliće,
ne
govoriš.
I
ne želiš da čuješ,
kad
moj glas pričajući o tome zatreperi.
Pričaš
sa sobom kao sa Bogom
i
kažeš kako sve znaš.
Dok
u mene gledaš, govoriš
da
samnom pričati se ne može,
da
te gušim i pritiskam,
da
te moje misli i reči progone
i
da su moja dela za tebe glupa.
O
ličnim stavovima i odlukama
ne
govorim više,
za
tebe ih nemam i neću ih steći,
ako
ih nekad i pomenem,
znam
da će jaz izmedju nas biti još veći.
Kako
znaš toliko,
a
ne osećaš
kako
te zapravo želim dotaći
svojom
nutrinom i čistotom.
Evo
pitam i Univerzum,
kako
se može toliko znati
a
ne spoznati
nešto
tako veliko i veličanstveno
kao
što je ljubav u nečijem oku?
Slušam
kako govoriš o savršenstvu
i
kako znaš da je to tvoj jedini cilj
i
ono čemu stremiš.
Kako
da govorim sa Tobom
kao
sa Bogom
kad me ne
prihvataš onakvu kakvu me vidiš?