четвртак, 30. август 2018.

OD BUĐENJA DO BUDNOSTI - RETROSPEKTIVA - prvi deo

Ispričaću vam svoju priču, jer smatram da je tako najbolje. Iskreno, uvek sam rađe volela da čujem nečije iskustvo pređenog puta nego samu filozofiju nekog učenja.
Sećam se tog perioda kada sam prolazila kroz faze otkrivanja veće istine od one u kojoj sam verovala i u kojoj sam živela. To su bile faze buđenja mog uma za višu svest i postojanje drugih dimenzija mog bića od one za koju sam verovala da jedino postoji.
Tenutku tih spoznaja predhodio je dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom, tako se bar predstavio da je, koji je bio tu, po božanskom nalogu u cilju da mi pomogne, zapravo, hitno mi je bila potrebna pomoć. Nisam baš razumela o čemu se to radi, ali misleći na situacije i izazove koje sam tada imala, tu pomoć sam povezala sa tim. Sada, sa ovog mesta se i ne mogu setiti tih mojih problema, ali sada tek razumem zapravo u čemu je meni bila tako neophodna njihova pomoć.
U svakom slučaju moja prva reakcija je bila strah kojeg je izazvalo njegovo pojavljivanje i sam čin da pričam sa nekim koga ne mogu da vidim. Potom kao dodatak bilo je zastrašujuće suočavanje sa nekim činjenicama i time kako sam ja vodila zapravo svoj život. Ta slika mojih razmišljanja, odnosa koji sam imala prema sebi, što se direktno odražavalo i prema Bogu me je u tom trenutku u potpunosti probudila. Veliki strah koji sam osetila je bio samo pokazatelj nepregledne udaljenosti od sebe same i posledica ulaska velike količine svetlosti u moj tadašnji svet i vrednosni sistem.
Nakon dvomesečnih pitanja što mojih, što njihovih i nakon spoznaje da postoje mnoga bića sa kojima sam ja mogla razgovarati je bio vrhunac mog otržnjenja koji je kulminirao na kraju suočavanjem sa sopstvenim izvorom u sebi, sa samim Bogom. Sve vreme sam nekako znala redosled stvari i to šta nije u redu a šta jeste, šta sve trebam da uradim, gde grešim, šta sam sve prihvatila kao vrednosti i do čega me je to dovelo. Čitav život se odmotavao pred mojim očima ali na posve drugačiji način, ne toliko kroz događaje, koliko kroz način razmišljanja i to kako sam se ponašala prema sebi i prema drugima. i to na koji sam način donosila važne odluke koje su onda usmeravale moj život u smeru koji nije bio u skladu sa mojim bićem već je naprotiv bio u potpunoj suprotnosti.
Možda je samo došao trenutak mog buđenja za ono što zapravo jesam. To sve me podseća na one spavajuće agente iz filmova, koje nakon nekog vremena bude za svoje zadatke i za ono zašta su zapravo došli, buđenje za svoju svrhu, za svoje poslanje. Svakako ću jednom spoznati tačno zašto sam bila tako probuđena i za koji tačno zadatak, za sada samo pratim smernice i putokaze koji me vode do cilja. 
Od buđenja do danas prošlo je deset godina, shvatam da je to jedan period ili ciklus koji se završio i imam potrebu da napravim retrospektivu svega što mi se dogodilo. Meni će biti od koristi da uočim razliku u pomaku svesti, da vidim tu razvojnu putanju po kojoj sam hodala, da prepoznam svaki korak koji sam činila vraćajući se sebi i božanskom izvoru u sebi. Presećna sam što prateći svoj put, ostavljajući trag pisajući ovu priču i sve priče koje sam zapisala u mojim knjigama, mogu biti nemerljiv doprinos svima koji će se probuditi i zakoračiti takođe na put istine.
U trenutku suočavanja sa samim Bogom vreme je prestalo da postoji, tada sam shvatila da vreme za njih i nas nije isto i nema isto značenje. Period tog razgovora ili odnosa za mene je trajao čitavu večnost a u našem poimanju vremena trajao je samo par minuta. Ono šta se dogodilo u tom vremenu je neopisivo rečima, upravo se dogodilo mnogo toga za vrlo kratko vreme. Suočavanje sa sobom i sadržajem mog života, potom molitve koje sam izgovarala tekle kao najlepše pesme ikad ispevane, molitve pevane Bogu koje su sa mene skidale velove svih laži i iluzija, molitve odricanja i čišćenja svega onog što je razdvajalo moje biće od samog izvora ljubavi. Potom sam dobila odgovor u vidu umirenja, da je sve u redu da se ne moram više kajati da samo trebam nastaviti božanskim putem, da će mi biti teško neko vreme ali i da će prestati. Taj osećaj krajnosti u meni je bio posve neprocenjiv i neopisiv, osećaj krajnosti u meni, osećaj nesagledive ljubavi i straha. Da, bili su tu nekako nerazdvojivi, nisam znala zašto, mada u tom trenutku nisam znala više ništa. Sećam se da sam beskrajno plakala, izlivajući reku suza koje nisu mogle da se zaustave, i to samo u par minuta. Sa tim suzama je otišlo puno tereta koje sam nosila a takođe i par kilograma. Bilo je preteško zaista narednih nekoliko meseci. Nisam znala kome da se obratim da mi pomogne da sve to shvatim. Živela sam sa decom kao samohrani roditelj, radila sam kao frizer a pritom sam morala da se snađem i izborim sa svim tim što mi se dogodilo.
Polako se sve smirivalo u narednim mesecima, nastavila sam da radim i sve je nekako bilo isto osim mene iznutra, tu unutra ništa više nije bilo isto. Smenjivala su se razna stanja, emocije, misli, ponekad sam umela da sve to umirim ali najčešće nisam. Falili su mi odgovori i usmerenje. Stalno sam pitala koji je to put kojim trebam ići, šta on to znači, mada sam u sebi znala da moram načiniti neke drastične promene u mom životu. Poslednje reči su bile da će se pojaviti onda kada to bude bilo potrebno, pitala sam se kad je to, zašto ih nema, kao su odjednom nestali, zašto mi se to uopšte dogodilo. Milion pitanja bez odgovora tutnjalo je u mojoj glavi.
Onda se pojavio on, čovek koga sam prepoznala kao deo sebe. Prvi pogled je bio dovoljan da to znam, bez obzira što sam znala odmah da ćemo biti i živeti zajedno. Naš susret je za mene bio prepoznatljiv i dolazak svetla,konačno, nakon dugogodišnjeg mraka. Sada znam da su nam se duše prepoznale i da smo trebali jedno drugom i da je sve vođeno ka tome i da je to vanvremenski susret. Susretanje dvoje koji potiču iz iste duše.

понедељак, 27. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Da bi se uskladili sa Hristovom svešću moramo se odreći negativnog ega. Kako bi to postigli moramo jednostavno svakodnevno vežbati našu pažnju  i budnost na našim mislenim procesom, procenjivati naš vrednosni sistem i sistem uverenja. Vremenom ćemo kao i kada vežbate u teretani postići sve zavidniji nivo oslobađanja od stiska negativnog ega. Ono što predstvalja najveći izazov u celoj ovoj priči, to vam govorim iz iskustva je naš odnos prema našem unutrašnjem detetu, to je psihički deo nas u kom su pohranjena sva naša iskustva, doživljaji, traume, sećanja i uverenja, ali svakako postoje mnoge tehnike koje nam pomažu da se oslobodimo tog nakupljenog đubreta. U vreme kada sam ja bila probuđena nije bilo toliko tehnika ili bar do mene nisu dolazile, pa sam pribegavala jednom prirodnom procesu a to je zdravo razumskom rasuđivanju, odricanju, stalnoj pažnji i disciplini uma. Stalno sam menjala razmišljanja i uverenja, takoreći sam dekodirala svoj um razmišljanjem i usklađivanjem sa hristovom svešću. Tako nisam dozvoljavala nesvesnom delu i negativnom egu da ima kontrolu nad mojim životom, odnosno oduzimala sam mu pravo i moć da to radi, već sam dozvoljavala i birala da to činim iz više svesti i ljubavi. To je bilo za mene razvijanje jedne divne pozitivne navike služenja duši i višoj svesti.

Da bi mogli postići sve gore navedeno postoji nešto još važnije što moramo imati na ovom putu, zapravo ništa ne bi ni mogli postići bez toga a to je posedovanje lične snage. Snaga volje je sila vodilja zdrave ličnosti. To je naš stav koji nam je potreban svakodnevno. To je naša snaga, energija koju koristimo kako bi sproveli sve naše odluke, energija sa kojom kontrolišemo svesno naš život. Mi svakodnevno biramo da imao stav slabosti ili snage. Naša snaga nam je potreban da kontrolišemo naš um da ne bi on kontrolisao nama. Ona je naša odlučnost ili volja da promenimo to što želimo promeniti, hrabrost da učinimo sve korake koji su potrebni da bi ostvarili ono što želimo, snaga koja nam pomaže da istrajemo i da ne odustanemo od cilja. Ako nemamo ličnu snagu i ne izgradimo je nama će manipulisati drugi ljudi, situacije i negativni ego. Naš stav je od vitalne važnosti za naš život. To je takođe imanje vere u Boga i u sebe. To je ona snaga kada ste spremni da rizikujete, da probate čak i onda kada nemate nikakvu pomoć i zaštitu spolja. Naša lična snaga je naše središte, kada se osećate moćno i centrirano. Kada imate ličnu snagu onda vaš um koji rasuđuje ostaje u kontroli nad nesvesnim delom uma i ne dozvoljava da vas negativnosti preplave.
Lična snaga je onaj večiti plamen u nama koji ne dozvoljava da se predamo negativnom egu, plamen u kome se se zapravo sve negativnosti preobražavaju i sagore.
Ako je nemate morate je izgraditi, osvestiti, pomoć u tome mogu biti svakodnevne afirmacije, druženje sa pozitivnim ljudima koji imaju već stabilnu i jaku životnu snagu i volju, meditacija i povezivanje sa prirodom, sport, vežbanje, živa hrana i zdravi uslovi življenja. Stalno vežbanje i kodranje na neki način našeg podsvesnog uma istinom o tome ko smo mi. Ja sam stabilan, pun ljubavi, uravnotežen. Ja sam uzrok svojih svojih stavova, emocija i ponašanja. Ja sam centriran i odlučan u svemu i tome slično. To će vremenom biti od velike pomoći onima koji su izgubili svoju ličnu snagu, odnosno onima koji su se predali vođstvu negativnog ega.
Imanje i razvoj lične snage ide ruku pod ruku sa ljubalju prema sebi. Te dve stvari ili dva ključa su najvažniji i sastavni su deo zdravog koncepta o sebi i slike o sebi. Njavažniji odnos u životu svake osobe je njen odnos prema samoj sebi. Ako smo u lošem odnosu sami sa sobom, bićemo i lošem odnosu i sa drugima. Ako smo van središta sebe onda smo van središta i u odnosu sa drugima. 
Ljubav prema sebi započinje sa razumevanjem da u svetu postoje dve vrste ljubavi. To su uslovljena i bezuslovna ljubav. Uslovljena ljubav je egoistična lubav a bezuslovna ljubav je duhovna ljubav. Duhovna ljubav se primenjuje u odnosu na druge ali se prvo mora osvestiti u odnosu na nas same. S toga se nameće pitanje, kojom ljubavlju volimo sebe?
Da bi mogli napraviti rayliku i shavtiti kojom se ljubavlju volimo, potrebno je da razumemo te koncepte ljubavi.
Bezuslovna ljubav prema sebi je bazirana na razumevanju da mi imamo vrednost i da smo smo vredni ljubavi jer nas je Bog stvorio. Mi smo njegova deca a on nije napravio nešto loše i nešto što nije vredno. Kada se osećamo manje vrednim to značida gajimo misao da i on nije vredan. Naša vrednost je apsolutna vrednost i to je naše duhovno nasleđe.
Ako u to ne verujete iskočiće naš ego koji će ponuditi drugačije vrednosti a njegove vrednosti su bazirane na određenim uslovima i na udovoljavanju tim uslovima. On kaže vi morate biti to i to, morate uraditi to i to, morate biti duhovni, morate vežbati, morate raditi, morate biti savrđeni na dobrom položaju, morate biti uspešni, morate imate dobro plaćen posao.
Mnoge od ovih stvari su plemenite i možemo težiti ka njima i to nije loše međutim to sve nema veze sa našom ljubavlju prema sebi i ličnom vrednošću. Naša ljubav prema sebi i lična vrednost dolaze iz toga ko smo mi, a ne iz toga sta činimo. Ne postoje uslovi koje mi moramo ispuniti. Mi možemo u svom životu činiti sve ispravno ili sve neispravno ali naša vrednost i to koliko smo vredni ljubavi je isto. Najbolja metafora je beba koja ne mora ništa posebno učiniti da bi je mi voleli.
Bog nas voli bezuslovno bez obzira na naše greške, mada smatram da bi iskreno voleo da se malo priberemo. S toga grehovi ne postoje, postoje samo greške iz kojih učimo, greške koje nam pomažu da shavtimo istinu i da biramo svesnije, zapravo nas uče da budemo svesni u svakom trenutku. Greške nas uče da prihvatimo odgovrnost za sebe ali da pritom sebe volimo bezuslovno kao što Bog nas voli. Naša prava priroda i pravi identitet je savršena božija kreacija. Svaka greška je prerušeni blagoslov jer svaka u sebi nosi grumen mudrosti. Obvde smo kako bismo spoznali sebe odnosno Boga. Zakoni upravljaju Božijim Univerzumom, to su fizički, psihološki i duhovni a mi učimo kako se uskladiti sa njima učeći na greškama.
Kakva god da je greška, kada shvatimo lekciju i mudrost koja se u njoj krije onda stičemo pozitivno iskustvo, a onda nikada nećemo morati prolaziti kroz sličnu patnju. Jedino što je važno izbeći zamke negativnog uma je da kažemo sebi da smo apsolutno vredni i puni ljubavi čak iako smo pogrešili u proceni. Prihvatimo da su greške pozitivne i neizbežne onda možemo ustati i krenuti dalje.
Kako ćemo znati da sebe ne volimo bezuslovno, tako što ćemo je automatski tražiti izvan sebe. Ljubav je potreba za preživljavanjem. Idealno je dati ljubav sebi i dopustiti sebi da primimo božiju bezuslovnu ljubav.Ako to nije tako onda ćemo od drugih ljudi tražiti ljubav, odobravanje i prihvatanje. Naša vrednost je onda u njihovim rukama. Nemanjem ljubavi prema sebi stvaramo rupu u našem energetskom omotaču tako da kad nas ljudi kritikuju mi se onda ne možemo zaštiti.
Ideal je da sebi damo mnogo bezuslovne ljubavi i da samim tim dozvolimo da osetimo božiju ljubav, tada možemoda krenemo u život sa osećajem potpune snage i potpune ljubavi pre nego sretnemo drugo ljudsko biće. Jer jedino se tako možemo osećati ispunjeno, celovito i potpuno u sebi jer osećamo jedinstvo sa Bogom. Onda možemo davati ljubav drugima čak iako nas oni ne vole. U biti mi želimo ljubav ali je ne trebamo da bi bili potpuni, nismo vezani ni zavisni da dobijemo  ljubav.
Naš stav je da prvo imamo ispravan odnos prema sebi i sa Bogom. Jer to su dva najvažnija odnosa u našem životu. Tada možemo krenuti u život kao celovita, uzročna, majstorska i nezavisna osoba. Osoba koja je u svetu kako bi davala, a ne sa potrebom kako bi dobijanjem ljubavi ispunila prazninu u sebi.


недеља, 26. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Započeću ovu priču sa pričom o našem negativnom egu i sa izjavom jednog duhovnog učitelja:"Bog jednako čovek minus ego". Zašto baš ova izjava? Zato što moje iskustvo suočavanja sa svojim delom negativnog ega potvrđuje istinitost ove izjave. Uz iskustvo naravno postoje i mnogi dokazi u čitavom svetu koji pokazuju koliko smo kao civilizacija puno postigli na tehnološkom nivou a koliko smo još uvek u neskladu sa samim sobom, koliko nemamo mira i koliko smo u sukobu sa sobom i sa drugima. Ono što bih volela da prvo objasnim, naravno onoliko koliko sam ja to razumela i prihvatila kao tračak istine je razumevanje i to kako funkcioniše naš um i naš ego. Ovo objašnjenje mi je umnogome pomoglo da shvatim kako naša svest funkcioniše i zašto smo mi i kako odvojeni od našeg izvornog stanja.
Negativni ego je ustvari problem od kog svi ljudi na planeti boluju. Njega je stvorio čovek. Nastao je onda kada smo mi kao božija deca inkarnirajući se u telo počeli da se poistovećujemo sa njim. Taj trenutak naše percepcije kada smo pomislili da smo telo i kada smo stavrnost počeli da doživljavamo kroz materijalnu ravan , da je stvanost ono što nam je opipljivo čulima, tada je nastao negativni ego, koji se vremenom samo razvijao na način da naša percepcija uvek izgleda tako kao da smo odvojeni, sami, nepovezani. On ne tumači naša iskustva kao lekcije, izazove ili darove već je uvek ukorenjen u svim negativnim mislima, emocijama i ponašanjima. On nas ustvari blokira da ne vidimo i spoznamo istinu o sebi.On je taj koji se ljuti, opire, svađa, mrzi, ljubomoran je, onaj koji osuđuje, ubija, optužuje, onaj koji nas sve vreme sprečava da vidimo našu veličansvenost stvarajući nam utisak manje vrednosti, straha, stvarajući nam takođe i osećaj krivice, stida i svih ostalih negativnih emocija držeći nas tako na niskim vibracijama daleko od naše suštine. Ta odvojenost je samo osećaj negativnog ega to nije istina, nešto je u šta smo mi poverovali da je istina kao i sa mnogim drugim stvarima u koje smo poverovali a što je dolazilo od njega i što je posledica naše percepcije i poistovećenosti sa našim telom. Mi nismo naše telo, mi nismo naše emocije, mi nismo naše misli, bolesti i stanja, mi nismo ništa od toga. Mi smo čista svest, čista prisutnost, mi samo sve ovo koristimo ali nismo ništa od toga. Kada to uspemo da odvojimo i da se distanciramo onda će se pojaviti jedna sasvim druga dimenzija naše stvarnosti i poimanja i sebe i svega oko sebe.
Mi smo ti koji moramo odlučiti koji ćemo glas slušati. Da li ćemo slušati glas straha i odvojenosti ili glas ljubavi i jedinstva? Svakog trenutka u našem životu mi biramo ili Boga ili negativni ego, samo toga nismo svesni. Uvek možemo biti svesni i birati Ljubav i Boga ako budemo uvek prisutni u svakom trenutku našeg života, ako budemo budni i u pažnji uvek ćemo lako prepoznati šta nam je svesno činiti. Naravno, priznajem da ovo nije nimalo lako upravo jer smo dugo već kodirani i naviknuti da biramo negativni ego, odnosno dugo smo poistovećeni sa negativnim egom, negativnim emocijama i mislima, kada god se pojavi mi uvek mislimo da smo to mi, ne znajući da je naša istina nešto sasvim drugo. Razumeti kako naš um funkcioniše i shvatiti prirodu naših misli je svojevrsno majstorstvo, ali mi i jesmo tu da to majstorstvo i postignemo. Rekla bih da je to naš najveći zadatak i posao.
Počela sam ovu priču od našeg negativnog ega i našeg uma jer je to i izvor odakle je nastao naš neispravan odnos prema sebi, prema drugima pa i prema samom Bogu. Naviknuti da uvek gledamo kroz naočare našeg negativnog ega, misli i emocija, poistovećeni, nismo ni bili u stanju da imamo i uspostavimo pravi odnos sa sobom. U takvom stanju pogrešne percepcije, naravno da smo često birali glas negativnog ega i da smo više grešili u životu a samim tim i donosili pogrešne odluke. Kada smo grešili mi nismo mogli biti usklađeni sa izvorom a kada nismo usklađeni sa sobom onda naravno i patimo i razboljevamo se. Ali svakako zbog svega toga postoji i rešenje, naravno Bog je sve to dozvolio je znao da ćemo se i kroz tu patnju osvestiti, jer ona je iskorišćena kao put. Put od patnje do svesnosti. Onda kada najviše grešimo najviše i patimo ali najviše i učimo i tako se polako vraćamo sebi, jedinstvu i svesti o sebi i istini.
Zato ne brinite za greške, njih će biti jer savršenstvo ne znači ne pogrešiti već svesno ne činiti grešku. Jer mi svakodnevno učimo iz grešaka i Bog nas zbog toga ne voli manje, naprotiv voli nas bezuslovno, međutim vođeni negativnim egom sebi zameramo i ne opraštamo greške, osuđujemo i sebe i druge, kritikujemo, zameramo itd, umesto da samo učimo iz grešaka, preuzmemo odgovornost za svoje postupke i ne činimo svesne greške, mi podpadnemo pod uticaj negativnog ega i ostajemo uronjeni u moru negativnosti,nemoćni da se izdignemo iznad toga.
Negativni ego je centriran samo na sebe, njemu je uvek važno da osigura sebi to mesto i hranu iz negativnih emocija kojima se hrani, zato će sva naša iskustva, doživljene traume i sve ono što imamo u našoj podsvesti gde je sve to i smešteno iskoristiti na način da kombinuje, da nam stvara razne lažne osećaje, neostvarene želje, negativne misli kako bi sebi osigurao mesto Boga koji je zauzeo u našoj svesti. Sigurno ste to stanje puno puta prepoznali i kod sebe i kod drugih, kada je neko egocentričan, besan, nemiran, razdražljiv, nervozan, i sigurno ste koliko puta čuli, vidi ga kako se pravi važan ili kako je pun sebe, ali to su samo neki delovi negativnog ega. Postoje naravno takvi transparentni i sve suptilniji delovi negativnog ega.
Svi mi želimo da budemo u miru, srećni, da vodimo kvalitetan i uspešan život, ali nismo naučili kako da do toga dođemo. Kako da postanemo bogoostvarena biće, kako da volimo sebe, kako da napravimo ravnotežu među svim nivoima našeg bića, kako da se oslobodimo negativnog ega i kako da upravljamo svesno svojim životom i svim okolnostima. Na kraju i ne znamo kako se to naš lični deo uklapa sa božanski planom, svi smo nekako zbunjeni po pitanju svoje svrhe.
Ove stvari su nešto, po mom mišljenju, što trebamo naučiti i stvari koje se trebaju učiti u školama. Ako to ne učinimo svesno, život je tu da nam to i omogući na razne načine, često je to učenje kroz patnju i bolesti, jer bolesti nisu ništa drugo do naša odvojenost od sebe i svoje suštine. Što smo dalje od sebe to je patnja veća, što smo ukorenjeniji u uverenjima i programima negativnog ega to je patnja veća, ona je samo znak da nismo u ravnoteži i da nismo usklađeni sa sobom sa  božanskim delom u sebi i sa univerzalnim zakonitostima.
S toga proceniti sopstveni sistem vrednosti i pročistiti ga je jedan od veoma važnih i velikih zadataka u našem životu, mišljenja sam da je to prvi korak ka bogostvarenju, posumnjati, proveriti i odbaciti sve ono što nam ne služi, tako zapravo počinjemo i čistiti našu kuću, naš dom u kome treba da obitava gospodar a to smo mi, naša duša.
Hrist, Buda i mnoga druga duhovna bića koja su dolazila na planetu Zemlju dolazila su po zadatku da se nama ljudima pomogne u tom procesu osvešćivanja i procesu usklađivanja sa izvorom u sebi, zapravo sa višom svešću. Nama najpoznatiji duhovni učitelji su bili naravno Hrist i Buda i još neki, oni su nam prenosili i ostavljali to znanje i put kako doći do bogoostvarenja. Hrist je doneo reč i kosmičko znanje da se preko njega vratimo kući, doneo je reč koja bi nam služila kao mač kojom ćemo preseći sve naše vezanosti za ovaj materijani svet i za sve lažno što je u njemu, mač kojim ćemo preseći sve poistovećenosti i povezati se sa pravim izvorom.

Uravnotežiti sve delove našeg bića je još jedan od naših važnih poslova. Napraviti ravnotežu između duhovnog, mentalnog, emotivnog i fizičkog tela i ravnotežu našeg uma koji je sastavljen iz tri dela - nadsvesti, svesti i podsvesti. Tri uma bi idealno trebali biti povezani i funkcionisati u skladu sa najvišom svešću. Međutim najčešće je podsvest odvojena od više svesti i u kontroli je našeg negativnog ega, samim tim je to i najveći deo našeg razumevanja i posla, kako ujediniti tri dela uma i uavnotežiti sve delove svog bića. Zbog toga što je to jedinstven zadatak i posao zato su duhovna bića i duhovno vođstvo uvek tu da nam pomognu u tome ali samo onda kada mi to prepoznamo i zaista poželimo da uradimo taj posao. Zato je sve više probuđenih duhovnih bića koji se međusobno povezuju, prepoznaju, poštuju i čuvaju, bića koja se trude da svojim iskustvom prolaska kroz ovaj proces pomognu i drugima, onoliko koliko mogu i koliko su i sami iskusili deo puta. Svako je tamo gde treba da bude sa onim što mu je dato da uradi i u okuženju u kom treba biti da bi ostvario svoju misiju i ono za šta je i probuđen. Otuda i toliko tehnika i načina, knjiga, sve nam je na raspolaganju, svako samo bira šta je to što će njemu u određenom trenutku odgovarati.

Ja zaista poštujem sve ono što su takvi ljudi učinili prvenstveno u svom životu a onda i u životima mnogih od nas, prolaskom kroz slično iskustvo shvatam neizmernu vrednost toga i beskrajno sam zahvalna na svemu što sam prošla, na svakoj pomoći koju sam nesebično dobila, na svakom koraku koji sam učinila, na svakom daru koji sam dobila, na svakoj stazi kojom sam prošla, na veri, na vođstvu, na hrabrosti, na volji, na snazi, na svakoj lekciji i izazovu, na svakoj nesebičnoj podršci koju sam dobijala svakodnevno od supruga, od prijatelja, od srodnih duša. Sve je to bilo usmereno kao pomoć da postignem svoj cilj, naravno i da taj put osvestim i kada dođe vreme to sa drugima i podelim na svoj način. Zato je potrebno da svi budemo autentični i pratimo svoju vokaciju i način, da odaberemo onako kako to nama najviše odgovara.

уторак, 7. август 2018.

O PROŠLOSTI VIŠE NI REČI

O prošlosti više ni reči,
ne dam joj da mi ukrade i ovaj tren.
Ušunjaj se tiho ispod novog pokrivača
i voli me onako kako samo umeš i znaš.

Ti, ne govori više.
Pusti da večnost u nama govori i diše
dahom ljubavi od koje smo stvoreni.
Iskorači na stazu koja sija sjajem 
našeg najlepšeg sunca i dođi u tišini.

Ponesi ljubav na vrhovima prstiju
i pusti nek plešu po meni, 
po ženi koju znam da oduvek voliš.

Čekaću te u sutone meke,
ćutaću dok odbrojavam korake neke,
prepoznavajući u mnoštvu samo korak tvoj.

Ja neću o prošlosti više.
Ostaviću samo jedan zagrljaj čist
moje tople i predivne duše,
neka te čeka,
kad stigneš jednom na moj prag.