четвртак, 24. новембар 2016.

KRAJ SVIH NESVESNIH STRAHOVA

Sumorno jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja. Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači. Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu. Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da, sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi. To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg Novi, 1.06.2016.


субота, 5. новембар 2016.

ČISTO BIVANJE


Osetih kako u meni ništa ne postoji, negacija negacije pokazuje da je ipak sve tu. Pomislih da je ovo stanje čistog bivanja, bez ličnosti i vezanosti. Tu i tamo tumaraju neke sitnice, ali je bivanje ono što primećuje i svedok je svemu što postoji, čak i samom sebi.
U svakom trenutku može odlepršati i otići, a opet biti ovde i sada.
Samo postoji, nesputano, neodređeno, neuhvatljivo, nežno i suptilno, neočekivano i očekivano, neizvesno i izvesno. Da li je to duša moja? Osećam da nije moje telo, nije ni um, tako je jednostavno i savršeno.
Trenutak večnosti uhvaćen u materiji, neograničen i slobodan.
Da, to sam Ja, Ja Jesam.
Nestale su sve priče, tonovi, teorije i predrasude.Trenutak u kome je sve i ništa. Mesto spajanja večnog i promenljivog. Tačka spajanja svih svetova, mesto gde sve postaje jedno.
Posmatram sebe, tu sam sa zadacima i sledećim koracima, spremna da nastavim, lagano ili brzo, svejedno je nakon spoznaje bivanja.
Svaki korak u bivanju, bitan je i važan. Nezamenljiv je. Kakav god da je, baš takav, vodi te ka sebi , ka onom što jesi.


ZAGRLJAJ TIŠINE

  To što ćutim samo znači da primećujem, ne opirem se, puštam da sve nejasnoće isplivaju i napuste me, stopljene sa svetlošću dana i obrisima plavetnila na prozoru. Ćutim, dok se okean misli peni u nutrini. Ćutim, jer čemu reči, ne mogu one uvek ublažiti bol i isceliti rane.
Dodir bi bio više od reči, iskren, spontan i nežan. Dodir bez reči koji ohrabruje, i daje snagu sledećem koraku.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.



субота, 11. јун 2016.

SAMO ŽIVOT U POKRETU MOŽE IMATI SMISAO I SVRHU

Godinu dana je prošlo otkad sam se pridružila grupi na fejzbuk stranici koja je najavljivala, u pravom smislu te reči, kraj svih nesvesnih strahova. Zahvalna sam za divno druženje, poslužilo je kao putokaz kretanju i rastu moje duše.
Tragajući za mudrošću i načinom kako da prevaziđem izazove i stanja u kojima sam se našla, pojavio se tračak svetlosti u tunelu, božanska svetiljka koja je obasjala put i pomogla da zavirim u svoje bezgranične mogućnosti i podstakla me da osmislim korake koje sam želela da ostvarim.
Mogu slobodno reći da je Univerzum uslišio moje potajne molitve, one su bile usmerene na to da pronađem drugaricu, prijateljicu, srodnu dušu, nekog sa kim se mogu družiti i deliti svoje snove. Na moje iznenađenje Univerzum mi je podario mnogo više od toga, ženu koja na poseban način voli sebe, ljude i svoj život.
Malo je nas koji volimo svoj život i prihvatamo ga onakvim kakav on jeste, malo je nas koji ga cenimo upravo zbog mudrosti koju nosi u sebi i ljubavi koju na različite načine ispoljava.
Moja prijateljica svoju ljubav ume da usmerava prema životu, ma kakav on bio, možda nije uvek onakav kakav bi želela da bude, ali ona uživa u njemu i koristi sve prilike koje joj otvara da bi uvidela i spoznala suštinsko u njemu. Pristupa poslu i svakom zadatku s ljubavlju i odgovornošću i sve što radi postaje mnogo lakše jer u svemu vidi pozitivne strane i mnoštvo mogućnosti. Otvorena je za učenje, rast i saradnju. Kroz razgovore i druženja ona pomaže da postanemo svesni radosti i lepote u nama.
Ja sam tada ispružila svoju ruku ka njoj sa potpunim poverenjem, ona je svoju pružila na isti način. Svi smo potrebni jedni drugima, svi smo povezani jer svi smo duše božanske i imamo svoju ulogu u ovom životu. Hvala na toplom dlanu!
Svi prvenstveno otkrivamo ljubav u nama samima, a ona nas onda povezuje u zajedništvo prepuno istinske i beskrajne mudrosti i dobrote. Naša saradnja je urodila plodom, nakon određenog vremena i rada. Kroz tu saradnju moje najdublje želje i htenja su postale stvarnost.
Upoznati sebe, zavoleti i ostvariti potpuni potencijal duše, to je bila moja istinska želja. Prevazići strahove, povratiti samopouzdanje i otvoriti se prema životu, bio je sledeći korak ka ostverenju najdubljih potreba.
Trenutno sam na tromesečnom radu u inostranstvu, odvojena od porodice i svega sto čini zonu mog komfora. Sada ono što je bila priča postaje moj život. S lakoćom uspostavljam kontakte sa ljudima, prihvatam da mi život donese sve šta mi je potrebno i odnese sve što me opterećuje, zahvalna na svemu, a ponajviše na neprekidnoj vezi sa srcem i dušom.
Mogu vam reći, s radošću koju nisam dugo osetila, da je veličanstveno, otkrivanje istinskog, najlepšeg i originalnog sebe. Počinjem da uvidjam koliko smo sami sebi najbolje i neponovljivo društvo. Biti sa sobom, uživati u onome što jesmo, ljubiti sebe neopisivo je iskustvo, ali to se može samo kada ostanemo potpuno sami sa sobom.
Strah me je sprečavao da to uvidim, ali ću ispraviti. Strah mi je, ustvari, najviše pomogao da to shvatim. Strah je samo drugo lice ljubavi, i ništa više. Kad se to dosegne nestaju svi nesvesni strahovi.
Moja nebeska drugarica je deo mog životnog puta. Naše bogatstvo se ogleda u nesebičnoj podršci i bezrezervnoj ljubavi. Bodrila me je sve vreme , preslišavala i stalno podsećala na ono šta je istinska želja mog bića. Nije odustajala od mene, jer nikad ne odustaje od sebe. Nije dozvoljavala da stanem, ali je poštovala moj ritam i tempo. Bila mi je primer istrajnosti i odanosti sebi i onome šta radi. Svetlost u njoj nikad ne jenjava, uvek je spremna da pomogne onima koji se traže.
Neizmerno joj se zahvaljujem na iskrenosti, poštenju i posvećenosti. Hvala nebesima na prelepom daru da možemo zajedno da koračamo stazom ljubavi i povedemo bar još nekog putem istine i svetlosti.


недеља, 1. мај 2016.

LJUBAV PREMA SEBI KAO LEK ZA SVE BOLESTI

Najvažnija životna lekcija koju sam trebala naučiti je voleti sebe na ispravan način.
Svi ćete verovatno reći da volite sebe, i šta bi tu moglo biti pogrešno? Priznaću vam da nikada pre nisam razmišljala o tome, nisam ni znala za tu vrstu ljubavi. Bila mi je poznata samo ljubav prema deci, roditeljima ili partneru. Nisam ni slutila da će najveći uzrok mojih stanja i bolesti biti upravo nedostatak ljubavi prema sebi.
U odsustvu pravog značenja ljubavi prema sebi, postojale su samo prazne reči koje sam koristila ne osećajući važnost, sve dok u talasima buđenja i osvešćivanja nisam dobijala sve veću spoznaju o njenoj bitnosti, a istovremeno i njenoj manjkavosti u mom slučaju. Često sam se nakon uvida pitala:”Kako to izgleda voleti sebe, kako se to postiže i šta to znači?”
Mesto koje je trebalo da ispunjava ljubav, ispunjavao je strah, krivica, osećaj manje vrednosti i traumatska iskustva. Ljutnja na sebe bila je samo vrh ledenog brega.
Za početak je bilo potrebno osloboditi se tereta laži, iluzija, potom raznih navika i uverenja.
Spoznati ko sam i odbaciti laž, bio je najveći izazov. Uklonila sam sva lažna uverenja i ideje o konceptu ljubavi na koje sam naišla a koje sam naučila od drugih. Potom sam odbacila sve lažne slike i mišljenja o sebi.Osvestila sam lažna učenja i preispitivala sam sve ono u šta sam verovala.
U otkrivanju istine o sebi vodila me je božanska ruka, rasuđivanje i stalna pažnja nad svim procesima koji su se odvijali unutar mog bića. Posmatrala sam sebe kao pod lupom ili nekim kosmičkim mikroskopom, prateći svoje misli, osećanja i reakcije.
Vođena i istrajna u otkrivanju istine shvatila sam da je sve lažno osim onog što ja jesam, zaista.
Ja jesam jedina istina, a to je ljubav. Ljubav kao istina, ljubav kao bivanje, kao postojanje, kao izvor i kao lek. Lek protiv laži je spoznaja ko smo. Kad sve lažno otpadne nestaju sve bolesti, jer bolesti su ništa drugo do stepen odvojenosti od sebe i od spoznaje ko smo.
Svako od nas ima svoj jedinstven put kojim dolazi do ove istine. Naš život je taj način i put, ako smo voljni da ga tako vidimo. Ako nismo, život će prolaziti i završiti baš kao takav, neshvaćen i besmislen.Naš život je upravo takav, najbolje skrojen i uređen da bi nas odveo do suštine, do naše prave istinske vrednosti.
Vratiću se na svoj život, bio je ispunjen lažima do vrha, pogrešnim ciljevima, uverenjima i namerama. Nabrojaću vam neke od njih sa kojima sam se najčešće suočavala: lakovernost, nizak nivo samopoštovanja, okrenutost ka drugima, radoholičarstvo, perfekcionizam, nezadovoljstvo, zameranje sebi na greškama, mržnja, uslovljavanje, bes i ljutnja. Sve su to bile prepreke koje je trebalo uočiti i prevazići, a život mi je to stalno pokazivao, sve dok jednog dana nisam shvatila poruku. Takav je on, uporan i nadahnut da nas vodi, sa svih stranputica do glavnog puta, do suštine , do apsolutne naše vrednosti. Dolazim do zaključka da je život moj najveći prijatelj, samo ga trebam prihvatiti onakvim kakav jeste i učiti iz njega.
Danas sam mnogo bliža sebi, upoznala sam i otkrila mnoga prostranstva svog bića, oslobodila se laži i svega onog što me je držalo daleko od istine. Osećam sve više istinske potrebe duše. Kad se zagledam u svoje oči, beskrajno plave i duboke, ugledam odraz večnosti i osetim ono što jesam, bezuslovna ljubav, Bog.


петак, 1. април 2016.

TALASI BUĐENJA




Probudila sam se tog jutra sa osećajem straha. Pritiskao me je i pravio dodatnu težinu promeni koja je sledila. Pažljivo sam pratila šta mi se dešava. Strah je proizvodio otpor i govorio da ne želi da se kreće u pravcu u kom bi moje biće htelo i da je to bezveze. Nastavljao je da me opominje: vidi šta sve treba da se uradi, da li je ovo baš pravi put, a šta ako ti se nešto desi, nemoj ovo da radiš, ne idi tamo. Otpor je bio veliki, bolelo me je čitavo telo. Pravac i promena na kojoj sam želela da radim je otklanjanje svih blokada koje sprečavaju da se moja duša u potpunosti izrazi. Razgovor dve krajnosti u meni. Ljubav koja je strpljivo slušala izlaganje, iako se činilo da će me strah preplaviti i da ću potonuti pod naletom panike. Vežbala sam da ostanem u miru i posmatram , kao da gledam predstavu ili film.
Skuvala sam čaj umesto kafe. Na stolu me je čekala otvorena sveska sa zacrtanim koracima i zadacima. Pogledala sam u plan i shvatila da je ovo trenutak promene. Nije bio prvi, samo jedinstven i uočljiv. Veliki korak među mnoštvom običnih koraka. Skok, prepoznatljiv odraz ka beskrajnoj ljubavi. Korak u kome je snaga svih koji idu ovim putem i koji su došli do tačke bez povratka. Nema pada, ni patnje, već samo lagani odraz koji nagoveštava let u beskrajno plavetnilo istine, u slobodu.
Ispunio me je poznati osećaj,kao kad si na početku puta, vidiš ga ali ipak sa oprezom i radoznalo opipavaš, razgledaš. Ispunjen željom da što pre stigneš do cilja, iako je to odredište nepoznato. Osećam da mi anđeli pomažu i podstiču da se pokrenem, jer sam shvatila da postoje programi u podsvesti koji blokiraju nove poteze. Sukob starih uverenja sa novim. Sukob starih navika i onih koje želim uvesti. Tačka večite borbe u nama.
Dan se nastavio sa jasnim uvidima, postojao je put i znakovi na njemu. To nesvesno u meni se bunilo, ljutilo, odbijalo je da sluša savete koje je suprug upućivao. Nisam mogla da podnesem buku i razgovor , izašla sam napolje. Na koga sam ljuta? Na sebe, ustvari. Previše sam vezana za njegov život, za njega samog i mišljenje koje ima o meni. Shvatila sam da je zapravo trenutak odsecanja od prethodnog života i početak zajedničkog učinio da se jako vežem. Možda ne toliko za njega koliko za ono šta je predstavljao, simbol Boga, Oca, za koga sam se silno vezala bez volje da više samostalno učestvujem u životu. Sakrila sam se pod njegovo krilo, ne želeći da ikog sretnem, čak ni sebe samu . Osetila sam stid i krivicu zbog mnogih postupaka koje sam učinila. Zbog toga sam napravila drastične promene ali sam nastavila da živim u strahu od grešaka, od osude, sa grižom savesti zbog svega počinjenog. To nije bilo dobro, ali je bilo potrebno da bih sagledala svoje stanje i pronašla način da to prevaziđem.
Ovo je bio trenutak ponovnog susreta sa prošlošću, videla sam sve kao u ogledalu. Još jedan talas buđenja i susreta sa strahovima, bolom i svime što je nosila. Teško je, ali je neophodno suočiti se, ako želim da idem dalje i pomognem sebi da porastem. Potrebno je da se vidim, licem u lice sa svime što me odvaja od izvora ljubavi koja je u meni, a onda prevaziđem i izdignem se iznad toga.
Važno je da se ne ljutim na sebe, da bih mogla da oprostim sve greške. Da, pre svega, naučim da prihvatim odgovornost za postupke i napravim svesnije odabire, što znači više pažnje i rasuđivanja. Takođe je bitno da se hrabro suočavam sa životnim situacijama i prihvatim emocije kao najbolje prijatelje, njihovo prisustvo mi pomaže da vidim šta trebam promeniti. Poštovaću sebe tako što ću slušati više svoje srce i negovati potrebe duše. Svaki savet i kritiku prihvataću kao informaciju o kojoj ću rasuđivati, a mišljenja drugih neću primati odmah lično. Shvatam da je ovo proces koji može biti predivna igra ako ga prihvatim kao takvog, zato neću žuriti. Prestaću da osuđujem sebe i druge, da bih jasnije čula poruke koje mi život šalje. Ono sto sam trebala razumeti ovog jutra je:"Da bih bila ono što jesam i što želim biti, potrebno je da se suočim sa onim što me sprečava da to budem".
Ljubav nikada ne odustaje od nas. Ona hoće da savladamo sve prepreke, pomaže nam da vidimo gde smo, da razumemo situacije i ljude koje srećemo jer nam postaju ogledala. Traži da probudimo sva čula i osećaje za božansko u nama, upravo da budemo svesni svega u sebi i oko sebe. Pomaže nam da shvatimo da smo jedno sa svime i da se ljubav nikad ne odvaja od nas. Patnja i bolesti nastaju upravo onda kad se odvojimo od sebe, od izvora našeg istinskog postojanja. Bezbroj je načina na koje nas ljubav bodri i podstiče, zato budimo otvoreni da bismo čuli, osetili i prepoznali šta je to šta nam poručuje. Znam da me čeka još promena, očekujem s radošću sledeći talas buđenja.


недеља, 20. март 2016.

NEKONTROLISANE MISLI

Ono što nam često donosi patnju su nekontrolisane i prisilne misli. Nesvesni njihovog kreativnog potencijala, stvaraćemo sve više patnje prihvatanjem i realizovanjem istih. Skoro uvek sledimo njihov tok, manifestujemo upravo ono što nam od njih dolazi kao predlog. Po prirodi su destruktivne, izviru iz straha, ljubomore, brige, ljutnje, neznanja i naše podsvesti. Kontrolišu nas i određuju pravac kretanja, jer bivamo vođeni njima, a ne našom dušom. Takve misli nam donose patnju, teška iskustva ali i velike lekcije. Iz ličnog iskustva, vođena takvim mislima, pristajala sam na raznorazne predloge koji su čak bili i pogubni za mene. Često sam se posle takvih iskustava pitala, šta me je uopšte spasavalo. Tek nakon prolaska kroz patnju bivala sam svesna onoga na šta sam prethodno pristajala i to bez ikakve provere i rasuđivanja. Podložna i u neznanju, sa mnom se moglo lako manipulisati. Zakon privlačenja važi i u njihovom slučaju, stalno će vam se vraćati iste ili slične situacije, ako ništa niste naučili iz njih. U mom slučaju je bilo tako. Teške i nekotrolisane misli nadolazile su mi često, zbunjivale me, sejale nemir i stah. Prepoznavala sam ih ali nisam mogla da zaustavim njihov tok. Govorila sam da mi je u glavi kao u košnici, zujale su i proizvodile nepodnošljivu buku. Oslobađala sam ih se tako što bih na kratko protresala glavu. Tada nisam znala drugačije. U jednom trenutku, koji je praćen intenzivnom patnjom, shvatila sam da sve to kroz šta prolazim mora imati neki smisao. To je bio govor moje duše. Sve ima svoju svrhu i smisao. Stajala sam svesno na vratima svog uma i trudila se da ne dozvolim takvim mislima da uđu u moju glavu, srce, telo, u moje biće. Stražarila sam danju i noću, vežbala i pratila tokove misli i odakle dolaze. One koje su nosile strah i destrukciju odbijala sam, a one ispunjene podrškom i ljubavlju sam prihvatala. Naglasiću da to nisam mogla odmah da primenim u svakom naletu, ali sam vežbala neprestano na pažnji. Takve misli kad prodru u vaš sistem imaju tendenciju da opstanu na račun vaše energije koju im dajete samim prihvatanjem i poistovećivanjem sa njima. One žive na račun naše duše. Zato je jako važno prvo zaustaviti ulazak nekontrolisanih misli, uključiti pažnju, a onda vremenom dolazi do smanjenja intenziteta i većih razmaka između njihovog destruktivnog delovanja. Vežbajući stražu razvijate rasuđivanje i vaša nadčula, tako da će vaš alarm za nekontrolisane misli uvek raditi, bez obzira gde ste i šta radite.
Od nekontrolisanih misli prošlo je puno vremena i vežbanja. Sada su moje misli prilično kontrolisane i čiste, um je postao poslušan i služi višoj svrsi. Naučila sam veliku lekciju o ljubavi prema sebi. Poštujem i neizmerno volim sebe , tako da ne dozvoljavam neznancima da upadaju kad hoće i uzimaju šta im se prohte. Održavam svoj dom čistim. Moja duša može nesmetano da uživa u svom hramu, mestu punom ljubavi i mira.


понедељак, 14. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE-Treći deo

Uviđajući greške i menjajući stare obrasce ili navike, počeo je da se razvija izuzetan dar za kojim sam žudela, a nisam ni znala da postoji, dar koji je neophodan svima nama - dar Rasuđivanja. Često sam govorila suprugu da je on rođen sa tim i da je to zaista najdragoceniji dar i alat. Godinama unazad, ima ih već osam, zajedno smo učili da rasuđujemo, apsolutno o svemu, pre bih rekla da me je učio kao se rasuđuje. Važnost analitičkog rasuđivanja, a ne osuđivanja, ne mogu dovoljno naglasiti. Vežbali smo rasuđivanje u svakoj aktivnosti, dok smo čitali, razmišljali, radili, pravili planove, slušali druge, gledali emisije, filmove, vesti. Apsolutno u svakoj situaciji i o svakoj situaciji smo rasuđivali. Na taj način su se pojavljivale raznovrsne mogućnosti drugačijeg pogleda na probleme i moguća rešenja. Shvatili smo da je često dovoljno da promenimo pogled na situaciju ili stanje i da nam odmah bude lakše ili bolje, čak i fizički.
Na taj način sam se najlakše oslobađala laži, iluzija o sebi, svetu ali i programa lakovernosti. Na ovom putu je uvek puno izazova, iskušenja ali i darova, i sve to nam pomaže da bismo duhovno, emotivno i spiritualno porasli. Naš zajednički život doneo nam je jedan takođe značajan izazov, a to je briga o zajedničkoj porodici , sad već uvećanoj, bilo nas je sedmoro. Stanovali smo u zakupljenim stanovima, sa malo prihoda, decom različitog uzrasta i suprugovom majkom. Trebalo je uskladiti jako puno različitih potreba, ličnosti, želja, obaveza, a pritom ostati u miru i ljubavi. Bilo je teško ali smo sve lakše podnosili jer smo bili zajedno. Gledali smo u istom pravcu puta kojim idemo i imali veru u ono što radimo. Nismo odustajali.
Tako sam iscelila razna stanja i bolesti, a on je već pre toga iscelio svoju tešku bolest jer je ranije krenuo duhovnim putem. Bili smo, naravno i sada jesmo, doktori sami sebi. Vraćajući se prirodnim elementima, kiseoniku, čistoj vodi, ishrani bez mesa i našem božanskom vođstvu, jačali smo imunitet koji je čistio sve što je bilo zatrovano i održavao nas zdravim na svim nivoima. Da bismo uspostavili zdravu ravnotežu, usmerili smo pažnju na povratak Univerzalnim zakonima, duhovnim, istinskim vrednostima i polako postajali dvoje koji praktikuju svoju pozitivnu priču, koja je postala dominatna vibracija unutar nas. Verovali smo, a sada znamo, da je to za nas bio pravi put. Naši životi su primer onoga u šta verujemo, dokaz smo sebi kako se može povratiti i postići stanje čistote duha i tela, blagostanja, mira i potpune ljubavi i prihvatanja.
Ovde sam sa jedinim i iskrenim razlogom da sve ovo podelim sa vama, onako kako sam to doživela i sa željom da pomognem svima koji ovo mogu da čuju i osete kao istinu. Tu sam iz ljubavi i potrebe da svojim primerom pokažem da se može vratiti iz stanja gubitka sebe, gubitka onog božanskog u sebi, stanja kad zaboravimo ko smo, potopljeni lažima, bolom i lažnim uverenjima, pa sve do izvornog, prirodnog stanja čiste svesti i zdravog duha i tela.
Iskustvo gubitka i ponovnog vraćanja sebi je neponovljivo, izuzetno i po svemu jedinstveno i značajno. Ostavlja upečatljiv trag i jasan put onima koji ga iskreno traže.
Stoga osećam neizrecivu radost što mi je pružena prilika da budem taj put i putokaz, svetlo koje će pomoći mnogima da vide put ka sebi, ka slobodi, ka apsolutnoj vrednosti koja mi kao ljudi jesmo. Jer mi jesmo ono što je istinito i stvarno, mi jesmo život sam. Ono što je neistinito to i ne postoji. U tome leži Mir Božji.


PUT OČAJNE DOMAĆICE -Drugi deo

U jednom periodu svoje mladosti, često sam razmišljala o tome kako smo sad ovde na Zemlji, živimo život i onda nas nema više, i nikada više nismo isti. Ponavljajući u sebi nikada, nikada, nikada više, budila se u meni strahovita jeza. O Bogu nisam razmišljala, samo sam verovala da postoji nekakva sila u kosmosu. Ta "sila" me je najzad i probudila. Iskustvo budjenja bilo je dramatično, protkano različitim emocijama, od straha do ljubavi. Dugo sam razmišljala i pitala se, priznajem još uvek tražim odgovor, zašto je moralo baš tako biti? Zašto sam probudjena tako dramatično? Trenutku budjenja je prethodio dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom ili samim Bogom. Svakodnevno ćaskanje, kroz razna pitanja i odgovore, dovelo me je do neverovatnih spoznaja, o tome kakav je moj životni put, kakvi su odabiri koje sam činila na nivou svih odnosa: poslovnih, emotivnih, egzistencijalnih i duhovnih. Oni ili on su postavljali pitanja a ja sam odgovarala, najiskrenije. Sve je vođeno upravo tako da shvatim gde grešim i kojim putem treba da nastavim.
Trenutak u kome se iznenada budim i sve shvatam i razumem je neopisiv. Preplašena je malo reći. Bila sam sledjena od straha, uronjena u svoj bol bez dna. Izgovarala sam najtananije molitve, koje do tada nikada nisam čula, ali sam ih izgovarala kao da ih znam oduvek. Moje srce pevalo je molitve pokajanja, zahvalnosti i obećanja. Znala sam da stojim ispred te "Sile" kojom sam nazivala Boga, jednostavno sam znala. Prolivajući sve suze ovog sveta, grcajući, odgovarala sam: da znam gde grešim, da se kajem zbog svega, da čujem šta mi žele reći i da obećavam da ću ići Božanskim Putem. Čitav život, i svi životi, ako ih je bilo i koliko ih je bilo, slili su se u jedinstven trenutak spoznaje. Strah, Ljubav i Obećanje. Još uvek osećam taj iskonski dodir krajnosti u meni.
Odabrala sam Ljubav i krenula Božanskim Putem, rušeći sve ono što je do tada činilo moj život, baš sve. Razgovori su prestali, nakon čega je nestalo i par kilograma, valjda sam ih isplakala. Smanjila sam korišćenje cigareta, ali mi je bilo jako teško da nastavim da radim. Ipak vremenom mi je bilo lakše, ali ne u potpunosti. Promenila sam se, iznutra, i više ništa nije bilo isto. Čekala sam nova uputstva, jer posle takvog iskustva nisam mogla pričati sa ljudima ili sam to činila oprezno i samo sa odabranima. Nakon nekoliko meseci upoznajem sadašnjeg emotivnog partnera, čoveka koji mi pomaže da postepeno razumem značenje Božanskog Puta koji sam odabrala.
Zanimljivo je to što sam na prvom našem sastanku znala da će on biti moj budući muž, ali mu dugo to nisam priznala. Posle tog susreta krenule su ubrzo dublje spoznaje, vizije, u kojima sam mogla videti anđele, energije svetla i tame, razne procese, kod sebe i drugih. Put ka sebi je podrazumevao određene korake. Donela sam odluke u skladu sa obećanjem: selim se iz mesta u kome živim, prekidam sa ranijim poslom i emotivnim vezama, čak na neko vreme ostavljam decu bivšem mužu na staranje dok završe školu. Nakon razvoda podelila sam sve što sam stekla od stvari sa sestrom, decom i budućim partnerom i započela sam novi život u Beogradu. Roditelji nisu imali razumevanja za moje postupke tako da na neko vreme i sa njima prekidam odnos. Vodio me je osećaj obećanja i uvid da najviše dugujem sebi, da sam sebi prioritet i da me niko i ništa ne sme zaustaviti na tom putu. Istina me je oslobodila i povela na divno putovanje, prema sebi, prema izvoru ljubavi.
Nakon selidbe počinju čišćenja na svim nivoima redom od starih ugovora, uverenja, navika i vrednosti. Ono što mi je pomagalo, što me čuvalo, davalo snage i održavalo u životu bila je Vera i Obećanje. Dala sam reč sebi i Bogu, a to nisam mogla pogaziti. Neizrecivu pomoć dobila sam i od supruga. Neizmerno sam mu zahvalna na svemu. Zahvalna na svakoj reči koju je ponovio bezbroj puta dok se nije primila u mom srcu kao seme koje treba da donese obilje raznovrsnih plodova. Hvala mu na svakom savetu i putokazu. Hvala na upaljenom svetlu, na čestom buđenju, upornosti, strpljenju i bezuslovnoj ljubavi koju mi je dao. Bilo je uspona i padova, bolova u telu i grčeva, zbunjenosti i jasnih uvida, ćutanja i dugih govora, plakanja i smeha, bilo je svega.
Osećaj lakoće koji je bio prisutan bio je rezultat odluke da krenem bez prošlosti u novi život. Ona je bila tu, u meni, prisutna na jedan drugačiji način, a to je kao najbolji učitelj.


субота, 5. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE

     
 

Čovek u svakodnevnom životu nebrojeno puta izgovori reč “Ja”, a da zapravo i ne zna šta ona znači. Ako krenemo od samog početka, od našeg rodjenja, i uzmemo u obzir čitav životni put, videćemo da postoji stalna potreba za izgradnjom ličnosti i za iskustvima koja čine naše “Ja”. Zato učimo, koristimo sva čula da bismo stekli odredjena iskustva o spoljnom svetu i načinu funkcionisanja, a sve to u svrhu prilagodjavanja, opstanka na planeti Zemlji i zarad evolucije svesti. Da bi čovek postao svoj gospodar, veoma je važno da otkrije strukturu svoje ličnosti i postane је svestan. Ona je uglavnom sastavljena od manjih "ja" (podličnosti), poznata je po našem imenu, i jako je vezana za naše telo. Svesni smo njenih želja, stavova i akcija. Posebno je osećamo kad nas nešto zaboli, pa tako spoznajemo da je ta veza sa telom mnogo veća nego što možemo da zamislimo.

Odrasla sam u selu kao najstarije dete, medju četiri sestre. Bila sam najbolji đak, veselo, poslušno i, reklo bi se, vredno dete puno životne radosti i volje. Otac je bio profesionalni vozač, a majka domaćica. Otkad znam za sebe, pamtim samo rad i obaveze. Bilo je to jedno rano i dugo treniranje na teške i zahtevne zadatke. Briga o sestrama, pripremanje hrane, čuvanje stoke i briga o njoj, obradjivanje zemljišta, bili su samo neki delovi moje dečije svakodnevnice. Da bi se sve ovo moglo obavljati, bilo je potrebno uvežbavanje i usavršavanje određenih veština. Naravno, kad sve to počne u 6. godini života, vrlo se lako savladaju odredjene prepreke. Često sam negodovala zbog preteranog rada i malo vremena za igru, jer sam bila dete. Skoro da se nisam ni igrala.
Rano sam se udala, misleći da ću tako pobeći od tereta obaveza. Medjutim, dočekalo me upravo obrnuto. Dominantnom ličnošću sad već formirane domaćice, privukla sam porodicu koja nije imala sličnosti samnom. Reklo bi se da su bili lenji, odnosno sušta suprotnost mojoj uvežbanoj i vrednoj domaćici. Naš porodični život zavisio je uglavnom od njenih veština, znanja i kreativnosti. Rodila sam dva divna deteta, što je značilo još više obaveza i izgrađivanje dodatnih uloga. Još uvek mlada, jaka i puna volje, sve sam to uspešno obavljala. Brak se završio posle dvanaest godina.
Kao samohrani roditelj posebno sam bila pod pritiskom okoline sa još više odgovornosti i izazova. I taj period sam prilično dobro podnela. Deca su uspešno završavala razrede, dok sam ja radila kao frizer. Ličnost frizera sam gajila od srednje škole da bih nakon razvoda završila frizersku akademiju, šminku i kolorimetriju.
I onda, u jednom trenutku, shvatila sam koliko sam bila bogata ličnostima... i jako bolesna. Moji emotivni ugovori bili su loši: mrzela sam muškarce, postala sam prezahtevna prema sebi i drugima, nezadovoljna i ljuta. Pod stresom, očajna, radila sam više poslova odjednom. Postala sam mašina, misleći da mogu sve kad hoću i šta hoću. Danas mogu slobodno da kažem, bila sam fanatik u preteranom radu. Od snažne žene pune radosti i volje, postajala sam sve krhkija, uplašenija, nezadovoljnija i tužnija. Preživela sam operaciju vanmaterične trudnoće, i sinovljeve dve operacije: gubitak levog bubrega i tumora na krajniku. Nakon operacije doživljavam psihički pad, anksioznost, depresiju, i postajem nemoćna za dalje funckionisanje. Očajna domaćica stigla je na kraj svog puta.
Usledilo je buđenje.