понедељак, 11. фебруар 2019.

KAKO MI JE MEDITACIJA SPASILA ŽIVOT

Kako mi je meditacija spasila život

Nekoliko godina unazad praktikujem meditaciju ali ne tako kao što je to bilo u poslednjih dva, tri meseca. Povod je bio naglo odvajanje od partnera sa kojim sam bila u stabilnoj vezi. Naša ljubav je bila zaista dar od Boga, divno smo se slagali, istraživali, osvešćivali, radili na sebi, razumevali sve, prihvatali i rasli zajedno do neverovatnih visina. Međutim u poslednjih tri godine osetila sam da nešto nije u redu u našem odnosu. Posmatrala sam, tražila uzroke, bavila sam se time na sve moguće načine. On je to takođe primećivao ali se nije bavio time ni na koji način. Bila sam uporna pozivajući ga na pažnju, na akciju sa potrebom da osvestimo problem i to rešimo. Međutim ništa nije uspevalo, rastali smo se. Odselila sam se, ali je strah u meni počeo da buja iz nekoliko razloga, nisam imala posao, stabilnost, snage a pored toga sam trebala biti sama sa sobom. Informacije su samo pristizale, toliko toga je bilo za prihvatiti u jednom trenutku. Nisam to mogla podneti, pokušavala sam da prihvatim, da se prepustim, da rešim, da postavim prioritete, ali avaj, strah je samo nadolazio. Shvatila sam da je moj prioritet da se psihički stabilizujem a onda će sve drugo biti lako. U tim tenucima sam krenula da koristim sve što sam u umela i znala, posmatrala sam emociju straha i shvatala koliko sam vezana, šta sam sve dopustila, zapravo samoća i događaj je pokazivao moje pravo stanje, gde se ja tačno nalazim u tom najvažnijem odnosu, odnosu prema sebi i ljubavi prema sebi. Bila sam šokirana, najblaže rečeno nakon svakodnevnih suočavanja. Zatražila sam Božansku intervenciju i tada su počela stizati Marijanina videa, jedan za drugim. Svakodnevno sam pratila, slušala, praktikovala jer sam želela pomoći sebi, u tim trenucima bila je moja slamka spasa, nisam ni naslućivala koliko. Dole više nemaš gde, govorila sam sebi ,samo možeš gore, međutim pala sam još niže, videćete kako. Nakon dva meseca nisam verovala da mi je Univerzum podario kartu za seminar i susret sa Marijanom, mojoj sreći nije bilo kraja, ne zato što sam nju upoznala, naravno to se podrazumeva, već je radost bila veća zbog toga što sam osetila vođstvo, što sam osetila ruku koja me vodi, što je moja vera bila toliko jaka da sam osetila manifestaciju božanskog u sebi i u svemu što se dešavalo tih dana. Nekoliko dana nakon seminara, osetila sam nemir, u stomaku je bila revolucija koju nisam mogla da utišam, moj partner je trebalo da ide na more i to na duže vreme, što je značilo za mene da će otići i iz grada u kom živimo. Znala sam i osećala snažno da će doći da se pozdravimo i da će to biti onaj konačni kraj bez povratka. Znala sam to jer je tome predhodio razgovor i njegovo neslaganje sa nekim mojim postupcima i razmišljanjima. Znala sam da nije sve gotovo sa mojom patnjom. Pustila sam da se desi sve šta treba da se desi, izgubila sam oko pet kilograma za svega nekoliko dana. Došao je i taj dan, film koji sam gledala više puta u mojoj glavi se upravo odvijao ispred mojih očiju. Otišao je nakon toliko kritike i za mene ružnih reči. Pustila sam sve, strah i nemir je prekrio moj svet, o tome kako sam se osećala zaista je nemoguće opisati, zamolila sam decu da mi pomognu i dozvole da kod njih prespavam. Pala je noć i sve se stišalo osim straha u meni. Rastao je iz sekunde u sekundu do nepojmljivih granica i tada sam znala da ono dno nije bilo dno, ovo jebilo to dno, opipala sam ga, bilo je tako živo ispod mojih nogu. Ustala sam iz kreveta u panici ne znajući šta da uradim, nisam bila sama ali to nije pomagalao, nije bilo zapravo nikog ko bi mi mogao pomoći, osim mene i samog Boga. Pitala sam samo šta sad da uradim, stiglo je, meditiraj, samo ti je to ostalo. Lekove i alkohol ne koristim, sve podštapalice sam odavno uklonila, nema ljudi, doktora, nikog, samo nas dvoje i meditacija. Uradila sam par nekih vežbica da se opustim i krenula sam da svesno dišem. Srce je lupalo, čitavo telo je treperilo u strahu, osećaj da me nema, da gubim razum je bio moja jedina stvarnost i živi osećaj. Disala sam i disala, predala sam se i verovala da će mi meditacija udahnuti život i oterati neopisiv osećaj straha i nelagodu. Nastavila sam disati, jer zaista nisam imala šta izgubiti, disala bih danima da je trebalo, nije mi više ništa bilo važno, osim disanja. U jednom trenutku sam osetila da se polako sve stišava, ali sam nastavila disati. Osetila sam neizmernu sreću jer sam shvatila da sam uspela, da je uspelo, to je to. O Bože kakav dokaz, kakvo iskustvo, kakva spoznaja. Ne mogu vam opisati tu radost, to poimanje svega. Oživela sam i prošla sam sve što je trebalo da bi se suočila sa svojim strahovima i svime što sam do tada izbegavala proći. Shvatila sam koliko je suočavanje važno i kako je to put do slobode. Duboko sam znala da sve to moram proći ali nisam mogla dok nisam dobila sve potrebne alate za to. Naše vođstvo to zna i vodi vas upravo tako da prevaziđete sve ono čega se bojite ali na jedan odgovoran način, ne ostavljajući mogućnost da to zaista ponovite na taj način. Imala sam potrebu da podelim sa vama sve ovo, znam da će mnogima koristiti. Znam da je tekst možda predugačak ali to i nije toliko važno, proniknućete suštinu, ona je važnija. Ljubim vas. Hvala Izvoru,hvala ti Mariajna što postojiš. Ovakva iskustva pokazuju gde smo, ko smo, koliko smo napredovali, koliko se može postići dubokom verom i praktikovanjem onoga u šta verujete. Ovo su živi dokazi, hvala na njima. Volim te i volim vas.

SAMOĆA

Uzdasima korake brojim
do malenog doma satkanog od snova.
Tu, u snu, ja živim, 
na bedemima vetra u žamoru reči.
Prosejavam prazninu
tek minulog dana,
tražeći grumen nasušne soli.
Na srcu tuga gnezdo je svila,
po oknu dahom prizore stvara i
nestvarne, bojažljive slutnje u noći.
Gde da snevam snove lake, meke, plodne,
gde da svijem sebi dom.
Gde da misli svoje gnezdim, snove pletem,
sanak srećni o ljubavi, porodici.
Na kom vrelu da napojim otrgnutu dušu moju,
od života, od izvora, od svog doma.
U kolevci sanak čuvam,
bdijem nad njim danju noću
Nikom ne dam da ga otme i odnese u samoću.