недеља, 20. март 2016.

NEKONTROLISANE MISLI

Ono što nam često donosi patnju su nekontrolisane i prisilne misli. Nesvesni njihovog kreativnog potencijala, stvaraćemo sve više patnje prihvatanjem i realizovanjem istih. Skoro uvek sledimo njihov tok, manifestujemo upravo ono što nam od njih dolazi kao predlog. Po prirodi su destruktivne, izviru iz straha, ljubomore, brige, ljutnje, neznanja i naše podsvesti. Kontrolišu nas i određuju pravac kretanja, jer bivamo vođeni njima, a ne našom dušom. Takve misli nam donose patnju, teška iskustva ali i velike lekcije. Iz ličnog iskustva, vođena takvim mislima, pristajala sam na raznorazne predloge koji su čak bili i pogubni za mene. Često sam se posle takvih iskustava pitala, šta me je uopšte spasavalo. Tek nakon prolaska kroz patnju bivala sam svesna onoga na šta sam prethodno pristajala i to bez ikakve provere i rasuđivanja. Podložna i u neznanju, sa mnom se moglo lako manipulisati. Zakon privlačenja važi i u njihovom slučaju, stalno će vam se vraćati iste ili slične situacije, ako ništa niste naučili iz njih. U mom slučaju je bilo tako. Teške i nekotrolisane misli nadolazile su mi često, zbunjivale me, sejale nemir i stah. Prepoznavala sam ih ali nisam mogla da zaustavim njihov tok. Govorila sam da mi je u glavi kao u košnici, zujale su i proizvodile nepodnošljivu buku. Oslobađala sam ih se tako što bih na kratko protresala glavu. Tada nisam znala drugačije. U jednom trenutku, koji je praćen intenzivnom patnjom, shvatila sam da sve to kroz šta prolazim mora imati neki smisao. To je bio govor moje duše. Sve ima svoju svrhu i smisao. Stajala sam svesno na vratima svog uma i trudila se da ne dozvolim takvim mislima da uđu u moju glavu, srce, telo, u moje biće. Stražarila sam danju i noću, vežbala i pratila tokove misli i odakle dolaze. One koje su nosile strah i destrukciju odbijala sam, a one ispunjene podrškom i ljubavlju sam prihvatala. Naglasiću da to nisam mogla odmah da primenim u svakom naletu, ali sam vežbala neprestano na pažnji. Takve misli kad prodru u vaš sistem imaju tendenciju da opstanu na račun vaše energije koju im dajete samim prihvatanjem i poistovećivanjem sa njima. One žive na račun naše duše. Zato je jako važno prvo zaustaviti ulazak nekontrolisanih misli, uključiti pažnju, a onda vremenom dolazi do smanjenja intenziteta i većih razmaka između njihovog destruktivnog delovanja. Vežbajući stražu razvijate rasuđivanje i vaša nadčula, tako da će vaš alarm za nekontrolisane misli uvek raditi, bez obzira gde ste i šta radite.
Od nekontrolisanih misli prošlo je puno vremena i vežbanja. Sada su moje misli prilično kontrolisane i čiste, um je postao poslušan i služi višoj svrsi. Naučila sam veliku lekciju o ljubavi prema sebi. Poštujem i neizmerno volim sebe , tako da ne dozvoljavam neznancima da upadaju kad hoće i uzimaju šta im se prohte. Održavam svoj dom čistim. Moja duša može nesmetano da uživa u svom hramu, mestu punom ljubavi i mira.


понедељак, 14. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE-Treći deo

Uviđajući greške i menjajući stare obrasce ili navike, počeo je da se razvija izuzetan dar za kojim sam žudela, a nisam ni znala da postoji, dar koji je neophodan svima nama - dar Rasuđivanja. Često sam govorila suprugu da je on rođen sa tim i da je to zaista najdragoceniji dar i alat. Godinama unazad, ima ih već osam, zajedno smo učili da rasuđujemo, apsolutno o svemu, pre bih rekla da me je učio kao se rasuđuje. Važnost analitičkog rasuđivanja, a ne osuđivanja, ne mogu dovoljno naglasiti. Vežbali smo rasuđivanje u svakoj aktivnosti, dok smo čitali, razmišljali, radili, pravili planove, slušali druge, gledali emisije, filmove, vesti. Apsolutno u svakoj situaciji i o svakoj situaciji smo rasuđivali. Na taj način su se pojavljivale raznovrsne mogućnosti drugačijeg pogleda na probleme i moguća rešenja. Shvatili smo da je često dovoljno da promenimo pogled na situaciju ili stanje i da nam odmah bude lakše ili bolje, čak i fizički.
Na taj način sam se najlakše oslobađala laži, iluzija o sebi, svetu ali i programa lakovernosti. Na ovom putu je uvek puno izazova, iskušenja ali i darova, i sve to nam pomaže da bismo duhovno, emotivno i spiritualno porasli. Naš zajednički život doneo nam je jedan takođe značajan izazov, a to je briga o zajedničkoj porodici , sad već uvećanoj, bilo nas je sedmoro. Stanovali smo u zakupljenim stanovima, sa malo prihoda, decom različitog uzrasta i suprugovom majkom. Trebalo je uskladiti jako puno različitih potreba, ličnosti, želja, obaveza, a pritom ostati u miru i ljubavi. Bilo je teško ali smo sve lakše podnosili jer smo bili zajedno. Gledali smo u istom pravcu puta kojim idemo i imali veru u ono što radimo. Nismo odustajali.
Tako sam iscelila razna stanja i bolesti, a on je već pre toga iscelio svoju tešku bolest jer je ranije krenuo duhovnim putem. Bili smo, naravno i sada jesmo, doktori sami sebi. Vraćajući se prirodnim elementima, kiseoniku, čistoj vodi, ishrani bez mesa i našem božanskom vođstvu, jačali smo imunitet koji je čistio sve što je bilo zatrovano i održavao nas zdravim na svim nivoima. Da bismo uspostavili zdravu ravnotežu, usmerili smo pažnju na povratak Univerzalnim zakonima, duhovnim, istinskim vrednostima i polako postajali dvoje koji praktikuju svoju pozitivnu priču, koja je postala dominatna vibracija unutar nas. Verovali smo, a sada znamo, da je to za nas bio pravi put. Naši životi su primer onoga u šta verujemo, dokaz smo sebi kako se može povratiti i postići stanje čistote duha i tela, blagostanja, mira i potpune ljubavi i prihvatanja.
Ovde sam sa jedinim i iskrenim razlogom da sve ovo podelim sa vama, onako kako sam to doživela i sa željom da pomognem svima koji ovo mogu da čuju i osete kao istinu. Tu sam iz ljubavi i potrebe da svojim primerom pokažem da se može vratiti iz stanja gubitka sebe, gubitka onog božanskog u sebi, stanja kad zaboravimo ko smo, potopljeni lažima, bolom i lažnim uverenjima, pa sve do izvornog, prirodnog stanja čiste svesti i zdravog duha i tela.
Iskustvo gubitka i ponovnog vraćanja sebi je neponovljivo, izuzetno i po svemu jedinstveno i značajno. Ostavlja upečatljiv trag i jasan put onima koji ga iskreno traže.
Stoga osećam neizrecivu radost što mi je pružena prilika da budem taj put i putokaz, svetlo koje će pomoći mnogima da vide put ka sebi, ka slobodi, ka apsolutnoj vrednosti koja mi kao ljudi jesmo. Jer mi jesmo ono što je istinito i stvarno, mi jesmo život sam. Ono što je neistinito to i ne postoji. U tome leži Mir Božji.


PUT OČAJNE DOMAĆICE -Drugi deo

U jednom periodu svoje mladosti, često sam razmišljala o tome kako smo sad ovde na Zemlji, živimo život i onda nas nema više, i nikada više nismo isti. Ponavljajući u sebi nikada, nikada, nikada više, budila se u meni strahovita jeza. O Bogu nisam razmišljala, samo sam verovala da postoji nekakva sila u kosmosu. Ta "sila" me je najzad i probudila. Iskustvo budjenja bilo je dramatično, protkano različitim emocijama, od straha do ljubavi. Dugo sam razmišljala i pitala se, priznajem još uvek tražim odgovor, zašto je moralo baš tako biti? Zašto sam probudjena tako dramatično? Trenutku budjenja je prethodio dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom ili samim Bogom. Svakodnevno ćaskanje, kroz razna pitanja i odgovore, dovelo me je do neverovatnih spoznaja, o tome kakav je moj životni put, kakvi su odabiri koje sam činila na nivou svih odnosa: poslovnih, emotivnih, egzistencijalnih i duhovnih. Oni ili on su postavljali pitanja a ja sam odgovarala, najiskrenije. Sve je vođeno upravo tako da shvatim gde grešim i kojim putem treba da nastavim.
Trenutak u kome se iznenada budim i sve shvatam i razumem je neopisiv. Preplašena je malo reći. Bila sam sledjena od straha, uronjena u svoj bol bez dna. Izgovarala sam najtananije molitve, koje do tada nikada nisam čula, ali sam ih izgovarala kao da ih znam oduvek. Moje srce pevalo je molitve pokajanja, zahvalnosti i obećanja. Znala sam da stojim ispred te "Sile" kojom sam nazivala Boga, jednostavno sam znala. Prolivajući sve suze ovog sveta, grcajući, odgovarala sam: da znam gde grešim, da se kajem zbog svega, da čujem šta mi žele reći i da obećavam da ću ići Božanskim Putem. Čitav život, i svi životi, ako ih je bilo i koliko ih je bilo, slili su se u jedinstven trenutak spoznaje. Strah, Ljubav i Obećanje. Još uvek osećam taj iskonski dodir krajnosti u meni.
Odabrala sam Ljubav i krenula Božanskim Putem, rušeći sve ono što je do tada činilo moj život, baš sve. Razgovori su prestali, nakon čega je nestalo i par kilograma, valjda sam ih isplakala. Smanjila sam korišćenje cigareta, ali mi je bilo jako teško da nastavim da radim. Ipak vremenom mi je bilo lakše, ali ne u potpunosti. Promenila sam se, iznutra, i više ništa nije bilo isto. Čekala sam nova uputstva, jer posle takvog iskustva nisam mogla pričati sa ljudima ili sam to činila oprezno i samo sa odabranima. Nakon nekoliko meseci upoznajem sadašnjeg emotivnog partnera, čoveka koji mi pomaže da postepeno razumem značenje Božanskog Puta koji sam odabrala.
Zanimljivo je to što sam na prvom našem sastanku znala da će on biti moj budući muž, ali mu dugo to nisam priznala. Posle tog susreta krenule su ubrzo dublje spoznaje, vizije, u kojima sam mogla videti anđele, energije svetla i tame, razne procese, kod sebe i drugih. Put ka sebi je podrazumevao određene korake. Donela sam odluke u skladu sa obećanjem: selim se iz mesta u kome živim, prekidam sa ranijim poslom i emotivnim vezama, čak na neko vreme ostavljam decu bivšem mužu na staranje dok završe školu. Nakon razvoda podelila sam sve što sam stekla od stvari sa sestrom, decom i budućim partnerom i započela sam novi život u Beogradu. Roditelji nisu imali razumevanja za moje postupke tako da na neko vreme i sa njima prekidam odnos. Vodio me je osećaj obećanja i uvid da najviše dugujem sebi, da sam sebi prioritet i da me niko i ništa ne sme zaustaviti na tom putu. Istina me je oslobodila i povela na divno putovanje, prema sebi, prema izvoru ljubavi.
Nakon selidbe počinju čišćenja na svim nivoima redom od starih ugovora, uverenja, navika i vrednosti. Ono što mi je pomagalo, što me čuvalo, davalo snage i održavalo u životu bila je Vera i Obećanje. Dala sam reč sebi i Bogu, a to nisam mogla pogaziti. Neizrecivu pomoć dobila sam i od supruga. Neizmerno sam mu zahvalna na svemu. Zahvalna na svakoj reči koju je ponovio bezbroj puta dok se nije primila u mom srcu kao seme koje treba da donese obilje raznovrsnih plodova. Hvala mu na svakom savetu i putokazu. Hvala na upaljenom svetlu, na čestom buđenju, upornosti, strpljenju i bezuslovnoj ljubavi koju mi je dao. Bilo je uspona i padova, bolova u telu i grčeva, zbunjenosti i jasnih uvida, ćutanja i dugih govora, plakanja i smeha, bilo je svega.
Osećaj lakoće koji je bio prisutan bio je rezultat odluke da krenem bez prošlosti u novi život. Ona je bila tu, u meni, prisutna na jedan drugačiji način, a to je kao najbolji učitelj.


субота, 5. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE

     
 

Čovek u svakodnevnom životu nebrojeno puta izgovori reč “Ja”, a da zapravo i ne zna šta ona znači. Ako krenemo od samog početka, od našeg rodjenja, i uzmemo u obzir čitav životni put, videćemo da postoji stalna potreba za izgradnjom ličnosti i za iskustvima koja čine naše “Ja”. Zato učimo, koristimo sva čula da bismo stekli odredjena iskustva o spoljnom svetu i načinu funkcionisanja, a sve to u svrhu prilagodjavanja, opstanka na planeti Zemlji i zarad evolucije svesti. Da bi čovek postao svoj gospodar, veoma je važno da otkrije strukturu svoje ličnosti i postane је svestan. Ona je uglavnom sastavljena od manjih "ja" (podličnosti), poznata je po našem imenu, i jako je vezana za naše telo. Svesni smo njenih želja, stavova i akcija. Posebno je osećamo kad nas nešto zaboli, pa tako spoznajemo da je ta veza sa telom mnogo veća nego što možemo da zamislimo.

Odrasla sam u selu kao najstarije dete, medju četiri sestre. Bila sam najbolji đak, veselo, poslušno i, reklo bi se, vredno dete puno životne radosti i volje. Otac je bio profesionalni vozač, a majka domaćica. Otkad znam za sebe, pamtim samo rad i obaveze. Bilo je to jedno rano i dugo treniranje na teške i zahtevne zadatke. Briga o sestrama, pripremanje hrane, čuvanje stoke i briga o njoj, obradjivanje zemljišta, bili su samo neki delovi moje dečije svakodnevnice. Da bi se sve ovo moglo obavljati, bilo je potrebno uvežbavanje i usavršavanje određenih veština. Naravno, kad sve to počne u 6. godini života, vrlo se lako savladaju odredjene prepreke. Često sam negodovala zbog preteranog rada i malo vremena za igru, jer sam bila dete. Skoro da se nisam ni igrala.
Rano sam se udala, misleći da ću tako pobeći od tereta obaveza. Medjutim, dočekalo me upravo obrnuto. Dominantnom ličnošću sad već formirane domaćice, privukla sam porodicu koja nije imala sličnosti samnom. Reklo bi se da su bili lenji, odnosno sušta suprotnost mojoj uvežbanoj i vrednoj domaćici. Naš porodični život zavisio je uglavnom od njenih veština, znanja i kreativnosti. Rodila sam dva divna deteta, što je značilo još više obaveza i izgrađivanje dodatnih uloga. Još uvek mlada, jaka i puna volje, sve sam to uspešno obavljala. Brak se završio posle dvanaest godina.
Kao samohrani roditelj posebno sam bila pod pritiskom okoline sa još više odgovornosti i izazova. I taj period sam prilično dobro podnela. Deca su uspešno završavala razrede, dok sam ja radila kao frizer. Ličnost frizera sam gajila od srednje škole da bih nakon razvoda završila frizersku akademiju, šminku i kolorimetriju.
I onda, u jednom trenutku, shvatila sam koliko sam bila bogata ličnostima... i jako bolesna. Moji emotivni ugovori bili su loši: mrzela sam muškarce, postala sam prezahtevna prema sebi i drugima, nezadovoljna i ljuta. Pod stresom, očajna, radila sam više poslova odjednom. Postala sam mašina, misleći da mogu sve kad hoću i šta hoću. Danas mogu slobodno da kažem, bila sam fanatik u preteranom radu. Od snažne žene pune radosti i volje, postajala sam sve krhkija, uplašenija, nezadovoljnija i tužnija. Preživela sam operaciju vanmaterične trudnoće, i sinovljeve dve operacije: gubitak levog bubrega i tumora na krajniku. Nakon operacije doživljavam psihički pad, anksioznost, depresiju, i postajem nemoćna za dalje funckionisanje. Očajna domaćica stigla je na kraj svog puta.
Usledilo je buđenje.