Zabolela je vest da nas više nema. Oblaci su prekrili nebo i zasuli pahuljama naš voljeni grad. Vetar jaukom glasine širi, u daljini odjekuje nečiji plač. Osećala sam sve ovo vreme da se oluja sprema i da priroda tuži zbog nas. Sedim kraj prozora zagledana u tragove naših stopa koji se polako gube u poslednjem ovogodišnjem snegu. Pozdravljaju nas ulice stare i okna prozora iz naših domova u kojima smo o ljubavi snili. Mašu nam krošnje koje smo dotakli u prolazu, čuvaće sećanja, kažu, na nedosanjane snove o našoj sreći. Nebeski svod ne sija više sjajem svojih najsjajnijih zvezda. One noćas govore tiše. I zvezde noćas plaču zbog nas jer u našem pogledu ih nema više.
Želela bih da moje iskustvo inspiriše druge, koji su imali želje a ne i smelosti, da podele svoju priču, i pomogne im da svoj teret skinu sa duše.
четвртак, 22. март 2018.
среда, 21. март 2018.
USTVARI
Ja sam ustvari samo tebe tražila.
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Svaki otpali list koji sam gazila, pravio je ustvari put do tebe. Vidim ih kroz maglu sećanja, kako su ruke svakog drveta, baš tamo, baš tako rasporedile mojih stopa trag.
Čula sam šum tvog srca u pesmama šuma kroz koje sam prolazila.
Osluškivala sam vetar jer sam znala da će doneti miris tvoje kose, koji je trebalo da prepoznam onda kada sam te srela. Moji prsti isprepleteni sa pramenom tvoje kose znali su da ljubav je ono što na vrhovima njihovim ostaje. I moja potajna ljubav prema kosi je bila samo još jedan trag koji je trebalo da pratim do tebe.
Svi oni, koji su deo ovog putovanja znali su zašto trebaju biti baš tamo gde su bili i zašto mi nisu dali ono što sam očajno tražila, ostavljali su me, baš zato, jer su znali da ustvari tebe tražim. Hvala im što me nisu hteli, što me nisu zadržali i što me nisu voleli onako kako sam ustvari želela.
Sve priče i pesme o tebi govore ustvari. U svakom stihu i svakom dahu je i tvoj dah. Znali smo da jedno drugom pripadamo, svejedno gde i na kom smo kraju sveta bili. Svejedno je koje smo puteve prošli i koje smo priče pisali, zaista je bilo svejedno. Ustvari sve su to staze koje smo sami birali i sami krojili jer smo iskrenom i vanvremenskom ljubavlju vođeni.
Vesnici proleća su tada najavili naš susret ali nismo čuli da su najavili i mogući kraj. Proleće je stiglo, isti mesec i čini mi se i isti onaj tren. Onda su iskre u našim srcima gorele a danas se gase ne našom voljom.
Iskonska ljubav se ustvari nikada ne gasi, ona večito plamti u našem oku u našim zenicama. Znam da sam ustvari samo tebe htela, jer u mom srcu sada niko drugi ne postoji. Mislila sam da je kraj mojim lutanjima kroz ledene noći tada kad sam te našla, kada sam te konačno srela. Sada znam da je to bio samo bljesak naše ljubavi u ovoj tamnoj noći. Nova nas avantura čeka, novi let i novi zaborav na nas. Radost je moja uvek jedna, što znam da ću te opet tražiti i naći isto tako kao sad u jednom neočekivanom vanvremenskom trenutku. Koliko god taj trenutak bio dug, za nas i naše snove uvek će, ustvari, biti prekratak, moja dušo, moj voljeni.
Odlaziš i odlazim, ne tvojom i ne mojom voljom. Ostavljam ti stopa i srca trag da me ponovo možeš naći ako ti zatrebam u nekoj noći na rubu neke tvoje stvarnosti.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
субота, 3. март 2018.
TI SI MOJE VLASNIŠTVO
Postoji
priča o jednoj ljudskoj sudbini koja je značajno uticala na mene i
moj život. Priča je autentična ali svakako prisutna i u životima
mnogih od nas.
Živela
je život kao i svi mi, ispunjen nadama i snovima. Kao dete živela
je u selu sa starijim bratom i roditeljima. Otac ih je rano napustio
poginuvši u drugom svetskom ratu. Ne znam puno detalja iz tog
perioda njenog života ali svakako su značajni kao početak
kreiranja svih narednih događaja koji su se nizali. Bila je lepa i
vredna devojka. Sela su u to vreme bila puna devojaka i mladića.
Često su roditelji birali partnere svojoj deci, na sreću ona je
sebi sama izabrala. Zaljubila se u momka iz sela i udala. Tako
stasala devojka, snažna i puna veština u vođenju domaćinstva,
ispostavilo se da nije mogla da ima potomstvo. Nesrećna zbog toga
nije ni slutila da će upravo ta nemogućnost ostvarivanja
materinstva stati na put njenoj sreći i daljem životu sa čovekom
koga voli. Tadašnja razmišljanja bila su takva da kad je žena
jalova i ne može da rodi, zameni se drugom. Tako je bilo i u njenom
slučaju. Izbačena je ne samo iz kuće, već je morala da ode i iz
sela. Volela je svog muža i dan danas ga voli. Taj trenutak
označavao je kraj njenog idiličnog života, što je i označavalo
prekid niti sa svojom dušom. Nosila je traume gubitka oca, gubitka
dece nakon spontanih pobačaja, nakon čega gubi i svoju najveću
ljubav. Njen razvoj nije mogao ići uzlaznom putanjom, ona je ostala
zarobljena u emotivnom bolu zbog tako velikih gubitaka. Njena svest
i njeno biće to nije moglo da podnese. Da bi opstala, verovatno je
to duboko potisnula bez mogućnosti da se osvesti. Pošto je ljubav
bila obostrana, nakon njegove druge ženidbe, njen sad bivši suprug
nastavlja da se viđa sa njom, i pored svoje druge žene. Nekim
čudom nakon par godina uspela je da rodi sina. Deca su se rodila i
u toj kući zato je ovo rođenje sina moralo da ostane anonimno.
Niko nije smeo da rizikuje da se to otkrije zbog, naravno, tadašnjeg
raširenog načina razmišljanja da je velika sramota za nju jer je
nosila kopile. A drugi razlog je što se on bojao da ne dobije
batine od braće svoje druge žene. Ta tajna bila je čuvana skoro
petnaest godina dok taj maleni dečak nije bio javno priznat od
strane oca, iako njemu otac i nije baš nedostajao.
Ovu
priču čula sam nebrojeno mnogo puta ne shvatajući do sad koliko
je negativne energije i destruktivnosti nosila. Pre svega, uticaj je
bio snažan za to dete koje se rodilo, onda i za sve one koji su sa
njom bili povezani, na bilo koji način i ikad. To pritajeno
nezadovoljstvo, bol, ljutnja, ogorčenost, neostvarenost bilo je
nešto što je tu ženu silno vezalo za njeno jedino izvorište
ljubavi i pažnje, a to je njen sin.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Iz
ovoga zaključujem i shvatam koliko nismo svesni destruktivnog
uticaja našeg negativnog razmišljanja u nekom trenutku. Koliko na
nas neko ne samo da može uticati, već nas može oblikovati,
upravljati nama, a možda nas čak i ubiti. Ubiti naše istinsko
biće, a onda preko nas činiti to i drugima, misleći da uvek čini
dobro, razumno i iskreno. Istina vas može kao i mene baš
iznenaditi.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Znam
da je bolno ali je božija milost takva da ne dozvoljava da tako
nešto ostane neotkriveno. Dobro je što se na kraju sve što je
pogrešno spoznaje. To ujedno predstavlja kraj ali i početak
istinske promene. Spoznajom patnje otvarate put isceljivanju vašeg
života i stvaranju novog i stvarnog života ispunjenog
radošću.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Hvala
ti, jer si svojim prisustvom i baš takvim uticajem učinila da
budem iskrenija prema sebi i da uradim sve šta je potrebno da bih
postigla potpuni sklad i mir. Šaljem ti ono što odišem, neka ti
posluži kao pomoć uvek kada ti je to potrebno.
OD VERE DO POVERENJA
Tako
krhka ume biti naša vera i tako snažna ona ume biti u nama. Za nju
se i zbog nje dešavaju sva zla ali i sva svetska čuda. U njeno se
ime lome mnoga koplja, gube se glave i vode ratovi. I sve kreće od
one naše malene vere u nama samima, zbog koje gledamo, kreiramo i
doživljamo svet na raznolike načine. Ona nas podstiče ili na
svađu, mržnju i bes ili nas vodi putem ljubavi i slobode. Od semena
njenog u nama zavisi koje ćemo plodove brati, da li ćemo jesti
gorke plodove ili one slasne svetlošću i ljubavlju negovane.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.
Пријавите се на:
Постови (Atom)