уторак, 11. децембар 2018.

NENADANO

Ušetao  si nenadano  odajama mojim
i u skladu sasvim sa imenom tvojim.
Bejah očajna, izgubljena, sama,
kraj puta uplakana, bez snage i moći.
Ledena, u strahu, utrnula, bolna,
pitala sam samo kada će proći.
Činilo se neobičnim, nenadano sasvim
taj bljesak svetla u beskrajnoj noći.
Verovah odveć da slučajnost nije
svetlosni prah u talasastoj kosi.
Nebeska je ruka puteve krojila
i sve naše stope na njima izbrojila.
Nenadano, ljudskim, uvek se čini,
dok ne spoznamo mudrost ljubavi 
koja bdi u tišini.







недеља, 9. децембар 2018.

TOTALNA SIGURNOST

Ja imam najveću sigurnost, koja postoji.
Poverenje.
Ono me potpuno štiti.

Nikada ne upoređuj jedan život sa drugim,
svako ima svoje lekcije koje uči.

Materijalna sigurnost ne postoji,
ako nemaš poverenja u savršenu zaštitu
svog unutrašnjeg Boga.
Iz našeg poverenja u život,
iz našeg znanja da nam se ništa,
apsolutno ništa "loše" ne može dogoditi
izvire punoća života.

Dovoljno je živeti
i savakog trenutka voleti,
i ne postavljati sebi pitanja
o sledećem trenutku.

            Rene Egli

субота, 22. септембар 2018.

DODIR TIŠINE

Noć je tiha, sedim sama
u tišinu zagledana.
Zar baš sada, noći ove
sve što taknem progovara?

Noć je meka, osećam je,
prsti nam se isprepleli.
Zov tišine samo čujem,
zov lepote nedostižne.

Suza kanu od radosti i
nežnosti tvoje blage.
Zar baš noćas da me dirne
ljubav tvoja iz dubine?

Suze nižu nisku svoju,
od bisera duše moje.
Dotakla me ljubav draga
iz beskraja, iz tišine.

Pođoh slovom da opišem
ono što se slovu otme.
Nema reči kojom mogu,
opisati tebe Bože.

Noć je tiha,sedim sama,
dahom tvojim okupana.
Sve nestane i utihne
kad me takneš,
samim sobom iz tišine.

четвртак, 30. август 2018.

OD BUĐENJA DO BUDNOSTI - RETROSPEKTIVA - prvi deo

Ispričaću vam svoju priču, jer smatram da je tako najbolje. Iskreno, uvek sam rađe volela da čujem nečije iskustvo pređenog puta nego samu filozofiju nekog učenja.
Sećam se tog perioda kada sam prolazila kroz faze otkrivanja veće istine od one u kojoj sam verovala i u kojoj sam živela. To su bile faze buđenja mog uma za višu svest i postojanje drugih dimenzija mog bića od one za koju sam verovala da jedino postoji.
Tenutku tih spoznaja predhodio je dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom, tako se bar predstavio da je, koji je bio tu, po božanskom nalogu u cilju da mi pomogne, zapravo, hitno mi je bila potrebna pomoć. Nisam baš razumela o čemu se to radi, ali misleći na situacije i izazove koje sam tada imala, tu pomoć sam povezala sa tim. Sada, sa ovog mesta se i ne mogu setiti tih mojih problema, ali sada tek razumem zapravo u čemu je meni bila tako neophodna njihova pomoć.
U svakom slučaju moja prva reakcija je bila strah kojeg je izazvalo njegovo pojavljivanje i sam čin da pričam sa nekim koga ne mogu da vidim. Potom kao dodatak bilo je zastrašujuće suočavanje sa nekim činjenicama i time kako sam ja vodila zapravo svoj život. Ta slika mojih razmišljanja, odnosa koji sam imala prema sebi, što se direktno odražavalo i prema Bogu me je u tom trenutku u potpunosti probudila. Veliki strah koji sam osetila je bio samo pokazatelj nepregledne udaljenosti od sebe same i posledica ulaska velike količine svetlosti u moj tadašnji svet i vrednosni sistem.
Nakon dvomesečnih pitanja što mojih, što njihovih i nakon spoznaje da postoje mnoga bića sa kojima sam ja mogla razgovarati je bio vrhunac mog otržnjenja koji je kulminirao na kraju suočavanjem sa sopstvenim izvorom u sebi, sa samim Bogom. Sve vreme sam nekako znala redosled stvari i to šta nije u redu a šta jeste, šta sve trebam da uradim, gde grešim, šta sam sve prihvatila kao vrednosti i do čega me je to dovelo. Čitav život se odmotavao pred mojim očima ali na posve drugačiji način, ne toliko kroz događaje, koliko kroz način razmišljanja i to kako sam se ponašala prema sebi i prema drugima. i to na koji sam način donosila važne odluke koje su onda usmeravale moj život u smeru koji nije bio u skladu sa mojim bićem već je naprotiv bio u potpunoj suprotnosti.
Možda je samo došao trenutak mog buđenja za ono što zapravo jesam. To sve me podseća na one spavajuće agente iz filmova, koje nakon nekog vremena bude za svoje zadatke i za ono zašta su zapravo došli, buđenje za svoju svrhu, za svoje poslanje. Svakako ću jednom spoznati tačno zašto sam bila tako probuđena i za koji tačno zadatak, za sada samo pratim smernice i putokaze koji me vode do cilja. 
Od buđenja do danas prošlo je deset godina, shvatam da je to jedan period ili ciklus koji se završio i imam potrebu da napravim retrospektivu svega što mi se dogodilo. Meni će biti od koristi da uočim razliku u pomaku svesti, da vidim tu razvojnu putanju po kojoj sam hodala, da prepoznam svaki korak koji sam činila vraćajući se sebi i božanskom izvoru u sebi. Presećna sam što prateći svoj put, ostavljajući trag pisajući ovu priču i sve priče koje sam zapisala u mojim knjigama, mogu biti nemerljiv doprinos svima koji će se probuditi i zakoračiti takođe na put istine.
U trenutku suočavanja sa samim Bogom vreme je prestalo da postoji, tada sam shvatila da vreme za njih i nas nije isto i nema isto značenje. Period tog razgovora ili odnosa za mene je trajao čitavu večnost a u našem poimanju vremena trajao je samo par minuta. Ono šta se dogodilo u tom vremenu je neopisivo rečima, upravo se dogodilo mnogo toga za vrlo kratko vreme. Suočavanje sa sobom i sadržajem mog života, potom molitve koje sam izgovarala tekle kao najlepše pesme ikad ispevane, molitve pevane Bogu koje su sa mene skidale velove svih laži i iluzija, molitve odricanja i čišćenja svega onog što je razdvajalo moje biće od samog izvora ljubavi. Potom sam dobila odgovor u vidu umirenja, da je sve u redu da se ne moram više kajati da samo trebam nastaviti božanskim putem, da će mi biti teško neko vreme ali i da će prestati. Taj osećaj krajnosti u meni je bio posve neprocenjiv i neopisiv, osećaj krajnosti u meni, osećaj nesagledive ljubavi i straha. Da, bili su tu nekako nerazdvojivi, nisam znala zašto, mada u tom trenutku nisam znala više ništa. Sećam se da sam beskrajno plakala, izlivajući reku suza koje nisu mogle da se zaustave, i to samo u par minuta. Sa tim suzama je otišlo puno tereta koje sam nosila a takođe i par kilograma. Bilo je preteško zaista narednih nekoliko meseci. Nisam znala kome da se obratim da mi pomogne da sve to shvatim. Živela sam sa decom kao samohrani roditelj, radila sam kao frizer a pritom sam morala da se snađem i izborim sa svim tim što mi se dogodilo.
Polako se sve smirivalo u narednim mesecima, nastavila sam da radim i sve je nekako bilo isto osim mene iznutra, tu unutra ništa više nije bilo isto. Smenjivala su se razna stanja, emocije, misli, ponekad sam umela da sve to umirim ali najčešće nisam. Falili su mi odgovori i usmerenje. Stalno sam pitala koji je to put kojim trebam ići, šta on to znači, mada sam u sebi znala da moram načiniti neke drastične promene u mom životu. Poslednje reči su bile da će se pojaviti onda kada to bude bilo potrebno, pitala sam se kad je to, zašto ih nema, kao su odjednom nestali, zašto mi se to uopšte dogodilo. Milion pitanja bez odgovora tutnjalo je u mojoj glavi.
Onda se pojavio on, čovek koga sam prepoznala kao deo sebe. Prvi pogled je bio dovoljan da to znam, bez obzira što sam znala odmah da ćemo biti i živeti zajedno. Naš susret je za mene bio prepoznatljiv i dolazak svetla,konačno, nakon dugogodišnjeg mraka. Sada znam da su nam se duše prepoznale i da smo trebali jedno drugom i da je sve vođeno ka tome i da je to vanvremenski susret. Susretanje dvoje koji potiču iz iste duše.

понедељак, 27. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Da bi se uskladili sa Hristovom svešću moramo se odreći negativnog ega. Kako bi to postigli moramo jednostavno svakodnevno vežbati našu pažnju  i budnost na našim mislenim procesom, procenjivati naš vrednosni sistem i sistem uverenja. Vremenom ćemo kao i kada vežbate u teretani postići sve zavidniji nivo oslobađanja od stiska negativnog ega. Ono što predstvalja najveći izazov u celoj ovoj priči, to vam govorim iz iskustva je naš odnos prema našem unutrašnjem detetu, to je psihički deo nas u kom su pohranjena sva naša iskustva, doživljaji, traume, sećanja i uverenja, ali svakako postoje mnoge tehnike koje nam pomažu da se oslobodimo tog nakupljenog đubreta. U vreme kada sam ja bila probuđena nije bilo toliko tehnika ili bar do mene nisu dolazile, pa sam pribegavala jednom prirodnom procesu a to je zdravo razumskom rasuđivanju, odricanju, stalnoj pažnji i disciplini uma. Stalno sam menjala razmišljanja i uverenja, takoreći sam dekodirala svoj um razmišljanjem i usklađivanjem sa hristovom svešću. Tako nisam dozvoljavala nesvesnom delu i negativnom egu da ima kontrolu nad mojim životom, odnosno oduzimala sam mu pravo i moć da to radi, već sam dozvoljavala i birala da to činim iz više svesti i ljubavi. To je bilo za mene razvijanje jedne divne pozitivne navike služenja duši i višoj svesti.

Da bi mogli postići sve gore navedeno postoji nešto još važnije što moramo imati na ovom putu, zapravo ništa ne bi ni mogli postići bez toga a to je posedovanje lične snage. Snaga volje je sila vodilja zdrave ličnosti. To je naš stav koji nam je potreban svakodnevno. To je naša snaga, energija koju koristimo kako bi sproveli sve naše odluke, energija sa kojom kontrolišemo svesno naš život. Mi svakodnevno biramo da imao stav slabosti ili snage. Naša snaga nam je potreban da kontrolišemo naš um da ne bi on kontrolisao nama. Ona je naša odlučnost ili volja da promenimo to što želimo promeniti, hrabrost da učinimo sve korake koji su potrebni da bi ostvarili ono što želimo, snaga koja nam pomaže da istrajemo i da ne odustanemo od cilja. Ako nemamo ličnu snagu i ne izgradimo je nama će manipulisati drugi ljudi, situacije i negativni ego. Naš stav je od vitalne važnosti za naš život. To je takođe imanje vere u Boga i u sebe. To je ona snaga kada ste spremni da rizikujete, da probate čak i onda kada nemate nikakvu pomoć i zaštitu spolja. Naša lična snaga je naše središte, kada se osećate moćno i centrirano. Kada imate ličnu snagu onda vaš um koji rasuđuje ostaje u kontroli nad nesvesnim delom uma i ne dozvoljava da vas negativnosti preplave.
Lična snaga je onaj večiti plamen u nama koji ne dozvoljava da se predamo negativnom egu, plamen u kome se se zapravo sve negativnosti preobražavaju i sagore.
Ako je nemate morate je izgraditi, osvestiti, pomoć u tome mogu biti svakodnevne afirmacije, druženje sa pozitivnim ljudima koji imaju već stabilnu i jaku životnu snagu i volju, meditacija i povezivanje sa prirodom, sport, vežbanje, živa hrana i zdravi uslovi življenja. Stalno vežbanje i kodranje na neki način našeg podsvesnog uma istinom o tome ko smo mi. Ja sam stabilan, pun ljubavi, uravnotežen. Ja sam uzrok svojih svojih stavova, emocija i ponašanja. Ja sam centriran i odlučan u svemu i tome slično. To će vremenom biti od velike pomoći onima koji su izgubili svoju ličnu snagu, odnosno onima koji su se predali vođstvu negativnog ega.
Imanje i razvoj lične snage ide ruku pod ruku sa ljubalju prema sebi. Te dve stvari ili dva ključa su najvažniji i sastavni su deo zdravog koncepta o sebi i slike o sebi. Njavažniji odnos u životu svake osobe je njen odnos prema samoj sebi. Ako smo u lošem odnosu sami sa sobom, bićemo i lošem odnosu i sa drugima. Ako smo van središta sebe onda smo van središta i u odnosu sa drugima. 
Ljubav prema sebi započinje sa razumevanjem da u svetu postoje dve vrste ljubavi. To su uslovljena i bezuslovna ljubav. Uslovljena ljubav je egoistična lubav a bezuslovna ljubav je duhovna ljubav. Duhovna ljubav se primenjuje u odnosu na druge ali se prvo mora osvestiti u odnosu na nas same. S toga se nameće pitanje, kojom ljubavlju volimo sebe?
Da bi mogli napraviti rayliku i shavtiti kojom se ljubavlju volimo, potrebno je da razumemo te koncepte ljubavi.
Bezuslovna ljubav prema sebi je bazirana na razumevanju da mi imamo vrednost i da smo smo vredni ljubavi jer nas je Bog stvorio. Mi smo njegova deca a on nije napravio nešto loše i nešto što nije vredno. Kada se osećamo manje vrednim to značida gajimo misao da i on nije vredan. Naša vrednost je apsolutna vrednost i to je naše duhovno nasleđe.
Ako u to ne verujete iskočiće naš ego koji će ponuditi drugačije vrednosti a njegove vrednosti su bazirane na određenim uslovima i na udovoljavanju tim uslovima. On kaže vi morate biti to i to, morate uraditi to i to, morate biti duhovni, morate vežbati, morate raditi, morate biti savrđeni na dobrom položaju, morate biti uspešni, morate imate dobro plaćen posao.
Mnoge od ovih stvari su plemenite i možemo težiti ka njima i to nije loše međutim to sve nema veze sa našom ljubavlju prema sebi i ličnom vrednošću. Naša ljubav prema sebi i lična vrednost dolaze iz toga ko smo mi, a ne iz toga sta činimo. Ne postoje uslovi koje mi moramo ispuniti. Mi možemo u svom životu činiti sve ispravno ili sve neispravno ali naša vrednost i to koliko smo vredni ljubavi je isto. Najbolja metafora je beba koja ne mora ništa posebno učiniti da bi je mi voleli.
Bog nas voli bezuslovno bez obzira na naše greške, mada smatram da bi iskreno voleo da se malo priberemo. S toga grehovi ne postoje, postoje samo greške iz kojih učimo, greške koje nam pomažu da shavtimo istinu i da biramo svesnije, zapravo nas uče da budemo svesni u svakom trenutku. Greške nas uče da prihvatimo odgovrnost za sebe ali da pritom sebe volimo bezuslovno kao što Bog nas voli. Naša prava priroda i pravi identitet je savršena božija kreacija. Svaka greška je prerušeni blagoslov jer svaka u sebi nosi grumen mudrosti. Obvde smo kako bismo spoznali sebe odnosno Boga. Zakoni upravljaju Božijim Univerzumom, to su fizički, psihološki i duhovni a mi učimo kako se uskladiti sa njima učeći na greškama.
Kakva god da je greška, kada shvatimo lekciju i mudrost koja se u njoj krije onda stičemo pozitivno iskustvo, a onda nikada nećemo morati prolaziti kroz sličnu patnju. Jedino što je važno izbeći zamke negativnog uma je da kažemo sebi da smo apsolutno vredni i puni ljubavi čak iako smo pogrešili u proceni. Prihvatimo da su greške pozitivne i neizbežne onda možemo ustati i krenuti dalje.
Kako ćemo znati da sebe ne volimo bezuslovno, tako što ćemo je automatski tražiti izvan sebe. Ljubav je potreba za preživljavanjem. Idealno je dati ljubav sebi i dopustiti sebi da primimo božiju bezuslovnu ljubav.Ako to nije tako onda ćemo od drugih ljudi tražiti ljubav, odobravanje i prihvatanje. Naša vrednost je onda u njihovim rukama. Nemanjem ljubavi prema sebi stvaramo rupu u našem energetskom omotaču tako da kad nas ljudi kritikuju mi se onda ne možemo zaštiti.
Ideal je da sebi damo mnogo bezuslovne ljubavi i da samim tim dozvolimo da osetimo božiju ljubav, tada možemoda krenemo u život sa osećajem potpune snage i potpune ljubavi pre nego sretnemo drugo ljudsko biće. Jer jedino se tako možemo osećati ispunjeno, celovito i potpuno u sebi jer osećamo jedinstvo sa Bogom. Onda možemo davati ljubav drugima čak iako nas oni ne vole. U biti mi želimo ljubav ali je ne trebamo da bi bili potpuni, nismo vezani ni zavisni da dobijemo  ljubav.
Naš stav je da prvo imamo ispravan odnos prema sebi i sa Bogom. Jer to su dva najvažnija odnosa u našem životu. Tada možemo krenuti u život kao celovita, uzročna, majstorska i nezavisna osoba. Osoba koja je u svetu kako bi davala, a ne sa potrebom kako bi dobijanjem ljubavi ispunila prazninu u sebi.


недеља, 26. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Započeću ovu priču sa pričom o našem negativnom egu i sa izjavom jednog duhovnog učitelja:"Bog jednako čovek minus ego". Zašto baš ova izjava? Zato što moje iskustvo suočavanja sa svojim delom negativnog ega potvrđuje istinitost ove izjave. Uz iskustvo naravno postoje i mnogi dokazi u čitavom svetu koji pokazuju koliko smo kao civilizacija puno postigli na tehnološkom nivou a koliko smo još uvek u neskladu sa samim sobom, koliko nemamo mira i koliko smo u sukobu sa sobom i sa drugima. Ono što bih volela da prvo objasnim, naravno onoliko koliko sam ja to razumela i prihvatila kao tračak istine je razumevanje i to kako funkcioniše naš um i naš ego. Ovo objašnjenje mi je umnogome pomoglo da shvatim kako naša svest funkcioniše i zašto smo mi i kako odvojeni od našeg izvornog stanja.
Negativni ego je ustvari problem od kog svi ljudi na planeti boluju. Njega je stvorio čovek. Nastao je onda kada smo mi kao božija deca inkarnirajući se u telo počeli da se poistovećujemo sa njim. Taj trenutak naše percepcije kada smo pomislili da smo telo i kada smo stavrnost počeli da doživljavamo kroz materijalnu ravan , da je stvanost ono što nam je opipljivo čulima, tada je nastao negativni ego, koji se vremenom samo razvijao na način da naša percepcija uvek izgleda tako kao da smo odvojeni, sami, nepovezani. On ne tumači naša iskustva kao lekcije, izazove ili darove već je uvek ukorenjen u svim negativnim mislima, emocijama i ponašanjima. On nas ustvari blokira da ne vidimo i spoznamo istinu o sebi.On je taj koji se ljuti, opire, svađa, mrzi, ljubomoran je, onaj koji osuđuje, ubija, optužuje, onaj koji nas sve vreme sprečava da vidimo našu veličansvenost stvarajući nam utisak manje vrednosti, straha, stvarajući nam takođe i osećaj krivice, stida i svih ostalih negativnih emocija držeći nas tako na niskim vibracijama daleko od naše suštine. Ta odvojenost je samo osećaj negativnog ega to nije istina, nešto je u šta smo mi poverovali da je istina kao i sa mnogim drugim stvarima u koje smo poverovali a što je dolazilo od njega i što je posledica naše percepcije i poistovećenosti sa našim telom. Mi nismo naše telo, mi nismo naše emocije, mi nismo naše misli, bolesti i stanja, mi nismo ništa od toga. Mi smo čista svest, čista prisutnost, mi samo sve ovo koristimo ali nismo ništa od toga. Kada to uspemo da odvojimo i da se distanciramo onda će se pojaviti jedna sasvim druga dimenzija naše stvarnosti i poimanja i sebe i svega oko sebe.
Mi smo ti koji moramo odlučiti koji ćemo glas slušati. Da li ćemo slušati glas straha i odvojenosti ili glas ljubavi i jedinstva? Svakog trenutka u našem životu mi biramo ili Boga ili negativni ego, samo toga nismo svesni. Uvek možemo biti svesni i birati Ljubav i Boga ako budemo uvek prisutni u svakom trenutku našeg života, ako budemo budni i u pažnji uvek ćemo lako prepoznati šta nam je svesno činiti. Naravno, priznajem da ovo nije nimalo lako upravo jer smo dugo već kodirani i naviknuti da biramo negativni ego, odnosno dugo smo poistovećeni sa negativnim egom, negativnim emocijama i mislima, kada god se pojavi mi uvek mislimo da smo to mi, ne znajući da je naša istina nešto sasvim drugo. Razumeti kako naš um funkcioniše i shvatiti prirodu naših misli je svojevrsno majstorstvo, ali mi i jesmo tu da to majstorstvo i postignemo. Rekla bih da je to naš najveći zadatak i posao.
Počela sam ovu priču od našeg negativnog ega i našeg uma jer je to i izvor odakle je nastao naš neispravan odnos prema sebi, prema drugima pa i prema samom Bogu. Naviknuti da uvek gledamo kroz naočare našeg negativnog ega, misli i emocija, poistovećeni, nismo ni bili u stanju da imamo i uspostavimo pravi odnos sa sobom. U takvom stanju pogrešne percepcije, naravno da smo često birali glas negativnog ega i da smo više grešili u životu a samim tim i donosili pogrešne odluke. Kada smo grešili mi nismo mogli biti usklađeni sa izvorom a kada nismo usklađeni sa sobom onda naravno i patimo i razboljevamo se. Ali svakako zbog svega toga postoji i rešenje, naravno Bog je sve to dozvolio je znao da ćemo se i kroz tu patnju osvestiti, jer ona je iskorišćena kao put. Put od patnje do svesnosti. Onda kada najviše grešimo najviše i patimo ali najviše i učimo i tako se polako vraćamo sebi, jedinstvu i svesti o sebi i istini.
Zato ne brinite za greške, njih će biti jer savršenstvo ne znači ne pogrešiti već svesno ne činiti grešku. Jer mi svakodnevno učimo iz grešaka i Bog nas zbog toga ne voli manje, naprotiv voli nas bezuslovno, međutim vođeni negativnim egom sebi zameramo i ne opraštamo greške, osuđujemo i sebe i druge, kritikujemo, zameramo itd, umesto da samo učimo iz grešaka, preuzmemo odgovornost za svoje postupke i ne činimo svesne greške, mi podpadnemo pod uticaj negativnog ega i ostajemo uronjeni u moru negativnosti,nemoćni da se izdignemo iznad toga.
Negativni ego je centriran samo na sebe, njemu je uvek važno da osigura sebi to mesto i hranu iz negativnih emocija kojima se hrani, zato će sva naša iskustva, doživljene traume i sve ono što imamo u našoj podsvesti gde je sve to i smešteno iskoristiti na način da kombinuje, da nam stvara razne lažne osećaje, neostvarene želje, negativne misli kako bi sebi osigurao mesto Boga koji je zauzeo u našoj svesti. Sigurno ste to stanje puno puta prepoznali i kod sebe i kod drugih, kada je neko egocentričan, besan, nemiran, razdražljiv, nervozan, i sigurno ste koliko puta čuli, vidi ga kako se pravi važan ili kako je pun sebe, ali to su samo neki delovi negativnog ega. Postoje naravno takvi transparentni i sve suptilniji delovi negativnog ega.
Svi mi želimo da budemo u miru, srećni, da vodimo kvalitetan i uspešan život, ali nismo naučili kako da do toga dođemo. Kako da postanemo bogoostvarena biće, kako da volimo sebe, kako da napravimo ravnotežu među svim nivoima našeg bića, kako da se oslobodimo negativnog ega i kako da upravljamo svesno svojim životom i svim okolnostima. Na kraju i ne znamo kako se to naš lični deo uklapa sa božanski planom, svi smo nekako zbunjeni po pitanju svoje svrhe.
Ove stvari su nešto, po mom mišljenju, što trebamo naučiti i stvari koje se trebaju učiti u školama. Ako to ne učinimo svesno, život je tu da nam to i omogući na razne načine, često je to učenje kroz patnju i bolesti, jer bolesti nisu ništa drugo do naša odvojenost od sebe i svoje suštine. Što smo dalje od sebe to je patnja veća, što smo ukorenjeniji u uverenjima i programima negativnog ega to je patnja veća, ona je samo znak da nismo u ravnoteži i da nismo usklađeni sa sobom sa  božanskim delom u sebi i sa univerzalnim zakonitostima.
S toga proceniti sopstveni sistem vrednosti i pročistiti ga je jedan od veoma važnih i velikih zadataka u našem životu, mišljenja sam da je to prvi korak ka bogostvarenju, posumnjati, proveriti i odbaciti sve ono što nam ne služi, tako zapravo počinjemo i čistiti našu kuću, naš dom u kome treba da obitava gospodar a to smo mi, naša duša.
Hrist, Buda i mnoga druga duhovna bića koja su dolazila na planetu Zemlju dolazila su po zadatku da se nama ljudima pomogne u tom procesu osvešćivanja i procesu usklađivanja sa izvorom u sebi, zapravo sa višom svešću. Nama najpoznatiji duhovni učitelji su bili naravno Hrist i Buda i još neki, oni su nam prenosili i ostavljali to znanje i put kako doći do bogoostvarenja. Hrist je doneo reč i kosmičko znanje da se preko njega vratimo kući, doneo je reč koja bi nam služila kao mač kojom ćemo preseći sve naše vezanosti za ovaj materijani svet i za sve lažno što je u njemu, mač kojim ćemo preseći sve poistovećenosti i povezati se sa pravim izvorom.

Uravnotežiti sve delove našeg bića je još jedan od naših važnih poslova. Napraviti ravnotežu između duhovnog, mentalnog, emotivnog i fizičkog tela i ravnotežu našeg uma koji je sastavljen iz tri dela - nadsvesti, svesti i podsvesti. Tri uma bi idealno trebali biti povezani i funkcionisati u skladu sa najvišom svešću. Međutim najčešće je podsvest odvojena od više svesti i u kontroli je našeg negativnog ega, samim tim je to i najveći deo našeg razumevanja i posla, kako ujediniti tri dela uma i uavnotežiti sve delove svog bića. Zbog toga što je to jedinstven zadatak i posao zato su duhovna bića i duhovno vođstvo uvek tu da nam pomognu u tome ali samo onda kada mi to prepoznamo i zaista poželimo da uradimo taj posao. Zato je sve više probuđenih duhovnih bića koji se međusobno povezuju, prepoznaju, poštuju i čuvaju, bića koja se trude da svojim iskustvom prolaska kroz ovaj proces pomognu i drugima, onoliko koliko mogu i koliko su i sami iskusili deo puta. Svako je tamo gde treba da bude sa onim što mu je dato da uradi i u okuženju u kom treba biti da bi ostvario svoju misiju i ono za šta je i probuđen. Otuda i toliko tehnika i načina, knjiga, sve nam je na raspolaganju, svako samo bira šta je to što će njemu u određenom trenutku odgovarati.

Ja zaista poštujem sve ono što su takvi ljudi učinili prvenstveno u svom životu a onda i u životima mnogih od nas, prolaskom kroz slično iskustvo shvatam neizmernu vrednost toga i beskrajno sam zahvalna na svemu što sam prošla, na svakoj pomoći koju sam nesebično dobila, na svakom koraku koji sam učinila, na svakom daru koji sam dobila, na svakoj stazi kojom sam prošla, na veri, na vođstvu, na hrabrosti, na volji, na snazi, na svakoj lekciji i izazovu, na svakoj nesebičnoj podršci koju sam dobijala svakodnevno od supruga, od prijatelja, od srodnih duša. Sve je to bilo usmereno kao pomoć da postignem svoj cilj, naravno i da taj put osvestim i kada dođe vreme to sa drugima i podelim na svoj način. Zato je potrebno da svi budemo autentični i pratimo svoju vokaciju i način, da odaberemo onako kako to nama najviše odgovara.

уторак, 7. август 2018.

O PROŠLOSTI VIŠE NI REČI

O prošlosti više ni reči,
ne dam joj da mi ukrade i ovaj tren.
Ušunjaj se tiho ispod novog pokrivača
i voli me onako kako samo umeš i znaš.

Ti, ne govori više.
Pusti da večnost u nama govori i diše
dahom ljubavi od koje smo stvoreni.
Iskorači na stazu koja sija sjajem 
našeg najlepšeg sunca i dođi u tišini.

Ponesi ljubav na vrhovima prstiju
i pusti nek plešu po meni, 
po ženi koju znam da oduvek voliš.

Čekaću te u sutone meke,
ćutaću dok odbrojavam korake neke,
prepoznavajući u mnoštvu samo korak tvoj.

Ja neću o prošlosti više.
Ostaviću samo jedan zagrljaj čist
moje tople i predivne duše,
neka te čeka,
kad stigneš jednom na moj prag.




недеља, 10. јун 2018.

SVESTAN UDAH

Ovo je jedan od onih trenutaka kada su reči suvišne da bi opisale osećanja koja su isplivavala iz dubine mog bića. Duboka zahvalnost, iskrena ljubav, iznenađenje zbog neočekivanih darova pokrenula je nesebična podrška i iskreni zagrljaji predivnih duša, žena koje su bile spremne da svoje unutrašnje bogatstvo podele samnom. Znam da sam o tim zagrljajima samo maštala ali verujući da negde zaista postoje. Doživljaj neverovatnog preobražaja u samo jednom danu bio je nesvakidašnji doživljaj. Verovala sam da postoji ta iskrena ljubav u ljudskim srcima, ovaj trenuutak je bio dokaz mojoj veri. Bile su to žene, ja bih rekla veliki ljudi sa velikim srcima, ljudi kao i ja koji veruju da ljubav je to od čega se zapravo živi, da ljubav je to što oživljava i isceljuje i krepi, da jedino je  ljubav ono što čini čitav Univerzum celim.
U samo jednom takvom trenutku može se doći do neslućenih spoznaja sebe i onoga što nosite u sebi. Razumela sam sebe i svoju dugovekovnu možda potragu za ljubavlju, moje potajno verovanje da je mi je neko treba dati, pogotovo verovanje da je mi je može svako darivati. Uporno sam je tražila od drugih ne znajući da mi je niko ne može i neće dati. Ne zato što je ljudi nemaju, već zato što je nisu osvestili u sebi. Postoji rečenica:" Niko vam ne može dati ono što nema u sebi". Zapravo svako ima ljubav koju nije osvestio u sebi, a ona je dovoljna da preobrazi i skine sve velove iluzija i zabluda koje nosimo unutar nas. Shvatila sam iznova da ja jesam ljubav i da je ako jesam samo trebam dati, samo trebam biti to što jesam. Ja sam je uporno očekivala a nisam razumela da je samo trebam dati bez očekivanja. Ono što sam dala neočekujući u ovom trenutku mi se vratilo umnoženo kroz druge.
Sve ono što nosite u sebi vi to i dajete drugima, to vam se i mnogostruko i vraća, šta god to bilo. Zato osvestite ono šta zapravo jeste i to dajte sebi i svima, onda ćete shvatiti ko zapravo jeste i gde je ključ koji otvara vrata radosti i sreće.
Drage moje divne duše, hvala vam na iskrenim zagrljajima, probudile su iznova moju suštinu. Bile ste odraz moje čiste duše i izvora koji nosim u sebi. Hvala vam na tome.
Samo jedan svestan udah bio je dovoljan da zablista osmeh na mom licu. Sad mogu disati punim plućima i uskladiti se sa tokovima moje duše .

среда, 6. јун 2018.

MAŠA

Ne bih zelela da milu Masu identifikujem sa bolescu, njeno se telo bori i cisti nakupljene informaciju iz duha, uzroci su za sada neobjasnjivi. Ono sto sigurno znam je da Masa,njena dusa ima veliku poruku za sve nas. Ona je tu da nas probudi i osvesti njenim stanjem. Koliko je jos potrebno da se ovakvih stvari dogodi da bismo kao ljudi kolektivno ili pojedinacno shvatili gde gresimo i kojim putem trebamo ici. Ovako mali ljudi a velike duse govore svojim jednostavnim izvornim jezikom, ali ga mi ne cujemo jer smo opsednuti spoljnim stvarima i bogatsvom a ne onim unutrasnjim bogatstvom. Masa je moja komsinica i prolazeci njenom ulicom gledala sam njene drugare i svu decu sa kojom je odrastala kako su skupljali novac za njeno lecenje. Slusala sam ih kako medjusobno razgovaraju o tome kako da nadju resenje i nacin da skupe sto vise novca. Razgovarajuci sa njima zajedno smo dolazili do tako jednostavnih pitanja, kao, zasto je to toliko skupo i zasto, kako oni kazu,ako mi mozemo da se organizujemo i pomognemo zasto se i ti ljudi u bolnici ne organizuju pa da jednostavno urade sve sto treba ne uslovljavajuci nikoga novcem. Deca se pitaju i cudom cude kako mi za ljubav ne znamo. Deca su izvor ljubavi i bezrezervne podrske ali ne razumeju kako je iz nas to nestalo. Rekli su mi kako se svaki dan mole i kako sve zele da urade, ali nije u njihovoj moci da je izlece, jer kazu to isto trebaju i doktori da urade. Da ne traze vec da samo ucine i daju od sebe ono sto imaju a to je ljubav a ne uslovljavanje. Masi nisu potrebni lekovi mnogi, potrebna joj je ljubav i nega, jer bubrezi njeni nose strahove koji su blokirali njihov rad. Mozda je to strah za sebe, za sve nas, da li cemo i kako prepoznati istinske vrednosti u nama samima i dozvoliti da samo to iz nas tece. Prvo ka sebi a onda i prema drugima. Deca su nam veliki ucitelji ali mi njih ne priznajemo kao takve. Cudesno je da uvek cekamo da se ovako nesto desi pa da to u nama probudi vrelo dobrote, ljubavi i ciste svesti. Draga Maso, ja znam da si veliki borac, saljem ti zahvalnost i molitvu mog srca da istrajes i da uz pomoc tvojih andjela cuvara i milog Boga prevazidjes stanje u kome si sada. Ljubim te, vidimo se uskoro u tvojoj ulici da se ispricamo i da me naucis kako da se vise igram i kako da cisto, iskreno i srcem volim. Zao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.

понедељак, 4. јун 2018.

SLOBODNO PITAJ

Slobodno me pitaj
ne zaustavljaj reči
ni reku koja želi poteći.
Jer reka je samo izvor
koja bujicu nosi
i sa dna uma
mulj kovitla i odnosi.
U redu je sasvim
slobodno pitaj,
ne zaustavljaj tok i
ono što želiš reći.
Talasi će odneti sve što je na dnu
pa će tako čiste misli
mojim umom poteći.
I kada ti kažem
da sam sklupčana u krevetu
da na tebe mislim,
baš ovako izgleda taj tok misli.
Taj svet u meni
više nije isti bez tebe,
bez mene,
bez nas.
I ne znam kako uopšte i može biti
jer naše duše poznaju samo
kako se živi i diše
onda kada se nađu
oni koji su isti.
Možda je dobro da
me često pitaš
jer budiš tokove
potisnutih misli.
A prilegla sam samo da
odmorim malo
i stišam se u samoći i nutrini.
Eto, tako to biva
kada me pitaš da li sam živa.
Slobodno pitaj ali onda
ne zaustavljaj reči
ni reku koja baš tad želi poteći.

VAZDUH KOJI DIŠEM

Čini mi se da činim sve težim,
pokušavajući da prihvatim
za mene neprihvatljivu činjenicu,
da nas više nema i da pod istim krovom
više nećemo biti.

Uvek mi se pojavi trenutak
onaj kada smo se sreli.
Da me podseti kako sam lako zbog tebe,
zbog nas, ostavila sve i svakog.
Kako sam lako odbacila pređašnji život,
odrekla se svega do tada i
krenula u novo, u neizvesno
u potrazi za Bogom sa tobom.

Postao si mi sve, jer drugo sve nisam imala više,
opipljiv za ono u šta sam verovala,
deo Boga za kim čeznem, izvajan tobom.
Koliko je čovek izgubljen i potopljen
u ovozemaljskom bolu,
kada u trenu može tako opčinjen biti.
Za mene si bio ne slamka spasa
već poslednji udah
koji sam morala udahnuti
da bih nastavila dalje disati i živeti.

A sad mi kažeš kako vazduha u
mojim plućima ne treba biti,
jer te moram iz sebe istisnuti.

Hej, čoveče!
Samo srodni dišu tako,
jednim dahom božijim.
I ne mogu te iz sebe izvući,
jer disati moram,
dok god ljubav želi disati i ovom telu biti.

недеља, 3. јун 2018.

MEDITACIJA

Najčešće meditiram ujutru, dok sam još u krevetu, pre svih obaveza. Obratim se Izvoru sveg postojanja i zahvalim na svemu, obično na onome što osetim da mi je u srcu kao dar i blagoslov. Oprostim i ja i zatražim oproštaj za sve što što nije bila čista ljubav u onome što mislimo, govorimo i činimo, tako pročistim i um i srce od opterćujućih naslaga nečistoće. Jednostavno sve predam bezuslovnoj ljubavi i potom postavim par pitanja na koja bih da dobijem odgovor. Onda se umirim polako puštajući da se um isprazni od svih misli. Protrljam dlanove i položim ih na delove tela u kojima osećam bol ili nelagodu i pustim da energija nesmetano teče. Nekada imam potrebu da se dodatno pročistim disanjem, tako što dišem kroz deo tela koji treba isceljenje i svežu energiju. Takođe svojim rukama pređem preko stomaka, opipavajući dublje nakupnine niskih vibracija, potom blagim pritiscima izmasiram i izdreniram svaki taj deo, sve dok se stomak potpuno ne opusti. Potom duboko udahnem i izdahnem više puta, sve dok ne nastupi pravi mir. Ostanem u tom miru onoliko koliko mi prija i koliko je potrebno, najčešće sve dok ne osetim veliko olakšanje i dovoljan priliv čiste isceljujuće energije. U tom procesu se može desiti da imam potrebu polagati dlanove na različite delove tela, počev od glave pa do nogu, postavljajući ih i držeći onoliko dok energija teče, tako osvežim i čitavo telo. Kada završim, polako se pridignem do ivice kreveta i sklopim ruke u predelu srcu sa namerom da pošaljem zahvalnost na tome što znam ko sam, što znam kuda, sa kim i kako. Zahvalim se na pomoći, podršci, vođstvu i zaštiti i tako sve dok u srcu ima zahvalnosti za sve blagoslove. Odgovore na pitanja dobijem odmah i u nekom posebnom trenutku.
Za mene je ovo svojevrsna meditacija koja me lično ispunjava i pomaže da uvek budem u sadašnjem trenutku, da se saberem, centriram, jačam i čuvam svoju unutrašnju snagu. I uvek kada osetim da mi um luta ja se obratim božanskom u sebi , zapravo se uvek okrenem ka sebi i usredsredim se na sadašnji trenutak. Kada je um miran onda uživam u svakom trenutku mira i ljubavi koji osetim. Osim ove praktikujem i aktivnu meditaciju, nazvala sam je takvom jer je koristim i dok hodam, radim i obavljam sve aktivnosti. Pomaže mi jer sam uvek tu sa sobom, pratim dešavanja u sebi, tok misli i emocija, svoje reakcije, potom osluškujem i posmatram sve što je prisutno oko mene. Uglavnom posmatrajući rasuđujem, analiziram, prikupljam uvide i nove poglede koji se javljaju pri takvoj meditaciji. Rekla bih da sam budna većinu vremena. Onda kada nisam život me uvek pozove i opomene. Uvek me vrati da budem sa sobom i u toku meditirajući zajedno sa njim.

VREME JE

Vreme je da upoznaš sebe i spoznaš ko si ti.
Vreme je da budeš bolji prema sebi.
Vreme je da prihvatiš sebe, oprostiš sebi i isceliš se.
Vreme je da zagrliš sebe i budeš iskren pred sobom.
Vreme je da na pravi način zavoliš sbe.
Krajnje je vreme da poštuješ sebe i
nagradiš sebe istinom o sebi.

среда, 23. мај 2018.

NEPRISTOJNA PONUDA - treći deo

Nakon završenog predavanja, predavač je najavio jedan mali teoretski ispit nakon čega je trebalo nastaviti sa praktičnom obukom. Praktični deo nije bio besplatan iako sam im rekla da nemam novca, govorili su mi da ne brinem , da može na rate i da ćemo se o tome dogovoriti. Svejedno učila sam za ispit. Spremala sam se čitavo pre podne da bi kasnije na miru spremila ručak i sačekala meni omiljenog gosta kog sam pozvala.
Potajno sam želela da taj projekat sakrijem od javnosti meni najmilijih ljudi. Međutim nešto u meni to nije dozvolilo. Spontano nakon ručka prijatelj je saznao šta radim a i video je da nešto učim. Samo je rekao da zna šta je to, da ima prijateljicu koja se dugo time bavi, da je završila istu obuku i da je skoro izgubila puno novca na berzi. Znajući da smo učili da se iz minusa može  izvući kada na vreme reagujemo na platformi i da postoje i drugi načini da se povrati novac, nije mi bilo jasno šta se dogodilo. Pozvala sam je da mi objasni šta je tačno učinila. Objasnila mi je sve, posebno na šta sam obratila pažnju je priča da je dve godine bila na obuci sa demo novcem i da je sve bilo u redu dok nije je krenula da radi sa stvarnim novcem, tada više ništa nije bilo isto. Pratila je sva dešavanja iako voli da radi analize nešto tu nije bilo u redu. Iscrpljivala se čestim boravkom ispred kompjutera, neke naredbe za spas nisu jednostavno radile nakon čega je izgubila novac. U takvom stanju zatražila je pomoć terapeuta nakon čega se znatno oporavila. U tom trenutku u mojoj glavi dok sam je slušala rušila se polako kula od karata. Sve zamisli i vizije su se otapale i stapale u spontanoj spoznaji istinske prirode stvari.
Srušenih kula od karata ali duboko srećna jer sam u tom trenutku učila iz tuđeg iskustva. Glavni ispit nije bio taj na koji sam trebala ići već ovaj kod kuće, spoznaja i istinsko viđenje situacije. Životni ispit moje lakovernosti ili bar onoga što je ostalo od nje. Brzo sa sve rasudila i donela odluku da ne idem dalje i naravno pozvala da otkažem ispit. Osećala sam se kao Isus Hrist u jednoj priči kada ga đavo kuša i nudi čitav svet na dlanu samo da prihvati njegove vrednosti. Mogao je imati ceo svet i vladati njime a on je to odbio, nije prihvatio jer je bio svestan onoga šta je on i odakle potiče znao je da je to prevara i iluzija samo jer je znao je tu pravu istinu stvari.
I ja sam tog trenutka bila simbolično razapeta između stvarnosti iluzija između istinskih i lažnih potreba.
Ono što sam istinski želela je bila knjiga, širenje ljubavi i ličnih spoznaja, pomaganje drugima da osveste istinu o sebi ali to svakako nije bilo niti se ikako moglo povezati sa radom na berzi. Shvatila sam da je to još jedna u moru sistemskih prevara.
Nisam mogla sprečiti  a ni znati da će mi i kada stići jedna takva nepristojna ponuda, ukrašena, blještava i plivlačna, ali sam trebala kao što i jesam sada biti budna za sve što život donosi.
Ujutru nakon te spoznaje probudila sam se sa bolom u stomaku. Uspela da se sredim pomoću mojih alata samopomoći ali sam i razmišljala dugo o svemu što se dogodilo. Traume koje nosim zbog lakovernosti morale su u potpunosti da se osveste i očiste. Pitala sam zašto je sve ponekad tako suptilno i pomešano i zašto je tako teško razdvojiti i prepoznati pristojnu od nepristojne ponude? Kako u svakom trenutku lako prepoznati šta je najbolje u tom trenutku za mene. Plakala sam pitajući ujedno i shvatajući nešto veoma značajno, a to je dolazilo upravo iz središta moje oslobođene duše.
Život ima pravo kao i bilo ko da vam uputi ponudu. Život to čini jer proverava vašu svesnost i prisutnost kao i spremnost za dalji duhovni rast. Drugi koji nude svoje pristojne ili nepristojne ponude su samo u službi ćivotnog toka. Ponuda nikada ne ide sama, uz nju uvek ide vreme koje vam je potrebno da ponudu razmotrite, okusite i iskusite, nakon čega je prihavtite ili ne. Uvek ćete doboti priliku da vidite i njeno lice i naličje. Nikada neće biti jednostrano.
Ranije sam puno krivila sebe zbog grešaka koje sam pravila zbog svoje lakovernosti ili grešaka načinjenih iz bilo kog drugog razloga, živela u strahu od, pogotovo u strahu da ih ponovo ne napravim a upravo iz razloga što nisam znala kako sve zakonitosti funkcionišu. To što nisam dovoljno bila budna, rasuđivala i obraćala pažnju na ono šta mi se dešava nije bilo do auaniverzuma već do mene. Sada sam shvatila da nismo ostavljeni i prepušteni već samo nismo dovoljno budni pa dozvoljavamo da nas trenutna vera u nešto zaslepi.
Često sanjam u poslednje vreme kako imam poteškoća da u snu otvorim oči, tolika želja postoji da da vidim, da gledam, prstima pokušavam da ih otvorim ali kapci ipak ostanu teški. Ovo simbolično slepilo mi pokazuje i poručuje upravo ovo da nisam još dovoljno budna i pored svojih očiju za nešto što mi život pokazuje. Da moram biti pažljivija i potpuno u sadašnjem trenutku. Nemoram se kriviti, ljutiti ni bojati, već biti otvorena i pokušati bolje razumeti.
Nepristojnih ponuda je bilo i uvek će biti ali nijedna nepristojna ponuda ne ide bez jedne pristojne. Kada vam se pojavi ideja koja zbunjuje i nije vam jasno kuda vodi, kada se predlozi čine bogom dani i požele da vas povedu putem svojim, samo zastanite, prihvatite ponudu ali samo do nivoa gde možete pogledati u to sa svih strana, u tom trenutku će stići i ona druga razumska ponuda i objašnjenje, tek nakon toga bi trebalo birati. Često brzo odaberemo i donesemo odluku da nešto hoćemo, jer nam je to u navici da nesvesno biramo,misleći da je to za nas najbolje. Kada dozvolimo predlogu da malo boravi u našoj pažnji onda će on polako pokazati i svoje naličje ili će to biti zaista ono što je za nas najbolje. Pustite ponude, predloge, situacije da borave više u vašem prisustvu u pažnji vaše duše, mnogo ćete bolje sagledati sve nepristojne ponude i odabrati one najbolje za vas, usklađene sa istinskim potebama vašeg bića. Imamo moć izbora i to nam niko ne može uzeti, budimo samo mudri kada je koristimo, neka bude uvek onako kako će izražavati samopoštovanje i ljubav prema nama samima.
Meni je ovog puta ponuđen svet na dlanu, mogućnost da ostvarim sve svoje ciljeve, želje ideje na način da radim na berzi. Pokušala sam i shvatila da to za mene i nije najbolji način. Ja sam izabrala knjigu koja će da me prati sa kojom ću širiti i raditi ono šta moja duša hoće i želi.Možda ću i proći svetom i imati ga na dlanu ali ja ću birati na koji će to način biti.

NEPRISTOJNA PONUDA - drugi deo

Nedavno sam dobila ponudu da besplatno pohađam kurs ili predavanje o finansijskoj pismenosti. Delovalo mi je sasvim primamljivo jer sam i sama želela da nešto više saznam na tu temu, tako da sam prihvatila da prisustvujem edukaciji.
Zaista su početna predavanje bila korisna i zanimljiva. Na predlog da to nije kraj i da postoji nastavak priče, ponudili su popunjavanje ankete i mogućnost nagrade. Za sve one koji uspešno popune anketu i koje oni odaberu mogli bi da nastave sa besplatnom edukacijom jer je to bio nekakav promotivni period u radu te firme. Teme koje su bile aktuelne na tim predavanjima su: Investicije i Trgovina.
Znala sam da ću biti u užem izboru, jednostavno sam znala, ali mi nije bilo još uvek jasno o čemu ja zapravo to učim i kako mi to u ovom trenutku može poslužiti ili biti na korist. Bila sam pomalo zatvorena i u grču, dok jednog dana nisam rešila da to sebi razjasnim. Pozvala sam ih i pitala. Šta je to o čemu ja slušam i kako to meni može pomoći sada ili u perspektivi? Kako ja sve to mogu povezati i kako to meni može pomoći u onome u čemu sam trenutno? Kako da pomoću tog učenja postignem realizaciju zamisli i ideja koje imam? Rekli su mi da bi bilo najbolje da odsušam do kraja, da ne brinem i da mi to može biti dodatni izvor prihoda koji bi mi pomogao u realizaciji ideja.
Bilo mi je malo lakše i nakon toga sam bila otvorenija i zaista sam drugačije pratila predavanja. Ubrzo nakon toga sam shvatila o čemu se radi. Predavanja su bila teoretska obuka za rad na berzi, nakon čega je sledio ispit a potom i praktična obuka. Bila sam iznenađena i u čudu, nesvesna potpuno kako sam se našla tu gde jesam. Delovalo je kao iz bajke, ponuda koja je nudila ostvarenje svih mojih snova, realizaciju svih mogućih projekata, izgledalo je nestvarno, kao da sanjam. Smejala sam se čitav dan u neverici kako je to uopšte došlo do mene. Bez obzira što nisam u potpunosti bila svsna dešavanja obuzimala me je povremeno neobjašnjiva radost. Možda i ne toliko zbog moguće zarade koliko zbog tog neobičnog puta kojim dolaze situacije i stvari do nas, kako je sve to uređeno i kako sve to privlačimo a da nismo toga bar ne sasvim svesni. Nismo svesni kakav to uticaj može imati na nas i čemu sve to zaista može poslužiti.
Za mene je ovo bila sasvim nova dimenzija stvarnosti, sebe nikada nisam mogla videti kako učim, obrađujem i pravim analize tržišta, kako pratim trendove ili kretanje cena i kakvih sve skrivenih do tada meni stvari ima. Tu su i taktike trgovanja, faktori koji na to utiču, grafikoni, sve je to za mene bila svojevrsna finansijska inteligencija. Lakoća razumevanja te materije me je oduševljavala, što je donekle i uticalo da se osećam zadovoljnija sobom prepoznavajući sposobnosti koje imam.
Svesna sam svog odnosa po pitanju novca, svesna sam i uverenja koja nosim na tu temu i znam da je jednog dana to trebalo dovesti u red, jer sam i svesno gajila ideju o svojoj finasijskoj slobodi.
Nakon predavanja usledio je neobičan obrt situacije.
Tih dana dok su predavanja trajala na drugoj strani su se dešavale  još neke meni važne stvari. Dok sam na jednom kraju učila na drugom su pristizali rezultati dugogodišnjeg rada na pisanju knjige. Upravo je tih dana izašla iz štampe moja prva knjiga" Kad duša progovori". Prvo izdanje i prvih sto pedeset primeraka ispunile su moje srce i moj novi dom. Radost je ispunjavala čitavo moje biće i možda baš zbog obuzetosti svim tim događajima nisam primetila da mi život upravo sprema veoma važne životne ispite koje je trebalo pložiti.

NEPRISTOJNA PONUDA - prvi deo

Priroda koja nas okružuje i sama priroda u nama i ono što mi jesmo funkcioniše po cpecifičnim i određenim univerzalnim zakonitostima. Proučavanjem istih otkrićemo kako je sve u nama i oko nas povezano i precizno uređeno. Svi procesi koji se odvijaju i u prirodi i u nama su usklađeni, odvijaju se sa mimimalnim utroškom energije i teže da ceo sistem održe ili vrate u stanje potpune ravnoteže i sklada.
Jednostavnost, usklađenost, harmonija, savršena preciznost, međusobna saradnja i povezanost, minimalni utrošak energije su odličja svih prirodnih zakonitosti.
Upravo ta savršena jednostavnost u svemu je našem umu strana i neprihvatljiva, jer on sam postoji odvojeno od suštine i pokušava da nas izvede iz ravnoteže onda kada smo vođeni njime a ne našom dušom. Pripajanje i prilagođavanje višoj svesti je proces o kome ću vam pisati u nekom od narednih tekstova.
Ono što je umu nejasno, nepojmljivo i nedokučivo su upravo te najjednostavnije stvari, zato nam je često teško da razumemo upravo ono najjednostavnije. Da ne bih dužila sada o tome, vratiću se u srce današnje priče.
Deo prirodnih zakona su i njeni ciklusi, vremenski periodi u kojima se odvijaju određeni procesi. Tako prepoznajemo godišnja doba, dan i noć, smenu mesečevih mena, plimu i oseku, asimilaciju i eliminaciju, rađanje i starenje, život i smrt, smeh i suze, vreme za tugu i vreme za radost, vreme za učenje i vreme ispita i vreme setve i žetve. Spoznaja univerzalnih, prirodnih zakonitosti je veoma važno za nas. Kada ih u potpunosti osvestimo tek onda možemo biti i uskađeni sa njima, sa duhom prirode u nama samima i oko nas. Ako smo, a često jesmo neusklađeni sa njima, dešavaju nam se patnje a sa njima i lekcije koje nisu ništa drugo do opomene naše prave prirode da nešto činimo protiv nje, protiv sebe.
Priroda nas stalno nagoni da bolje istražimo i osvestimo šta je to što narušava taj savršeni sklad.
Trudim se i sama da uvek prepoznam njene cikluse i da proniknem koji su sve to suštinski zakoni koje ne primećujemo i ne poštujemo. U ovom trenutku u kome vam pišem ovu priču nalazim se u ciklusu učenja i ispita ali i značajno u ciklusu setve i žetve.

понедељак, 14. мај 2018.

ZVONEĆI ODGOVOR

Iskreno sam pomislila da me je Bog ostavio, napustio, zaboravio. Dozivala sam neprekidno i tražila odgovore. Pitala sam, zašto, šta nedostaje, šta još trebam saznati, zbog čega ponovo patim i zašto ne osećam sebe i tebe Bože i zašto ne dobijam meni tako važne odgovore?
Suze su tekle same dok sam neutešno čekala neki znak. Nekoliko dana se osećam čudno, anksiozno, sa glavom prepunom crnih zloslutnih misli koje bole i povređuju, sa teretom na plećima, stanje kada se osećate ne baš svoji. Neočekivano se sve pojavilo i sručilo na mene. Naučena da sve posmatram, krenula sam sa svim alatima samopomoći, čak sam upotrebila i neke nove poglede i načine koje sam nedavno usvojila. Sve je to davalao rezultate ali bih u novom talasu ponovo bila potopljena i nanovo koristila sve što znam i pronalazila iznova neke nove majstorije i tajne recepte. Naravno na određeno vreme se sve smirivalo ali se opet vraćalo. Razmišljala sam o potencijalnom uzroku, posmatrajući sve te sadržaje misli, emocije i skrivene namere tog suptilnog uticaja na moj um i telo. Vrtela sam se u krug ne uspevajući da proniknem dublje.
Meditirala sam, šetala u prirodi, opuštala se, znajući prirodu misli nisam se poistovećivala sa njima i sa emocijama, govorila sebi da je sve prolazno i da će proći, bivala sam više u sadašnjem trenutku otvorena za sva iskustva u ne opiranju, znatiželji i  saosećanju prema sebi i bez straha od straha koji sam osećala.
Sve je to je izgledalo kao izvesno mučenje mog celokupnog bića, kao da nešto ili neko ima prava da me kinji, muči i rastrže mentalno, emotivno i fizički, ne ostavljajući prostor za suštinske odgovore i razloge.
Htela sam da povežem sve to sa situacijama koje su mi se tih dana pojavile. Zanimljivo je bilo a povezaću vam kasnije da su te situacije bile karakteristične po jednoj stvari, obe koliko ih je bilo su od mene tražile konkretne odgovore na neočekivana pitanja i zahteve. Delovalo je kao na ispitu. Zbunjena neočekivanim, rešila sam situaciju ali čini mi se ne dovoljno na autentičan način. Situacije su tražile moj pristanak na nešto na šta ne bih nikada pristala, ali me je zbunjivalo zašto sam baš ja bila u toj situaciji, jer ništa nije slučajno. Razmišljala sam još neko vreme ali sam odustala da dalje detektujem smisao, sve dok nisam potražila pomoc u vezi već opisanog stanja u kojem sam bila nekoliko proteklih dana.
Nakon jedne bioenergetske terapije i reke prolivenih suza, spontano sam ispričala priču o tome šta mi se dogodilo, o dekici koji mi se udvarao nudeći diskreciju i novčanu nadoknadu, koju je nastavio da nudi i nakon odbijanja. Primetila sam, posmatrajući sebe sve vreme, da sam bila zatečena i zbunjena pa su samim tim i moji odgovori bili nekako sramežljivi, odbila sam ga ali na način da ga ne povredim, zamislite. Bila sam nekako mlaka dok sam sebe pokušavala da zaštitim. U toku razgovora sa terapeutom o svemu tome, probudila me je jedna rečenica koja je u sebi nosila važnu reč, nakon koje je značajno zazvonilo u mojoj glavi.
Nakon toliko suza i hrpe pitanja, dobila sam zvoneći odgovor.
Jedna jedina reč je bila potrebna da otvori rajska vrata i vrati mom svetu sve boje i podari dublji smisao. Izgleda da i pored toliko traženja pre zore ne može svanuti. Učenje lekcija, nivelisanje karme je sve što se mora preći, jednostavno mora, nakon toga stižu odgovori koji u tom trenutku kada se otvaraju postaju najvažnije esencije vašeg života.
Glavni sastojak naše celovitosti je autentična božanska moć, a reč koja je zvonila je bila nemoć.
Nemoć je bila centralna tačka koju nisam dovoljno osvestila i koja je uvek izmicala punom pogledu moje više svesti. Dok ne izgradite pravu moć, mnogi će doći da vas osujete u tome, mnogi će vas koristiti i upotrebljavati za svoje prljave i niske ciljeve. Mnogi će vas trošiti, energetski ispijati, pritiskati, jer njima nije u cilju da vi ojačate i izgradite se, već da ostanete tako nemoćni, laka meta i bogata trepeza. Bez moći da se oduprete na pravi način,niko vas neće ni poštovati, bićete lakoverni i nasedati na sve podle prevare i igre "moćnih". Bez nje ćete uvek delovati nepotpuno, nesigurno, kolebljivo, neodlučno, nemoćno, mlako, prepolovljeno, skučeno, zabrinuto,preosetljivo, uplašeno. Mogu ja ovako u nedogled, spisak je podugačak, razumećete i sa ovoliko, bar oni koji će se prepoznati.
A sad da se vratim na Boga za kog sam mislila da me je ostavio. Bog je sve ovo dozvoljavao na neki način, jer on ipak vidi bolje i kaže da zna u svakom času koliko nam je i na glavi dlaka, pa tako razume i suštinsko u svemu i smisleno vodi i upravlja svim životnim procesima.Vodi ih tako da ništa u vama ne ostane ne osvetljeno i ne rasčišćeno. Sve se mora očistiti i namiriti da bi mu se čisti vratili, poučeni tako velikim spoznajama, shvatajući da kad odaberemo ponovo  ljubav, to bude zaista iskreno i zauvek i bez ostatka.
Duboko u sebi sam verovala da me nikada nije ostavio ali je moj otpor prema bolu i patnji bio dominatniji sve vreme pa nisam mogla da osetim sigurnost i ljubav koja me je sve vreme vodila. Bog nam je podario sve šta nam je potrebno, moć ljubavi, razmišljanja, volje, mašte, planiranja, govora, molitve i stvaranja. U stanju smo da razumom protumačimo sve što osećamo i opažamo. Pitanje je samo da li mi te podarene moći uvek mudro koristimo. Njegova ljubav prema nama je bezgarnična utoliko što nam je podario najveću moć, koju kaže ni anđeli nemaju, već samo čovek, a to je moć izbora.
Shvatm sada da sam ja kao i mnogi od vas nemarom i ne znanjem zloupotrebili moći koje su nam date i ko zna možda ih nismo ni upotrebili kako valja pa su nam životi sada takvi kakvi jesu.
Ono što sam lično iskusila je da bez te autentične, izvorne božanske moći, koja je direktno povezana sa ljubalju prema sebi, sa samopoštovanjem sa samopouzdanjem ne možemo nigde daleko stići a ni postići. Sve dok to ne shvatimo i ne izgradimo naše moćno utočište prolazićemo teške lekcije žrtve i nemoći. I niko nas neće tako voleti i štititi kao što možemo sami sebe ali samo onda kad se centriramo u jezgro naše božanske moći. Beskrajno zahvalna i presrećna na ovako predivnoj podršci i vođstvu.

недеља, 13. мај 2018.

SVANUĆE - drugi deo

Sve vreme sam osećala nesigurnost i strah za svoju egzistenciju. Osećala sam da nemam snage, samopouzdanja i vere u sebe. Anksioznost je bila samo rezultat mog straha za sebe i budućnost, straha da preuzmem odgovornost za sebe i sve ono što mi život šalje.
Meni je život u ovom trenutku oduzeo sve. Sve oslonce koje sam naizgled imala i grčevito ih se držala. Mogla sam videti sve te podštapalice kroz citav život, posebno one u vidu partnera. Sada sam naizgled ostala bez svega, prijatelja, dece, posla, novca, partnera, nade, volje, motiva da nešto uradim za sebe ili je ostalo nešto malo motiva, taman toliko svetla da bi mogla videti sve ovo o čemu vam pišem. Svi su oni bili tu u blizimi, ali je svako od njih imao svoje snove i svoje tekuće živote. Nisu mogli biti uz mene onoliko koliko je to meni bilo potrebno. Mada sam se i ja svesno udaljavala, svesna svojih emotivnih reakcija i dubokih talasanja.
Strah i sve nevolje su proisticali iz ne znanja i neukosti kako da se u potpunosti oslonim na sebe. Imala sam ja izgrađeno samopuzdanje kroz svoj život,i postojali su periodi kada sam osećala tu predivnu povezanost a sobom ali sam pravila greške što sam brzo prebacivala fokus sa sebe na druge ljude i ne toliko važne potrebe, rekla bih lažne potrebe. Takođe nisam ostajala verna sebi, svojim istinskim potrebama, stavovima, ljubavi prema sebi, već bi me tuđe potrebe, želje, vrludavi um odvlačio polako sa tog važnog i jedinstvenog odnosa. Uvek se neko ili nešto umelo naći između mene i mene, između duše i tela, između tela i uma, između uma duha i duše. Naravno ja sam ta koja je to dozvolila da se dogodi, svojom nesvesnošću u prošlosti. Ima mnogo još razloga uticaja i uzroka, o tome sam pisala više u predhodnoj knjizi( Kad duša progovori), ali svejedno konačno sam osvestila suštinu i važnost tog svetog odnosa i svega onoga šta se može dogoditi da nam taj isti najvažniji odnos u životu  prekine ili zaseni.
Navešću vam ukratko šta je  još uvek bilo prisutno i ometalo dublji odnos sa samom sobom.
Prevelika vezanost za partnera, odnosno potreba da imam nekog ko će da brine o meni, da mi pruži zaštitu i sigurnost je ukazivala na strah od samoće i nedostatak odgovornosti prema sebi, što je dalje ukazivalo na nemanje svesti o sebi i zdravog odnosa prema sebi. Nemanje posla ni finansija je takođe pokazatelj da je nešto loše postavljeno u temelju u bazi mog života i odnosa, što je strah za egzistenciju i pokazivao, što opet ukazuje na poremećaj odnosa prema sebi a samim tim i preteran oslonac na druge je bio sasvim logičan izbor. Strah od života direktno je rezonovao sa svim ostalim strahovima jer su bili povezani, a prikrivena anksioznost je bila tu kao pokazatelj generalnog straha za svoju budućnost. Ona je samo kulminacija svih mojih razmišljanja i precepcija, svih mojih ne znanja i iskustava. Ono što je sada najvažnije za mene je, šta ću uraditi po tom pitanju, bez previše analiziranja.
Anksioznost je stanje koje vam pokazuje koliko je vaš um u strahu i obuzet budućnošću, a depresija je stanje koje vam pokazuje koliko je vaš um u strahu i obuzet prošlošću.
Ono što sam shvatila da trebam konketno uraditi je fokusirati se uvek na sadašnji trenutak i fokusirati se na ono što je moje rešenje i raditi na tome.
I tako prateći znakove i tragove Božanske intervencije dođoh do tačke oslonca koja je zbog svoje klimavosti pretila da naruši moje zdravlje i moj sveti odnos sa sobom. Mada je upravo samo ta klimavost jedina mogla ukazati na to sveto mesto koje je trebalo obnoviti i popraviti.
Srećna i beskarajno zahvalna na svakom čudu i na svakoj intervenciji, najviše na na tome što otkrivam polako najveće čudo na svetu a to sam ja. Otkrivam pogrešne ideje kojima sam bila vođena, otkrivam svoje blagodeti i blagoslove, svoju veličanstvenost i jedinstvenost. Otkrivam značaj tog najsvetijeg odnosa bez kojeg u život ne možemo ići. Bez sebe , osećaja sebe i unutrašnjeg oslonca ne možemo ostvariti ni svoju svrhu niti sa drugim u ljubavi biti.
Neizmerno sam zahvalna na ovom životu u tišini jer mi otkriva bogatstvo uvida i načina kako sa sobom izvorno biti.

SVANUĆE - prvi deo

Dugo se provlačio osećaj anksioznosti. Dugo nosim njen teret, ne razumevajući u potpunosti njenu prirodu i način nastajanja.
Današnje magično jutro darovalo me je dubljim i jasnijim pogledom na to suptilno i skriveno stanje unutar mene.
U ranijim periodima svog života anksioznost se ispoljavala smelije ali ovog puta se šunjala tiho i širila se poput infekcije.
Dugo se nas dve preplićemo, sad shvatam da se samo na neko vreme pritajila i povukla naizgled svoje pipke, taman toliko da pomislim kako je konačno iščezla. Međutim istina i ljubav je otkrivaju, obavijaju i obasjavaju. Ljubav ne dozvoljava da išta u vama ostane neotkriveno, uvek je tu da izgoni van na svetlo dana na svetlo naše duše sve ono mračno, jer istina oslobađa.
Posmatram tamu sakupljenih misli i uverenja, udružene formacije, deluju kao vojska neosvešćenih sila koje imaju samo jedno u zadatku, osvojiti parče mog neba i ukrasti sjaj moje duše.
Dobro je. Bila sam budna, možda ne sasvim, ali sam jednim okom uspela da ispratim sva ta čudna komešanja u mom umu.
Ovih dana nakon preseljenja, odluke da ću tu gde jesam sada birati i prigabiti moju sreću sa sobom, da ću smelo, hrabro i odgovorno prihvatiti život pojavili su se oblaci koji su pretili da potope ta jedra na mom brodu satkana od sjanih i bogom danim misli. Oluja koju su nosili nije obećavala ostvarenje divnih zamisli, naprotiv, što sam se više opuštala i predavala vođstvu i svom čistom srcu utoliko je nebo bivalo mračnije. Smenjivale su se sablasne misli i osećanja, praveći nepregledne i visoke talase u mojoj glavi, praveći tragičnu predstavu o mojoj nepostojećoj budućnosti.
Posmatrala sam te preteće slike nadolazećih misli i iskreno zatražila božansku intervenciju. Osećala sam se kao maleno dete izgubljeno u divljini koje je iz sve snage dozivalo svoje roditelje u pomoć.
Da, ja jesam sama, na izled samo, samoća u našoj glavi ume biti zaista relativna, uglavnom isfilovana svim dosadašnjim doživljajima iste ali ne i onim pravim, istinskim. Sama sam u novom stanu, prepuštena sebi, odvojena od sveta, bez posla, bez mnogo volje i snage, bez motiva da bilo šta uradim sada slobodna za samu sebe.
 Izgleda kao da sam izbačena talasom života na obalu pustog ostrva sa nejakim i nejasnim korakom za tako veliku promenu.
Ubrzo sam shavtila da mi je život učinio i doneo baš ono što mi je bilo potrebno iako izgleda tako beznadežno. Nije lako brzo se presabrati, podići, skupiti ono najdragocenije u vama ili bar ono šta je ostalo od vaše lične snage i zakoračiti na posve nepoznato tle. Nepoznato, jer tek sad razumem tajnu tako dugo skrivenu za mene.
U tom trenutku ukazala se samo jedna tačka oslonca, jedna jedina koja je ostala, jedna jedina u meni. Polazna, osnovna i jedinstvena tačka svih nas. Ona koja vraća, povezuje i obnavlja sve poljuljano, prekinuto, izgubljeno, nestabilno i nesigurno. Tačka koja je vremenom izbledela, koju sam izgubila, tačka koja je na mom horizontu  nestala, Tačka oslonca na samu sebe, na božansko u meni.
Tražila sam božansku intervenciju na mnoge teme i pitanja koja su me mučila. Tražila sam jasnoću svojih misli, jasnoću svog daljeg puta i svoje svrhe. Intervenciju za uzrok blokada koje su me sprečavale da realizujem svoje ideje. Intervenciju po pitanju svoje finansijske slobode, poverenja u svoje istinske potrebe i intuiciju. Intervenciju na radost i potpunu povezanost, celovitost i slobodu.
Takođe sam postavila pitanje svom srcu, šta ja iskreno želim da postignem, dobila sam odgovor skoro brzinom svetlosti, da želim da budem srećna sa sobom uvek i u svemu.
Božanska intervencija takođe nije puno kasnila, ona u stvari nikada ne kasni, pitanje je samo naše otvorenosti da je osetimo, vidimo i protumačimo, najbolje moguće za nas. Mada, čini se da je ovo za mene bila najbrža intervencija ikad.
Zora je donela jutro, jutro je donelo sunce i naravno život je izlio sve ono što je trebalo da ugleda svetlo novog dana.
Poruka je glasila ovako: " Potrebno je početi iz početka, moraš se vratiti na početak, na onu polaznu tačku u sebi. Potrebno je prepraviti temelje i izgraditi svoju kuću koja će ovog puta biti stabilna, čvrsta i sigurna, bez straha da će se ikad više zaljuljati ili srušiti. Potrebno je da ojačaš vezu i oslonac u sebi i na sebe, a to znači obnoviti i uspostaviti potpuno poverenje u sebe. To sveto mesto bilo je prekriveno velovima raznih uverenja i iluzija koje si skidala otkrivajući sebe. Sada je došlo vreme da se sasvim posvetiš i fokusiraš na srž a to je da dovršiš i uspostaviš zdrav odnos prema sebi. Uvek ima radova na sebi, ali je važno shvatiti onaj suštinski nedostatak i na njemu raditi, u tvom slučaju je to revitalizacija veze sa samom sobom, a to je temelj tvoje divne kuće koju možeš graditi i koja ti sve vreme nedostaje. Nedostaješ sama sebi ustvari i nedostaje ti ljubav kojoj ćeš dozvoliti da sa poverenjem gradi tvoj dom. Tvoje poverenje će graditi kuću, a kuća će ti davati osećaj poverenja, sigurnosti, zaštite i moći. Gradićete jedno drugo i tako ćeš postati celovita, stabilna, spokojna i puna ljubavi za sebe, za Boga u sebi i za sve druge."

четвртак, 3. мај 2018.

DOBAR DAN

Nedavno sam se doselila u jedno sasvim neobično naselje. Neobično je po mnogo čemu, ali najviše po svom vedrom i smirenom duhu kojim je okružen. Na prvi pogled izgleda nepristupačno i malo neugledno ali to je samo privid i taj prvi pogled koji ne otkriva uvek ono što je suštinski prisutno. Naselje je u izgradnji, nekoliko kvartova je naseljeno ali se ono i dalje širi i gradi i nema naznaka koliko će to biti niti koliko će trajati.
Neobičnim ga čini i to što je izgrađeno na vrhu jednog brda, gledajući iz podnožja se i ne vidi iako je visoko. Čini se tako sakriveno od pogleda nekog običnog sveta, posebno od gradske vreve i gužve. Prolazeći kroz sasvim obično prednaselje nemate nikakve naznake  da ćete ako se samo još malo uspnete doći do prelepe poljane na brdu na kojoj neverovatnom brzinom niču zgrade i domovi za mnoge od nas.
Šetajući jednom prilikom, stazom kroz poljanu koja je inače prečica do urbanijeg dela grada sretoh baku i njenu unuku, i one krenule prirodom da skrate sebi put do željenog cilja. Bez ustezanja rekoh im: "Dobar dan". One s radošću uzvratiše isto. I sa sledećim prolaznikom se isto ponovilo, ozareni svi sa nekom neobjašnjivom lakoćom prođosmo stazom. Nakon tih trenutaka moja sećanja su počela da naviru, sećanja na davno zaboravljene vrednosti, na ono najprirodnije u nama. Sećanja koja su oživela detinjstvo i mladost kada je tako prirodno bilo pozdraviti svako ljudsko biće koje prolazi pored tebe. Savim je normalno i spontano bilo reći, dobar dan. Niko nije razmišlajo niti se bojao obratiti se drugome. Prepoznati u svakom ono dobro u njemu, njegovu dušu, njegovu suštinu i pozdraviti s ljubavlju baš to, božansko u svakome bila je najlepša i najprirodnija stvar.
U danima koji su prolazili nakon preseljenja razmišljala sam šta je to tako magično u njemu čime sam bila privučena? Šta je to u nama što je biralo jedno drugo i zašto sam baš ja odabrana da budem njegov počasni stanovnik?
Ako bih nabrajući sve ove osobine upotrebila kao ogledalo, videla bih upravo odraz sebe. Neobična sam, nepristupačna ali samo na izgled, sakrivena ali opet vidljiva, sa divnim horizontom kada se dospe do mene, prirodna, gradim se i širim u svim dimenzijama, postigla sam izvesne visine u svojoj svesti. Naselje je novo, novi vidici, putevi, zgrade, baš kao i ja iznutra. Na vrhu brda sa mogućnostima da idem i širim se na sve strane.
Da samo vidite kao se sunce ujutru izmigolji iza brda i požuri da se prostre po mom krevetu, budeći me toplim i nežnim zracima. A popodne se ušunja neki nesvakidašnji mir i zauzme sve kutke mog srca i mog novog doma. Ptičice su ovde raspevanije, vazduh je mirisniji i često se poigrava samnom na terasi dok gledam u daljine pokušavajući da ga udahnem sasvim.
Svi kažu da sam to zaslužila iako se ja pomalo nekim čudom čudim verujem im, možda samo nisam još toga svesna, ali ako ja nisam i još uvek ne verujem, ogledalo ipak ne laže. Ovo je samo dokaz da sam privukla ili bila privučena onim što nosim trenutno u sebi.
I dok sećanja još uvek govore, shvatam da sam upravo došla da živim tamo gde ću sve bliže biti sebi, tamo gde ćemo se prepoznavati po svojoj unutraašnjoj lepoti i prirodnim vrednostima. Doselila sam se upravo ovde gde mogu započeti novi život u tišini, gde mogu slobodno biti ono što jesam, iskreno, nevino i čisto dete, ono koje zapravo i nosim u sebi.
Odmah sam rekla sebi, ovde ćeš birati sreću i živeti ono što si kao dete bila, božijom rukom vođena, radošću i ljubavlju ispunjena.
Ovo naizgled neobično naselje, probudilo je u meni suštinu sasvim, sećanja na dete u sebi i slobodu o kojoj je oduvek snilo.
Pa Dobar dan svete, eto prođoh tobom i postadoh ponovo dete.

.

недеља, 8. април 2018.

OD LJUBAVI SE NE ŽIVI






Govorili su mi stalno, od ljubavi se ne živi i da nije ispravno to kako ja razmišljam. Pričali su da mnogo letim i da se trebam spustiti na zemlju. Navodili su mi i primere, kao, ljubav ne može da ti plati stan, kupi hranu, napravi kuću, ona ne može da prehrani decu, zato ti kažu treba posao i plata. Slušala sam ih u neverici tvrdeći da se samo od ljubavi živi, ljuta što oni tako razmišljaju, apsolutno nesvesna naših različitih pogleda. Sećam se samo da je to bila jedina goreća istina u meni, nikom nisam dozvoljavala da mi taj oslonac sruši. Ali polako, kao što se i sva ostala krhka i mlada uverenja ruše, rušili su i moje uverenje da se jedino od ljubavi može živeti. Lagano sam na svojoj koži osećala dejstvo praznoverja, delovanje svoje a i tuđe nepotpune vere.

Znam da sam samo mislila na ljubav, želela ljubav, verovala u ljubav, maštala o njoj. Borila sam se za nju, činila zbog nje, trpela za nju, gorela u njoj i izgarala zbog nje. Znam da mi je ljubav bila sve i da sam bila spremna i ginuti zbog nje. Govorila sam, sve sa njom, sve zbog nje i sve za nju. To je bio moj moto, pokretač i vodilja.
Tuga, bol i sreća su se smenivale i mešale u meni, tada sam samo osećala da mi duša i telo bride, utrnuli od samoće i valova praznine. Dugo već osećam samo bol i shvatila sam da ona nije samo moja, već je bol naša, prastara i gnojiva. Izlazi na sve strane, ustajala, lepljiva i smrdljiva. Sad razumem zašto me bol i tuga prate, sad znam zašto se senkom ogrćem i zašto toliko posrćem. Razumem i to prisustvo krajnosti u meni.
Ta bol je bol duša naših, zaboravljenih i odvojenih od same suštine.
Radost je sasvim na drugoj strani, povezana koncem božije iskre za prateću bol. Ne osećam je često, ali čim je osetim pohitam da je sa nekim podelim. Suze isplačem sama, a radost tako dragocenu delim bez razmišljanja.
Govorili su mi da se od ljubavi ne živi, već od ića, pića i para. Meni je uvek bilo važno da je srce puno, za džepove i nisam mnogo marila. Danas mi i jeste tako, srce je prepuno svega a džepovi su ostali prazni. Da li se to ostvario moj san ili san onih koji verovahu da se od ljubavi ne živi?
Pomešanih osećanja i verovanja uvek će biti, za to više ne marim, shvatila sam da je to uvek bilo tako i da će uvek tako biti.
To što sam danas shvatila meni je najvrednija istina, svetlost meni najdraža, ona koja otkriva i uklanja sve senke minulih vremena i sva prazna verovanja. Zrak sunca koji polako ulazi u sve pore i leči sva skrivena bolna mesta. Na kraju tunela kao što se u pričama govori, svetlo je uvek ono što vas na kraju dočeka.
Ljubav je ono što Ja Jesam. Od sebe zapravo, za sebe i zbog sebe živim. Ono što Ja Jesam hrani ovaj svet i od toga se zapravo živi. Ja jesam Ljubav. Ona će kreirati ono što želi, raditi ono što voli, kupiti ono što treba, živeti sa onim sa kojim hoće. Ono što Ja Jesam je jedina istina, sigurnost i utočište. Ona je ono što voli, što biva i što postoji.
Ljubav je ono što Mi Jesmo, živa esencija iz koje je sve stvoreno. Ona je sam život u nama, bez nje  Univerzum i ne postoji. Ona Jeste Univezum. Postojanje je izvor sve ljubavi, sveg života čijeg sam ja i vi najlepši i najdragoceniji deo.
Sve priče o tome da se samo od ljubavi ne živi i jesu i nisu tačne. Ljubav je sveukupnost, od nje sve stvoreno nastaje i ne postoji nešto što je od nje odvojeno. Iz ljubavi sve potiče, i zrno peska i seme žita. Ljubav živi u svima nama, stvara kroz nas i svoje carstvo Univerzumom širi. Hvala ljubavi.


четвртак, 22. март 2018.

I ZVEZDE PLAČU ZBOG NAS

Zabolela je vest da nas više nema.  Oblaci su prekrili nebo i zasuli pahuljama naš voljeni grad. Vetar jaukom glasine širi, u daljini odjekuje nečiji plač. Osećala sam sve ovo vreme da se oluja sprema i da priroda tuži zbog nas. Sedim kraj prozora zagledana u tragove naših stopa koji se polako gube u poslednjem ovogodišnjem snegu. Pozdravljaju nas ulice stare i okna prozora iz naših domova u kojima smo o ljubavi snili. Mašu nam krošnje koje smo dotakli u prolazu, čuvaće sećanja, kažu, na nedosanjane snove o našoj sreći. Nebeski svod ne sija više sjajem svojih najsjajnijih zvezda. One noćas govore tiše. I zvezde noćas plaču zbog nas jer u našem pogledu ih nema više.

среда, 21. март 2018.

USTVARI

Ja sam ustvari samo tebe tražila. 
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Svaki otpali list koji sam gazila, pravio je ustvari put do tebe. Vidim ih kroz maglu sećanja, kako su ruke svakog drveta, baš tamo, baš tako rasporedile mojih stopa trag.
Čula sam šum tvog srca u pesmama šuma kroz koje sam prolazila.
Osluškivala sam vetar jer sam znala da će doneti miris tvoje kose, koji je trebalo da prepoznam onda kada sam te srela. Moji prsti isprepleteni sa pramenom tvoje kose znali su da ljubav je ono što na vrhovima njihovim ostaje. I moja potajna ljubav prema kosi je bila samo još jedan trag koji je trebalo da pratim do tebe.
Svi oni, koji su deo ovog putovanja znali su zašto trebaju biti baš tamo gde su bili i zašto mi nisu dali ono što sam očajno tražila, ostavljali su me, baš zato, jer su znali da ustvari tebe tražim. Hvala im što me nisu hteli, što me nisu zadržali i što me nisu voleli onako kako sam ustvari želela.
Sve priče i pesme o tebi govore  ustvari. U svakom stihu i svakom dahu je i tvoj dah. Znali smo da jedno drugom pripadamo, svejedno gde i na kom smo kraju sveta bili. Svejedno je koje smo puteve prošli i koje smo priče pisali, zaista je bilo svejedno. Ustvari sve su to staze koje smo sami birali i sami krojili jer smo iskrenom i vanvremenskom ljubavlju vođeni. 
Vesnici proleća su tada najavili naš susret ali nismo čuli da su najavili i mogući kraj. Proleće je stiglo, isti mesec i čini mi se i isti onaj tren. Onda su iskre u našim srcima gorele a danas se gase ne našom voljom.
Iskonska ljubav se ustvari nikada ne gasi, ona večito plamti u našem oku u našim zenicama. Znam da sam ustvari samo tebe htela, jer u mom srcu sada niko drugi ne postoji. Mislila sam da je kraj mojim lutanjima kroz ledene noći tada kad sam te našla, kada sam te konačno srela. Sada znam da je to bio samo bljesak naše ljubavi u ovoj tamnoj noći. Nova nas avantura čeka, novi let i novi zaborav na nas. Radost je moja uvek jedna, što znam da ću te opet tražiti i naći isto tako kao sad u jednom neočekivanom vanvremenskom trenutku. Koliko god taj trenutak bio dug, za nas i naše snove uvek će, ustvari, biti prekratak, moja dušo, moj voljeni.
Odlaziš i odlazim, ne tvojom i ne mojom voljom. Ostavljam ti stopa i srca trag da me ponovo možeš naći ako ti zatrebam u nekoj noći na  rubu neke tvoje stvarnosti.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.

субота, 3. март 2018.

TI SI MOJE VLASNIŠTVO



Postoji priča o jednoj ljudskoj sudbini koja je značajno uticala na mene i moj život. Priča je autentična ali svakako prisutna i u životima mnogih od nas.
Živela je život kao i svi mi, ispunjen nadama i snovima. Kao dete živela je u selu sa starijim bratom i roditeljima. Otac ih je rano napustio poginuvši u drugom svetskom ratu. Ne znam puno detalja iz tog perioda njenog života ali svakako su značajni kao početak kreiranja svih narednih događaja koji su se nizali. Bila je lepa i vredna devojka. Sela su u to vreme bila puna devojaka i mladića. Često su roditelji birali partnere svojoj deci, na sreću ona je sebi sama izabrala. Zaljubila se u momka iz sela i udala. Tako stasala devojka, snažna i puna veština u vođenju domaćinstva, ispostavilo se da nije mogla da ima potomstvo. Nesrećna zbog toga nije ni slutila da će upravo ta nemogućnost ostvarivanja materinstva stati na put njenoj sreći i daljem životu sa čovekom koga voli. Tadašnja razmišljanja bila su takva da kad je žena jalova i ne može da rodi, zameni se drugom. Tako je bilo i u njenom slučaju. Izbačena je ne samo iz kuće, već je morala da ode i iz sela. Volela je svog muža i dan danas ga voli. Taj trenutak označavao je kraj njenog idiličnog života, što je i označavalo prekid niti sa svojom dušom. Nosila je traume gubitka oca, gubitka dece nakon spontanih pobačaja, nakon čega gubi i svoju najveću ljubav. Njen razvoj nije mogao ići uzlaznom putanjom, ona je ostala zarobljena u emotivnom bolu zbog tako velikih gubitaka. Njena svest i njeno biće to nije moglo da podnese. Da bi opstala, verovatno je to duboko potisnula bez mogućnosti da se osvesti. Pošto je ljubav bila obostrana, nakon njegove druge ženidbe, njen sad bivši suprug nastavlja da se viđa sa njom, i pored svoje druge žene. Nekim čudom nakon par godina uspela je da rodi sina. Deca su se rodila i u toj kući zato je ovo rođenje sina moralo da ostane anonimno. Niko nije smeo da rizikuje da se to otkrije zbog, naravno, tadašnjeg raširenog načina razmišljanja da je velika sramota za nju jer je nosila kopile. A drugi razlog je što se on bojao da ne dobije batine od braće svoje druge žene. Ta tajna bila je čuvana skoro petnaest godina dok taj maleni dečak nije bio javno priznat od strane oca, iako njemu otac i nije baš nedostajao.
Ovu priču čula sam nebrojeno mnogo puta ne shvatajući do sad koliko je negativne energije i destruktivnosti nosila. Pre svega, uticaj je bio snažan za to dete koje se rodilo, onda i za sve one koji su sa njom bili povezani, na bilo koji način i ikad. To pritajeno nezadovoljstvo, bol, ljutnja, ogorčenost, neostvarenost bilo je nešto što je tu ženu silno vezalo za njeno jedino izvorište ljubavi i pažnje, a to je njen sin.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Iz ovoga zaključujem i shvatam koliko nismo svesni destruktivnog uticaja našeg negativnog razmišljanja u nekom trenutku. Koliko na nas neko ne samo da može uticati, već nas može oblikovati, upravljati nama, a možda nas čak i ubiti. Ubiti naše istinsko biće, a onda preko nas činiti to i drugima, misleći da uvek čini dobro, razumno i iskreno. Istina vas može kao i mene baš iznenaditi.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Znam da je bolno ali je božija milost takva da ne dozvoljava da tako nešto ostane neotkriveno. Dobro je što se na kraju sve što je pogrešno spoznaje. To ujedno predstavlja kraj ali i početak istinske promene. Spoznajom patnje otvarate put isceljivanju vašeg života i stvaranju novog i stvarnog života ispunjenog radošću.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Hvala ti, jer si svojim prisustvom i baš takvim uticajem učinila da budem iskrenija prema sebi i da uradim sve šta je potrebno da bih postigla potpuni sklad i mir. Šaljem ti ono što odišem, neka ti posluži kao pomoć uvek kada ti je to potrebno.