четвртак, 3. мај 2018.

DOBAR DAN

Nedavno sam se doselila u jedno sasvim neobično naselje. Neobično je po mnogo čemu, ali najviše po svom vedrom i smirenom duhu kojim je okružen. Na prvi pogled izgleda nepristupačno i malo neugledno ali to je samo privid i taj prvi pogled koji ne otkriva uvek ono što je suštinski prisutno. Naselje je u izgradnji, nekoliko kvartova je naseljeno ali se ono i dalje širi i gradi i nema naznaka koliko će to biti niti koliko će trajati.
Neobičnim ga čini i to što je izgrađeno na vrhu jednog brda, gledajući iz podnožja se i ne vidi iako je visoko. Čini se tako sakriveno od pogleda nekog običnog sveta, posebno od gradske vreve i gužve. Prolazeći kroz sasvim obično prednaselje nemate nikakve naznake  da ćete ako se samo još malo uspnete doći do prelepe poljane na brdu na kojoj neverovatnom brzinom niču zgrade i domovi za mnoge od nas.
Šetajući jednom prilikom, stazom kroz poljanu koja je inače prečica do urbanijeg dela grada sretoh baku i njenu unuku, i one krenule prirodom da skrate sebi put do željenog cilja. Bez ustezanja rekoh im: "Dobar dan". One s radošću uzvratiše isto. I sa sledećim prolaznikom se isto ponovilo, ozareni svi sa nekom neobjašnjivom lakoćom prođosmo stazom. Nakon tih trenutaka moja sećanja su počela da naviru, sećanja na davno zaboravljene vrednosti, na ono najprirodnije u nama. Sećanja koja su oživela detinjstvo i mladost kada je tako prirodno bilo pozdraviti svako ljudsko biće koje prolazi pored tebe. Savim je normalno i spontano bilo reći, dobar dan. Niko nije razmišlajo niti se bojao obratiti se drugome. Prepoznati u svakom ono dobro u njemu, njegovu dušu, njegovu suštinu i pozdraviti s ljubavlju baš to, božansko u svakome bila je najlepša i najprirodnija stvar.
U danima koji su prolazili nakon preseljenja razmišljala sam šta je to tako magično u njemu čime sam bila privučena? Šta je to u nama što je biralo jedno drugo i zašto sam baš ja odabrana da budem njegov počasni stanovnik?
Ako bih nabrajući sve ove osobine upotrebila kao ogledalo, videla bih upravo odraz sebe. Neobična sam, nepristupačna ali samo na izgled, sakrivena ali opet vidljiva, sa divnim horizontom kada se dospe do mene, prirodna, gradim se i širim u svim dimenzijama, postigla sam izvesne visine u svojoj svesti. Naselje je novo, novi vidici, putevi, zgrade, baš kao i ja iznutra. Na vrhu brda sa mogućnostima da idem i širim se na sve strane.
Da samo vidite kao se sunce ujutru izmigolji iza brda i požuri da se prostre po mom krevetu, budeći me toplim i nežnim zracima. A popodne se ušunja neki nesvakidašnji mir i zauzme sve kutke mog srca i mog novog doma. Ptičice su ovde raspevanije, vazduh je mirisniji i često se poigrava samnom na terasi dok gledam u daljine pokušavajući da ga udahnem sasvim.
Svi kažu da sam to zaslužila iako se ja pomalo nekim čudom čudim verujem im, možda samo nisam još toga svesna, ali ako ja nisam i još uvek ne verujem, ogledalo ipak ne laže. Ovo je samo dokaz da sam privukla ili bila privučena onim što nosim trenutno u sebi.
I dok sećanja još uvek govore, shvatam da sam upravo došla da živim tamo gde ću sve bliže biti sebi, tamo gde ćemo se prepoznavati po svojoj unutraašnjoj lepoti i prirodnim vrednostima. Doselila sam se upravo ovde gde mogu započeti novi život u tišini, gde mogu slobodno biti ono što jesam, iskreno, nevino i čisto dete, ono koje zapravo i nosim u sebi.
Odmah sam rekla sebi, ovde ćeš birati sreću i živeti ono što si kao dete bila, božijom rukom vođena, radošću i ljubavlju ispunjena.
Ovo naizgled neobično naselje, probudilo je u meni suštinu sasvim, sećanja na dete u sebi i slobodu o kojoj je oduvek snilo.
Pa Dobar dan svete, eto prođoh tobom i postadoh ponovo dete.

.

Нема коментара:

Постави коментар