понедељак, 11. фебруар 2019.

KAKO MI JE MEDITACIJA SPASILA ŽIVOT

Kako mi je meditacija spasila život

Nekoliko godina unazad praktikujem meditaciju ali ne tako kao što je to bilo u poslednjih dva, tri meseca. Povod je bio naglo odvajanje od partnera sa kojim sam bila u stabilnoj vezi. Naša ljubav je bila zaista dar od Boga, divno smo se slagali, istraživali, osvešćivali, radili na sebi, razumevali sve, prihvatali i rasli zajedno do neverovatnih visina. Međutim u poslednjih tri godine osetila sam da nešto nije u redu u našem odnosu. Posmatrala sam, tražila uzroke, bavila sam se time na sve moguće načine. On je to takođe primećivao ali se nije bavio time ni na koji način. Bila sam uporna pozivajući ga na pažnju, na akciju sa potrebom da osvestimo problem i to rešimo. Međutim ništa nije uspevalo, rastali smo se. Odselila sam se, ali je strah u meni počeo da buja iz nekoliko razloga, nisam imala posao, stabilnost, snage a pored toga sam trebala biti sama sa sobom. Informacije su samo pristizale, toliko toga je bilo za prihvatiti u jednom trenutku. Nisam to mogla podneti, pokušavala sam da prihvatim, da se prepustim, da rešim, da postavim prioritete, ali avaj, strah je samo nadolazio. Shvatila sam da je moj prioritet da se psihički stabilizujem a onda će sve drugo biti lako. U tim tenucima sam krenula da koristim sve što sam u umela i znala, posmatrala sam emociju straha i shvatala koliko sam vezana, šta sam sve dopustila, zapravo samoća i događaj je pokazivao moje pravo stanje, gde se ja tačno nalazim u tom najvažnijem odnosu, odnosu prema sebi i ljubavi prema sebi. Bila sam šokirana, najblaže rečeno nakon svakodnevnih suočavanja. Zatražila sam Božansku intervenciju i tada su počela stizati Marijanina videa, jedan za drugim. Svakodnevno sam pratila, slušala, praktikovala jer sam želela pomoći sebi, u tim trenucima bila je moja slamka spasa, nisam ni naslućivala koliko. Dole više nemaš gde, govorila sam sebi ,samo možeš gore, međutim pala sam još niže, videćete kako. Nakon dva meseca nisam verovala da mi je Univerzum podario kartu za seminar i susret sa Marijanom, mojoj sreći nije bilo kraja, ne zato što sam nju upoznala, naravno to se podrazumeva, već je radost bila veća zbog toga što sam osetila vođstvo, što sam osetila ruku koja me vodi, što je moja vera bila toliko jaka da sam osetila manifestaciju božanskog u sebi i u svemu što se dešavalo tih dana. Nekoliko dana nakon seminara, osetila sam nemir, u stomaku je bila revolucija koju nisam mogla da utišam, moj partner je trebalo da ide na more i to na duže vreme, što je značilo za mene da će otići i iz grada u kom živimo. Znala sam i osećala snažno da će doći da se pozdravimo i da će to biti onaj konačni kraj bez povratka. Znala sam to jer je tome predhodio razgovor i njegovo neslaganje sa nekim mojim postupcima i razmišljanjima. Znala sam da nije sve gotovo sa mojom patnjom. Pustila sam da se desi sve šta treba da se desi, izgubila sam oko pet kilograma za svega nekoliko dana. Došao je i taj dan, film koji sam gledala više puta u mojoj glavi se upravo odvijao ispred mojih očiju. Otišao je nakon toliko kritike i za mene ružnih reči. Pustila sam sve, strah i nemir je prekrio moj svet, o tome kako sam se osećala zaista je nemoguće opisati, zamolila sam decu da mi pomognu i dozvole da kod njih prespavam. Pala je noć i sve se stišalo osim straha u meni. Rastao je iz sekunde u sekundu do nepojmljivih granica i tada sam znala da ono dno nije bilo dno, ovo jebilo to dno, opipala sam ga, bilo je tako živo ispod mojih nogu. Ustala sam iz kreveta u panici ne znajući šta da uradim, nisam bila sama ali to nije pomagalao, nije bilo zapravo nikog ko bi mi mogao pomoći, osim mene i samog Boga. Pitala sam samo šta sad da uradim, stiglo je, meditiraj, samo ti je to ostalo. Lekove i alkohol ne koristim, sve podštapalice sam odavno uklonila, nema ljudi, doktora, nikog, samo nas dvoje i meditacija. Uradila sam par nekih vežbica da se opustim i krenula sam da svesno dišem. Srce je lupalo, čitavo telo je treperilo u strahu, osećaj da me nema, da gubim razum je bio moja jedina stvarnost i živi osećaj. Disala sam i disala, predala sam se i verovala da će mi meditacija udahnuti život i oterati neopisiv osećaj straha i nelagodu. Nastavila sam disati, jer zaista nisam imala šta izgubiti, disala bih danima da je trebalo, nije mi više ništa bilo važno, osim disanja. U jednom trenutku sam osetila da se polako sve stišava, ali sam nastavila disati. Osetila sam neizmernu sreću jer sam shvatila da sam uspela, da je uspelo, to je to. O Bože kakav dokaz, kakvo iskustvo, kakva spoznaja. Ne mogu vam opisati tu radost, to poimanje svega. Oživela sam i prošla sam sve što je trebalo da bi se suočila sa svojim strahovima i svime što sam do tada izbegavala proći. Shvatila sam koliko je suočavanje važno i kako je to put do slobode. Duboko sam znala da sve to moram proći ali nisam mogla dok nisam dobila sve potrebne alate za to. Naše vođstvo to zna i vodi vas upravo tako da prevaziđete sve ono čega se bojite ali na jedan odgovoran način, ne ostavljajući mogućnost da to zaista ponovite na taj način. Imala sam potrebu da podelim sa vama sve ovo, znam da će mnogima koristiti. Znam da je tekst možda predugačak ali to i nije toliko važno, proniknućete suštinu, ona je važnija. Ljubim vas. Hvala Izvoru,hvala ti Mariajna što postojiš. Ovakva iskustva pokazuju gde smo, ko smo, koliko smo napredovali, koliko se može postići dubokom verom i praktikovanjem onoga u šta verujete. Ovo su živi dokazi, hvala na njima. Volim te i volim vas.

SAMOĆA

Uzdasima korake brojim
do malenog doma satkanog od snova.
Tu, u snu, ja živim, 
na bedemima vetra u žamoru reči.
Prosejavam prazninu
tek minulog dana,
tražeći grumen nasušne soli.
Na srcu tuga gnezdo je svila,
po oknu dahom prizore stvara i
nestvarne, bojažljive slutnje u noći.
Gde da snevam snove lake, meke, plodne,
gde da svijem sebi dom.
Gde da misli svoje gnezdim, snove pletem,
sanak srećni o ljubavi, porodici.
Na kom vrelu da napojim otrgnutu dušu moju,
od života, od izvora, od svog doma.
U kolevci sanak čuvam,
bdijem nad njim danju noću
Nikom ne dam da ga otme i odnese u samoću.








уторак, 11. децембар 2018.

NENADANO

Ušetao  si nenadano  odajama mojim
i u skladu sasvim sa imenom tvojim.
Bejah očajna, izgubljena, sama,
kraj puta uplakana, bez snage i moći.
Ledena, u strahu, utrnula, bolna,
pitala sam samo kada će proći.
Činilo se neobičnim, nenadano sasvim
taj bljesak svetla u beskrajnoj noći.
Verovah odveć da slučajnost nije
svetlosni prah u talasastoj kosi.
Nebeska je ruka puteve krojila
i sve naše stope na njima izbrojila.
Nenadano, ljudskim, uvek se čini,
dok ne spoznamo mudrost ljubavi 
koja bdi u tišini.







недеља, 9. децембар 2018.

TOTALNA SIGURNOST

Ja imam najveću sigurnost, koja postoji.
Poverenje.
Ono me potpuno štiti.

Nikada ne upoređuj jedan život sa drugim,
svako ima svoje lekcije koje uči.

Materijalna sigurnost ne postoji,
ako nemaš poverenja u savršenu zaštitu
svog unutrašnjeg Boga.
Iz našeg poverenja u život,
iz našeg znanja da nam se ništa,
apsolutno ništa "loše" ne može dogoditi
izvire punoća života.

Dovoljno je živeti
i savakog trenutka voleti,
i ne postavljati sebi pitanja
o sledećem trenutku.

            Rene Egli

субота, 22. септембар 2018.

DODIR TIŠINE

Noć je tiha, sedim sama
u tišinu zagledana.
Zar baš sada, noći ove
sve što taknem progovara?

Noć je meka, osećam je,
prsti nam se isprepleli.
Zov tišine samo čujem,
zov lepote nedostižne.

Suza kanu od radosti i
nežnosti tvoje blage.
Zar baš noćas da me dirne
ljubav tvoja iz dubine?

Suze nižu nisku svoju,
od bisera duše moje.
Dotakla me ljubav draga
iz beskraja, iz tišine.

Pođoh slovom da opišem
ono što se slovu otme.
Nema reči kojom mogu,
opisati tebe Bože.

Noć je tiha,sedim sama,
dahom tvojim okupana.
Sve nestane i utihne
kad me takneš,
samim sobom iz tišine.

четвртак, 30. август 2018.

OD BUĐENJA DO BUDNOSTI - RETROSPEKTIVA - prvi deo

Ispričaću vam svoju priču, jer smatram da je tako najbolje. Iskreno, uvek sam rađe volela da čujem nečije iskustvo pređenog puta nego samu filozofiju nekog učenja.
Sećam se tog perioda kada sam prolazila kroz faze otkrivanja veće istine od one u kojoj sam verovala i u kojoj sam živela. To su bile faze buđenja mog uma za višu svest i postojanje drugih dimenzija mog bića od one za koju sam verovala da jedino postoji.
Tenutku tih spoznaja predhodio je dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom, tako se bar predstavio da je, koji je bio tu, po božanskom nalogu u cilju da mi pomogne, zapravo, hitno mi je bila potrebna pomoć. Nisam baš razumela o čemu se to radi, ali misleći na situacije i izazove koje sam tada imala, tu pomoć sam povezala sa tim. Sada, sa ovog mesta se i ne mogu setiti tih mojih problema, ali sada tek razumem zapravo u čemu je meni bila tako neophodna njihova pomoć.
U svakom slučaju moja prva reakcija je bila strah kojeg je izazvalo njegovo pojavljivanje i sam čin da pričam sa nekim koga ne mogu da vidim. Potom kao dodatak bilo je zastrašujuće suočavanje sa nekim činjenicama i time kako sam ja vodila zapravo svoj život. Ta slika mojih razmišljanja, odnosa koji sam imala prema sebi, što se direktno odražavalo i prema Bogu me je u tom trenutku u potpunosti probudila. Veliki strah koji sam osetila je bio samo pokazatelj nepregledne udaljenosti od sebe same i posledica ulaska velike količine svetlosti u moj tadašnji svet i vrednosni sistem.
Nakon dvomesečnih pitanja što mojih, što njihovih i nakon spoznaje da postoje mnoga bića sa kojima sam ja mogla razgovarati je bio vrhunac mog otržnjenja koji je kulminirao na kraju suočavanjem sa sopstvenim izvorom u sebi, sa samim Bogom. Sve vreme sam nekako znala redosled stvari i to šta nije u redu a šta jeste, šta sve trebam da uradim, gde grešim, šta sam sve prihvatila kao vrednosti i do čega me je to dovelo. Čitav život se odmotavao pred mojim očima ali na posve drugačiji način, ne toliko kroz događaje, koliko kroz način razmišljanja i to kako sam se ponašala prema sebi i prema drugima. i to na koji sam način donosila važne odluke koje su onda usmeravale moj život u smeru koji nije bio u skladu sa mojim bićem već je naprotiv bio u potpunoj suprotnosti.
Možda je samo došao trenutak mog buđenja za ono što zapravo jesam. To sve me podseća na one spavajuće agente iz filmova, koje nakon nekog vremena bude za svoje zadatke i za ono zašta su zapravo došli, buđenje za svoju svrhu, za svoje poslanje. Svakako ću jednom spoznati tačno zašto sam bila tako probuđena i za koji tačno zadatak, za sada samo pratim smernice i putokaze koji me vode do cilja. 
Od buđenja do danas prošlo je deset godina, shvatam da je to jedan period ili ciklus koji se završio i imam potrebu da napravim retrospektivu svega što mi se dogodilo. Meni će biti od koristi da uočim razliku u pomaku svesti, da vidim tu razvojnu putanju po kojoj sam hodala, da prepoznam svaki korak koji sam činila vraćajući se sebi i božanskom izvoru u sebi. Presećna sam što prateći svoj put, ostavljajući trag pisajući ovu priču i sve priče koje sam zapisala u mojim knjigama, mogu biti nemerljiv doprinos svima koji će se probuditi i zakoračiti takođe na put istine.
U trenutku suočavanja sa samim Bogom vreme je prestalo da postoji, tada sam shvatila da vreme za njih i nas nije isto i nema isto značenje. Period tog razgovora ili odnosa za mene je trajao čitavu večnost a u našem poimanju vremena trajao je samo par minuta. Ono šta se dogodilo u tom vremenu je neopisivo rečima, upravo se dogodilo mnogo toga za vrlo kratko vreme. Suočavanje sa sobom i sadržajem mog života, potom molitve koje sam izgovarala tekle kao najlepše pesme ikad ispevane, molitve pevane Bogu koje su sa mene skidale velove svih laži i iluzija, molitve odricanja i čišćenja svega onog što je razdvajalo moje biće od samog izvora ljubavi. Potom sam dobila odgovor u vidu umirenja, da je sve u redu da se ne moram više kajati da samo trebam nastaviti božanskim putem, da će mi biti teško neko vreme ali i da će prestati. Taj osećaj krajnosti u meni je bio posve neprocenjiv i neopisiv, osećaj krajnosti u meni, osećaj nesagledive ljubavi i straha. Da, bili su tu nekako nerazdvojivi, nisam znala zašto, mada u tom trenutku nisam znala više ništa. Sećam se da sam beskrajno plakala, izlivajući reku suza koje nisu mogle da se zaustave, i to samo u par minuta. Sa tim suzama je otišlo puno tereta koje sam nosila a takođe i par kilograma. Bilo je preteško zaista narednih nekoliko meseci. Nisam znala kome da se obratim da mi pomogne da sve to shvatim. Živela sam sa decom kao samohrani roditelj, radila sam kao frizer a pritom sam morala da se snađem i izborim sa svim tim što mi se dogodilo.
Polako se sve smirivalo u narednim mesecima, nastavila sam da radim i sve je nekako bilo isto osim mene iznutra, tu unutra ništa više nije bilo isto. Smenjivala su se razna stanja, emocije, misli, ponekad sam umela da sve to umirim ali najčešće nisam. Falili su mi odgovori i usmerenje. Stalno sam pitala koji je to put kojim trebam ići, šta on to znači, mada sam u sebi znala da moram načiniti neke drastične promene u mom životu. Poslednje reči su bile da će se pojaviti onda kada to bude bilo potrebno, pitala sam se kad je to, zašto ih nema, kao su odjednom nestali, zašto mi se to uopšte dogodilo. Milion pitanja bez odgovora tutnjalo je u mojoj glavi.
Onda se pojavio on, čovek koga sam prepoznala kao deo sebe. Prvi pogled je bio dovoljan da to znam, bez obzira što sam znala odmah da ćemo biti i živeti zajedno. Naš susret je za mene bio prepoznatljiv i dolazak svetla,konačno, nakon dugogodišnjeg mraka. Sada znam da su nam se duše prepoznale i da smo trebali jedno drugom i da je sve vođeno ka tome i da je to vanvremenski susret. Susretanje dvoje koji potiču iz iste duše.

понедељак, 27. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Da bi se uskladili sa Hristovom svešću moramo se odreći negativnog ega. Kako bi to postigli moramo jednostavno svakodnevno vežbati našu pažnju  i budnost na našim mislenim procesom, procenjivati naš vrednosni sistem i sistem uverenja. Vremenom ćemo kao i kada vežbate u teretani postići sve zavidniji nivo oslobađanja od stiska negativnog ega. Ono što predstvalja najveći izazov u celoj ovoj priči, to vam govorim iz iskustva je naš odnos prema našem unutrašnjem detetu, to je psihički deo nas u kom su pohranjena sva naša iskustva, doživljaji, traume, sećanja i uverenja, ali svakako postoje mnoge tehnike koje nam pomažu da se oslobodimo tog nakupljenog đubreta. U vreme kada sam ja bila probuđena nije bilo toliko tehnika ili bar do mene nisu dolazile, pa sam pribegavala jednom prirodnom procesu a to je zdravo razumskom rasuđivanju, odricanju, stalnoj pažnji i disciplini uma. Stalno sam menjala razmišljanja i uverenja, takoreći sam dekodirala svoj um razmišljanjem i usklađivanjem sa hristovom svešću. Tako nisam dozvoljavala nesvesnom delu i negativnom egu da ima kontrolu nad mojim životom, odnosno oduzimala sam mu pravo i moć da to radi, već sam dozvoljavala i birala da to činim iz više svesti i ljubavi. To je bilo za mene razvijanje jedne divne pozitivne navike služenja duši i višoj svesti.

Da bi mogli postići sve gore navedeno postoji nešto još važnije što moramo imati na ovom putu, zapravo ništa ne bi ni mogli postići bez toga a to je posedovanje lične snage. Snaga volje je sila vodilja zdrave ličnosti. To je naš stav koji nam je potreban svakodnevno. To je naša snaga, energija koju koristimo kako bi sproveli sve naše odluke, energija sa kojom kontrolišemo svesno naš život. Mi svakodnevno biramo da imao stav slabosti ili snage. Naša snaga nam je potreban da kontrolišemo naš um da ne bi on kontrolisao nama. Ona je naša odlučnost ili volja da promenimo to što želimo promeniti, hrabrost da učinimo sve korake koji su potrebni da bi ostvarili ono što želimo, snaga koja nam pomaže da istrajemo i da ne odustanemo od cilja. Ako nemamo ličnu snagu i ne izgradimo je nama će manipulisati drugi ljudi, situacije i negativni ego. Naš stav je od vitalne važnosti za naš život. To je takođe imanje vere u Boga i u sebe. To je ona snaga kada ste spremni da rizikujete, da probate čak i onda kada nemate nikakvu pomoć i zaštitu spolja. Naša lična snaga je naše središte, kada se osećate moćno i centrirano. Kada imate ličnu snagu onda vaš um koji rasuđuje ostaje u kontroli nad nesvesnim delom uma i ne dozvoljava da vas negativnosti preplave.
Lična snaga je onaj večiti plamen u nama koji ne dozvoljava da se predamo negativnom egu, plamen u kome se se zapravo sve negativnosti preobražavaju i sagore.
Ako je nemate morate je izgraditi, osvestiti, pomoć u tome mogu biti svakodnevne afirmacije, druženje sa pozitivnim ljudima koji imaju već stabilnu i jaku životnu snagu i volju, meditacija i povezivanje sa prirodom, sport, vežbanje, živa hrana i zdravi uslovi življenja. Stalno vežbanje i kodranje na neki način našeg podsvesnog uma istinom o tome ko smo mi. Ja sam stabilan, pun ljubavi, uravnotežen. Ja sam uzrok svojih svojih stavova, emocija i ponašanja. Ja sam centriran i odlučan u svemu i tome slično. To će vremenom biti od velike pomoći onima koji su izgubili svoju ličnu snagu, odnosno onima koji su se predali vođstvu negativnog ega.
Imanje i razvoj lične snage ide ruku pod ruku sa ljubalju prema sebi. Te dve stvari ili dva ključa su najvažniji i sastavni su deo zdravog koncepta o sebi i slike o sebi. Njavažniji odnos u životu svake osobe je njen odnos prema samoj sebi. Ako smo u lošem odnosu sami sa sobom, bićemo i lošem odnosu i sa drugima. Ako smo van središta sebe onda smo van središta i u odnosu sa drugima. 
Ljubav prema sebi započinje sa razumevanjem da u svetu postoje dve vrste ljubavi. To su uslovljena i bezuslovna ljubav. Uslovljena ljubav je egoistična lubav a bezuslovna ljubav je duhovna ljubav. Duhovna ljubav se primenjuje u odnosu na druge ali se prvo mora osvestiti u odnosu na nas same. S toga se nameće pitanje, kojom ljubavlju volimo sebe?
Da bi mogli napraviti rayliku i shavtiti kojom se ljubavlju volimo, potrebno je da razumemo te koncepte ljubavi.
Bezuslovna ljubav prema sebi je bazirana na razumevanju da mi imamo vrednost i da smo smo vredni ljubavi jer nas je Bog stvorio. Mi smo njegova deca a on nije napravio nešto loše i nešto što nije vredno. Kada se osećamo manje vrednim to značida gajimo misao da i on nije vredan. Naša vrednost je apsolutna vrednost i to je naše duhovno nasleđe.
Ako u to ne verujete iskočiće naš ego koji će ponuditi drugačije vrednosti a njegove vrednosti su bazirane na određenim uslovima i na udovoljavanju tim uslovima. On kaže vi morate biti to i to, morate uraditi to i to, morate biti duhovni, morate vežbati, morate raditi, morate biti savrđeni na dobrom položaju, morate biti uspešni, morate imate dobro plaćen posao.
Mnoge od ovih stvari su plemenite i možemo težiti ka njima i to nije loše međutim to sve nema veze sa našom ljubavlju prema sebi i ličnom vrednošću. Naša ljubav prema sebi i lična vrednost dolaze iz toga ko smo mi, a ne iz toga sta činimo. Ne postoje uslovi koje mi moramo ispuniti. Mi možemo u svom životu činiti sve ispravno ili sve neispravno ali naša vrednost i to koliko smo vredni ljubavi je isto. Najbolja metafora je beba koja ne mora ništa posebno učiniti da bi je mi voleli.
Bog nas voli bezuslovno bez obzira na naše greške, mada smatram da bi iskreno voleo da se malo priberemo. S toga grehovi ne postoje, postoje samo greške iz kojih učimo, greške koje nam pomažu da shavtimo istinu i da biramo svesnije, zapravo nas uče da budemo svesni u svakom trenutku. Greške nas uče da prihvatimo odgovrnost za sebe ali da pritom sebe volimo bezuslovno kao što Bog nas voli. Naša prava priroda i pravi identitet je savršena božija kreacija. Svaka greška je prerušeni blagoslov jer svaka u sebi nosi grumen mudrosti. Obvde smo kako bismo spoznali sebe odnosno Boga. Zakoni upravljaju Božijim Univerzumom, to su fizički, psihološki i duhovni a mi učimo kako se uskladiti sa njima učeći na greškama.
Kakva god da je greška, kada shvatimo lekciju i mudrost koja se u njoj krije onda stičemo pozitivno iskustvo, a onda nikada nećemo morati prolaziti kroz sličnu patnju. Jedino što je važno izbeći zamke negativnog uma je da kažemo sebi da smo apsolutno vredni i puni ljubavi čak iako smo pogrešili u proceni. Prihvatimo da su greške pozitivne i neizbežne onda možemo ustati i krenuti dalje.
Kako ćemo znati da sebe ne volimo bezuslovno, tako što ćemo je automatski tražiti izvan sebe. Ljubav je potreba za preživljavanjem. Idealno je dati ljubav sebi i dopustiti sebi da primimo božiju bezuslovnu ljubav.Ako to nije tako onda ćemo od drugih ljudi tražiti ljubav, odobravanje i prihvatanje. Naša vrednost je onda u njihovim rukama. Nemanjem ljubavi prema sebi stvaramo rupu u našem energetskom omotaču tako da kad nas ljudi kritikuju mi se onda ne možemo zaštiti.
Ideal je da sebi damo mnogo bezuslovne ljubavi i da samim tim dozvolimo da osetimo božiju ljubav, tada možemoda krenemo u život sa osećajem potpune snage i potpune ljubavi pre nego sretnemo drugo ljudsko biće. Jer jedino se tako možemo osećati ispunjeno, celovito i potpuno u sebi jer osećamo jedinstvo sa Bogom. Onda možemo davati ljubav drugima čak iako nas oni ne vole. U biti mi želimo ljubav ali je ne trebamo da bi bili potpuni, nismo vezani ni zavisni da dobijemo  ljubav.
Naš stav je da prvo imamo ispravan odnos prema sebi i sa Bogom. Jer to su dva najvažnija odnosa u našem životu. Tada možemo krenuti u život kao celovita, uzročna, majstorska i nezavisna osoba. Osoba koja je u svetu kako bi davala, a ne sa potrebom kako bi dobijanjem ljubavi ispunila prazninu u sebi.