четвртак, 30. август 2018.

OD BUĐENJA DO BUDNOSTI - RETROSPEKTIVA - prvi deo

Ispričaću vam svoju priču, jer smatram da je tako najbolje. Iskreno, uvek sam rađe volela da čujem nečije iskustvo pređenog puta nego samu filozofiju nekog učenja.
Sećam se tog perioda kada sam prolazila kroz faze otkrivanja veće istine od one u kojoj sam verovala i u kojoj sam živela. To su bile faze buđenja mog uma za višu svest i postojanje drugih dimenzija mog bića od one za koju sam verovala da jedino postoji.
Tenutku tih spoznaja predhodio je dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom, tako se bar predstavio da je, koji je bio tu, po božanskom nalogu u cilju da mi pomogne, zapravo, hitno mi je bila potrebna pomoć. Nisam baš razumela o čemu se to radi, ali misleći na situacije i izazove koje sam tada imala, tu pomoć sam povezala sa tim. Sada, sa ovog mesta se i ne mogu setiti tih mojih problema, ali sada tek razumem zapravo u čemu je meni bila tako neophodna njihova pomoć.
U svakom slučaju moja prva reakcija je bila strah kojeg je izazvalo njegovo pojavljivanje i sam čin da pričam sa nekim koga ne mogu da vidim. Potom kao dodatak bilo je zastrašujuće suočavanje sa nekim činjenicama i time kako sam ja vodila zapravo svoj život. Ta slika mojih razmišljanja, odnosa koji sam imala prema sebi, što se direktno odražavalo i prema Bogu me je u tom trenutku u potpunosti probudila. Veliki strah koji sam osetila je bio samo pokazatelj nepregledne udaljenosti od sebe same i posledica ulaska velike količine svetlosti u moj tadašnji svet i vrednosni sistem.
Nakon dvomesečnih pitanja što mojih, što njihovih i nakon spoznaje da postoje mnoga bića sa kojima sam ja mogla razgovarati je bio vrhunac mog otržnjenja koji je kulminirao na kraju suočavanjem sa sopstvenim izvorom u sebi, sa samim Bogom. Sve vreme sam nekako znala redosled stvari i to šta nije u redu a šta jeste, šta sve trebam da uradim, gde grešim, šta sam sve prihvatila kao vrednosti i do čega me je to dovelo. Čitav život se odmotavao pred mojim očima ali na posve drugačiji način, ne toliko kroz događaje, koliko kroz način razmišljanja i to kako sam se ponašala prema sebi i prema drugima. i to na koji sam način donosila važne odluke koje su onda usmeravale moj život u smeru koji nije bio u skladu sa mojim bićem već je naprotiv bio u potpunoj suprotnosti.
Možda je samo došao trenutak mog buđenja za ono što zapravo jesam. To sve me podseća na one spavajuće agente iz filmova, koje nakon nekog vremena bude za svoje zadatke i za ono zašta su zapravo došli, buđenje za svoju svrhu, za svoje poslanje. Svakako ću jednom spoznati tačno zašto sam bila tako probuđena i za koji tačno zadatak, za sada samo pratim smernice i putokaze koji me vode do cilja. 
Od buđenja do danas prošlo je deset godina, shvatam da je to jedan period ili ciklus koji se završio i imam potrebu da napravim retrospektivu svega što mi se dogodilo. Meni će biti od koristi da uočim razliku u pomaku svesti, da vidim tu razvojnu putanju po kojoj sam hodala, da prepoznam svaki korak koji sam činila vraćajući se sebi i božanskom izvoru u sebi. Presećna sam što prateći svoj put, ostavljajući trag pisajući ovu priču i sve priče koje sam zapisala u mojim knjigama, mogu biti nemerljiv doprinos svima koji će se probuditi i zakoračiti takođe na put istine.
U trenutku suočavanja sa samim Bogom vreme je prestalo da postoji, tada sam shvatila da vreme za njih i nas nije isto i nema isto značenje. Period tog razgovora ili odnosa za mene je trajao čitavu večnost a u našem poimanju vremena trajao je samo par minuta. Ono šta se dogodilo u tom vremenu je neopisivo rečima, upravo se dogodilo mnogo toga za vrlo kratko vreme. Suočavanje sa sobom i sadržajem mog života, potom molitve koje sam izgovarala tekle kao najlepše pesme ikad ispevane, molitve pevane Bogu koje su sa mene skidale velove svih laži i iluzija, molitve odricanja i čišćenja svega onog što je razdvajalo moje biće od samog izvora ljubavi. Potom sam dobila odgovor u vidu umirenja, da je sve u redu da se ne moram više kajati da samo trebam nastaviti božanskim putem, da će mi biti teško neko vreme ali i da će prestati. Taj osećaj krajnosti u meni je bio posve neprocenjiv i neopisiv, osećaj krajnosti u meni, osećaj nesagledive ljubavi i straha. Da, bili su tu nekako nerazdvojivi, nisam znala zašto, mada u tom trenutku nisam znala više ništa. Sećam se da sam beskrajno plakala, izlivajući reku suza koje nisu mogle da se zaustave, i to samo u par minuta. Sa tim suzama je otišlo puno tereta koje sam nosila a takođe i par kilograma. Bilo je preteško zaista narednih nekoliko meseci. Nisam znala kome da se obratim da mi pomogne da sve to shvatim. Živela sam sa decom kao samohrani roditelj, radila sam kao frizer a pritom sam morala da se snađem i izborim sa svim tim što mi se dogodilo.
Polako se sve smirivalo u narednim mesecima, nastavila sam da radim i sve je nekako bilo isto osim mene iznutra, tu unutra ništa više nije bilo isto. Smenjivala su se razna stanja, emocije, misli, ponekad sam umela da sve to umirim ali najčešće nisam. Falili su mi odgovori i usmerenje. Stalno sam pitala koji je to put kojim trebam ići, šta on to znači, mada sam u sebi znala da moram načiniti neke drastične promene u mom životu. Poslednje reči su bile da će se pojaviti onda kada to bude bilo potrebno, pitala sam se kad je to, zašto ih nema, kao su odjednom nestali, zašto mi se to uopšte dogodilo. Milion pitanja bez odgovora tutnjalo je u mojoj glavi.
Onda se pojavio on, čovek koga sam prepoznala kao deo sebe. Prvi pogled je bio dovoljan da to znam, bez obzira što sam znala odmah da ćemo biti i živeti zajedno. Naš susret je za mene bio prepoznatljiv i dolazak svetla,konačno, nakon dugogodišnjeg mraka. Sada znam da su nam se duše prepoznale i da smo trebali jedno drugom i da je sve vođeno ka tome i da je to vanvremenski susret. Susretanje dvoje koji potiču iz iste duše.

Нема коментара:

Постави коментар