Sumorno
jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja.
Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem
dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem
i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od
nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači.
Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu.
Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju
pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se
dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je
tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da,
sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj
podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće
isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući
da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći
koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da
ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim
osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe
osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak
je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine
i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog
pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje
zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da
ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi.
To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg
Novi, 1.06.2016.