четвртак, 24. новембар 2016.

KRAJ SVIH NESVESNIH STRAHOVA

Sumorno jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja. Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači. Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu. Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da, sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi. To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg Novi, 1.06.2016.


субота, 5. новембар 2016.

ČISTO BIVANJE


Osetih kako u meni ništa ne postoji, negacija negacije pokazuje da je ipak sve tu. Pomislih da je ovo stanje čistog bivanja, bez ličnosti i vezanosti. Tu i tamo tumaraju neke sitnice, ali je bivanje ono što primećuje i svedok je svemu što postoji, čak i samom sebi.
U svakom trenutku može odlepršati i otići, a opet biti ovde i sada.
Samo postoji, nesputano, neodređeno, neuhvatljivo, nežno i suptilno, neočekivano i očekivano, neizvesno i izvesno. Da li je to duša moja? Osećam da nije moje telo, nije ni um, tako je jednostavno i savršeno.
Trenutak večnosti uhvaćen u materiji, neograničen i slobodan.
Da, to sam Ja, Ja Jesam.
Nestale su sve priče, tonovi, teorije i predrasude.Trenutak u kome je sve i ništa. Mesto spajanja večnog i promenljivog. Tačka spajanja svih svetova, mesto gde sve postaje jedno.
Posmatram sebe, tu sam sa zadacima i sledećim koracima, spremna da nastavim, lagano ili brzo, svejedno je nakon spoznaje bivanja.
Svaki korak u bivanju, bitan je i važan. Nezamenljiv je. Kakav god da je, baš takav, vodi te ka sebi , ka onom što jesi.


ZAGRLJAJ TIŠINE

  To što ćutim samo znači da primećujem, ne opirem se, puštam da sve nejasnoće isplivaju i napuste me, stopljene sa svetlošću dana i obrisima plavetnila na prozoru. Ćutim, dok se okean misli peni u nutrini. Ćutim, jer čemu reči, ne mogu one uvek ublažiti bol i isceliti rane.
Dodir bi bio više od reči, iskren, spontan i nežan. Dodir bez reči koji ohrabruje, i daje snagu sledećem koraku.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.