четвртак, 24. новембар 2016.

KRAJ SVIH NESVESNIH STRAHOVA

Sumorno jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja. Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači. Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu. Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da, sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi. To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg Novi, 1.06.2016.


Нема коментара:

Постави коментар