недеља, 31. децембар 2017.

OSTVARENJE ISTINSKIH ŽELJA

Još samo nekoliko sati do dolaska Nove godine. Kako se bliži trenutak koji označava prelazak iz starog u novo, poželela sam kao i mnogi da pregledam postignuto i sumiram rezultate onoga što sam u predhodnoj godini poželela da ostvarim. Kada svesno i s pažnjom pogledam u taj period, primećujem koliko sam iznenađena time što vidim. Zapisala sam početkom godine baš sve što mi se u tom trenutku pojavilo kao potreba i želja mog bića, sve ono što bih volela, čemu sam stremila, onako kako sam kreirala u umu. U ovom trenutku mogu reći da se malo toga ostvarilo od onog što je napisano, a da se mnogo toga ostvarilo neočekivanog, spontanog, iznenadnog, neplaniranog, a u suštini ipak željenog. Potajno sam žudela za tim, a nisam ni znala da postoji baš takvo, specijalno skrojeno za mene.
Naučila sam da se opustim i prepustim, naučila sam da više slušam sebe i otkrila svoju veličanstvetnost u svim dimenzijama. Završila sam pisanje ove knjige, savladala mnoge životne lekcije, pročistila i unapredila svoje odnose sa roditeljima, decom, partnerom i drugim ljudima. Postala sam hrabrija, odgovornija i stabilnija. Krenula sam u osvajanje projekata koji su ispunjenje mojih potajnih i davnih želja. Oslobodila sam se straha i povratila samopuzdanje, veru u sebe i svoje stavove. Bilo je bolnih i naizgled neizdrživih trenutaka, suza, ali se nekakvom alhemijom to sve pretvorilo u pravo bogatstvo uvida i spoznaja. Od svega, najdraža su mi ona iskustva koja su mi pomogla da shvatim, razumem i zavolim sebe, pobedivši pritom mnoga iskušenja koja su mi se našla na putu. I sve ono što je nanovo pokušalo da me zarobi u uverenjima da sam bezvredna, loša, opterećena krivicom i stidom; odbacila sam sve ono što je od mene pravilo žrtvu i donosilo osećaj nemoći i bezizlaznosti.
U suštini sve su to bile laži, uverenja i trenuci moje loše percepcije i
slabosti. Ustvari, sve je to poslužilo jednoj jedinoj svrsi, mom duhovnom rastu, prosperitetu, dostizanju mudrosti i svesnosti ko sam ja zaista.
Shvatila sam da su to samo stepenice ka nebu, stepenice kojima hodamo i penjemo se ka onom izvornom i originalnom sebi, stepenice koje čine da penjući se i savladavajući prepreke rastemo do nepreglednih visina. Otkrila sam svoje istinske moći i sve ono što ih zasenjuje i skriva. Spoznala sam da ono što dajem od srca, kreiram i stvaram ne može biti definisano ničim materijalnim, ne može se platiti svim novcem na svetu. To se ne može proceniti ni naplatiti, to se ne može obezvrediti a ni vrednovati pomoću jedne svetske valute. Ono što nosim u sebi ima apsolutnu vrednost, sve drugo je ispod, niže, nemerljivo i neznatno. Tako da sam ovom spoznajom povratila osećaj apsolutne vrednosti i svoj integritet.
I tako na početku prošle godine, na parčetu papira zapisane stoje neke moje želje. Nisam ni znala da ću zapravo dobiti ono šta je meni zaista potrebno, a ne ono što sam u tom trenutku želela. S toga u ponoć na isteku stare poželeću da mi se u Novoj istinske potrebe duše ostvare.
Hvala ti Univerzume na ostvrenju mojih istinskih želja.

среда, 13. децембар 2017.

NJENO VELIČANSTVO-ŽENA

Ona je domaćica, ona nigde ne radi - reči koje su parale moje srce dok sam čitala tekst o ženi, o domaćici.
Pošto ona nigde ne radi, budi se rano, jer mora da organizuje svoje obaveze koje ima oko doručka, oblačenja dece, spremanja dece u školu, ako još ima bebu onda pre svega treba da se pobrine oko nje, presvalačenje, hranjenje, uspavljivanje. Nakon toga decu odvodi ili ispraća u školu a usput razmišlja šta sve treba da obavi, ode u prodavnicu, na pijacu, plati račune, onda požuri kući jer je ostavila bebu na čuvanje. Pošto je kod kuće i nigde ne radi, kad uspava bebu sprema ručak, pere i pegla veš , sređuje kuću i posprema sitnice. Ako živi u selu, onda mora nahraniti stoku, završiti neke poljske radove, doneti drva, održavati vatru, pobrinuti se za hleb, skuvati pomuženo mleko, usiriti sir, počistiti dvorište, brinuti o potrebama ostalih ukućana. Uz to treba oribati, sašiti, ušiti i isplesti.
Kada se starija deca vrate iz škole, a muž umoran sa posla, treba postaviti sto, nakon ručka skloniti posuđe, oprati, pospremiti sitnice ponovo. Onda sledi proveravanje i pomoć oko domaćih zadataka, jer muž je umoran od posla a ona nigde ne radi.Vrlo brzo treba večerati, spremiti decu za spavanje, izbaciti smeće, raspremiti stvari, igračke i staviti sve na svoje mesto. U toku noći dok svi spavaju ona ustaje zbog bebe više puta, pokriva decu i razmišlja o svim obavezama koje je čekaju sutra. Da bi sve postigla i da bi sve bilo uredno urađeno, domaćica mora biti dobro organizovana, a pošto ne ustaje rano za posao, ona sve to može. Ona nema godišnji odmor, pravo na bolest, slobodan dan, pravo na ljubav, pažnju i razumevanje.
Spisak aktivnosti i obaveza koje jedna domaćica uradi, jer ne radi nigde, nepregledan je pa me je ova priča dirnula i podstakla na dublje razmišljanje o ženi, o sebi kao ženi. O živom biću koje je kao i svi ostali, ali je pitanje kakav život ona zaista živi?
Zapitam se nakon svega da li je iko uspeo da upozna ženu? Da li je uspeo da joj priđe toliko blizu , tako da je sasvim oseti i da prodre u te beskrajne dubine njenog ljudskog veličanstva. Ako je iko upoznao ženu na ovaj način jasno mu je da to što može da se vidi je bleda slika njene stvarne i istinske snage i vrednosti.
Ovako, deluje potpuno nestvarno. Ali probajte da sve ovo što domaćica u toku jednog dana uradi samo pročitate, a sad zamislite da sve to kroz šta ona prolazi možete da razumete, osetitite, proniknete, nagradite, prihvatite, osvestite i volite sa dubokim poštovanjem. Koliko bi čitav svet bio lepši i bolji da umemo tako da se postavimo prema ženi domaćici. Svako od nas pored sebe ima takvu ženu, i potrebno je zaista uložiti napor kako bi mogli shvatiti koliko ona čini za nas, emotivno, duhovno i fizički, da bi naš korak ka nekom cilju činili u lakoći.
Prošla sam i sama ovaj hod upoznavši na kraju jednu veličanstvenu ženu, koja je do skoro sedela sama u noći, plakala nad sobom i sudbinom, neostvarena, nepriznata, nezadovoljna i nesrećna, istrošena na pola ili skroz, bez doma, zdravlja i para, nikom potrebna, odbačena. Ona se tako osećala, nakon svega što je uradila. Jer kome treba takva, kako kažu, jadna žena, koja je svaki delić dala, upravo svima vama?
Dala je sebe samu, celu, bez ostatka, jer dok je davala nije mislila na sebe, i da je htela nije mogla, nije smela, nije znala. Dala je svu ljubav i snagu, umeće i hrabrost, posvećenost, odvažnost i integritet, dala je i mnogo više, ono što se nije smelo, ono što je samo njoj trebalo i pripadalo. Nije žalila dok je davala, ponizna, dobra, blaga, majka, supruga, žena. Brinula je samo o tome kako će moći dati, a ne o tome da li će za nju imati.
Pitam se nakon svega, gde smo se to ogrešili i koliko smo duboko ranili jedno takvo biće i tu ženu, domaćicu, koja je kod kuće i sve mora da radi jer ne radi nigde. Kako smo to dozvolili, da takva žena danas toliko pati?
Razumem ja i nauke nove, kažu da je odgovornost njena i da mora naučiti lekcije mnoge, ali zar nije odgovornost naša, kolektivna, isto toliko koliko i njena? Ona je sama, ostavljena i prepuštena. Kome, čemu? O njoj, na žalost, niko ne brine, niko je ne ceni, niko ne voli, niko ne spominje, jer nje i nema, zaboravljena je, jer ona ništa ne radi, ona ne postoji. Za njene snove i neispunjene želje niko i ne mari, niko i ne zna jer nikoga i ne zanima.
Nijedna glava važna i bitna bez nje ne bi mogla da postoji. Da, baš tako. Pa vi glave pametne i bitne, napišite bar pravo kojim ćete, ako je moguće, malo ublažiti vaše fatalne greške. Zaštitite takvu ženu, priznajte toliki trud i rad, dajte joj platu, krov nad glavom, neku sigurnost i zaštitu.
Onda kad deca odu svako svojim putem, onda kad ostane bez muža, kad se razvede, kad ostane sama bez prijatelja i igde ikoga, neka ne ostane bez osnovnih sredstava, neka nastavi život, bez straha za sebe i svoju sigurnost. Takva žena, znam, tamo negde pati u samoći, plače da niko ne čuje, jer neće da dozvoli da vas probudi dok uplakana i dalje bdi nad vama u hladnoj noći.
Ove reči su odjek moje duše i svih žena domaćica, svih zanemarenih i zapostavljenih, ne samo žena već živih bića koje kao i svi drugi imaju prava na postojanje i pravo na posedovanje svog dela neba i glasa svog srca.
Ne dozvolimo da to ostane tako. Ne dozvolimo da takva žena umre i nestane našom nemarnošću i nebrigom. Učinimo da takava žena, majka, domaćica, supruga vaskrsne i dobije ono što joj postojanjem pripada. Priznajmo njen smisao i svrhu. Ona je esencija našeg postojanja. Toplo krilo koje je odgajilo božansko seme i načinilo da može rasti i biti sada i uvek, seme života na planeti Zemlji.




ŽIVOT BEZ LJUBAVI

Za tebe je ljubav tajna
koja traži da je otkriješ.
Ljubio bi usne moje
ali su od lažne ljubavi
utrnule i umorne.

Za tebe je ljubav izvor
sa kog se duša napaja.
Grlio bi telo moje,
ali od tuđih dodira
ono uvelo je.

Za tebe je ljubav život
i hteo bi da se i u mene slije.
Dušom bi me svojom izveo na put
ali ona bi u tminu da se skrije.

Ljubav je za tebe san,
san nedosanjan.
Sanjao bi samnom divan san
ali ja više ne sanjam.
Budna čekam svaki dan,
i svaki šaljem u zaborav.


среда, 6. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI-treći deo




Moj život upravo je tekao tako da sam ga najvećim delom potrošila tražeći bezuslovnu ljubav u svakome. Bila sam dobra, poslušna, volela sam ljude i verovala im, davala sam sebe neizmerno, rekla bih i žrtvovala se, da bih dobila za uzvrat malo čiste i iskrene ljubavi koja bi zacelila rane koje sam nosila.
Sećam se tih prvih zavisničkih odnosa u periodu kada sam stasala u devojku, sećam se prvih snova o princu na belom konju koji će me naći i odvesti daleko i pružiti ono za čim je moje srce čeznulo. Zaljubljivala bih se čisto, naivno, romantično, rekli bismo slepo, živeći svoje snove od sapunice. Željna izvorne ljubavi i ne znajući da je neću dobiti na taj način, patila sam, razočarana svaki put. Ređale su se ljubavi ali i rane koje su ostajale nakon njih.
Moja relativno rana udaja, u tom trenutku predstavljala je za mene spas. Pobegla sam od svega, misleći da ću u braku dobiti tu dugo čekanu ljubav. Priznaću vam jedan detalj, udala sam se nakon samo dva dana poznanstva. Ali, avaj! Za samo par godina uvidela sam svoju fatalnu grešku u odabiru, ali nije sam odabir bio greška, već način i to ko je zapravo birao. Sada, svesna toga, znam da je on bio izbor mojih trauma, mojih želja, očekivanja i duboke potrebe za sigurnošću i pažnjom. Biralo je sve ono što sam u odrazu ponela sa sobom: nesigurnost, osećaj neželjenosti, krivica što postojim i što sam devojčica i strah za sebe i svoju egzistenciju koju sam samo nadogradila kasnije brinući se i odgajajući svoju decu nakon razvoda. Iskreno verujem da sam sav teret ponela samo ja, jer nisam dozvolila da moja deca išta osete na isti način, bezuslovno sam ih volela.
Sledeći pokušaj u tom pravcu samo je produbio patnju i moji zavisnički odnosi su poprimili veće razmere. Nisam samo zavisila emotivno, već sam dozvolila da zavisim i finansijski.
Radila sam posao koji sam volela, živela sam sa decom kao podstanar. Nakon dvanaest godina braka započela sam život od nule, sa svim obavezama i odgovornostima za decu, za sebe i za posao. U to vreme veza koju sam imala nije mogla nadomestiti sve ono što mi je bilo potrebno. Iako sam imala finansijsku pomoć, psihička i emotivna je izostala. Morala sam da pritom ispunjavam određene uslove i nisam bila potpuno slobodna. lako sam u tom stanju uletela u još jednu vezu, pa su one paralelno trajale neko vreme. Rastrzana i u kolapsu, da bih se nekako izvukla iz problema, pozajmila sam novac od zelenaša kako bih se razdužila i spasla okova lažne ljubavi, ali nisam uspela, jer sam se ubrzo razbola. Nakon moje i sinovljeve operacije i dugog perioda depresije i anksioznosti, usledilo je buđenje mog bića za višu svest i istinu.
Naredna faza nosila je nešto neočekivano - susret sa osobom sa kojom živim i danas i sa kojom imam sasvim drugačiji odnos, ja to nazivam darom sa neba. Taj neko me je iskreno prigrlio zajedno sa decom, i pokušao zajedno sa mnom da pronađe i otkloni uzroke mom stanju i mojoj patnji. Tada sam dobila priliku da se ponovo rodim i priliku da živim drugačiji život, otkrivajući uzroke i gradeći ono što sam oduvek želela.
Danas kada mogu da pogledam unazad drugim očima, zahvalna što sam dobila priliku da sagledam život, neke stvari ispravim, a neke ostavim u prošlosti ispunjavajući ih razumevanjem i bezuslovnom ljubavlju, a i da nakon svega uspem da sve to kroz ove ispovesti podelim sa vama. To je nadasve neprocenjiv dar.
Sada nakon takvog puta i iskustva želim da vam kažem i ovo – bez obzira koliko vas neko voli i sa koliko pažnje obasipa, ono što ne smete zaboraviti jeste da proverite kakvom ljubavlju volite sebe, da li je ona nečim uslovljena ili ne, da li sebe obasipate onim čime želite da vas drugi obasipaju. Kada kao ja tražite ono što vam treba od drugih, neminovno upadate i pored sve borbe u zamku zavisničkih odnosa. Verujem da je moja svest danas na zavidnom nivou. Ne kažem da sam potpuno svega svesna, ali neprekidno stražarim nad svojim mislima, emocijama i osećajima pa tako i mogu da predosetim ako naiđe neka slična situacija koja me lako može načiniti robom u bilo kom smislu.
Pazim, jer je tanka linija između zdravih i zavisničkih odnosa. Kao što zavisimo kao deca od roditeljske ljubavi, možemo egzistencijalno, emotivno biti zavisni od tuđeg mišljenja i stava, ali takođe psihološki i duhovno zavisni. Sve su ovo nivoi na koje se zavisnost može proširiti i prekinuti vaš osećaj da postojite, da imate sigurnost i veru u sebe, da imate pravo na lično mišljenje, iskustvo i odluke. Imate pravo i da grešite ali da prihvatite odgovornost za ono što mislite, govorite i radite, a da pritom ne izostane osećaj da ste bezuslovno voljeni.
Meni je ovo iskustvo iz nekog razloga bilo potrebno, moja duša je odabrala ovakav put da bi kroz prolazak spoznala svoju sopstvenu istinu i ostavila vam naučene lekcije.
Ako vam moje iskustvo može pomoći i u mnogome oplemeniti vaš život, beskrajno sam zahvalna.
Iz srca punog ljubavi poklanjam vam ove priče. One jesu deo mene ali će svetleti kao svetionik svima kojima to bude potrebno.
Zato, vaš pogled u trenutku kada osetite titraje novorođenog deteta u vašem naručju bude bistar i ispunjen iskrenom i nepreglednom ljubavlju; neka se svako dete ogleda u vama kao u izvoru sveprisutne ljubavi i neka upije radost koja će mu biti jedina prava sigurnost i štit.


ZAVISNIČKI ODNOSI-drugi deo

Jedan od najtamnijih oblaka u mom životu bio je nasleđeni ili stečeni program zavisničkih odnosa. Moja sećanja su uglavnom ispunjena potrebom da ne dozvolim sebi da prihvatim takvu vrstu odnosa. Bila sam buntovna, borbena, umela bih da se posvađam i na taj način sebe odbranim od takvih predloga. Ponekad bih vikala pa čak i bila spremna da se pobijem, braneći tako svoje granice i svoj integritet. Nisam razumela postupke ali su mi se činili ispravnim. Verujem da sam instinktivno znala u kakve sve nevolje mogu zapasti.
Koliko god sam se trudila da odolim pritiscima utoliko mi je život nametao takve situacije, kao da sam ih nečim prizivala.
Zavisnički odnos koji je, po mom mišljenju prirodan jeste odnos koji se stvara sa majkom dok smo još u njenom stomaku, s tim da taj odnos može biti narušen i destruktivan. Kao beba zavisimo od mnogo čega u okruženju, u maminom stomaku od njenih vibracija, navika, ishrane a potom i njenog psihičkog stanja. Beba oseća i upija sve ono što se oko nje dešava na mnogo različitih nivoa, tako da oseća našu energiju i poruku koju joj šaljemo, našu naklonost, brigu, ljubav, osećaj sigurnosti i bezuslovno prihvatanje. Sve ovo direktno utiče na bebin rast i razvoj.
Smatram da je ovo period rađanja prvih zavisničkih odnosa koji, ako su ispunjeni bezuslovnom ljubavlju, mogu biti temelj našem ispravnom odnosu prema sebi, ispunjen takođe takvom ljubavlju. Beba u tom periodu može biti izložena i drugačijim okolnostima. Može da oseti da nije prihvaćena kao dečak ili devojčica ili da je neželjeno dete. Takođe može osetiti vibracije loših međuljudskih odnosa, raznih psihičkih trauma koje je majka doživela. Jedan od najbolnijih uticaja je majčin strah za bebinu egzistenciju, strah od prevelikih očekivanja i odgovornosti, s tim da strah ispunjava čitavu lepezu raznih razmišljanja sa neželjenim ishodom. To je osnova da se iskusi jedan drugačiji život.
Sve preživljeno u tom uzrastu ostavlja duboke tragove i utiče na čovekov odnos prema sebi, drugima i svetu. Lične odluke i stavovi direktno će zavisiti od temelja u tom periodu, od urezanih diktirajućih elemenata kojih nismo uopšte svesni dok ne počnu da diktiraju naše odnose ili naš celokupni tok života, usmeravajući ga onako kako mi ne želimo.
Ono što ostaje najduže na našem licu je odraz u roditeljskom prvom pogledu. Taj odraz će nas pratiti čitavog života. Da li smo u njihovom oku ugledali bezuslovnu ljubav ili smo videli neželjenost, bol i strah? Sa tim likom odrastamo i gledamo sebe i svet oko nas. Ako je u tom uzrastu izostala majčinska ili očeva pažnja, prisutnost ili pak njihova međusobna ljubav, zasigurno ćemo potrošiti najveći deo života tragajući za tim što nam je u tom trenutku nedostajalo. Tražićemo našu stabilnost, sigurnost, korene, nešto što će nam biti oslonac i podrška. Prazninu koja će zjapiti kao ambis bez dna nijedena osoba neće moći ispuniti, koliko god toga tražili nikada nećemo popuniti to mesto.


понедељак, 4. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI - prvi deo




Ne znam od kad datira, ali u meni konstantno vibrira zračak istine, obavijen velom nesigurnosti i straha. U zavisnosti od situacije, pridružuje mu se često osećaj ljutnje i potrebe da se zaštitim od nekakvih sila koje bi me rado povukle u ambis obojen sivilom bezizlasnosti, nemoći i beznađa.
Svaki put kada taj osećaj ovlada mojim bićem, ja se prepadnem, najstrašnije, a kad bih uvidela da ga na taj način ne mogu ukloniti, zaronila bih dublje puštajući da me prožme osećaj nelagodnosti. Morala sam stići jednom do središta tog prastarog bola koji ciči iz utrobe i preplavljuje moj svet.
U srcu ledenog brega zarobljeno iskustvo, otupelo od bola i jauka, želi da izađe, želi slobodu od okova zablude.
Jedino mu ja mogu pomoći i jedino kroz mene pronalazi put. U nekom mom pogledu je i nastao i u tom istom, samo malo promenjenom, sada spas nalazi.
Često upotrebljavam reči prastaro, istorijski ili mistično, zaista i mislim da je tako kada je reč o programima u nama koji donose puno patnje. Kada su koreni dublji, to pokazuje da su nastali davno u prošlosti, samim tim su patnje intenzivnije, snažnije, ponavljaju se situacije u kojima ne nalazimo smisao i uzrok bolu, čine nam se nepremostive i večne muke.
Naravno da nije baš tako, sve to dugo traje i sveprisutnije je u našem životu, jer poziva našu pažnju i budnost. Proces je bolan i mukotrpniji jer su koreni jako duboko u nama.
Zaključila sam da je potrebno poštovati čitav put i proces, jer bogatstvo uvida leži baš u tim našim rudnicima zakopanih vrednosti koje nosimo, a ne primećujemo ih u svakodnevnici. Njih i ne možemo baš videti , možemo ih samo osetiti u psihi, emociji i telu. Svaki taj deo koji nas intenzivno boli govori svojim jezikom i privlači pažnju, upozorava nas, opominje i kaže - otkrij me i oslobodi se.
Potrošili smo tolike živote samo da bismo ga pronašli i razumeli, uzrok našeg sadašnjeg nesklada koji je rezultat nekadašnjeg pogleda, načina razmišljanja i tadašnje percepcije. Taj trenutak živi kroz nas, urezan u naše sećanje i ne dopušta da budemo srećni, da budemo svoji, da budemo ono što jesmo. Ne dozvoljava nam da idemo dalje, smelo i hrabro kroz nova iskustva, upravo zbog toga se ne osećamo voljeno, potpuno, celovito, ne koračamo slobodno jer nemamo osećaj da postojimo i da je to dovoljno, da je to naše pravo od samog početka. To nešto nas proganja i lomi, oduzima dah i sopstvenu vrednost pretvara u prah. Mi postajemo niko, sluga smo svakom, jer svako je od nas veći. Prognani smo iz raja, natovareni krivicom, bedom i beskrajnom tugom. Da, to su drevni osećaji koji nose klicu današnjem bolu, i baš je toliko moralo proći da bismo otkrili svoje beskrajne moći.
Setila sam se reči jedne devojke sa kojom sam razgovarala o mom strahu. Rekla je posle duge besede: “Zapamti, nema ničeg što bi te plašilo, samu sebe plašiš, sve su to senke tvojih misli koje se roje u noći. Samu sebe plašiš jer samu sebe otkrivaš.”
I zato svi ponekad tonemo duboko, onoliko koliko je potrebno, samo da bismo dotakli to bolno mesto i da bismo uklonili tamni oblak koji zaklanja sunce, koje zapravo večno sija.


четвртак, 16. новембар 2017.

LJUBAV ZA TEBE


Ne pitaj Bože mene,
već srce moje.
Ne gledaj Bože mene,
već delo moje.
Ne uzmi Bože mene,
već ljubav moju,
što čuvah samo za tebe.

Na usnama mojim tvoje ime piše,
a u srcu mome tvoje ime diše.



UTEHA

Bol se otima u grudima,
srce već dugo rida i bije.
Naći utehu među ljudima
ili da se bol i nemoć

u suzu slije?

SVETLO DUŠE

Ulazeći tako u prostorije razne, primetih da ne palim svetlo, samo uđem, završim šta treba i izađem. Ne mogu baš tvrditi da sam stalno tako činila, ali uglavnom jesam. Ovo ne bih osvestila da nije bilo mog tate.
Kada bih odlazila u posetu roditeljima, uvek sam volela da spavam u tatinoj sobi. On je imao krevet u dnevnoj sobi, koja je ujedno bila i kuhinja. U njoj se nalazio šporet, koga sam ja volela, jer sam, ustvari, obožavala da se uspavljujem pored vatrice koja je pucketala. Obzirom da nisam odlazila često, birala sam da to vreme odlaska bude zima ili kasna jesen.
Tog jutra ustala sam rano, obzirom da je on ranoranilac i da sam mu ja malo poremetila ritam jutarnjih rituala, želela sam da ga iznenadim i uzvratim ljubavlju zbog ustupljenog mesta za spavanje; onako u pidžami požurila sam da podložim šporet, pristavim kaficu dok on ne uđe u sobu.
Uspela sam to sve da uradim, ali me je na neki zanimljiv način trgao njegov glas koji je dolazio s leđa: "Šta radiš to, pusti ja ću. Zašto nisi upalila svetlo? Ja uvek prvo upalim svetlo, onda tv, pa onda založim, i tako redom." Odmah je i krenuo tim redosledom, upalio je svetlo i, naravno, obradovao se onom već završenom delu sa toplom sobom i vrućom kafom punom ljubavi za roditelje.
Njegove reči dugo su odzvanjale dok nisam shvatila da u poslednje vreme zaista ne uključujem svetla ili bar retko, da mi nije neophodno to svetlo koje dolazi spolja.
Kakva divna poruka duše.
Kada vam duša bude vodilja i kada ste fokusirani na ono unutrašnje svetlo, život koji je u vama, na ljubav, na ono šta jeste, onda vam zaista sve manje trebaju alati koji su vam služili dok ste bili van sebe snalazeći se u svetu. Sve je manje spoljnih pomagača kad osvestite onaj pravi oslonac u sebi.
Kad se predate i osetite da vas vodi svetlo duše, sva svetla ovog sveta postaju mrak kojeg vi osvetljavate i pokazujete gde se nalazi istinski izvor svetlosti.

PROCES SAGLEDAVANJA - BEZUSLOVNA LJUBAV

Inspirisana zekom i prepodnevnim događajima delim ovo sagledavanje sa vama.
Bezuslovna ljubav je neopisiva rečima, ona je najprirodniji tok duše, suptilna, nežna, lagana, neuhvatljiva, nedokučiva, neukrotiva, ničim je ne možeš kontrolisati; ona je tu sve dok je grubošću uma ili ega ne oteraš.
Našla sam se u situaciji kada sam ponovo poželela da odustanem od svih ideja i sebe same, kada sam se, isprovocirana, ponovo zapitala: da li je zaista sa mnom sve u redu, da li radim to što radim kako treba, da li sam opet pogrešila jer sam posumnjala da nešto ne valja.
Primetila sam glas u sebi koji me stalno kritikuje, i glas spolja koji se sa njim prepliće. Na trenutak sam zastala, ne dozvolivši tom točku da me ponovo zavrti, nije bilo prvi put. Uvek sam se nakon te vrteške osećala jadno, iscrpljeno, poniženo, poništeno, ponajviše istrošeno. Danas to nisam dozvolila, dotaklo me je, ali ne i zavrtelo.
Hvala bezuslovnoj ljubavi što me je podsetila na to da ostanem smirena i emotivno ne reagujem, jer znam ko sam, i samo ja znam istinu o sebi. Niko je drugi ne može videti tako kako ustvari jeste. Svako će gledati svojim očima, kroz svoja uverenja i stavove, kroz svoju interpretaciju.
Tu lekciju odavno prolazim, radosna što mi je život dao i proveru te lekcije.
Rekoh sebi - ima pomaka, raduj se. A zeka je samo to sa lakoćom potvrdio. Kako?
Dok je sve to trajalo, situacija, reakcija, uvidi, posmatranje, malo je bilo i suza. Ranije ih je bilo mnogo više. Zeka mi je prišao i samo je tražio da ga uzmem u naručje i zagrlim. To je, inače, naš svakodnevni ritual. On je samo bio tu pored mojih nogu. Podigla sam ga nežno, kao maleno dete kome treba najnežniji zagrljaj, pevušila sam mu i on je zaspao. Prizor je odisao čistom izvornom ljubavlju. Trenutak spoznaje i potvrde je bio baš taj - naš zagrljaj. On je govorio rečima bezuslovne ljubavi: sve je u redu, volim te, otpusti sve ono što drugi govore o tebi, evo dokazujem ti tako što sam tu u tvom naručju, ja zeka, sa potpunim poverenjem sam se predao, spavam u tvom krilu, bez imalo straha da ćeš me povrediti. Eee, znaš li ti da li je ikome to uspelo, da mene, zeku, drži tako u naručju, da spavam na leđima, opušten, bez straha.
To se može desiti samo u naručju punom ljubavi. Ja jesam bezuslovna ljubav i spavam samo u čistom zagrljaju, a ti to jesi. Hvala ti.

недеља, 12. новембар 2017.

ŽIVETI PRIRODNIM ŽIVOTOM

Moja ljubav prema prirodi postoji od detinjstva. Rođena sam u selu koje je okruženo raskošnim planinskim vencima, nabujalim potocima i čistim živim vrelima. Generacije mojih predaka odrastale su u prirodi, tako da sam i ja imala sreće da se rodim i odrastem u tim uslovima.
Iznad malene kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda, šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika. U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su i one bile dovoljne, jer su znale da mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda ili vuka. Mada je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja je još opasna životinja mogla živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je, ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa njom i čitavim živim svetom oko sebe, bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila sam ležeći na livadi daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad porastem. A najslađi obroci bili su upravo ti na travi, ponela bih malo hleba sa kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije budile su najlepša osećanja, a zima je bila najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode. Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo, jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom. Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha, odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni. Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz uništeni. Živimo život sa pola duše, opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti. Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i vika jer smo slepi da vidimo kako naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama, pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko, instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što nosi sva znanja koja su nam oduvek potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.

четвртак, 26. октобар 2017.

ZAGRLJAJ BEZ REČI

Nežni dodir i zagrljaj bez reči
ponekad su zaista od svih reči veći.
Iskreno upućeni daruju krila,
osetiš slobodu i kao da snivaš.
Kad neko te sluša otvorenog srca,
tad postaju sjajni i dani i noći,
i patnja će tvoja sigurno proći.
Ponekad je potrebno baš tako malo
da hodamo nasmejani, vedri i srećni.
Zato kad osetim da mi dodir treba,
ja zagrlim nekog, onako, bez reči.
Ljubav je mudra jer dolazi tiho,
oslobađa i leči njen dodir bez reči.


TUGA



Uspavana hladnoća nanovo se budi,
samoća se propela, razdire grudi.
Stisak u nedrima, bol je sve veća,
pristigla je tuga minulih stoleća.

Suze naviru kroz prozore duše,
noseći patnju prošlih vremena,
naviru slike, svezuju, guše,
pred bujicom suza brane se ruše.

Suze su lek probuđenom bolu,
toplina dlana teskobu otapa,
svetlost se širi oblaci nestaju
tuga se u iskrenoj ljubavi utapa.

среда, 25. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE-Treći deo

Jesen je doba koje sam najčešće odabirala za putovanje do zavičaja. Ove jeseni, činilo mi se da ću to propustiti. Trebalo je spremiti zimnicu, majka je zvala, novca nisam imala pa je to bio jedan od izgovora. Ponovo se rađala radost na pomisao kako sam tamo, bilo je sunčano, toplo, misli su bile ispunjene prirodnim jesenjim šarenilom, mogla sam da udahnem vazduh sa okolnih planina i osetim ukus prohladne vode sa izvora koji se nalazio u dvorištu. Sve je bilo tako privlačno u mojoj glavi, ali te misli su ubrzo zamenile one koje su opominjale da će mi opet biti loše, neću izdržati, imam posla ovde i svoj život, možemo ove godine i bez zimnice. Dani su prolazili dok su se smenjivala raspoloženja, baš kao godišnja doba, svako je imalo svoje razloge zašto je tu.
Usledio je poziv od brata, koji je krenuo u selo. Rekao je da imam samo deset minuta da odlučim hoću li sa njim da krenem. Zamislite taj izazov, besplatan prevoz u oba pravca, pritom dobijam i pomoć oko spremanja zimnice. Deset minuta je bilo dovoljno vremena da odlučim želim li da se konačno suočim sa bolom i strahom ili ću to odložiti za drugi put, svejedno to me je čekalo.
Znala sam da me život zove; taj poziv bio je nedvosmislen, neposredan, poziv moje duše da se suočim sa mračnim delom našeg porodičnog nasleđa. A to ima presudan uticaj na događaje u mom životu, na odnos sa suprugom, moju nezaposlenost, nesređenost misli, necelovitost, na iznenadne strahove i blokiranost u sprovođenju divnih ideja i namera duše. Nekako je život stajao i pored velikog napora da se pokrenem. Bila sam prepuna ideja koje nisu mogle da se finalizuju. Sa suprugom neko vreme nisam uspevala da uspostavim komunikaciju ispunjenu ljubavlju i razumevanjem, stalno sam preemotivno reagovala i plakala, nisam znala šta bih mogla da radim jer novca nisam imala, želela sam napred, a činilo se da idem unazad. Bratov poziv je bio upravo taj korak koji je vodio napred, ali je to značilo nazad na izvor bola.
Prihvatila sam i hrabro krenula, a već usput sam shvatila da ću saznati nešto, duboko skriveno od mene, neku ili nečiju skrivenu tajnu. Brat mi je odmah rekao da ima potrebu da mi kaže nešto što malo njih zna. Te priče bile su ključ za otvaranje riznice porodičnih tajni.
Bilo je sreće i ljubavi pri susretu, ne mogu reći da nije, ali kao da je tu ljubav nešto gušilo.
Usledili su večernji razgovori između njih troje, tate, mame i brata. Dok su oni vodili žučne rasprave o tome šta se događalo, ko je kome šta učinio, rekao, ko je na koga ljut, ko se kome i zbog čega zamerio, koga i šta nešto nervira kod nekog, ja sam pomno slušala. Nastavljalo se borbom za pravdu i sa tim koliko je neodgovornih u društvu, politici. Ređale su se situacije i ljudi i priče o njihovom ponašanju i nepoštenju.
Ono što mi je privuklo najviše pažnje bile su svađe koje su razdvajale braću i sestre, roditelje od dece, neslaganja, nerazumevanja, tvrdoglavost, posebno neprihvatanje jedni drugih, bes i gnev koji se širio kao epidemija i zarazio čitavo porodično stablo. Bilo je i razvoda, pretnji, batina, odricanja, tipa “ ti za mene više ne postojiš” i bolno nerešenih granica oko nasleđenih parcela.
Dok sam tako nepomično slušala i gledala u njih, nisu znali da nisam učestvovala u tome na isti način, nisu ni slutili da ih, ustvari, zaista slušam i vidim ali očima ljubavi a ne zamračenog uma.
Nisu ni osetili kako svetlost polako nastanjuje njihova srca i sve pore prošlosti, čisteći sve pred sobom. Nisu primetili da se za njih molim svim srcem celim, da ih volim i razumem, da im opraštam I da ih pomirujem.
Da, ti dani su bili blagoslov za sve nas, za one čije korene prepoznah, za one žive danas i za one koji će doći. Svi su živeli u meni, verujem da su bezuslovnom ljubavlju tog tereta i oslobođeni.
Shvatila sam da je svaki moj korak vredeo svakog milimetra, jer sam se istinski posvetila čišćenju svega onoga što nije činjeno iz ljubavi. Na poklon sam dobila zapise, imena svih predaka i želju moje porodice da to sredim i napišem knjigu. Počastvovana sam i znam da to nije slučajno. Te stranice će osim imena biti ispisane i porukama čitavom svetu o tome kako treba živeti ljubav, i ništa drugo sem bezuslovne ljubavi.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te. Reči koje nisu samo slova na papiru, one su svetlo koje čisti sve disfunkcionalne zapise u našim genima. Zato prigrlite vaše drage, oprostite im i zatražite oproštaj, oslobodite se zamerki i svađa oko prolaznih stvari. Otvorite se samo za ljubav, budite seme ljubavi i ona će biti vaš hleb koji će vas večno hraniti.
Hvala Izvoru sveg postojanja na ovom daru, ne verujem više, sad znam da me ljubav vodi i da zna tačno šta mi je potrebno da bih mogla da rastem i idem dalje. Ljubav čini upravo to, oslobađa vas tereta da biste mogli napredovati i živeti slobodu, radost i ono što jeste – bezuslovna ljubav.


уторак, 24. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE- Drugi deo

Roditeljsku kuću napustila sam u svojoj šesnaestoj godini, srećna što sam upisala srednju školu u jednom velikom gradu, iskreno srećna što sam pobegla od preteranog rada i svih do tada nametnutih odgovornosti, ne znajući da niko ne može i nije pobegao od samog sebe.
Pamtim kako mi je tada, a i sada, najmučniji trenutak bio kada bih planirala i odlazila u posetu svojoj porodici. U trenutku bih osetila radost svog srca zbog odlaska, koja je kratko trajala, nako toga zavladao bi dominatno osećaj nepregledne distance zbog teških odnosa. Čim bih stigla , želela sam da se što pre vratim nazad u grad. Jedva sam izdržavala dva do tri dana , nakon čega bih bežala glavom bez obzira.
Često sam se pitala kako je to moguće osetiti toliku blagodet zbog povezivanja i podrške porodice, a onda iznenadnu pretnju, zbog koje bih bežala kilometrima daleko.
Trenutak u kome vam ovo pišem je onaj najdragoceniji od svih, jer otvara posve novu dimenziju sagledavanja i nudi izlaz iz psihološkog mraka iz kog dugo pokušavam izaći.
Izbegavala sam taj jednogodišnji susret, nikada nisam išla sama, uvek bih tražila društvo, jer sam jedino tako uspevala da podnesem taj i dalje kratkoročni period boravka. Sećam se izgovora i razloga koje sam smišljala kako bih opravdala zašto se moram brzo vratiti nekoj svojoj kući. Zaplakala bih jer nijednu kuću ne osećam kao svoju. Često sanjam da se nalazim na ulici, jecajući i lutajući sa saznanjem da nemam svoju kuću. Razlog moje beskrajne tuge ležao je upravo u nedostatku topline u roditeljskom domu i prijateljskog okruženja punog podrške i ljubavi. Uvek je na prvom mestu bio rad, moralne vrednosti, uslovljena ljubav i kritika. Sada znam koliko i kako te stvari razaraju odnose i ubijaju ljubav u nama samima. Tada, sa šesnaest godina, već sam imala duboko urezane šeme porodičnih vrednosti. U svet sam ponela: dobrotu, poštenje, kritiku, osudu, ljutnju, požrtvovanje, tvrdoglavost, nezadovoljstvo, tugu, krivicu , stid, perfekcionizam, preterano milosrđe, okrenutost prema drugima i, kao šlag na torti lakovernost i neznanje. Idealizovala sam druge ljude i stvorila lični osećaj manje vrednosti.
U početku počnete da se ponašate prema sebi zahtevno, kritički, uslovljeno, misleći da su to prave vrednosti, a onda se i prema ostalima postavite tako, jer ne znate da postoji drugačiji odnos osim onakvog kakvom su vas naučili i onakav kakav ste usvojili dok ste oponašali ljude oko vas.
Prepun kofer disfunkcionalnih programa nije me mogao odvesti daleko. To preteško breme nije obećavalo slobodu, već ropstvo i patnju. Daleko od izvornog doma, roditeljske ljubavi i duhovnog znanja, nisam mogla očekivati radost života iako sam bila uporna u ponavljanju, ali grešaka, pa drugačije nije moglo ni biti. Nije postojalo drugačije seme, osim onog koje ću ja prosejati i posejati onda kada prođem sve lekcije.


PORODIČNO NASLEĐE - Prvi deo

Kada događaji u životu krenu naopako, s pretnjom da ugroze fizičko zdravlje, međuljudske odnose, brak, posao ili neki lični projekat, odmah se pitamo šta to nije u redu. Često su to situacije koje pozivaju na put ka otkrivanju uzroka koji je u nama i koji je najčešće povezan sa porodičnim nasleđem.
Počnu da nas zanimaju ti raznovrsni likovi koji su vezani za određena mesta i događaje u prošlosti, prepuni preživljenih trenutaka, urezanih u kodove koje nasleđujemo.
Poruke nekih mudrih glava iz minulih vremena govore kako je sve u nama, kako sve nosimo u sebi i kako je uzrok patnje i lek takođe u nama. Ako se zapitamo kako sve to postoji u nama, jednostavan odgovor je upravo taj, istina koju nosimo u genima, u kodovima koji nose i prenose sve zapise onih pre nas, kako individualno tako i kolektivno.
Porodično nasleđe nosi uglavnom sve aspekte ljudskog ponašanja, kako funkcionalnog tako i disfunkcionalnog, koje nas uglavnom najviše spotiče ali ujedno i podstiče, jer nas budi, osvešćuje i tera da otkrijemo uzroke naše patnje.
Mi danas nosimo teret disfunkcionalnog ponašanja naših predaka. Svako od nas to može primetiti na svakom koraku nekog sadašnjeg trenutka, ako se samo malo obrati pažnja i ako se samo malo zastane pred onim što nas muči, a da se pri tom zaista pred tim bude iskreno objektivan. To nešto sa konstantnim zračenjem privlači našu pažnju, doslovno nudi i poziva na dublji uvid, jer nosi uzročno seme koje je rodilo naše teškoće sada.
Slični događaji u mom životu bili su snažni okidači pred kojima nisam mogla ostajati slepa a ni gluva, pozivajući na ne baš primamljujuću avanturu u otkrivanju porodičnog nasleđa. U početku je bilo zaista bolno i nerado sam pristajala da se suočavam. Tada sam bivala jednostavno ubačena u situaciju i nije se moglo nazad. Morala sam da se prepustim, verujem i čekam da se pojavi odgovor koji bi mi pomogao da bar malo razumem i spoznam uzroke velikih životnih lekcija koje sam prolazila. Prepuna bolnih ožiljaka i trauma jedino sam tako mogla da se iscelim i pređem put golgote. Vremenom sam stekla više poverenja u život i proces koji se odvija, postajala sam otvorenija i budnija, samim tim mi je bilo lakše da sve podnesem. Shvatila sam da priroda mog postojanja zna šta je za mene najbolje, kao i način na koji ću najbolje razumeti poruke. Ta suočavanja nisu nimalo prijatna, sad mogu da razumem svako ljudsko biće i svakom bih mogla reći da našu patnju zaista čini težim otpor koji pružamo pri takvim procesima kada nam život servira neku bolnu lekciju. Vera, poverenje u sebe, u ono božansko u meni je bilo jedino uporište na tom putu, to me je vodilo, čuvalo, hrabrilo i davalo sve što mi je bilo potrebno. Naučila sam vremenom da budem otvorenog uma, bez otpora, budna, i zaista sam bolje videla, bolje čula, i više mogla da osetim šta je to što mi život poručuje.

петак, 13. октобар 2017.

TE MALE SITNICE

Život je veliki sam po sebi, to nije sitnica, on nikada ne može biti mali čak iako je prisutan u malim stvorenjima. To je veliki život u malim telima, rekla bih.
Život je tok, nepresušna reka, tajnastvena, nedokučiva i ispunjena svakodnevnim sitnicama. I sam život takav kakav jeste bez njih ne može, bez njih i nije život.
Oduvek sam obraćala pažnju i zanimale su me te sitnice, ne krupnice, mada se slažem da se život sastoji iz velikih i malih stvari. Znam i da nam te velike itekako znače, velika je stvar biti rođen, biti dete, čovek. Velika je stvar učiti, istraživati i spoznavati, veliki je to dar prirode života. Takođe je velika stvar sresti drugo ljudsko biće i prepoznati život u njemu, ugledati sebe u drugom oku i biti tu i srećan što postojiš.
Veličina je biti ti i stvarati, ne poričem, velike su to stvari, neprocenjive.
Ali ovde sam zbog sitnica, jer nijedna krupna ne bi bila to što jeste bez ovih tananih, nečujnih, malenih stvarčica.
Krupne stvari su transparentne, uočljive, primetne i nama važne, slažem se. Ali da bi se jedan život rodio, jedan čovek postao, jedan put prošao, jedan most izgradio, jedan hleb umesio, jedan pogled uputio, jedan osmeh ili dodir darivao, jedan dlan otvorio i jedan dan ispunio, znate li šta je sve potrebno za to? Ovaj komad papira to ne bi mogao izneti. Kad mali koraci slede velike, nastaje kretanje. Bezbroj stranputica vode do glavnog puta. Od malih nota skladno poređanih nastaje muzika, od malih slova reč, pa rečenica, a potom pesma, pismo ili roman. Od naših pogleda nastaju uverenja, stavovi i mišljenja, otkucaji srca održavaju život, od ideja i misli nastaju neverovatna dela a najlepše kreacije upravo nastaju od naših deset prstiju. Naše telo kao najveća od svih misterija, nastalo je spajanjem biliona sićusnih ćelija. Od mnoštva sitnica koje negujemo, sačinjen je i naš život.
Misterija velikih stvari sastoji se od bezbroj vrednih sitnica.
Koliko sam, sećam se, malih stvari učinila da bih sebe usrećila, a isto toliko, a bezbroj ih je, da bih druge usrećila.
Naša svakodnevica je puna sitnica, svejedno je da li obraćate pažnju na njih ili ne, to je istina.
Jedna mala sitnica u obliku pažnje, osmeha ili nežnog dodira može učiniti da zaboravite na sve loše u vašem životu, jedna takva će razbiti tamne oblake koji su vas pritisli i odmah ćete se oraspoložiti, jer upravo na te male stvari koje zovemo sitnice reaguje naš hormon sreće.
Velika je stvar biti srećan, da se razumemo, ali upravo je samo jedna sitnica bila dovoljna da aktivira taj mali hormončić.
Ima puno sitnica koje čine moj život i zato ih volim to su: dugo opuštajuće tuširanje, čitanje dobre knjige, kada bosa hodam po dvorištu, šetanje obalom mora, gledanje u sunce, pisanje, pevanje, plesanje, topla čokolada, igranje, rešavanje ukrštenih reči, kuvanje omiljenih jela, zalivanje cveća, sunčanje, skupljanje školjki, hodanje po snegu, kićenje jelke, pletenje šalova i kapa, posmatranje pahulja, planinarenje, sedenje na panju, činjenje nekoga srećnim, uživanje u jesenjem sunčanom danu i u čistoj kući, masaža, ćutanje u tišini, parče torte sa višnjom, iskren zagrljaj, plakanje nakon dobrog filma, uživanje sa decom, sada i sa unukom, stajanje na kiši, i još puno toga. Otkrićem svih ovih sitnica, shvatam koliko je bogat moj život, to je itekako velika i značajna stvar. Najveća životna pakovanja sačinjena su od malih i veoma vrednih stvari.
Probajte da napišete koje su vaše sitnice koje vam život znače. Iznenadićete se koliko ih je i koliko je sa njima veliki vaš život, posebno koliko veliki može da bude ako ga ispunite svim onim vama važnim sitnicama.

среда, 11. октобар 2017.

PLIMA LJUBAVI

Već duže vreme čuvanje Časlava, našeg malog zeke, pripalo je meni. Ne zato što sam morala, čak mi nije ni nametnuto, samo sam osetila potrebu da ja trebam nastaviti brigu o njemu, iako sam do tada pokušavala da čuvam i psa i mačku, ali nije išlo.
Ovo je bio poseban poziv, kome sam se obradovala nemajući informaciju zašto; ponekad nije ni važno, naučila sam da pustim da stvari teku i da kroz vreme shvatim zašto je i čemu je određeno iskustvo poslužilo. Od samog početka našeg druženja neka tajna veza je postojala. Upoznavali smo se lagano, obožavala sam da mu ugađam u svim prohtevima, koji su bili simbolični, kao što je više prostora, raznovrsnija hrana i maženje, onoliko koliko je on hteo. Toliko je malo trebalo da jedno takvo božansko stvorenje bude srećno, imao je svoju spavaću sobu ispod kade, dnevnu, dve terase, dvorište, igraonicu i moju bezuslovnu ljubav.
Ona nije tekla samo jednostrano, njegova ljubav prema meni bila je vrhunac iskustva nad kojim sam povremeno plakala od sreće. Doživljaj bezuslovne ljubavi i prihvatanja uvek se odražavao kroz naše grljenje i maženje, posebno u trenucima kad bih zbog nečega plakala, a on mi prilazio, duboko zagledan u moje oči i ljubio mi vrh nosa. Tada sam znala još više i jače zaplakati, što zbog unutršnjeg bola tako i zbog neizmerne radosti i spoznaje da me on oseća, razume i ljubavlju pomaže da prebolim.
Lagano smo razvili dublje odnose razumevanja. Ujutro je voleo da skoči na krevet i prošeta njime, a onda bi legao pored mene čekajući da ga mazim. Čim bih ustala i otišla do kuhinje da pristavim vodu za čaj, dotrčao bi kraj mojih nogu i tražio da mu dam parče banane, onda bismo zajedno uživali u čaju, tako što je umeo da se popne na stolicu i skoči na sto, pregledavajući šta sve ima na njemu. Znali smo puno puta doručkovati i ručati i dok je on grickao zelenu salatu, ja sam takođe grickala moj obrok.
Ako bih pisala i radila za stolom, stalno se uspinjao na moju nogu tražeći da ga uzmem ili je samo leškario opružen pored njih, kao pravi čuvar, čuvar naše ljubavi. U slučaju da sam dugo odsutna od kuće, signale svog negodovanja odavao je tako što bi se upiškio na kauču.
Poseban tretman ljubavi koji imamo je kad ga uzmem u naručje kao bebu i pevam mu pesmice. To je ekskluzivno uživanje, slušajući se uspavljivao, onda smo se ljuljuškali onoliko koliko je on želeo. Voli da učestvuje u sređivanju kućice, u peglanju, uvek proveri da li je to dobro, time što prednjim nogicama počne da grebe po nekom rukavu koji visi sa daske po podu. Kada se prejede ili ga boli stomak, dozvoli mi da mu masiram stomačić i izlečim ga. Jedino negoduje kada se četkamo i sečemo noktiće ali na to brzo zaboravi čim se zaglimo nakon čega mi poljubi bradu i nos.
Sve vam ovo pišem iz jednog jedinog razloga, a to je da svako od nas nosi delić večnosti, dušom sazdan, ljubavlju obeležen.
Zeka i ja stopljeni u ljubavi prepoznajemo i razmenjujemo ono što jesmo. Uvek imam potrebu da ga oslovim sa: dušo moja, ti si moja sreća , radost, lepoto moja, mili moj. To je prepoznavanje, jedno drugom smo ogledalo onoga što jesmo. On u meni budi to istinsko osećanje koje se rasplinjuje i širi, kad to oseti izlije još više bezuslovne ljubavi koja onda se beskrajno raširi čitavim Univerzumom.
Težnja bezrezervene ljubavi, duše, jeste da prepozna sebe u svakom i da se širi, i nije važno koji oblik trenutno zauzima. Važno je da to osetimo i prepustimo joj se.
Uz zeku sam naučila da više volim sebe. Poštujući njegovu prirodu, ne sputavajući je već puštajući da se slobodno izražava, poštovala sam sebe. Čineći to njemu, razumevala sam sebe i svoje istinske potrebe, tako smo oboje bivali slobodni da nesmetano izražavamo ljubav koja jesmo.
Hvala ti, zeko moj, na svemu. I hvala vama, deco moja, na ukazanom poverenju. Svesna sam i zahvalna na svim putevima i načinima na kojima se bezuslovna ljubav izražava i pojavljuje.
Budite budni da je osetite. Ne propustite njeno božanstveno i nesvakidašnje objavljivanje i pokazivanje. Ljubav je svuda oko nas u svakom božjem obliku. Najviše je ima u nama samima. Dozvolite joj da se obelodani i da vas oslobodi.


недеља, 8. октобар 2017.

GOSPODIN SAVRŠENI-drugi deo

Biću potpuno spontana ovaj put, dozvoliću da reči i slogovi sami pronađu put do vašeg srca, dozvoliću da poruka lagano stigne do svih onih koji su otvoreni da osete i čuju.
Dopustila sam da neko vreme prođe od kišnog jutra u kom sam bila potpuno zaslepljena onim što sam videla. Ovo je priča o njemu. Gospodin Savršeni, tako sam ga nazvala.
Graciozan, lep, savršeno odeven , negovan, blistav, sjajnog osmeha, okupan mirisom drevne misterije.
Ne postoji nigde osim u čovekovoj glavi. U mojoj je proveo ko zna koliko vekova, viđen kao predstava, kao idol, kao merilo, kao ideja, kao cilj, kao ideal. Kao granica koja se dosegnuti mora, kao jedino vredno, kao oreol sveca, kao savršenstvo bez premca.
Da li savršenstvo postoji ili ne, teško je dokazati, ali u njega poverujemo kad Gospodin Savršeni počne da nas preslišava, da viče i prekoreva, da plaši i ismeva, da okrivljuje i ponižava. Tad se osetite pomalo bedni, svakako nesavršeni, ne sumnjajući do koje ćete se mere osećati potpuno bezvredni. Sa druge strane, uvek traži više, traži bolje, nezasit u htenju bez mere i mana. Drži vam pridike svakoga dana, savete deli kao konfete, i za to uvek ima opravdanja.
Glas mu je odavao ironičnu boju dok je ismevao glupost moju. I sve je to bilo za moje dobro, da postanem bolja, da postanem neko, savršeno skrojena, to bio je cilj, a sredstva uvek opravdaju cilj. Želja za savršenstvom bila je moora, za greške nije bilo izgovora. Radeći tako i noć i dan, ispunjavajući njegov hir, sa željom da postanem besprekorno čista zagazih tako u duboki vir.
Nikad nije bio zadovoljan onim što mislim i onim što jesam. A u međuvremenu zaboravih i svoje ime i poreklo i svoje sveto i nesveto, zaboravih svrhu, suštinu i bit, zaboravih sebe i postadoh krik.
Bože, kako samo može primamljivo, zavodljivo i savršeno izgledati lik sa licem tvojim! Kako samo može prevariti slika koju gajimo o sebi i našoj pravoj istini.
Bože, hvala ti što nisi dopustio da i dalje živim iluziju sopstvenog savršenstva, gledajući i slušajući Gospodina Savršenog na tronu. Hvala ti na savršenom pogledu, na plagijat o savršenosti.
Velika je razlika u tome da li težimo savršenstvu ili težimo da budemo savršeni. Čovek teži da bude savršen onda kad gaji iluziju da je nesavršen.
S obzirom da svako od nas nosi iskru savršenstva u sebi, to upravo pokazuje da već jesmo savršeni. To što težimo savršenstvu, po mom mišljenju, jeste težnja ka povratku u jedinstvo sa izvorom iz kog smo potekli. Ta težnja je uvek prisutna jer je to odraz naše suštine čije smo deo. Ta iskra nosi istinu, nosi odgovor o našem izvornom stanju, ona nam je kompas na ovom putovanju.
S toga biti savršen prateći isključivo apsolutne vrednosti kao ideale pogrešno je, oni su nedostižni. Ličićemo na psa koji uporno hoće sebi rep da uhvati, trčeći tako u krug, izgubićemo ličnu snagu i postaćemo depresivni, umorni, živeći u strahu da nećemo nikada biti savršeni, a samim tim voljeni, prihvaćeni, cenjeni, poštovani i vredni bezuslovne ljubavi, takvi kakvi jesmo.
Živeti punim životom, prožetim apsolutnim vrednostima i znajući da smo savršeni je nešto drugo, takav život je ispunjen, neuslovljen, u kretanju, budan je i celovit.
Preispitajte se da li su vaše vrednosti ideali ili živite život protkan vrednostima?
Kako jedna moja prijateljica kaže, citiraću je: "Vaše vrednosti su ideali, a ideali su nedostižni. Propuštate život dok jurite za dugom. Gde su one male i obične stvari koje izazivaju osmeh i radost, toplinu oko srca? Ne vidite ih od onih grandioznih koje su samo pojam iza koga ne znate ni šta tačno stoji. Ne treba propuštati život u ime ideala. Raskorak između običnog života i ideala, obično ide na štetu života i sreće."


GOSPODIN SAVRŠENI- prvi deo

Jutro ispunjeno mirisom toplog čaja, kapima kiše na prozoru i zamagljenim horizontom u mom pogledu.
Jutro kao slika u ogledalu, prizor koji se ogleda kroz moje unutrašnje stanje. Često se zapitam ko se u kome ogleda, ali svejedno je, ogledalo je čisto i ja mogu da vidim. Čisto i jasno vidim onu tamnu stranu koja me prožima i prati. Ovog puta sam spremna, budna da osetim i vidim svetlost poruke koju nosi.
Iskopan iz dubine, grumen mudrosti prekriven velom iluzije i mraka, nadolazeći talas sa porukom u boci.
Razumeh moje dugo čekanje, ne živeh, ne govorih, ne radovah se, istrajno čekajući ovaj vanvremenski trenutak, susret krajnosti u tački očaja i dugovekovnog bola. Samo mogu reći, vredeleo je.
Dugo već traje ta borba u meni, krajnje je iscrpljujuća, uporna i bolna, oslikava upravo onu misterioznu večnu borbu u nama, borbu svetla i tame, ljubavi i mržnje, istine i laži, radosti i tuge.
Videh u ogledalu sve svakodnevne borbe svakog od nas, jedino ne znam da li to ljudi, kao sad ja, jasno i čisto mogu da vide.
Ovog jutra nisam imala potrebu da se borim, samo sam želela da vidim. Predala sam se ne noseći belu zastavu kao znak predaje, već se mudrosti prepustih. Stapajući se sa bolom prišla sam bliže i dosegla zvezdu u njenom središtu. Prepuštajući se tiho, bez borbe, dozvolih sebi da jasno čujem i vidim skriveni blagoslov.
U mom prisustvu, u pažnji moje duše u trenu prihvatanja nesavršenosti, bol i strah nestadoše. Jedino tad i jedino tako sve naše iluzije o nesavršenosti mogu nestati, a naše srce se isceliti. Bez borbe, bez žrtava i bez igre moći.
Uzrok i lek su u vama, u vašem pogledu i doživljaju, u vašoj proceni i reakciji, u vašem razmišljanju i stavu. Svi odgovori su u vama. Ponekad su maskirani, modifikovani, preobučeni u plašteve straha, moći, obojeni sivilom mržnje, besa i očaja, premreženi lažima, zabludama i predrasudama. Kako god da su odeveni, skinite im maske i odela, tada ćete ugledati sjajnu zvezdu u sredini na kojoj piše ko ste vi ustvari, i čime ste zavedeni bili. Tada ćete sve videti i znati.
Osobenost mog bića se ne ogleda u snazi, naoružanosti, moći i britkim oštricama, već u budnosti, osećajnosti i mudrosti. Budnosti da vidim bolje, da više osetim i mudro prepoznam prerušeni dar u onome što nisam ja.


уторак, 3. октобар 2017.

VERA-ISKONSKO NASLEĐE

Onda kad sam zakoračila u nepoznato, prelazeći prag svog božanskog doma, onda kad smo svi mi pohitali u daljine da stvaramo svetove, jedna tanana nit je ostala uvek uz mene, uz nas, da nas prati i vodi.
Mogu samo zamisliti kako je izgledao taj trenutak odvajanja naše stvaralačke iskre koja je pošla na svoje sveto putovanje.
S verom sam došla na ovaj svet, verom istražujem, spoznajem i stvaram. Vera je snaga i moja moć dok otkrivam ono lično i kosmičko. Verom opipavam, doterujem i nove svetove gradim. Vera su vrata u ovaj svet. Vera je put i znakovi na njemu koje pratim do svog cilja. Vera je veza između sumnje i provere, između istine i laži.
S verom uvek gledam novi dan, sa njom lakše vidim i juče i sutra. Vera je osnova mog kretanja, pogleda i sveukupnog bivanja. Vera je hrabrost, odvažnost i istrajnost. Vera je vera u sebe, u svoje postojanje, u svoje apsolutno uporište. Sa njom sam došla i upoznala tebe, saputniče moj.
Vera i ljubav su esencije praiskonskog stvaranja, ono nešto sa čim je stvoritelj gajio ideju o nama. Verom nas je vajao i spajao, veru nam je podario da sa njom putujemo i da se sa njom Njemu vratimo. Vera je potka našeg postojanja a ne samo puko verovanje.
Verovanje može biti samo mali korak koji zasigurno vodi do suštinske vere, koja nas vraća kući, onom pragu sa kog smo se hrabro otisnuli u tokove koje nazivamo život. Vera je nit koja nas sa domom spaja. U kom god da smo svetu i delu Univerzuma, ona je tu da nas podseti da ne zaboravimo naše utočište satkano od zvezdane prašine. Mi smo ideja koja samu sebe usavršava putem vere.


VERA

Od iskona vera postoji,
kao zrno mudrosti koje nas vodi.
Ona nas prati, uzdiže, bodri,
njena nas bit ka izvoru vodi.
Iz ljubavi rođena božanskog je kova,
uvek je draga, uvek je nova.
Spremna da krepi, spasava, tera,
iako mala planine pomera.
Ona je tu od prirodnog dara,
spremna da svaku staru preslišava.
Sumnjom ispituje, i proverava,
stalno te prati u onom što misliš.
Od tebe traži uvek da promisliš,
jer nimalo ne voli
kad joj se slepo pokloniš.
Iskonska vera svetove stvara,
svetove menja, ne pokorava.
Ona je svetlo ljubljenoj duši,
i na svom putu zablude ruši.
Vera je snaga, vera je moć,
sa njom će smisao sigurno doći.

недеља, 1. октобар 2017.

MOJOJ DUŠI

Umočih pero u mastilo svog života. Opipavajući najmekše slogove i najnežnije reči, usudih se da joj napišem koju.
Već dugo uzimam pero, pokušavajući da joj se obratim, uvek me neka glupost omete , tuđa ili moja, zar je važno ako papir ostane netaknut. Svaki dan ispisujem neispisane stranice dnevnika, dozivam je, jer mi treba, ali ništa ne čujem, pa i kako bih kad u prazno pišem i govorim.
Umolih sebe u nameri da napokon sednem i napišem to pismo ali osetih samo prazninu misli i neiskazan prostor u sebi, nedokučivu tišinu koja treperi u neizvesnosti.
Zaiskri suza u mom oku. To ONA treperi, skrivena, čeka da joj se obratim. Tišina se prosula kao plašt koji čuva da se nit ne prekine. Samo u tišini može čuti titraj mog daha i onoga što joj želim reći. Hladnoća se propela do vrhova prstiju, smrznuta pred istinom koju dugo ne progovaram. Nisam umela, nisam znala kome da se obratim, kome da se otvorim, a da ne zaplačem od bola, od teskobe koja mi razbija grudi.
Umorna sam, draga moja, tumarajući ovim svetom bez tebe, umorna i preplašena, izboranog, smežuranog lica, ostarela u nadanju i očekivanju boljeg, lepšeg i ispunjenijeg života. Ogrubela sam odveć od kopanja po razrušenim iluzijama, prevarena, obmanuta, iskorišćena, zloupotrebljena. I stalno, i iznova me laž progonila, laž da sam bezvredna, da sam lakoma, nesposobna i beznačajna, da sam nemoćna i bedna, da sam mizerna i glupa, dušo moja.
Znam da si nežna, leptiru moj, srno moja mila, znam da me slušaš pomno i nepomična stojiš, govoriću tiše da te grubost ne otera, jer bez tebe ne mogu više, ne vredi , ne ide, ne želim bez tebe ići, ni pedalj ni koračić, nijedan tren bez tebe ne umem, ne živim, ne treba mi.
Izgubljena sam, dušo moja, i sama, ostavljena, prekorom i uvredama probodena, nevoljena, neželjena, nepotrebna i neshvaćena, pepelom posuta i prezrena.
Ne smejem se više, dušo medna, od govora svog strepim, jer nisam sigurna iz čijih će korica hladna oštrica poteći i moju istinu saseći.
Očajna sam i beskrajno tužna bez tebe, mila. Ovaj svet i život bez tebe je tama, sirova snaga koja neme mere ni razuma, zlo koje se mahnito kreće i oduzima svetlo bez pitanja.
Odavno već želim da ti kažem koju, nedostaješ mi. Kako samo možeš toliko dugo bez mene ili je to dugo samo za mene, a tebi je tren jer si večnošću ispunjena.
Priđi i poljubi me, tako da osetim žar, dodirni me i oživi. Bar ostavi trag svetlošću okupan da te lako mogu naći kad zacrne se dani moji ovde. Ostavi mi stopa trag da te pratim kad se uspavam. Ne idi od mene, dušo, željna sam te svakog časa, čuvaću te i stalno bdeti kao što čuvah sestru i brata. Priviću te na svoje grudi, pevaću ti uspavanke, meke, snene, poljupcima oblivene. Ostani tu pred mojim vratima i čuvaj me, dopuštam ti da vodiš moje snove i korake. Budimo jedno zauvek.

среда, 27. септембар 2017.

MOJ BROD




Iz naizgled neobaveznog razgovora sa dragom prijateljicom, koja mi je pomagala u radu na važnim koracima koje sam činila u rešavanju životnih zadataka, izronila su pitanja.
Da li si ti zaista kapetan svog broda?
Ko sada upravlja tvojim brodom?
Da li si ti uopšte na svom brodu?
Zatečena i još nesvesna pitanja koja će me svojim odgovorima sudariti sa santama zabluda, zaćutala sam. Ostadoh nema nad uvidom koji je u trenu odmotao klupko mog života, još jednom, ali na posve drugačiji način, iz nove perspektive i iz novog ugla, a koji je nedvosmisleno nudio spoznaju i rešenje. Obožavam ovakve trenutke prelivene skrivenom gorko opijajućom iluzijom i ujedno blagoslovenim slatkastim uskusom istine.
Prijateljica je znala da je to ključ koji otključava ono najdublje, skriveno i mračno mesto koje bez obzira što nosi tamu, krije u sebi i biser mudrosti. Taj brod, o kome ovde govorim, jeste moj život.
Shvatila sam da ja toga uopšte nisam bila svesna. Zapravo, ja nisam na svom brodu, njime često upravljaju drugi. Moj brod vezan je uz partnera, zapostavljen, bez kapetana, odredišta, cilja i svoje svrhe. Živela sam tuđi život, na tuđem brodu koji sam glancala, brinući da sve bude u redu i na svom mestu. Sledila sam se, preplavljena hladnim talasom trenutne spoznaje.
Ispostavilo se mudro sa njene strane što me ostavila sa gorkom pilulom koja se teško i dugo topila. Danima sam posmatrala olupinu od života i razmišljala odakle da počnem.
Prvo sam napustila brod mog supruga i sve ono što je bilo na njemu. Bilo mi je jako teško odvezati se i lagano zaploviti. Hrabra i rešena da popravim stvari, vratila sam moć sebi , napokon, bez straha da će me on napustiti. To je pokazalo se samo bio neosnovani strah jer me njegova ljubav koju mi je nesebično poklanjao nije napustila. Shvatio je da je to za mene jako važno i iz potaje je pratio moje prvo svesno putovanje.
Pomagao mi je da ne skrenem sa kursa i naučio me kako da pratim koordinate i putanju mog zvezdanog neba, iako je to ponekad ličilo na ostvarenje najmračnijeg sna. Baš tada kad sviće, kažu, najmračnije je. Duhovi prošlosti ožive i zaprete da sve potope.
Posmatrajući dalje, zahvalna burama koje su mi pomogle da sve ovo sagledam, nastavila sam da popravljam svoje kapetanske veštine i upravljam svojim brodom.
Zaključila sam da više neću sebi dozvoliti da kormilo prepustim drugima, bez obzira koliko će ko uticati na mene svojom kritikom da možda ne radim to najbolje. Biću otvorena za dobronamerne savete ali neću podleći provokacijama i davati previše pažnje onome šta drugi misle o meni. Slušaću više svoje potrebe i verovaću više svojoj intuiciji. Verujte, nisam znala tada šta tačno trebam slušati ali sam bila voljna učiti i vežbati, ovog puta na svom brodu. Odlučila sam radiću ono što me raduje i ispunjava, a ne ono što drugi očekuju od mene. Govoriću slobodno svoju istinu bez straha i dokazivanja, uz poštovanje tuđih stavova i mišljenja. Nova metoda mog svesnog rada biće da prihvatam i sagledavam, a onda donosim odluke. Dala sam sebi zadatak da budem srećna sa sobom a onda ću biti srećna i sa drugima, iako je u mnogome do tada moja sreća zavisila upravo od drugih ljudi.
Možda neću moći ispraviti baš sve, ali ću svakako pokušati da što više unesem razumevanja za sebe i svoje postupke. Prihvatiću odgovornost za ono što činim. Oprostiću sebi, biću nežnija, manje zahtevna, hrabrija u svojim namerama, opreznija kada su u pitanju odluke koje će direktno uticati na moj život i život mnogih pored mene. Neću mnogo mariti za raspoleženja mog uma koji je sklon da minira namere moje duše. Skidaću polako breme prošlosti i uslovljenosti. Kao kapetan broda prihvatiću odgovornost za svaki trenutak moje nesvesti, mojih misli, reči i dela.
Mogu slobodno glasno reći - biram sebe i sreću sa sobom, a to ko će u tom trenutku biti pored mene kao partner, prijatelj ili kokreator izbor prepuštam mojoj duši i dušama onih koji prepoznaju vrednosti toplog srca i bezuslovne ljubavi.
Ove redove ispunjavam dubokom zahvalnošću prema svim mojim divnim saputnicima, jer ih prepoznajem kao darove Univerzuma koji su me doveli do suštine. Moj brod sad bezbedno plovi sa svojim kapetanom i zna put do svoje sunčane luke.


уторак, 26. септембар 2017.

DESTRUKTIVNA KRITIKA

Nastojeći da izdvojim neke upečatljive momente i najsnažnije osećaje iz mog života uvek sam u dilemi. Šta je to što bi svojim otkrivanjem moglo uticati tako da olakša i poboljša kvalitet života mnogih? U tom traženju naišla sam na kritiku. Ne znajući da postoji i ona divna strana nje, nosila sam bolne ožiljke njene destruktivne strane.
Sećam se da sam stalno bila izložena kritici, od strane roditelja, društva, partnera, činilo se nekako da ništa samnom nije bilo u redu. Bilo šta što sam u svojoj kreaciji ili nameri htela da uradim, nailazilo je na osudu, korigovanje, uslovljenost i nepriznatost.
Nisam razumela šta to nije u redu, bila sam vredno dete, odličan učenik, poslušna i pažljiva, ali ni tada nisam dobijala odobravanje i podršku za ono što sam uradila. Tako zbunjena i u neznanju puno sam patila. Vremenom sam, da bih se zaštitila od silne kritike, radila sam sve do savršenstva kako bih izbegla osudu. Postala sam perfekcionista. Radoholičarsvo i udovoljavanje su samo još neki dodaci na tom putu. I pored toga što sam potrošila toliko energije i životne snage da izgradim ove odbrambene mehanizme, nisam uspevala da umanjim osećaj manje vrednosti, poniženosti, ljutnje, odbačenosti i neprihvaćenosti. Najsnažniji osećaj koji se provlačio čak i kroz snove bio je strah i tuga da nikom nisam potrebna i da me niko ne želi.
Isceljenje mog bića od trauma destruktivne kritike trajalo je dugo, i bilo je zaista teško i bolno.
Danas sam svesna da je iznošenje stavova i mišljenja neophodno, u pravom trenutku i na pravom mestu. A to kako i zašto upućujemo kritiku je od presudne važnosti. Odgajana uz toliko kritike i sama sam postala destruktivno kritična prema drugima. To je sasvim normalno kad podlegnete vaspitanju, onakvi kakvi su prema vama u tom periodu, postajete i vi prema drugima. Postala sam svesna svog višestrukog zadatka: isceliti sebe emotivno, psihički i fizički od uticaja kritike, a pri tom promeniti način razmišljanja, odnosno, naučiti konstruktivno kritikovati.
Kritika je konstruktivna kada njome postižemo promenu u ponašanju osobe koju kritikujemo. Destruktivna je ona kada to ne postižemo već njome provociramo ljutnju, povlačenje, otpor, strah, krivicu itd.
Naučna istraživanja pokazuju da konstruktivna kritika uvek treba da se odnosi na ponašanje, a ne na osobu. Potrebno je direktno se obratiti toj osobi i izneti ono što smatramo pogrešnim i što nam smeta, zatim ponuditi rešenje analizom i rasuđivanjem. Pritom je dobro naglasiti i ono pozitivno u ponašanju, ne provocirati nužno negativna osećanja i najvažnije - iznositi kritiku bez agresije u govoru.
Velika je mudrost uskladiti sve ove parametre kako bismo izbegli destruktivnu kritiku i kako bismo podstakli drugo ljudsko biće na sagledavanje boljih mogućnosti i duhovni rast. Posledice destruktivne kritike mogu biti zaista bolne, po mom mišljenju nekad čak i smtonosne, jer takvom konstantnom kritikom i provociranjem negativnosti možemo izazvati osobu da počini ubistvo ili samoubistvo. Njen uticaj može ostaviti i snažne psihičke traume od kojih se ljudi teško leče.
Tako da pre nego što uputite kritiku valjalo bi da razmislite kako će ona uticati na osobu kojoj je upućujete. Birajte da ona bude konstruktivna, ispunjena razumevanjem i poštovanjem i na način koji će podstaći ljudsko biće kojem želite dobro na svesno i zdravo razmišljanje i rasuđivanje.