четвртак, 16. новембар 2017.

SVETLO DUŠE

Ulazeći tako u prostorije razne, primetih da ne palim svetlo, samo uđem, završim šta treba i izađem. Ne mogu baš tvrditi da sam stalno tako činila, ali uglavnom jesam. Ovo ne bih osvestila da nije bilo mog tate.
Kada bih odlazila u posetu roditeljima, uvek sam volela da spavam u tatinoj sobi. On je imao krevet u dnevnoj sobi, koja je ujedno bila i kuhinja. U njoj se nalazio šporet, koga sam ja volela, jer sam, ustvari, obožavala da se uspavljujem pored vatrice koja je pucketala. Obzirom da nisam odlazila često, birala sam da to vreme odlaska bude zima ili kasna jesen.
Tog jutra ustala sam rano, obzirom da je on ranoranilac i da sam mu ja malo poremetila ritam jutarnjih rituala, želela sam da ga iznenadim i uzvratim ljubavlju zbog ustupljenog mesta za spavanje; onako u pidžami požurila sam da podložim šporet, pristavim kaficu dok on ne uđe u sobu.
Uspela sam to sve da uradim, ali me je na neki zanimljiv način trgao njegov glas koji je dolazio s leđa: "Šta radiš to, pusti ja ću. Zašto nisi upalila svetlo? Ja uvek prvo upalim svetlo, onda tv, pa onda založim, i tako redom." Odmah je i krenuo tim redosledom, upalio je svetlo i, naravno, obradovao se onom već završenom delu sa toplom sobom i vrućom kafom punom ljubavi za roditelje.
Njegove reči dugo su odzvanjale dok nisam shvatila da u poslednje vreme zaista ne uključujem svetla ili bar retko, da mi nije neophodno to svetlo koje dolazi spolja.
Kakva divna poruka duše.
Kada vam duša bude vodilja i kada ste fokusirani na ono unutrašnje svetlo, život koji je u vama, na ljubav, na ono šta jeste, onda vam zaista sve manje trebaju alati koji su vam služili dok ste bili van sebe snalazeći se u svetu. Sve je manje spoljnih pomagača kad osvestite onaj pravi oslonac u sebi.
Kad se predate i osetite da vas vodi svetlo duše, sva svetla ovog sveta postaju mrak kojeg vi osvetljavate i pokazujete gde se nalazi istinski izvor svetlosti.

Нема коментара:

Постави коментар