Moja
ljubav prema prirodi postoji od detinjstva. Rođena
sam u selu koje je
okruženo raskošnim planinskim vencima,
nabujalim potocima i čistim živim vrelima.
Generacije mojih predaka odrastale su u
prirodi, tako da sam i ja imala sreće da se rodim
i odrastem u tim uslovima.
Iznad malene kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda, šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika. U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su i one bile dovoljne, jer su znale da mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda ili vuka. Mada je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja je još opasna životinja mogla živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je, ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa njom i čitavim živim svetom oko sebe, bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila sam ležeći na livadi daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad porastem. A najslađi obroci bili su upravo ti na travi, ponela bih malo hleba sa kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije budile su najlepša osećanja, a zima je bila najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode. Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo, jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom. Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha, odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni. Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz uništeni. Živimo život sa pola duše, opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti. Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i vika jer smo slepi da vidimo kako naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama, pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko, instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što nosi sva znanja koja su nam oduvek potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.
Iznad malene kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda, šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika. U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su i one bile dovoljne, jer su znale da mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda ili vuka. Mada je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja je još opasna životinja mogla živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je, ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa njom i čitavim živim svetom oko sebe, bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila sam ležeći na livadi daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad porastem. A najslađi obroci bili su upravo ti na travi, ponela bih malo hleba sa kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije budile su najlepša osećanja, a zima je bila najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode. Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo, jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom. Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha, odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni. Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz uništeni. Živimo život sa pola duše, opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti. Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i vika jer smo slepi da vidimo kako naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama, pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko, instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što nosi sva znanja koja su nam oduvek potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.
Нема коментара:
Постави коментар