среда, 25. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE-Treći deo

Jesen je doba koje sam najčešće odabirala za putovanje do zavičaja. Ove jeseni, činilo mi se da ću to propustiti. Trebalo je spremiti zimnicu, majka je zvala, novca nisam imala pa je to bio jedan od izgovora. Ponovo se rađala radost na pomisao kako sam tamo, bilo je sunčano, toplo, misli su bile ispunjene prirodnim jesenjim šarenilom, mogla sam da udahnem vazduh sa okolnih planina i osetim ukus prohladne vode sa izvora koji se nalazio u dvorištu. Sve je bilo tako privlačno u mojoj glavi, ali te misli su ubrzo zamenile one koje su opominjale da će mi opet biti loše, neću izdržati, imam posla ovde i svoj život, možemo ove godine i bez zimnice. Dani su prolazili dok su se smenjivala raspoloženja, baš kao godišnja doba, svako je imalo svoje razloge zašto je tu.
Usledio je poziv od brata, koji je krenuo u selo. Rekao je da imam samo deset minuta da odlučim hoću li sa njim da krenem. Zamislite taj izazov, besplatan prevoz u oba pravca, pritom dobijam i pomoć oko spremanja zimnice. Deset minuta je bilo dovoljno vremena da odlučim želim li da se konačno suočim sa bolom i strahom ili ću to odložiti za drugi put, svejedno to me je čekalo.
Znala sam da me život zove; taj poziv bio je nedvosmislen, neposredan, poziv moje duše da se suočim sa mračnim delom našeg porodičnog nasleđa. A to ima presudan uticaj na događaje u mom životu, na odnos sa suprugom, moju nezaposlenost, nesređenost misli, necelovitost, na iznenadne strahove i blokiranost u sprovođenju divnih ideja i namera duše. Nekako je život stajao i pored velikog napora da se pokrenem. Bila sam prepuna ideja koje nisu mogle da se finalizuju. Sa suprugom neko vreme nisam uspevala da uspostavim komunikaciju ispunjenu ljubavlju i razumevanjem, stalno sam preemotivno reagovala i plakala, nisam znala šta bih mogla da radim jer novca nisam imala, želela sam napred, a činilo se da idem unazad. Bratov poziv je bio upravo taj korak koji je vodio napred, ali je to značilo nazad na izvor bola.
Prihvatila sam i hrabro krenula, a već usput sam shvatila da ću saznati nešto, duboko skriveno od mene, neku ili nečiju skrivenu tajnu. Brat mi je odmah rekao da ima potrebu da mi kaže nešto što malo njih zna. Te priče bile su ključ za otvaranje riznice porodičnih tajni.
Bilo je sreće i ljubavi pri susretu, ne mogu reći da nije, ali kao da je tu ljubav nešto gušilo.
Usledili su večernji razgovori između njih troje, tate, mame i brata. Dok su oni vodili žučne rasprave o tome šta se događalo, ko je kome šta učinio, rekao, ko je na koga ljut, ko se kome i zbog čega zamerio, koga i šta nešto nervira kod nekog, ja sam pomno slušala. Nastavljalo se borbom za pravdu i sa tim koliko je neodgovornih u društvu, politici. Ređale su se situacije i ljudi i priče o njihovom ponašanju i nepoštenju.
Ono što mi je privuklo najviše pažnje bile su svađe koje su razdvajale braću i sestre, roditelje od dece, neslaganja, nerazumevanja, tvrdoglavost, posebno neprihvatanje jedni drugih, bes i gnev koji se širio kao epidemija i zarazio čitavo porodično stablo. Bilo je i razvoda, pretnji, batina, odricanja, tipa “ ti za mene više ne postojiš” i bolno nerešenih granica oko nasleđenih parcela.
Dok sam tako nepomično slušala i gledala u njih, nisu znali da nisam učestvovala u tome na isti način, nisu ni slutili da ih, ustvari, zaista slušam i vidim ali očima ljubavi a ne zamračenog uma.
Nisu ni osetili kako svetlost polako nastanjuje njihova srca i sve pore prošlosti, čisteći sve pred sobom. Nisu primetili da se za njih molim svim srcem celim, da ih volim i razumem, da im opraštam I da ih pomirujem.
Da, ti dani su bili blagoslov za sve nas, za one čije korene prepoznah, za one žive danas i za one koji će doći. Svi su živeli u meni, verujem da su bezuslovnom ljubavlju tog tereta i oslobođeni.
Shvatila sam da je svaki moj korak vredeo svakog milimetra, jer sam se istinski posvetila čišćenju svega onoga što nije činjeno iz ljubavi. Na poklon sam dobila zapise, imena svih predaka i želju moje porodice da to sredim i napišem knjigu. Počastvovana sam i znam da to nije slučajno. Te stranice će osim imena biti ispisane i porukama čitavom svetu o tome kako treba živeti ljubav, i ništa drugo sem bezuslovne ljubavi.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te. Reči koje nisu samo slova na papiru, one su svetlo koje čisti sve disfunkcionalne zapise u našim genima. Zato prigrlite vaše drage, oprostite im i zatražite oproštaj, oslobodite se zamerki i svađa oko prolaznih stvari. Otvorite se samo za ljubav, budite seme ljubavi i ona će biti vaš hleb koji će vas večno hraniti.
Hvala Izvoru sveg postojanja na ovom daru, ne verujem više, sad znam da me ljubav vodi i da zna tačno šta mi je potrebno da bih mogla da rastem i idem dalje. Ljubav čini upravo to, oslobađa vas tereta da biste mogli napredovati i živeti slobodu, radost i ono što jeste – bezuslovna ljubav.


Нема коментара:

Постави коментар