уторак, 24. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE - Prvi deo

Kada događaji u životu krenu naopako, s pretnjom da ugroze fizičko zdravlje, međuljudske odnose, brak, posao ili neki lični projekat, odmah se pitamo šta to nije u redu. Često su to situacije koje pozivaju na put ka otkrivanju uzroka koji je u nama i koji je najčešće povezan sa porodičnim nasleđem.
Počnu da nas zanimaju ti raznovrsni likovi koji su vezani za određena mesta i događaje u prošlosti, prepuni preživljenih trenutaka, urezanih u kodove koje nasleđujemo.
Poruke nekih mudrih glava iz minulih vremena govore kako je sve u nama, kako sve nosimo u sebi i kako je uzrok patnje i lek takođe u nama. Ako se zapitamo kako sve to postoji u nama, jednostavan odgovor je upravo taj, istina koju nosimo u genima, u kodovima koji nose i prenose sve zapise onih pre nas, kako individualno tako i kolektivno.
Porodično nasleđe nosi uglavnom sve aspekte ljudskog ponašanja, kako funkcionalnog tako i disfunkcionalnog, koje nas uglavnom najviše spotiče ali ujedno i podstiče, jer nas budi, osvešćuje i tera da otkrijemo uzroke naše patnje.
Mi danas nosimo teret disfunkcionalnog ponašanja naših predaka. Svako od nas to može primetiti na svakom koraku nekog sadašnjeg trenutka, ako se samo malo obrati pažnja i ako se samo malo zastane pred onim što nas muči, a da se pri tom zaista pred tim bude iskreno objektivan. To nešto sa konstantnim zračenjem privlači našu pažnju, doslovno nudi i poziva na dublji uvid, jer nosi uzročno seme koje je rodilo naše teškoće sada.
Slični događaji u mom životu bili su snažni okidači pred kojima nisam mogla ostajati slepa a ni gluva, pozivajući na ne baš primamljujuću avanturu u otkrivanju porodičnog nasleđa. U početku je bilo zaista bolno i nerado sam pristajala da se suočavam. Tada sam bivala jednostavno ubačena u situaciju i nije se moglo nazad. Morala sam da se prepustim, verujem i čekam da se pojavi odgovor koji bi mi pomogao da bar malo razumem i spoznam uzroke velikih životnih lekcija koje sam prolazila. Prepuna bolnih ožiljaka i trauma jedino sam tako mogla da se iscelim i pređem put golgote. Vremenom sam stekla više poverenja u život i proces koji se odvija, postajala sam otvorenija i budnija, samim tim mi je bilo lakše da sve podnesem. Shvatila sam da priroda mog postojanja zna šta je za mene najbolje, kao i način na koji ću najbolje razumeti poruke. Ta suočavanja nisu nimalo prijatna, sad mogu da razumem svako ljudsko biće i svakom bih mogla reći da našu patnju zaista čini težim otpor koji pružamo pri takvim procesima kada nam život servira neku bolnu lekciju. Vera, poverenje u sebe, u ono božansko u meni je bilo jedino uporište na tom putu, to me je vodilo, čuvalo, hrabrilo i davalo sve što mi je bilo potrebno. Naučila sam vremenom da budem otvorenog uma, bez otpora, budna, i zaista sam bolje videla, bolje čula, i više mogla da osetim šta je to što mi život poručuje.

Нема коментара:

Постави коментар