Umočih
pero u mastilo svog života. Opipavajući najmekše
slogove i najnežnije reči, usudih se da joj napišem koju.
Već dugo uzimam pero, pokušavajući da joj se obratim, uvek me neka glupost omete , tuđa ili moja, zar je važno ako papir ostane netaknut. Svaki dan ispisujem neispisane stranice dnevnika, dozivam je, jer mi treba, ali ništa ne čujem, pa i kako bih kad u prazno pišem i govorim.
Umolih sebe u nameri da napokon sednem i napišem to pismo ali osetih samo prazninu misli i neiskazan prostor u sebi, nedokučivu tišinu koja treperi u neizvesnosti.
Zaiskri suza u mom oku. To ONA treperi, skrivena, čeka da joj se obratim. Tišina se prosula kao plašt koji čuva da se nit ne prekine. Samo u tišini može čuti titraj mog daha i onoga što joj želim reći. Hladnoća se propela do vrhova prstiju, smrznuta pred istinom koju dugo ne progovaram. Nisam umela, nisam znala kome da se obratim, kome da se otvorim, a da ne zaplačem od bola, od teskobe koja mi razbija grudi.
Umorna sam, draga moja, tumarajući ovim svetom bez tebe, umorna i preplašena, izboranog, smežuranog lica, ostarela u nadanju i očekivanju boljeg, lepšeg i ispunjenijeg života. Ogrubela sam odveć od kopanja po razrušenim iluzijama, prevarena, obmanuta, iskorišćena, zloupotrebljena. I stalno, i iznova me laž progonila, laž da sam bezvredna, da sam lakoma, nesposobna i beznačajna, da sam nemoćna i bedna, da sam mizerna i glupa, dušo moja.
Znam da si nežna, leptiru moj, srno moja mila, znam da me slušaš pomno i nepomična stojiš, govoriću tiše da te grubost ne otera, jer bez tebe ne mogu više, ne vredi , ne ide, ne želim bez tebe ići, ni pedalj ni koračić, nijedan tren bez tebe ne umem, ne živim, ne treba mi.
Izgubljena sam, dušo moja, i sama, ostavljena, prekorom i uvredama probodena, nevoljena, neželjena, nepotrebna i neshvaćena, pepelom posuta i prezrena.
Ne smejem se više, dušo medna, od govora svog strepim, jer nisam sigurna iz čijih će korica hladna oštrica poteći i moju istinu saseći.
Očajna sam i beskrajno tužna bez tebe, mila. Ovaj svet i život bez tebe je tama, sirova snaga koja neme mere ni razuma, zlo koje se mahnito kreće i oduzima svetlo bez pitanja.
Odavno već želim da ti kažem koju, nedostaješ mi. Kako samo možeš toliko dugo bez mene ili je to dugo samo za mene, a tebi je tren jer si večnošću ispunjena.
Priđi i poljubi me, tako da osetim žar, dodirni me i oživi. Bar ostavi trag svetlošću okupan da te lako mogu naći kad zacrne se dani moji ovde. Ostavi mi stopa trag da te pratim kad se uspavam. Ne idi od mene, dušo, željna sam te svakog časa, čuvaću te i stalno bdeti kao što čuvah sestru i brata. Priviću te na svoje grudi, pevaću ti uspavanke, meke, snene, poljupcima oblivene. Ostani tu pred mojim vratima i čuvaj me, dopuštam ti da vodiš moje snove i korake. Budimo jedno zauvek.
Već dugo uzimam pero, pokušavajući da joj se obratim, uvek me neka glupost omete , tuđa ili moja, zar je važno ako papir ostane netaknut. Svaki dan ispisujem neispisane stranice dnevnika, dozivam je, jer mi treba, ali ništa ne čujem, pa i kako bih kad u prazno pišem i govorim.
Umolih sebe u nameri da napokon sednem i napišem to pismo ali osetih samo prazninu misli i neiskazan prostor u sebi, nedokučivu tišinu koja treperi u neizvesnosti.
Zaiskri suza u mom oku. To ONA treperi, skrivena, čeka da joj se obratim. Tišina se prosula kao plašt koji čuva da se nit ne prekine. Samo u tišini može čuti titraj mog daha i onoga što joj želim reći. Hladnoća se propela do vrhova prstiju, smrznuta pred istinom koju dugo ne progovaram. Nisam umela, nisam znala kome da se obratim, kome da se otvorim, a da ne zaplačem od bola, od teskobe koja mi razbija grudi.
Umorna sam, draga moja, tumarajući ovim svetom bez tebe, umorna i preplašena, izboranog, smežuranog lica, ostarela u nadanju i očekivanju boljeg, lepšeg i ispunjenijeg života. Ogrubela sam odveć od kopanja po razrušenim iluzijama, prevarena, obmanuta, iskorišćena, zloupotrebljena. I stalno, i iznova me laž progonila, laž da sam bezvredna, da sam lakoma, nesposobna i beznačajna, da sam nemoćna i bedna, da sam mizerna i glupa, dušo moja.
Znam da si nežna, leptiru moj, srno moja mila, znam da me slušaš pomno i nepomična stojiš, govoriću tiše da te grubost ne otera, jer bez tebe ne mogu više, ne vredi , ne ide, ne želim bez tebe ići, ni pedalj ni koračić, nijedan tren bez tebe ne umem, ne živim, ne treba mi.
Izgubljena sam, dušo moja, i sama, ostavljena, prekorom i uvredama probodena, nevoljena, neželjena, nepotrebna i neshvaćena, pepelom posuta i prezrena.
Ne smejem se više, dušo medna, od govora svog strepim, jer nisam sigurna iz čijih će korica hladna oštrica poteći i moju istinu saseći.
Očajna sam i beskrajno tužna bez tebe, mila. Ovaj svet i život bez tebe je tama, sirova snaga koja neme mere ni razuma, zlo koje se mahnito kreće i oduzima svetlo bez pitanja.
Odavno već želim da ti kažem koju, nedostaješ mi. Kako samo možeš toliko dugo bez mene ili je to dugo samo za mene, a tebi je tren jer si večnošću ispunjena.
Priđi i poljubi me, tako da osetim žar, dodirni me i oživi. Bar ostavi trag svetlošću okupan da te lako mogu naći kad zacrne se dani moji ovde. Ostavi mi stopa trag da te pratim kad se uspavam. Ne idi od mene, dušo, željna sam te svakog časa, čuvaću te i stalno bdeti kao što čuvah sestru i brata. Priviću te na svoje grudi, pevaću ti uspavanke, meke, snene, poljupcima oblivene. Ostani tu pred mojim vratima i čuvaj me, dopuštam ti da vodiš moje snove i korake. Budimo jedno zauvek.
Нема коментара:
Постави коментар