среда, 13. децембар 2017.

NJENO VELIČANSTVO-ŽENA

Ona je domaćica, ona nigde ne radi - reči koje su parale moje srce dok sam čitala tekst o ženi, o domaćici.
Pošto ona nigde ne radi, budi se rano, jer mora da organizuje svoje obaveze koje ima oko doručka, oblačenja dece, spremanja dece u školu, ako još ima bebu onda pre svega treba da se pobrine oko nje, presvalačenje, hranjenje, uspavljivanje. Nakon toga decu odvodi ili ispraća u školu a usput razmišlja šta sve treba da obavi, ode u prodavnicu, na pijacu, plati račune, onda požuri kući jer je ostavila bebu na čuvanje. Pošto je kod kuće i nigde ne radi, kad uspava bebu sprema ručak, pere i pegla veš , sređuje kuću i posprema sitnice. Ako živi u selu, onda mora nahraniti stoku, završiti neke poljske radove, doneti drva, održavati vatru, pobrinuti se za hleb, skuvati pomuženo mleko, usiriti sir, počistiti dvorište, brinuti o potrebama ostalih ukućana. Uz to treba oribati, sašiti, ušiti i isplesti.
Kada se starija deca vrate iz škole, a muž umoran sa posla, treba postaviti sto, nakon ručka skloniti posuđe, oprati, pospremiti sitnice ponovo. Onda sledi proveravanje i pomoć oko domaćih zadataka, jer muž je umoran od posla a ona nigde ne radi.Vrlo brzo treba večerati, spremiti decu za spavanje, izbaciti smeće, raspremiti stvari, igračke i staviti sve na svoje mesto. U toku noći dok svi spavaju ona ustaje zbog bebe više puta, pokriva decu i razmišlja o svim obavezama koje je čekaju sutra. Da bi sve postigla i da bi sve bilo uredno urađeno, domaćica mora biti dobro organizovana, a pošto ne ustaje rano za posao, ona sve to može. Ona nema godišnji odmor, pravo na bolest, slobodan dan, pravo na ljubav, pažnju i razumevanje.
Spisak aktivnosti i obaveza koje jedna domaćica uradi, jer ne radi nigde, nepregledan je pa me je ova priča dirnula i podstakla na dublje razmišljanje o ženi, o sebi kao ženi. O živom biću koje je kao i svi ostali, ali je pitanje kakav život ona zaista živi?
Zapitam se nakon svega da li je iko uspeo da upozna ženu? Da li je uspeo da joj priđe toliko blizu , tako da je sasvim oseti i da prodre u te beskrajne dubine njenog ljudskog veličanstva. Ako je iko upoznao ženu na ovaj način jasno mu je da to što može da se vidi je bleda slika njene stvarne i istinske snage i vrednosti.
Ovako, deluje potpuno nestvarno. Ali probajte da sve ovo što domaćica u toku jednog dana uradi samo pročitate, a sad zamislite da sve to kroz šta ona prolazi možete da razumete, osetitite, proniknete, nagradite, prihvatite, osvestite i volite sa dubokim poštovanjem. Koliko bi čitav svet bio lepši i bolji da umemo tako da se postavimo prema ženi domaćici. Svako od nas pored sebe ima takvu ženu, i potrebno je zaista uložiti napor kako bi mogli shvatiti koliko ona čini za nas, emotivno, duhovno i fizički, da bi naš korak ka nekom cilju činili u lakoći.
Prošla sam i sama ovaj hod upoznavši na kraju jednu veličanstvenu ženu, koja je do skoro sedela sama u noći, plakala nad sobom i sudbinom, neostvarena, nepriznata, nezadovoljna i nesrećna, istrošena na pola ili skroz, bez doma, zdravlja i para, nikom potrebna, odbačena. Ona se tako osećala, nakon svega što je uradila. Jer kome treba takva, kako kažu, jadna žena, koja je svaki delić dala, upravo svima vama?
Dala je sebe samu, celu, bez ostatka, jer dok je davala nije mislila na sebe, i da je htela nije mogla, nije smela, nije znala. Dala je svu ljubav i snagu, umeće i hrabrost, posvećenost, odvažnost i integritet, dala je i mnogo više, ono što se nije smelo, ono što je samo njoj trebalo i pripadalo. Nije žalila dok je davala, ponizna, dobra, blaga, majka, supruga, žena. Brinula je samo o tome kako će moći dati, a ne o tome da li će za nju imati.
Pitam se nakon svega, gde smo se to ogrešili i koliko smo duboko ranili jedno takvo biće i tu ženu, domaćicu, koja je kod kuće i sve mora da radi jer ne radi nigde. Kako smo to dozvolili, da takva žena danas toliko pati?
Razumem ja i nauke nove, kažu da je odgovornost njena i da mora naučiti lekcije mnoge, ali zar nije odgovornost naša, kolektivna, isto toliko koliko i njena? Ona je sama, ostavljena i prepuštena. Kome, čemu? O njoj, na žalost, niko ne brine, niko je ne ceni, niko ne voli, niko ne spominje, jer nje i nema, zaboravljena je, jer ona ništa ne radi, ona ne postoji. Za njene snove i neispunjene želje niko i ne mari, niko i ne zna jer nikoga i ne zanima.
Nijedna glava važna i bitna bez nje ne bi mogla da postoji. Da, baš tako. Pa vi glave pametne i bitne, napišite bar pravo kojim ćete, ako je moguće, malo ublažiti vaše fatalne greške. Zaštitite takvu ženu, priznajte toliki trud i rad, dajte joj platu, krov nad glavom, neku sigurnost i zaštitu.
Onda kad deca odu svako svojim putem, onda kad ostane bez muža, kad se razvede, kad ostane sama bez prijatelja i igde ikoga, neka ne ostane bez osnovnih sredstava, neka nastavi život, bez straha za sebe i svoju sigurnost. Takva žena, znam, tamo negde pati u samoći, plače da niko ne čuje, jer neće da dozvoli da vas probudi dok uplakana i dalje bdi nad vama u hladnoj noći.
Ove reči su odjek moje duše i svih žena domaćica, svih zanemarenih i zapostavljenih, ne samo žena već živih bića koje kao i svi drugi imaju prava na postojanje i pravo na posedovanje svog dela neba i glasa svog srca.
Ne dozvolimo da to ostane tako. Ne dozvolimo da takva žena umre i nestane našom nemarnošću i nebrigom. Učinimo da takava žena, majka, domaćica, supruga vaskrsne i dobije ono što joj postojanjem pripada. Priznajmo njen smisao i svrhu. Ona je esencija našeg postojanja. Toplo krilo koje je odgajilo božansko seme i načinilo da može rasti i biti sada i uvek, seme života na planeti Zemlji.




Нема коментара:

Постави коментар