Ne
znam od kad datira, ali u meni konstantno vibrira zračak istine,
obavijen velom nesigurnosti i straha. U zavisnosti od situacije,
pridružuje mu se često osećaj ljutnje i potrebe da se zaštitim
od nekakvih sila koje bi me rado povukle u ambis obojen sivilom
bezizlasnosti, nemoći i beznađa.
Svaki
put kada taj osećaj ovlada mojim bićem, ja se prepadnem,
najstrašnije, a kad bih uvidela da ga na taj način ne mogu
ukloniti, zaronila bih dublje puštajući da me prožme osećaj
nelagodnosti. Morala sam stići jednom do središta tog prastarog
bola koji ciči iz utrobe i preplavljuje moj svet.
U
srcu ledenog brega zarobljeno iskustvo, otupelo od bola i jauka,
želi da izađe, želi slobodu od okova zablude.
Jedino
mu ja mogu pomoći i jedino kroz mene pronalazi put. U nekom mom
pogledu je i nastao i u tom istom, samo malo promenjenom, sada spas
nalazi.
Često
upotrebljavam reči prastaro, istorijski ili mistično, zaista i
mislim da je tako kada je reč o programima u nama koji donose puno
patnje. Kada su koreni dublji, to pokazuje da su nastali davno u
prošlosti, samim tim su patnje intenzivnije, snažnije, ponavljaju
se situacije u kojima ne nalazimo smisao i uzrok bolu, čine nam se
nepremostive i večne muke.
Naravno
da nije baš tako, sve to dugo traje i sveprisutnije je u našem
životu, jer poziva našu pažnju i budnost. Proces je bolan i
mukotrpniji jer su koreni jako duboko u nama.
Zaključila sam da je potrebno poštovati čitav put i proces, jer bogatstvo uvida leži baš u tim našim rudnicima zakopanih vrednosti koje nosimo, a ne primećujemo ih u svakodnevnici. Njih i ne možemo baš videti , možemo ih samo osetiti u psihi, emociji i telu. Svaki taj deo koji nas intenzivno boli govori svojim jezikom i privlači pažnju, upozorava nas, opominje i kaže - otkrij me i oslobodi se.
Potrošili smo tolike živote samo da bismo ga pronašli i razumeli, uzrok našeg sadašnjeg nesklada koji je rezultat nekadašnjeg pogleda, načina razmišljanja i tadašnje percepcije. Taj trenutak živi kroz nas, urezan u naše sećanje i ne dopušta da budemo srećni, da budemo svoji, da budemo ono što jesmo. Ne dozvoljava nam da idemo dalje, smelo i hrabro kroz nova iskustva, upravo zbog toga se ne osećamo voljeno, potpuno, celovito, ne koračamo slobodno jer nemamo osećaj da postojimo i da je to dovoljno, da je to naše pravo od samog početka. To nešto nas proganja i lomi, oduzima dah i sopstvenu vrednost pretvara u prah. Mi postajemo niko, sluga smo svakom, jer svako je od nas veći. Prognani smo iz raja, natovareni krivicom, bedom i beskrajnom tugom. Da, to su drevni osećaji koji nose klicu današnjem bolu, i baš je toliko moralo proći da bismo otkrili svoje beskrajne moći.
Setila sam se reči jedne devojke sa kojom sam razgovarala o mom strahu. Rekla je posle duge besede: “Zapamti, nema ničeg što bi te plašilo, samu sebe plašiš, sve su to senke tvojih misli koje se roje u noći. Samu sebe plašiš jer samu sebe otkrivaš.”
I zato svi ponekad tonemo duboko, onoliko koliko je potrebno, samo da bismo dotakli to bolno mesto i da bismo uklonili tamni oblak koji zaklanja sunce, koje zapravo večno sija.
Zaključila sam da je potrebno poštovati čitav put i proces, jer bogatstvo uvida leži baš u tim našim rudnicima zakopanih vrednosti koje nosimo, a ne primećujemo ih u svakodnevnici. Njih i ne možemo baš videti , možemo ih samo osetiti u psihi, emociji i telu. Svaki taj deo koji nas intenzivno boli govori svojim jezikom i privlači pažnju, upozorava nas, opominje i kaže - otkrij me i oslobodi se.
Potrošili smo tolike živote samo da bismo ga pronašli i razumeli, uzrok našeg sadašnjeg nesklada koji je rezultat nekadašnjeg pogleda, načina razmišljanja i tadašnje percepcije. Taj trenutak živi kroz nas, urezan u naše sećanje i ne dopušta da budemo srećni, da budemo svoji, da budemo ono što jesmo. Ne dozvoljava nam da idemo dalje, smelo i hrabro kroz nova iskustva, upravo zbog toga se ne osećamo voljeno, potpuno, celovito, ne koračamo slobodno jer nemamo osećaj da postojimo i da je to dovoljno, da je to naše pravo od samog početka. To nešto nas proganja i lomi, oduzima dah i sopstvenu vrednost pretvara u prah. Mi postajemo niko, sluga smo svakom, jer svako je od nas veći. Prognani smo iz raja, natovareni krivicom, bedom i beskrajnom tugom. Da, to su drevni osećaji koji nose klicu današnjem bolu, i baš je toliko moralo proći da bismo otkrili svoje beskrajne moći.
Setila sam se reči jedne devojke sa kojom sam razgovarala o mom strahu. Rekla je posle duge besede: “Zapamti, nema ničeg što bi te plašilo, samu sebe plašiš, sve su to senke tvojih misli koje se roje u noći. Samu sebe plašiš jer samu sebe otkrivaš.”
I zato svi ponekad tonemo duboko, onoliko koliko je potrebno, samo da bismo dotakli to bolno mesto i da bismo uklonili tamni oblak koji zaklanja sunce, koje zapravo večno sija.
Нема коментара:
Постави коментар