уторак, 26. септембар 2017.

DESTRUKTIVNA KRITIKA

Nastojeći da izdvojim neke upečatljive momente i najsnažnije osećaje iz mog života uvek sam u dilemi. Šta je to što bi svojim otkrivanjem moglo uticati tako da olakša i poboljša kvalitet života mnogih? U tom traženju naišla sam na kritiku. Ne znajući da postoji i ona divna strana nje, nosila sam bolne ožiljke njene destruktivne strane.
Sećam se da sam stalno bila izložena kritici, od strane roditelja, društva, partnera, činilo se nekako da ništa samnom nije bilo u redu. Bilo šta što sam u svojoj kreaciji ili nameri htela da uradim, nailazilo je na osudu, korigovanje, uslovljenost i nepriznatost.
Nisam razumela šta to nije u redu, bila sam vredno dete, odličan učenik, poslušna i pažljiva, ali ni tada nisam dobijala odobravanje i podršku za ono što sam uradila. Tako zbunjena i u neznanju puno sam patila. Vremenom sam, da bih se zaštitila od silne kritike, radila sam sve do savršenstva kako bih izbegla osudu. Postala sam perfekcionista. Radoholičarsvo i udovoljavanje su samo još neki dodaci na tom putu. I pored toga što sam potrošila toliko energije i životne snage da izgradim ove odbrambene mehanizme, nisam uspevala da umanjim osećaj manje vrednosti, poniženosti, ljutnje, odbačenosti i neprihvaćenosti. Najsnažniji osećaj koji se provlačio čak i kroz snove bio je strah i tuga da nikom nisam potrebna i da me niko ne želi.
Isceljenje mog bića od trauma destruktivne kritike trajalo je dugo, i bilo je zaista teško i bolno.
Danas sam svesna da je iznošenje stavova i mišljenja neophodno, u pravom trenutku i na pravom mestu. A to kako i zašto upućujemo kritiku je od presudne važnosti. Odgajana uz toliko kritike i sama sam postala destruktivno kritična prema drugima. To je sasvim normalno kad podlegnete vaspitanju, onakvi kakvi su prema vama u tom periodu, postajete i vi prema drugima. Postala sam svesna svog višestrukog zadatka: isceliti sebe emotivno, psihički i fizički od uticaja kritike, a pri tom promeniti način razmišljanja, odnosno, naučiti konstruktivno kritikovati.
Kritika je konstruktivna kada njome postižemo promenu u ponašanju osobe koju kritikujemo. Destruktivna je ona kada to ne postižemo već njome provociramo ljutnju, povlačenje, otpor, strah, krivicu itd.
Naučna istraživanja pokazuju da konstruktivna kritika uvek treba da se odnosi na ponašanje, a ne na osobu. Potrebno je direktno se obratiti toj osobi i izneti ono što smatramo pogrešnim i što nam smeta, zatim ponuditi rešenje analizom i rasuđivanjem. Pritom je dobro naglasiti i ono pozitivno u ponašanju, ne provocirati nužno negativna osećanja i najvažnije - iznositi kritiku bez agresije u govoru.
Velika je mudrost uskladiti sve ove parametre kako bismo izbegli destruktivnu kritiku i kako bismo podstakli drugo ljudsko biće na sagledavanje boljih mogućnosti i duhovni rast. Posledice destruktivne kritike mogu biti zaista bolne, po mom mišljenju nekad čak i smtonosne, jer takvom konstantnom kritikom i provociranjem negativnosti možemo izazvati osobu da počini ubistvo ili samoubistvo. Njen uticaj može ostaviti i snažne psihičke traume od kojih se ljudi teško leče.
Tako da pre nego što uputite kritiku valjalo bi da razmislite kako će ona uticati na osobu kojoj je upućujete. Birajte da ona bude konstruktivna, ispunjena razumevanjem i poštovanjem i na način koji će podstaći ljudsko biće kojem želite dobro na svesno i zdravo razmišljanje i rasuđivanje.


Нема коментара:

Постави коментар