Nastojeći
da izdvojim neke upečatljive momente i najsnažnije osećaje iz mog
života uvek sam u dilemi. Šta je to što bi svojim otkrivanjem
moglo uticati tako da olakša i poboljša kvalitet života mnogih? U
tom traženju naišla sam na kritiku. Ne
znajući da postoji i ona divna strana nje, nosila sam bolne ožiljke
njene destruktivne strane.
Sećam
se da sam stalno bila izložena kritici, od strane roditelja,
društva, partnera, činilo se nekako da
ništa samnom nije bilo u redu. Bilo šta što sam u svojoj kreaciji
ili nameri htela da uradim, nailazilo je
na osudu, korigovanje, uslovljenost i nepriznatost.
Nisam
razumela šta to nije u redu, bila sam vredno dete, odličan učenik,
poslušna i pažljiva, ali ni tada nisam dobijala odobravanje i
podršku za ono što sam uradila. Tako zbunjena i u neznanju puno sam
patila. Vremenom sam, da bih se zaštitila od
silne kritike, radila sam sve do savršenstva
kako bih izbegla osudu. Postala
sam perfekcionista. Radoholičarsvo i udovoljavanje su samo
još neki dodaci na tom putu. I pored toga što sam potrošila toliko
energije i životne snage da izgradim ove odbrambene mehanizme, nisam
uspevala da umanjim osećaj manje vrednosti, poniženosti, ljutnje,
odbačenosti i neprihvaćenosti. Najsnažniji
osećaj koji se provlačio čak i kroz snove
bio je strah i tuga da nikom nisam potrebna i da me niko ne želi.
Isceljenje
mog bića od trauma destruktivne kritike trajalo je dugo, i bilo je
zaista teško i bolno.
Danas
sam svesna da je iznošenje stavova i mišljenja neophodno, u
pravom trenutku i na pravom mestu. A to kako
i zašto upućujemo kritiku je od presudne važnosti.
Odgajana uz toliko kritike i sama sam postala destruktivno kritična
prema drugima. To je sasvim normalno kad
podlegnete vaspitanju, onakvi kakvi su prema
vama u tom periodu, postajete i vi prema drugima. Postala
sam svesna svog višestrukog
zadatka: isceliti sebe emotivno, psihički i
fizički od uticaja kritike, a pri tom promeniti način razmišljanja,
odnosno, naučiti konstruktivno kritikovati.
Kritika
je konstruktivna kada njome postižemo promenu u ponašanju osobe
koju kritikujemo. Destruktivna je ona kada to ne postižemo već
njome provociramo ljutnju, povlačenje, otpor, strah, krivicu itd.
Naučna
istraživanja pokazuju da konstruktivna kritika uvek treba da se
odnosi na ponašanje, a ne na osobu. Potrebno je direktno se obratiti
toj osobi i izneti ono što smatramo pogrešnim i što nam smeta,
zatim ponuditi rešenje analizom i
rasuđivanjem. Pritom je dobro naglasiti i
ono pozitivno u ponašanju, ne provocirati nužno negativna osećanja
i najvažnije - iznositi kritiku bez
agresije u govoru.
Velika
je mudrost uskladiti sve ove parametre kako bismo
izbegli destruktivnu kritiku i kako bismo
podstakli drugo ljudsko biće na sagledavanje boljih
mogućnosti i duhovni
rast. Posledice destruktivne kritike mogu biti zaista bolne, po mom
mišljenju nekad čak i smtonosne, jer takvom
konstantnom kritikom i provociranjem negativnosti možemo izazvati
osobu da počini ubistvo ili samoubistvo. Njen uticaj može ostaviti
i snažne psihičke traume od kojih se ljudi teško leče.
Tako
da pre nego što uputite kritiku valjalo
bi da razmislite kako će ona uticati na osobu kojoj je
upućujete. Birajte da ona bude konstruktivna, ispunjena
razumevanjem i poštovanjem i na način koji će podstaći
ljudsko biće kojem želite dobro na svesno
i zdravo razmišljanje i rasuđivanje.
Нема коментара:
Постави коментар