уторак, 26. септембар 2017.

KIŠA

Osećam titraje nadolazeće jeseni, njeno kucanje na našim vratima projavljuje obilje i raskoš koju donosi. Ponosno drveće nudi svoje plodove i puni naša čula opojnim mirisima, ukusima i bojama. Njene raznobojne haljine mame poglede, golicaju i pozivaju na ples, na pesmu, razgaljujući srce i dušu.
Posebno je volim, njene čari me ostavljaju bez daha, njeni vetrovi donose kišu kojoj se neizmerno radujem.
Tada, kad se oblaci nagomilaju, a vetar ponese šareno lišće kroz puste ulice, osetim da je nebo spremno da zaplače, tad podignem glavu i pustim da me nebeske suze miluju.
Taj šapat prohladnog vetra, požutelog lišća i rasprsnutih kapi bude istovremeno neiskazanu tugu i radost. Jedino se tada iz dubine mog beskrajnog bića propne neizmerna tuga, svim drugim danima kao da spava. Jedino tada se grotlo otvori i ona pojuri van. Protegne se i zahukta, osvoji me celu, zamagle se tada i moje oči, od samog očaja ili sreće što odlazi teško rasudim. A možda je sve samo od kiše?


Нема коментара:

Постави коментар