Osećam
titraje nadolazeće jeseni, njeno kucanje na našim vratima
projavljuje obilje i raskoš koju donosi. Ponosno drveće nudi svoje
plodove i puni naša čula opojnim mirisima, ukusima i bojama. Njene
raznobojne haljine mame poglede, golicaju i pozivaju na ples, na
pesmu, razgaljujući srce i dušu.
Posebno
je volim, njene čari me ostavljaju bez daha, njeni vetrovi donose
kišu kojoj se neizmerno radujem.
Tada,
kad se oblaci nagomilaju, a vetar ponese šareno lišće kroz puste
ulice, osetim da je nebo spremno da zaplače, tad podignem glavu i
pustim da me nebeske suze miluju.
Taj
šapat prohladnog vetra, požutelog lišća i rasprsnutih kapi bude
istovremeno neiskazanu tugu i radost. Jedino se tada iz dubine mog
beskrajnog bića propne neizmerna tuga, svim drugim danima kao da
spava. Jedino tada se grotlo otvori i ona pojuri van.
Protegne se i
zahukta, osvoji me celu, zamagle se tada i moje oči, od samog očaja
ili sreće što odlazi teško rasudim. A možda je sve samo od kiše?
Нема коментара:
Постави коментар