Hodala
sam sunčanom stranom ulice i pronašla mesto za uživanje. Bio je to
panj, naravno, takođe osunčan.
Posmatrajući
prirodu oko sebe, bubice koje su šetale po laticama cveća, drveće
koje je pevalo proleću, travu koja je bivala zelenija i privlačnija
i ptice koje su u jatima pronosile radosne pesme o nadolazećem
rađanju života, shvatila sam da učestvujem i svedok sam
tajanstvenom toku životne energije. Večnoj misteriji, koju još
niko nije odgonetnuo. Sve oko mene je slavilo život, budilo život,
živelo život. I ja sam bila tu kao izvor, kao sam život. Mali
delić, koji svojim postojanjem ima svoj udeo u veličanstvenoj igri
stvaranja.
Najednom
nisam osećala samoću, ništa nije dalje od istine da je čovek sam.
Čuo
se i glas novorođenog deteta, a na klupi do mene već
vremešni par, slušao je muziku sa radija, lagano pevušeći
pesmice njihovog vremena, stare šlagere, komentarišući pevačke
sposobnosti. Radost življenja ispunjavala je
obe krajnosti jednog ciklusa, rođenja i starosti.
Osećala
sam tu tananu lakoću postojanja i mogućnost izbora. Možemo živeti
pevajući i dati životu smisao ili ćemo živeti kukajući i
tumarati bez ikakvog smisla. Ono između te dve krajnosti je tajna
za svakog od nas, divno platno na kome imamo mogućnost da slikamo,
pišemo i odišemo onim što jesmo.
Hodajte
sunčanom stranom, radujte se životu u vama i neka vam svaki dan
bude dušom satkan.
Нема коментара:
Постави коментар