петак, 15. септембар 2017.

U SENCI UMA

Teorije o tome šta je to um su mnogobrojne. Neki izvori tvrde da je um aspekt intelekta i svesti, doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte. Ono što se meni dopalo jeste da je um privatno vlasništvo na koje niko osim vlasnika nema pravo pristupa i da su misli koje nam dolaze isključivo privatni razgovor sa nama samima. Niko drugi ne može poznavati naš um, može ga samo interpretirati, s toga proizilazi da samo mi možemo ispratiti i iskombinovati njegove aspekte na način da imamo život onakav kakav želimo. Ali to zaista možemo samo ukoliko smo ih svesni. Ukoliko nismo, živećemo nesvestan, uslovljen i mehanički život.
Sklonost nesvesnog dela uma, ili podsvesti, je takva da skuplja i stalno kobinuje sve informacije, iskustva, doživljaje, utiske koje upijemo u toku našeg života. Na taj način on sebi obezbeđuje kakav-takav opstanak, osećaj da je živ i učiniće sve da taj lažni život zaštiti, a vi ćete imati osećaj da štiti vas. Ne kažem da u nekim situacijama zaista to i ne čini, upozorava nas na moguće događaje, jer on je već iz one banke podataka iskombinovao naša iskustva i posledice pa samim tim mu je sve što liči na to potencijalna opasnost. I tada osećamo strah, pa i potrebu da se zaštitimo. Pretpostavke su umne, a procene treba da budu procene naše duše, kada um nije odvojen od nje.
S obzirom da nesvesni deo uma funkcioniše na kvantitetu, a ne kvalitetu, on će iskoristiti sva dešavanja, sve naše odnose na način da nas zadrži u frekvenciji koja njemu odgovara da bi opstao. Izazivaće takav tok vaših misli koji će se povezivati sa nečim doživljenim iz prošlosti, što će u vama buditi emocije straha, tuge, stida, krivice, ljutnje, besa itd. To je važno za njegov opstanak jer to je njegova hrana. Imaće potrebu da uvek bude u pravu, dokazivaće, želeće da bude jači, bolji, uspešniji od drugih, stvarajući tako nepregledan spisak aktivnosti sa kojima smo se mi poistovetili. Njegova igra i skrivena namera je takva da uvek hoće da nas odseče, zarobi i drži uspavane i što dalje od istine i svesti o našoj pravoj prirodi.
Priroda našeg istinskog bića postoji i bez uma, problem je što se čovek poistovetio sa njim, vezao za iskustva i ličnosti koje su nastale iz tog odnosa i zaboravio ko je on zaista. Tako je u prvobitnom trenutku nastala prva patnja i sve ono što mi danas doživljavamo na duševnom, psihičkom i telesnom nivou kao takvu.
Moje iskustvo govori da postoji taj magičan trenutak buđenja vašeg uma za nešto mnogo više od onoga na šta je on navikao i da od tog trenutka kreće njegovo lagano bankrotstvo koje kulminira jednim snažnim osećajem da više ne postoji. Zapravo, to je trenutak spajanja sa višim sferama, odnosno višim aspektima vašeg bića.
U tom procesu integrisanja dolazi do kidanja onih teških veza pistovećenosti sa svim vašim ulogama, ćišćenja raznih emotivnih nakupnina, programa, uverenja i svih onih složenih šema koje je um napravio do tog momenta. Tek od tada vaš život može biti vođen dušom sa potpunim osećajem radosti življenja i svrhe, kreativan i ispunjen. Tek ste tad živi. Dok ste u senci vašeg uma, odvojeni, mrtvi ste više nego kad zaista fizički umrete.
Um kao niži nivo svesti vezuje svoje postojanje za oblik, uloge i ličnosti. Za nivo uma to je jedina stvarnost, tako odvojen stvara iluziju da je on jedino stvaran. On je jednako nestavaran kao i senka. Obzirom da je nestvaran, u njemu nema istine. On je sama suprotnost onome što je stvarno. Prosto ne može i jedno i drugo biti stvarno. Stvarno je samo ono što u sebi nosi iskru postojanja, ono bez čega sve ovo ne bi ni postojalo.
Postojanje uma i izgradnja ličnosti su neophodni za iskustvo duše u uvoj dimenziji, tako i kontrasti ili polariteti kroz koje prolazi, da bi stekla svest o sebi, ali je i važno da se njih oslobodi nakon spoznaje, jer su iskustva samo tome i poslužila.
Kako bi čovek spoznao istinu da nema laži, svetlost da nema tame, večnost da nema ograničenosti? Kako bi znao ko si , da ne znaš ko nisi? Kako bi video sebe, da nemaš svoju senku?
Zato nije važno šta si sve uradio, kakav si put prošao, koliko si patio da bi ovo spoznao. Upravo te ova spoznaja vraća svom izvoru, izvoru sveg postojanja.
Jer ono što jesi i ja jesam, to je jedino stvarno i istinito. Ja jesam u svemu i sve je u meni. Kad sve lažno otpadne, ostaje tišina i beskrajna ljubav kao istina, kao postojanje.


Нема коментара:

Постави коментар