To
što ćutim samo znači da primećujem, ne opirem se, puštam da sve
nejasnoće isplivaju i napuste me, stopljene sa svetlošću dana i
obrisima plavetnila na prozoru. Ćutim, dok se okean misli peni u
nutrini. Ćutim, jer čemu reči, ne mogu one uvek ublažiti bol i
isceliti rane.
Dodir bi bio više od reči, iskren, spontan i
nežan. Dodir bez reči koji ohrabruje, i daje snagu sledećem
koraku.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.
Нема коментара:
Постави коментар