недеља, 13. мај 2018.

SVANUĆE - prvi deo

Dugo se provlačio osećaj anksioznosti. Dugo nosim njen teret, ne razumevajući u potpunosti njenu prirodu i način nastajanja.
Današnje magično jutro darovalo me je dubljim i jasnijim pogledom na to suptilno i skriveno stanje unutar mene.
U ranijim periodima svog života anksioznost se ispoljavala smelije ali ovog puta se šunjala tiho i širila se poput infekcije.
Dugo se nas dve preplićemo, sad shvatam da se samo na neko vreme pritajila i povukla naizgled svoje pipke, taman toliko da pomislim kako je konačno iščezla. Međutim istina i ljubav je otkrivaju, obavijaju i obasjavaju. Ljubav ne dozvoljava da išta u vama ostane neotkriveno, uvek je tu da izgoni van na svetlo dana na svetlo naše duše sve ono mračno, jer istina oslobađa.
Posmatram tamu sakupljenih misli i uverenja, udružene formacije, deluju kao vojska neosvešćenih sila koje imaju samo jedno u zadatku, osvojiti parče mog neba i ukrasti sjaj moje duše.
Dobro je. Bila sam budna, možda ne sasvim, ali sam jednim okom uspela da ispratim sva ta čudna komešanja u mom umu.
Ovih dana nakon preseljenja, odluke da ću tu gde jesam sada birati i prigabiti moju sreću sa sobom, da ću smelo, hrabro i odgovorno prihvatiti život pojavili su se oblaci koji su pretili da potope ta jedra na mom brodu satkana od sjanih i bogom danim misli. Oluja koju su nosili nije obećavala ostvarenje divnih zamisli, naprotiv, što sam se više opuštala i predavala vođstvu i svom čistom srcu utoliko je nebo bivalo mračnije. Smenjivale su se sablasne misli i osećanja, praveći nepregledne i visoke talase u mojoj glavi, praveći tragičnu predstavu o mojoj nepostojećoj budućnosti.
Posmatrala sam te preteće slike nadolazećih misli i iskreno zatražila božansku intervenciju. Osećala sam se kao maleno dete izgubljeno u divljini koje je iz sve snage dozivalo svoje roditelje u pomoć.
Da, ja jesam sama, na izled samo, samoća u našoj glavi ume biti zaista relativna, uglavnom isfilovana svim dosadašnjim doživljajima iste ali ne i onim pravim, istinskim. Sama sam u novom stanu, prepuštena sebi, odvojena od sveta, bez posla, bez mnogo volje i snage, bez motiva da bilo šta uradim sada slobodna za samu sebe.
 Izgleda kao da sam izbačena talasom života na obalu pustog ostrva sa nejakim i nejasnim korakom za tako veliku promenu.
Ubrzo sam shavtila da mi je život učinio i doneo baš ono što mi je bilo potrebno iako izgleda tako beznadežno. Nije lako brzo se presabrati, podići, skupiti ono najdragocenije u vama ili bar ono šta je ostalo od vaše lične snage i zakoračiti na posve nepoznato tle. Nepoznato, jer tek sad razumem tajnu tako dugo skrivenu za mene.
U tom trenutku ukazala se samo jedna tačka oslonca, jedna jedina koja je ostala, jedna jedina u meni. Polazna, osnovna i jedinstvena tačka svih nas. Ona koja vraća, povezuje i obnavlja sve poljuljano, prekinuto, izgubljeno, nestabilno i nesigurno. Tačka koja je vremenom izbledela, koju sam izgubila, tačka koja je na mom horizontu  nestala, Tačka oslonca na samu sebe, na božansko u meni.
Tražila sam božansku intervenciju na mnoge teme i pitanja koja su me mučila. Tražila sam jasnoću svojih misli, jasnoću svog daljeg puta i svoje svrhe. Intervenciju za uzrok blokada koje su me sprečavale da realizujem svoje ideje. Intervenciju po pitanju svoje finansijske slobode, poverenja u svoje istinske potrebe i intuiciju. Intervenciju na radost i potpunu povezanost, celovitost i slobodu.
Takođe sam postavila pitanje svom srcu, šta ja iskreno želim da postignem, dobila sam odgovor skoro brzinom svetlosti, da želim da budem srećna sa sobom uvek i u svemu.
Božanska intervencija takođe nije puno kasnila, ona u stvari nikada ne kasni, pitanje je samo naše otvorenosti da je osetimo, vidimo i protumačimo, najbolje moguće za nas. Mada, čini se da je ovo za mene bila najbrža intervencija ikad.
Zora je donela jutro, jutro je donelo sunce i naravno život je izlio sve ono što je trebalo da ugleda svetlo novog dana.
Poruka je glasila ovako: " Potrebno je početi iz početka, moraš se vratiti na početak, na onu polaznu tačku u sebi. Potrebno je prepraviti temelje i izgraditi svoju kuću koja će ovog puta biti stabilna, čvrsta i sigurna, bez straha da će se ikad više zaljuljati ili srušiti. Potrebno je da ojačaš vezu i oslonac u sebi i na sebe, a to znači obnoviti i uspostaviti potpuno poverenje u sebe. To sveto mesto bilo je prekriveno velovima raznih uverenja i iluzija koje si skidala otkrivajući sebe. Sada je došlo vreme da se sasvim posvetiš i fokusiraš na srž a to je da dovršiš i uspostaviš zdrav odnos prema sebi. Uvek ima radova na sebi, ali je važno shvatiti onaj suštinski nedostatak i na njemu raditi, u tvom slučaju je to revitalizacija veze sa samom sobom, a to je temelj tvoje divne kuće koju možeš graditi i koja ti sve vreme nedostaje. Nedostaješ sama sebi ustvari i nedostaje ti ljubav kojoj ćeš dozvoliti da sa poverenjem gradi tvoj dom. Tvoje poverenje će graditi kuću, a kuća će ti davati osećaj poverenja, sigurnosti, zaštite i moći. Gradićete jedno drugo i tako ćeš postati celovita, stabilna, spokojna i puna ljubavi za sebe, za Boga u sebi i za sve druge."

Нема коментара:

Постави коментар