Приказивање постова са ознаком iskustvo. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком iskustvo. Прикажи све постове

понедељак, 14. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE -Drugi deo

U jednom periodu svoje mladosti, često sam razmišljala o tome kako smo sad ovde na Zemlji, živimo život i onda nas nema više, i nikada više nismo isti. Ponavljajući u sebi nikada, nikada, nikada više, budila se u meni strahovita jeza. O Bogu nisam razmišljala, samo sam verovala da postoji nekakva sila u kosmosu. Ta "sila" me je najzad i probudila. Iskustvo budjenja bilo je dramatično, protkano različitim emocijama, od straha do ljubavi. Dugo sam razmišljala i pitala se, priznajem još uvek tražim odgovor, zašto je moralo baš tako biti? Zašto sam probudjena tako dramatično? Trenutku budjenja je prethodio dvomesečni razgovor sa anđelom čuvarom ili samim Bogom. Svakodnevno ćaskanje, kroz razna pitanja i odgovore, dovelo me je do neverovatnih spoznaja, o tome kakav je moj životni put, kakvi su odabiri koje sam činila na nivou svih odnosa: poslovnih, emotivnih, egzistencijalnih i duhovnih. Oni ili on su postavljali pitanja a ja sam odgovarala, najiskrenije. Sve je vođeno upravo tako da shvatim gde grešim i kojim putem treba da nastavim.
Trenutak u kome se iznenada budim i sve shvatam i razumem je neopisiv. Preplašena je malo reći. Bila sam sledjena od straha, uronjena u svoj bol bez dna. Izgovarala sam najtananije molitve, koje do tada nikada nisam čula, ali sam ih izgovarala kao da ih znam oduvek. Moje srce pevalo je molitve pokajanja, zahvalnosti i obećanja. Znala sam da stojim ispred te "Sile" kojom sam nazivala Boga, jednostavno sam znala. Prolivajući sve suze ovog sveta, grcajući, odgovarala sam: da znam gde grešim, da se kajem zbog svega, da čujem šta mi žele reći i da obećavam da ću ići Božanskim Putem. Čitav život, i svi životi, ako ih je bilo i koliko ih je bilo, slili su se u jedinstven trenutak spoznaje. Strah, Ljubav i Obećanje. Još uvek osećam taj iskonski dodir krajnosti u meni.
Odabrala sam Ljubav i krenula Božanskim Putem, rušeći sve ono što je do tada činilo moj život, baš sve. Razgovori su prestali, nakon čega je nestalo i par kilograma, valjda sam ih isplakala. Smanjila sam korišćenje cigareta, ali mi je bilo jako teško da nastavim da radim. Ipak vremenom mi je bilo lakše, ali ne u potpunosti. Promenila sam se, iznutra, i više ništa nije bilo isto. Čekala sam nova uputstva, jer posle takvog iskustva nisam mogla pričati sa ljudima ili sam to činila oprezno i samo sa odabranima. Nakon nekoliko meseci upoznajem sadašnjeg emotivnog partnera, čoveka koji mi pomaže da postepeno razumem značenje Božanskog Puta koji sam odabrala.
Zanimljivo je to što sam na prvom našem sastanku znala da će on biti moj budući muž, ali mu dugo to nisam priznala. Posle tog susreta krenule su ubrzo dublje spoznaje, vizije, u kojima sam mogla videti anđele, energije svetla i tame, razne procese, kod sebe i drugih. Put ka sebi je podrazumevao određene korake. Donela sam odluke u skladu sa obećanjem: selim se iz mesta u kome živim, prekidam sa ranijim poslom i emotivnim vezama, čak na neko vreme ostavljam decu bivšem mužu na staranje dok završe školu. Nakon razvoda podelila sam sve što sam stekla od stvari sa sestrom, decom i budućim partnerom i započela sam novi život u Beogradu. Roditelji nisu imali razumevanja za moje postupke tako da na neko vreme i sa njima prekidam odnos. Vodio me je osećaj obećanja i uvid da najviše dugujem sebi, da sam sebi prioritet i da me niko i ništa ne sme zaustaviti na tom putu. Istina me je oslobodila i povela na divno putovanje, prema sebi, prema izvoru ljubavi.
Nakon selidbe počinju čišćenja na svim nivoima redom od starih ugovora, uverenja, navika i vrednosti. Ono što mi je pomagalo, što me čuvalo, davalo snage i održavalo u životu bila je Vera i Obećanje. Dala sam reč sebi i Bogu, a to nisam mogla pogaziti. Neizrecivu pomoć dobila sam i od supruga. Neizmerno sam mu zahvalna na svemu. Zahvalna na svakoj reči koju je ponovio bezbroj puta dok se nije primila u mom srcu kao seme koje treba da donese obilje raznovrsnih plodova. Hvala mu na svakom savetu i putokazu. Hvala na upaljenom svetlu, na čestom buđenju, upornosti, strpljenju i bezuslovnoj ljubavi koju mi je dao. Bilo je uspona i padova, bolova u telu i grčeva, zbunjenosti i jasnih uvida, ćutanja i dugih govora, plakanja i smeha, bilo je svega.
Osećaj lakoće koji je bio prisutan bio je rezultat odluke da krenem bez prošlosti u novi život. Ona je bila tu, u meni, prisutna na jedan drugačiji način, a to je kao najbolji učitelj.


субота, 5. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE

     
 

Čovek u svakodnevnom životu nebrojeno puta izgovori reč “Ja”, a da zapravo i ne zna šta ona znači. Ako krenemo od samog početka, od našeg rodjenja, i uzmemo u obzir čitav životni put, videćemo da postoji stalna potreba za izgradnjom ličnosti i za iskustvima koja čine naše “Ja”. Zato učimo, koristimo sva čula da bismo stekli odredjena iskustva o spoljnom svetu i načinu funkcionisanja, a sve to u svrhu prilagodjavanja, opstanka na planeti Zemlji i zarad evolucije svesti. Da bi čovek postao svoj gospodar, veoma je važno da otkrije strukturu svoje ličnosti i postane је svestan. Ona je uglavnom sastavljena od manjih "ja" (podličnosti), poznata je po našem imenu, i jako je vezana za naše telo. Svesni smo njenih želja, stavova i akcija. Posebno je osećamo kad nas nešto zaboli, pa tako spoznajemo da je ta veza sa telom mnogo veća nego što možemo da zamislimo.

Odrasla sam u selu kao najstarije dete, medju četiri sestre. Bila sam najbolji đak, veselo, poslušno i, reklo bi se, vredno dete puno životne radosti i volje. Otac je bio profesionalni vozač, a majka domaćica. Otkad znam za sebe, pamtim samo rad i obaveze. Bilo je to jedno rano i dugo treniranje na teške i zahtevne zadatke. Briga o sestrama, pripremanje hrane, čuvanje stoke i briga o njoj, obradjivanje zemljišta, bili su samo neki delovi moje dečije svakodnevnice. Da bi se sve ovo moglo obavljati, bilo je potrebno uvežbavanje i usavršavanje određenih veština. Naravno, kad sve to počne u 6. godini života, vrlo se lako savladaju odredjene prepreke. Često sam negodovala zbog preteranog rada i malo vremena za igru, jer sam bila dete. Skoro da se nisam ni igrala.
Rano sam se udala, misleći da ću tako pobeći od tereta obaveza. Medjutim, dočekalo me upravo obrnuto. Dominantnom ličnošću sad već formirane domaćice, privukla sam porodicu koja nije imala sličnosti samnom. Reklo bi se da su bili lenji, odnosno sušta suprotnost mojoj uvežbanoj i vrednoj domaćici. Naš porodični život zavisio je uglavnom od njenih veština, znanja i kreativnosti. Rodila sam dva divna deteta, što je značilo još više obaveza i izgrađivanje dodatnih uloga. Još uvek mlada, jaka i puna volje, sve sam to uspešno obavljala. Brak se završio posle dvanaest godina.
Kao samohrani roditelj posebno sam bila pod pritiskom okoline sa još više odgovornosti i izazova. I taj period sam prilično dobro podnela. Deca su uspešno završavala razrede, dok sam ja radila kao frizer. Ličnost frizera sam gajila od srednje škole da bih nakon razvoda završila frizersku akademiju, šminku i kolorimetriju.
I onda, u jednom trenutku, shvatila sam koliko sam bila bogata ličnostima... i jako bolesna. Moji emotivni ugovori bili su loši: mrzela sam muškarce, postala sam prezahtevna prema sebi i drugima, nezadovoljna i ljuta. Pod stresom, očajna, radila sam više poslova odjednom. Postala sam mašina, misleći da mogu sve kad hoću i šta hoću. Danas mogu slobodno da kažem, bila sam fanatik u preteranom radu. Od snažne žene pune radosti i volje, postajala sam sve krhkija, uplašenija, nezadovoljnija i tužnija. Preživela sam operaciju vanmaterične trudnoće, i sinovljeve dve operacije: gubitak levog bubrega i tumora na krajniku. Nakon operacije doživljavam psihički pad, anksioznost, depresiju, i postajem nemoćna za dalje funckionisanje. Očajna domaćica stigla je na kraj svog puta.
Usledilo je buđenje.