субота, 5. март 2016.

PUT OČAJNE DOMAĆICE

     
 

Čovek u svakodnevnom životu nebrojeno puta izgovori reč “Ja”, a da zapravo i ne zna šta ona znači. Ako krenemo od samog početka, od našeg rodjenja, i uzmemo u obzir čitav životni put, videćemo da postoji stalna potreba za izgradnjom ličnosti i za iskustvima koja čine naše “Ja”. Zato učimo, koristimo sva čula da bismo stekli odredjena iskustva o spoljnom svetu i načinu funkcionisanja, a sve to u svrhu prilagodjavanja, opstanka na planeti Zemlji i zarad evolucije svesti. Da bi čovek postao svoj gospodar, veoma je važno da otkrije strukturu svoje ličnosti i postane је svestan. Ona je uglavnom sastavljena od manjih "ja" (podličnosti), poznata je po našem imenu, i jako je vezana za naše telo. Svesni smo njenih želja, stavova i akcija. Posebno je osećamo kad nas nešto zaboli, pa tako spoznajemo da je ta veza sa telom mnogo veća nego što možemo da zamislimo.

Odrasla sam u selu kao najstarije dete, medju četiri sestre. Bila sam najbolji đak, veselo, poslušno i, reklo bi se, vredno dete puno životne radosti i volje. Otac je bio profesionalni vozač, a majka domaćica. Otkad znam za sebe, pamtim samo rad i obaveze. Bilo je to jedno rano i dugo treniranje na teške i zahtevne zadatke. Briga o sestrama, pripremanje hrane, čuvanje stoke i briga o njoj, obradjivanje zemljišta, bili su samo neki delovi moje dečije svakodnevnice. Da bi se sve ovo moglo obavljati, bilo je potrebno uvežbavanje i usavršavanje određenih veština. Naravno, kad sve to počne u 6. godini života, vrlo se lako savladaju odredjene prepreke. Često sam negodovala zbog preteranog rada i malo vremena za igru, jer sam bila dete. Skoro da se nisam ni igrala.
Rano sam se udala, misleći da ću tako pobeći od tereta obaveza. Medjutim, dočekalo me upravo obrnuto. Dominantnom ličnošću sad već formirane domaćice, privukla sam porodicu koja nije imala sličnosti samnom. Reklo bi se da su bili lenji, odnosno sušta suprotnost mojoj uvežbanoj i vrednoj domaćici. Naš porodični život zavisio je uglavnom od njenih veština, znanja i kreativnosti. Rodila sam dva divna deteta, što je značilo još više obaveza i izgrađivanje dodatnih uloga. Još uvek mlada, jaka i puna volje, sve sam to uspešno obavljala. Brak se završio posle dvanaest godina.
Kao samohrani roditelj posebno sam bila pod pritiskom okoline sa još više odgovornosti i izazova. I taj period sam prilično dobro podnela. Deca su uspešno završavala razrede, dok sam ja radila kao frizer. Ličnost frizera sam gajila od srednje škole da bih nakon razvoda završila frizersku akademiju, šminku i kolorimetriju.
I onda, u jednom trenutku, shvatila sam koliko sam bila bogata ličnostima... i jako bolesna. Moji emotivni ugovori bili su loši: mrzela sam muškarce, postala sam prezahtevna prema sebi i drugima, nezadovoljna i ljuta. Pod stresom, očajna, radila sam više poslova odjednom. Postala sam mašina, misleći da mogu sve kad hoću i šta hoću. Danas mogu slobodno da kažem, bila sam fanatik u preteranom radu. Od snažne žene pune radosti i volje, postajala sam sve krhkija, uplašenija, nezadovoljnija i tužnija. Preživela sam operaciju vanmaterične trudnoće, i sinovljeve dve operacije: gubitak levog bubrega i tumora na krajniku. Nakon operacije doživljavam psihički pad, anksioznost, depresiju, i postajem nemoćna za dalje funckionisanje. Očajna domaćica stigla je na kraj svog puta.
Usledilo je buđenje.



Нема коментара:

Постави коментар