Probudila
sam se tog jutra sa osećajem straha. Pritiskao me je i pravio
dodatnu težinu promeni koja je sledila. Pažljivo sam pratila šta
mi se dešava. Strah je proizvodio otpor i govorio da ne želi da se
kreće u pravcu u kom bi moje biće htelo i da je to bezveze.
Nastavljao je da me opominje: vidi šta sve treba da se uradi, da li
je ovo baš pravi put, a šta ako ti se nešto desi, nemoj ovo da
radiš, ne idi tamo. Otpor je bio veliki, bolelo me je čitavo telo.
Pravac i promena na kojoj sam želela da radim je otklanjanje svih
blokada koje sprečavaju da se moja duša u potpunosti izrazi.
Razgovor dve krajnosti u meni. Ljubav koja
je
strpljivo slušala izlaganje, iako se činilo da će me strah
preplaviti i da ću potonuti pod naletom panike. Vežbala sam da
ostanem u miru i posmatram , kao da gledam predstavu ili
film.
Skuvala sam čaj umesto kafe. Na stolu me je čekala otvorena sveska sa zacrtanim koracima i zadacima. Pogledala sam u plan i shvatila da je ovo trenutak promene. Nije bio prvi, samo jedinstven i uočljiv. Veliki korak među mnoštvom običnih koraka. Skok, prepoznatljiv odraz ka beskrajnoj ljubavi. Korak u kome je snaga svih koji idu ovim putem i koji su došli do tačke bez povratka. Nema pada, ni patnje, već samo lagani odraz koji nagoveštava let u beskrajno plavetnilo istine, u slobodu.
Ispunio me je poznati osećaj,kao kad si na početku puta, vidiš ga ali ipak sa oprezom i radoznalo opipavaš, razgledaš. Ispunjen željom da što pre stigneš do cilja, iako je to odredište nepoznato. Osećam da mi anđeli pomažu i podstiču da se pokrenem, jer sam shvatila da postoje programi u podsvesti koji blokiraju nove poteze. Sukob starih uverenja sa novim. Sukob starih navika i onih koje želim uvesti. Tačka večite borbe u nama.
Dan se nastavio sa jasnim uvidima, postojao je put i znakovi na njemu. To nesvesno u meni se bunilo, ljutilo, odbijalo je da sluša savete koje je suprug upućivao. Nisam mogla da podnesem buku i razgovor , izašla sam napolje. Na koga sam ljuta? Na sebe, ustvari. Previše sam vezana za njegov život, za njega samog i mišljenje koje ima o meni. Shvatila sam da je zapravo trenutak odsecanja od prethodnog života i početak zajedničkog učinio da se jako vežem. Možda ne toliko za njega koliko za ono šta je predstavljao, simbol Boga, Oca, za koga sam se silno vezala bez volje da više samostalno učestvujem u životu. Sakrila sam se pod njegovo krilo, ne želeći da ikog sretnem, čak ni sebe samu . Osetila sam stid i krivicu zbog mnogih postupaka koje sam učinila. Zbog toga sam napravila drastične promene ali sam nastavila da živim u strahu od grešaka, od osude, sa grižom savesti zbog svega počinjenog. To nije bilo dobro, ali je bilo potrebno da bih sagledala svoje stanje i pronašla način da to prevaziđem.
Ovo je bio trenutak ponovnog susreta sa prošlošću, videla sam sve kao u ogledalu. Još jedan talas buđenja i susreta sa strahovima, bolom i svime što je nosila. Teško je, ali je neophodno suočiti se, ako želim da idem dalje i pomognem sebi da porastem. Potrebno je da se vidim, licem u lice sa svime što me odvaja od izvora ljubavi koja je u meni, a onda prevaziđem i izdignem se iznad toga.
Važno je da se ne ljutim na sebe, da bih mogla da oprostim sve greške. Da, pre svega, naučim da prihvatim odgovornost za postupke i napravim svesnije odabire, što znači više pažnje i rasuđivanja. Takođe je bitno da se hrabro suočavam sa životnim situacijama i prihvatim emocije kao najbolje prijatelje, njihovo prisustvo mi pomaže da vidim šta trebam promeniti. Poštovaću sebe tako što ću slušati više svoje srce i negovati potrebe duše. Svaki savet i kritiku prihvataću kao informaciju o kojoj ću rasuđivati, a mišljenja drugih neću primati odmah lično. Shvatam da je ovo proces koji može biti predivna igra ako ga prihvatim kao takvog, zato neću žuriti. Prestaću da osuđujem sebe i druge, da bih jasnije čula poruke koje mi život šalje. Ono sto sam trebala razumeti ovog jutra je:"Da bih bila ono što jesam i što želim biti, potrebno je da se suočim sa onim što me sprečava da to budem".
Ljubav nikada ne odustaje od nas. Ona hoće da savladamo sve prepreke, pomaže nam da vidimo gde smo, da razumemo situacije i ljude koje srećemo jer nam postaju ogledala. Traži da probudimo sva čula i osećaje za božansko u nama, upravo da budemo svesni svega u sebi i oko sebe. Pomaže nam da shvatimo da smo jedno sa svime i da se ljubav nikad ne odvaja od nas. Patnja i bolesti nastaju upravo onda kad se odvojimo od sebe, od izvora našeg istinskog postojanja. Bezbroj je načina na koje nas ljubav bodri i podstiče, zato budimo otvoreni da bismo čuli, osetili i prepoznali šta je to šta nam poručuje. Znam da me čeka još promena, očekujem s radošću sledeći talas buđenja.
Skuvala sam čaj umesto kafe. Na stolu me je čekala otvorena sveska sa zacrtanim koracima i zadacima. Pogledala sam u plan i shvatila da je ovo trenutak promene. Nije bio prvi, samo jedinstven i uočljiv. Veliki korak među mnoštvom običnih koraka. Skok, prepoznatljiv odraz ka beskrajnoj ljubavi. Korak u kome je snaga svih koji idu ovim putem i koji su došli do tačke bez povratka. Nema pada, ni patnje, već samo lagani odraz koji nagoveštava let u beskrajno plavetnilo istine, u slobodu.
Ispunio me je poznati osećaj,kao kad si na početku puta, vidiš ga ali ipak sa oprezom i radoznalo opipavaš, razgledaš. Ispunjen željom da što pre stigneš do cilja, iako je to odredište nepoznato. Osećam da mi anđeli pomažu i podstiču da se pokrenem, jer sam shvatila da postoje programi u podsvesti koji blokiraju nove poteze. Sukob starih uverenja sa novim. Sukob starih navika i onih koje želim uvesti. Tačka večite borbe u nama.
Dan se nastavio sa jasnim uvidima, postojao je put i znakovi na njemu. To nesvesno u meni se bunilo, ljutilo, odbijalo je da sluša savete koje je suprug upućivao. Nisam mogla da podnesem buku i razgovor , izašla sam napolje. Na koga sam ljuta? Na sebe, ustvari. Previše sam vezana za njegov život, za njega samog i mišljenje koje ima o meni. Shvatila sam da je zapravo trenutak odsecanja od prethodnog života i početak zajedničkog učinio da se jako vežem. Možda ne toliko za njega koliko za ono šta je predstavljao, simbol Boga, Oca, za koga sam se silno vezala bez volje da više samostalno učestvujem u životu. Sakrila sam se pod njegovo krilo, ne želeći da ikog sretnem, čak ni sebe samu . Osetila sam stid i krivicu zbog mnogih postupaka koje sam učinila. Zbog toga sam napravila drastične promene ali sam nastavila da živim u strahu od grešaka, od osude, sa grižom savesti zbog svega počinjenog. To nije bilo dobro, ali je bilo potrebno da bih sagledala svoje stanje i pronašla način da to prevaziđem.
Ovo je bio trenutak ponovnog susreta sa prošlošću, videla sam sve kao u ogledalu. Još jedan talas buđenja i susreta sa strahovima, bolom i svime što je nosila. Teško je, ali je neophodno suočiti se, ako želim da idem dalje i pomognem sebi da porastem. Potrebno je da se vidim, licem u lice sa svime što me odvaja od izvora ljubavi koja je u meni, a onda prevaziđem i izdignem se iznad toga.
Važno je da se ne ljutim na sebe, da bih mogla da oprostim sve greške. Da, pre svega, naučim da prihvatim odgovornost za postupke i napravim svesnije odabire, što znači više pažnje i rasuđivanja. Takođe je bitno da se hrabro suočavam sa životnim situacijama i prihvatim emocije kao najbolje prijatelje, njihovo prisustvo mi pomaže da vidim šta trebam promeniti. Poštovaću sebe tako što ću slušati više svoje srce i negovati potrebe duše. Svaki savet i kritiku prihvataću kao informaciju o kojoj ću rasuđivati, a mišljenja drugih neću primati odmah lično. Shvatam da je ovo proces koji može biti predivna igra ako ga prihvatim kao takvog, zato neću žuriti. Prestaću da osuđujem sebe i druge, da bih jasnije čula poruke koje mi život šalje. Ono sto sam trebala razumeti ovog jutra je:"Da bih bila ono što jesam i što želim biti, potrebno je da se suočim sa onim što me sprečava da to budem".
Ljubav nikada ne odustaje od nas. Ona hoće da savladamo sve prepreke, pomaže nam da vidimo gde smo, da razumemo situacije i ljude koje srećemo jer nam postaju ogledala. Traži da probudimo sva čula i osećaje za božansko u nama, upravo da budemo svesni svega u sebi i oko sebe. Pomaže nam da shvatimo da smo jedno sa svime i da se ljubav nikad ne odvaja od nas. Patnja i bolesti nastaju upravo onda kad se odvojimo od sebe, od izvora našeg istinskog postojanja. Bezbroj je načina na koje nas ljubav bodri i podstiče, zato budimo otvoreni da bismo čuli, osetili i prepoznali šta je to šta nam poručuje. Znam da me čeka još promena, očekujem s radošću sledeći talas buđenja.
Нема коментара:
Постави коментар