"Stavi
za kafu, dolazim", začuo se glas u blizini. Telefonski
razgovor koji je poput svetleće reklame, privukao moju pažnju.
Naizgled neobavezna poruka bila je poziv na druženje. Te reči su
govorile mnogo više od samog poziva na kafu.
Bio je to istinski vapaj za bliskošću, nežnom razmenom i toplinom nečijeg srca. Potreba da sa nekim podelimo delić našeg unutrašnjeg komešanja, našeg skrivenog sveta.
U tom trenutku kao da sam čula glasove svih koji pozivom na kafu zapravo traže povezivanje, traže nekog u čijim očima će videti sebe, nekog kome će iskreno reći sve, nekog ko će zameniti ono za čim iskreno čeznu. To je razgovor sa sobom. Zarobljeni svetovnim i svakodnevnim obavezama pozivom na kafu pozivamo sebe i podsećamo na ono najvažnije: predah, smeh, opuštanje i rasterećenje. Trenutak koji spaja ono šta je bilo i šta će biti u sad i ovde, onaj koji pomno prati naše izlaske i zalaske sunca, trenutak istine u nama.
To nežno okupljanje oko porcelanskih šoljica okupanih mirisom kafe govori koliko smo zapravo željni ljubavi. Naša bića čeznu za razmenom, poverenjem, istinom, bez obzira što je poneki takav susret ispunjen očijukanjem, ogovaranjem i spletkama. Suštinski je potreba za dubljim i iskrenijim povezivanjem.
Čoveku je zapravo jako potreban taj lagani suptilni osvrt na ono što je istinsko u njemu, na ono što ga uporno doziva i poziva na različite načine, ne samo kroz pozive na kafu. Taj spoj sa sobom doneće mu sve što mu je potrebno, svu nežnost i toplinu, svu radost, iskonski spokoj i pravu slobodu.
Poziv na kafu je poziv da zastanemo na tren i obratimo pažnju na svoje duboke potrebe, poziv da ih poslušamo i da ih sledimo i ispunimo. Ono što govorimo drugima uz neobaveznu kaficu, zapravo govorimo sebi, ispoljavamo sve ono što nam je na srcu, sve ono šta osećamo, šta nam je potrebno, za čim stremimo, šta nas to boli i muči a da nikad to sebi nismo iskreno rekli.
Više puta sam pokušala da ostavim kafu, iz zdravstvenih i drugih razumskih razloga. Zapravo sam shvatila da još uvek u meni postoji praznina, postoji mesto ili deo mene kome nisam dovoljno posvetila pažnju, odbačeno, neispunjeno, nevoljeno, deo koji je stalno pozivao svojim bolnim glasom da me treba.
Onda kad deo nas bude prihvaćen od nas samih i isceljen ništa spolja neće biti toliko potrebno. Kafa, cigarete, alkohol, razni opijati čak i preteran rad nam zaista služe da nadomeste ono za čim istinski žudimo, a to je ljubav prema sebi, potreba za harmonijom i međusobnim poverenjem.
Hvala zrnu mudrosti što nas povezuje, što čini da ta veza obezbedi dublji smisao našeg postojanja.
Razmislite zašto baš ovog trena nekog pozivate ili neko vas poziva na šoljicu razgovora.
Šta je to u vama što vas poziva svakog novog jutra, pokušavajući da se oslobodi u društvu vaše omiljene šoljice kafe?
Bio je to istinski vapaj za bliskošću, nežnom razmenom i toplinom nečijeg srca. Potreba da sa nekim podelimo delić našeg unutrašnjeg komešanja, našeg skrivenog sveta.
U tom trenutku kao da sam čula glasove svih koji pozivom na kafu zapravo traže povezivanje, traže nekog u čijim očima će videti sebe, nekog kome će iskreno reći sve, nekog ko će zameniti ono za čim iskreno čeznu. To je razgovor sa sobom. Zarobljeni svetovnim i svakodnevnim obavezama pozivom na kafu pozivamo sebe i podsećamo na ono najvažnije: predah, smeh, opuštanje i rasterećenje. Trenutak koji spaja ono šta je bilo i šta će biti u sad i ovde, onaj koji pomno prati naše izlaske i zalaske sunca, trenutak istine u nama.
To nežno okupljanje oko porcelanskih šoljica okupanih mirisom kafe govori koliko smo zapravo željni ljubavi. Naša bića čeznu za razmenom, poverenjem, istinom, bez obzira što je poneki takav susret ispunjen očijukanjem, ogovaranjem i spletkama. Suštinski je potreba za dubljim i iskrenijim povezivanjem.
Čoveku je zapravo jako potreban taj lagani suptilni osvrt na ono što je istinsko u njemu, na ono što ga uporno doziva i poziva na različite načine, ne samo kroz pozive na kafu. Taj spoj sa sobom doneće mu sve što mu je potrebno, svu nežnost i toplinu, svu radost, iskonski spokoj i pravu slobodu.
Poziv na kafu je poziv da zastanemo na tren i obratimo pažnju na svoje duboke potrebe, poziv da ih poslušamo i da ih sledimo i ispunimo. Ono što govorimo drugima uz neobaveznu kaficu, zapravo govorimo sebi, ispoljavamo sve ono što nam je na srcu, sve ono šta osećamo, šta nam je potrebno, za čim stremimo, šta nas to boli i muči a da nikad to sebi nismo iskreno rekli.
Više puta sam pokušala da ostavim kafu, iz zdravstvenih i drugih razumskih razloga. Zapravo sam shvatila da još uvek u meni postoji praznina, postoji mesto ili deo mene kome nisam dovoljno posvetila pažnju, odbačeno, neispunjeno, nevoljeno, deo koji je stalno pozivao svojim bolnim glasom da me treba.
Onda kad deo nas bude prihvaćen od nas samih i isceljen ništa spolja neće biti toliko potrebno. Kafa, cigarete, alkohol, razni opijati čak i preteran rad nam zaista služe da nadomeste ono za čim istinski žudimo, a to je ljubav prema sebi, potreba za harmonijom i međusobnim poverenjem.
Hvala zrnu mudrosti što nas povezuje, što čini da ta veza obezbedi dublji smisao našeg postojanja.
Razmislite zašto baš ovog trena nekog pozivate ili neko vas poziva na šoljicu razgovora.
Šta je to u vama što vas poziva svakog novog jutra, pokušavajući da se oslobodi u društvu vaše omiljene šoljice kafe?
Нема коментара:
Постави коментар