петак, 28. јул 2017.

ČOVEK I SLOBODNA VOLJA




Posmatrajući lični duhovni rast i sve što čini taj put ka upoznavanju sebe, uočavam velike promene i skokove u svesti, samim tim i bogatstvo uvida i spoznaja o našoj pravoj prirodi i zakonitostima kojima podležemo. Taj predivni i dublji odnos koji sam uspostavila sa sobom iznedrio je čak i meni neslućene i neočekivane darove, bisere moje duše.
Jedan od njih je lični uvid o zakonu slobodne volje i zakonu davanja i primanja.
Čovek je baš takav kakav jeste zaista jedinstven u božanskoj kreaciji i jedini kome je data slobodna volja, odnosno jedini koji ima mogućnost da u slobodnoj volji bira u čitavom Univerzumu (ne raspravljam o tome da li je zaista tako i da li neko utiče na izbore). Govorim o fenomenu slobodne volje iz perspektive čoveka, uviđam da je to dar božanske mudrosti koji ima dva lica.
Ovim darom čoveku je zapravo data neverovatna moć, iako se tako ne čini. Posebno se ogleda u situacijama buđenja i patnje kada sagledava svoj život, suočava sa lažnim uverenjima, vrednostima i navikama. Zamenom ili odabirom istinskih duhovnih vrednosti, moćan je da preobrazi staro i sagradi nove temelje, ostavljajući svojim životom zalog svojim pokolenjima i svima koji će se hraniti tim iskustvom.
Činom dolaska na planetu Zemlju, ulaskom u telo (materijalni oblik) čini da čovek, to božansko u njemu postane jako ograničeno čulima, emocijama, zaboravom svoje prave prirode, što dovodi do identifikacije sa telom i svetom koji ga okružuje te se tako stvara iluzija o stvarnosti prirode ovog sveta.
Nastaje puno toga što ga odvaja i prekida nit sa Izvorom svog pravog postojanja. Stid, strah, krivica, osećaj manje vrednosti, ljutnja i bes su samo neke od posledica odvojenosti od suštine.
Zakon slobodne volje nastupa tako što čovek u takvom stanju, odvojen i ograničen, zasigurno greši u svojim odabirima, rekli bismo da je to logično, što i jeste na neki način. Njegova greška je ujedno put i ključ za povratak kući. Kako?
Svaki odabir u stanju odvojenosti postaje pogrešan izbor, što pokazuje patnja u kojoj se čovek nađe. Patnja je pokazatelj naših loših izbora: patimo jer mislimo da smo kažnjeni, prokleti, pa živimo u strahu, intenzivno patimo, i postajemo bolesni psihički, fizički, duševno. Što smo udaljeniji u svojim razmišljanjima, ponašanjima i uverenjima od suštine, patnja je sve veća i intenzivnija. Ovo je jedno lice zakona slobodne volje.
Sa druge strane postaje dar tako što čoveka upravo ta patnja kroz koju prolazi polako budi, ne dozvoljava mu da dugo ostane u snu, uljuljkan u iluziji, poistovećen sa lažnim osećajem o stvarnom svetu i svojoj prirodi.
Iz te patnje postaje budan, oprezan, spreman da posumnja, da rasuđuje i menja sve što ga je zarobilo, zavelo i odvojilo od suštine i istine. Osluškujući svaki titraj srca i duše biva otvoreniji za iskustvo istine o sebi, a samim tim dolazi do spremnosti da sada, kad shvata, bira bolje, razumnije, svesnije i budno pazi da ponovo ne zapadne u san i zaborav.
Ovaj ukratko opisan put je u mom shvatanju, i sličnom prolasku od zaborava do sećanja ko sam, neopisiv je dar, kroz koji samo čovek može da prođe.
S obzirom da je samo čoveku data slobodna volja, svi su (zaključujem) u Univerzumu okrenuti i usmereni ka njemu, jer puno toga zavisi od njegovog odabira. Zato su svi proroci i ostala nadahnuta bića (Hrist, Buda, Muhamed i ostali) usmerena pomoć, kako bi čovek mogao da u svojoj volji odlučuje i bira više duhovne vrednosti, jer od tog odabira zavisi lično i univerzalno stanje.
Zakon slobodne volje je božanski zakon, stoga bi trebalo da ga svi poštuju. Univerzalni zakoni su tako uređeni da služe kao filter, kroz koji ništa osim onoga što je čisto i bezuslovno ne može proći.
Vratimo se na zakon slobodne volje: svi ga poštuju, podležu njemu i čekaju konačnu odluku koja je u čovekovom izboru. Kada čovek u svojoj volji odabere određene vrednosti, on kroji stvarnost ne samo za sebe, jer da je tako onda i ne bi bilo od tolikog značaja šta će čovek odabrati. Ovako, kako su sve oči uprte u čovekov izbor, to govori puno o neizmernoj važnosti i moći njegovog pravog odabira.
Po mom mišljenju, čovek je od vitalne važnosti za čitav Univerzum, jer se od njega očekuje da izgradi Novi svet, Novu Zemlju za sebe, tako je on samim tim kod kuće.
Dugo već postavljam pitanje - zašto sve zavisi od čoveka? Očigledno je da se sve nekako vrti oko njega, sve mu je u službi, sve je organizovano i usmereno ka njemu.
Razumela sam to na ovaj način.
Sve je podređeno čoveku, bilo da on bira pogrešno ili ne, to je put koji ga vodi ka osvešćivanju i otkrivanju ko je on zaista i koja je njegova božanska namera. Ukoliko je sve to teže, kao što se i primećuje, utoliko je moćnije kad čovek shvati čitavu stvar, donese odluku, menja se i bira božanske vrednosti. Odluka koja biva doneta u takvim uslovima i okolnostima, prolaz je i zakon koji omogućava da postane izvor sveprisutnosti ovde na planeti. Čovek tako širi ljubav, istinu, svetlost i mir.
Nakon ovoga, zaključujem da čovek ima Apsolutnu Vrednost i sve što je ovde mu služi, jer zajedno učestvuju u konačnom izvršenju misije.
Odluka je na čoveku i njemu je data svojim postojanjem.
Čovek je podjednako vredan i kad greši i kad ne greši, jer je to put. Proizvodi grešaka mu pomažu da prepozna sopstvene izbore i da u moru mogućnosti krene da bira razumnije i bolje jer na osnovu iskustava shvata kakav je doprinos njegovih odabira.
Usklađivanjem sa Univerzalnim zakonima počinje da donosi svetlost kao informaciju svojim postojanjem i onim što zaista jeste, a uzemljenjem ukorenjuje to znanje kroz sopstveni život.
Čovek dolazi u svet laži i iluzije jer je ovo svet tame (odsustvo svetlosti). On donosi iskru svetlosti kroz evolucioni put spoznaje sopstvene prirode, da bi je ukorenio i osvetlio tamnu stranu Univerzuma.


Нема коментара:

Постави коментар