среда, 12. април 2017.

KRIK ISPOD NEBA


Bolno me je šibalo sivilo nedeljnog jutra. Misli su kao talasi uzburkanog mora udarale o stenje u glavi i razbijale se na hiljade kapi.
Svaka se kap neodoljivom željom da ispliva, da se oslobodi, odvajala i tiho klizila niz obraz. Nadomak mog pogleda kišne kapi su se topile i nestajale praveći čudne krugove, nalik nekoj igri.
Dugo sam kroz prozor gledala tu igru, mirnu i spontanu. A onda bi poneki auto projurio i za trenutak im pomutio razigranost, da bi za tili čas ponovo uranjale u svoje krugove. Prolaznici su se u žurbi uporno branili svim sredstvima: kišobranima, kapama, a oni dosetljivi šarenim najlonskim kesama. I niko od njih nije razumeo igru kapi oko sebe.
Oduvek sam volela kišu. Podsećala me je na bezbrižne dane, na dečiju igru, na bezbroj ljubavi i pregršt divnih trenutaka mog života. Pamtim, volela sam da podignem glavu, da osetim prostranstvo koje me guta i pustim da me kiša lagano miluje.
Gledajući kroz suze ovaj beznadežan dan, osećam kako bih mogla istrčati napolje. Onako bosa, uz vrisak, pohitala bih nebu u zagrljaj kao majci u naručje, i molila. Preklinjala bih čitavom snagom svog bića nebo da mi sa kapima kiše ulije osećaj mira, spokoja i sreće. Da kao nekad osetim tu blagost majčinog mleka, da usnim lagano na njenim grudima dok mi poslednje kapi te božanske tečnosti cure niz rub usana. I da se onda sa nekom neobjašnjivom lakoćom vratim ovde i podnesem svu težinu sopstvenog života.
Iscrpljena sam, slomljena, i slaba. Kao da se sa mog tela komad po komad otkida i gubi u sivilu. Osećam kako nikada neću moći sastaviti sebe u pravom obliku. Jer svaka rana tog otpalog komada neizrecivo peče i boli, da prosto zaboravljam mesta na kome su krvlju i mesom bili spojeni komadi mog tela, sad već izgubljeni.
Ovo odavno više nije ono bezbrižno, radosno, iskreno i čisto lice deteta. Ovo nije devojka koja se radovala pesmi zrelog žita, koja je hrabro gazila zemlju svojih puteva i koja je smelo letela prostranstvima plavetnila, krilima jačim od vetra.
Slomljena u svom pohodu, razvaljuje sive kapije već proteklih godina, prebira srču i hita nebu.
Neka je neko probudi, dozove. Neka je neko vrati tamo gde pevaju kiše u veseloj igri, gde talasi ne razbijaju stenje i gde će joj se duša pretočiti u kap, da u toj igri napravi svoj krug.

Aleksinac, nedelja,16.02.1997. 

Нема коментара:

Постави коментар