четвртак, 6. април 2017.

JA HOĆU DA MOGU


Osloboditi tvoje srce tajnih stega i
pokloniti mu pesmu duše.
Raširiti svoja krila i
zagrliti čitav svet.
Biti sjaj u tvom oku i
tvojoj patnji jedini lek.

Ja hoću da mogu,
izbrisati sve brige,
isceliti sve boli,
isplakati sve tuge,
onda te obasjanu svetlošću
odvesti do svoje duge.

Ja hoću da mogu
obasjati tvoj svet ceo,
da sve bude blještavo od
svetlosnog šara,
da tako zaboraviš na sve
što te iznutra izjeda i razara.

Ja hoću da mogu
ispuniti tvoj život
veselim dahom svojim,
da u radosti kroz igru stvaraš.
Da budem tvoj oblak beo,
na kome se u miru sa mnom odmaraš.

Ja hoću da mogu,
tvoja misao, reč i delo biti,
sa tobom snove sniti
sa tobom srećna biti,
sa tobom voleti i postojati.


Da li Ti hoćeš da možeš
da izbor tvoj i izvor
budem baš ja, Duša tvoja?


DODIR LJUBAVI

Osećam prisustvo u povetarcu,
okupan suncem provlači prste i
nežno mi miluje kosu.
Na licu zračak sunca ispisuje
neprolaznu priču o spajanju dvaju svetova.
Taj dodir svedok je svetu o
njegovoj prolaznosti i
večnom otisku ljubavi u njemu.
Dodirujem nebo zenicama i
uranjam u beskrajno plavetnilo.
U oku je odraz sveprisutnog i
istinskog izvora,
odraz ljubavi u srcu utisnut.
Kroz šapat tako, vetrić i ja,
od jutra do mraka, kao vesnici ljubavi,
kroz velove prolaznosti,
otkrivamo svetu ono stvarno u njemu.



четвртак, 9. март 2017.

SREĆA

Čudna je to melodija duše,
neočekivano započne svoj ples
i čitavim telom zatreperi.
Načas ti osmeh izmami,
a srce ispuni čarolijom nekom.
Srećna sam kad osetim
da me sreća obuzima,
jer znam da neće stati,
i neće ostati u meni,
zarobljena i sama.
Uvek će potražiti još nekog,
jer joj je u prirodi da širi i grana.

среда, 22. фебруар 2017.

TI ZNAŠ

Slušam kako govoriš o Svemiru
i o tome kako znaš gde zvezde spavaju,
kako žive i nestaju.
Slušam kako govoriš o Bogu
i kako znaš ko je On,
kako planete stvara,
kako se u dahu širi i skuplja,
pa možda u tom stvaranju ponekad i zaluta.
Slušam kako govoriš o silama
koje drže čitav Univerzum celim,
i kako znaš da ni iz čega sve postaje.
A o silama koje nas cepkaju na deliće,
ne govoriš.
I ne želiš da čuješ,
kad moj glas pričajući o tome zatreperi.
Pričaš sa sobom kao sa Bogom
i kažeš kako sve znaš.
Dok u mene gledaš, govoriš
da samnom pričati se ne može,
da te gušim i pritiskam,
da te moje misli i reči progone
i da su moja dela za tebe glupa.
O ličnim stavovima i odlukama
ne govorim više,
za tebe ih nemam i neću ih steći,
ako ih nekad i pomenem,
znam da će jaz izmedju nas biti još veći.
Kako znaš toliko,
a ne osećaš
kako te zapravo želim dotaći
svojom nutrinom i čistotom.
Evo pitam i Univerzum,
kako se može toliko znati
a ne spoznati
nešto tako veliko i veličanstveno
kao što je ljubav u nečijem oku?
Slušam kako govoriš o savršenstvu
i kako znaš da je to tvoj jedini cilj
i ono čemu stremiš.
Kako da govorim sa Tobom
kao sa Bogom
kad me ne prihvataš onakvu kakvu me vidiš?


понедељак, 13. фебруар 2017.

SLOBODNA SI

Da osećaš i da se se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome,
odjeknule su reči čitavim bićem
i bile su ključ tvog srca.
Slobodna si da pogledaš prošlosti u lice
i onome što te odavno plaši i vreba.
Davno je neko rekao da si za sve kriva,
da ne vrediš, da ne možeš i da se uzalud trudiš.
Poverovala si u sve to, dušo draga
i sasekla sebi krila.
Davno je neko uperio prst
i osudio te za sva dela tvoja,
gorela si na lomači, nevino osuđena.
Davno je neko skovao plan,
da sakrije tvoju sopstvenu lepotu od tebe,
da poveruješ da si ružna i ništavna
i da se stidiš svog odraza i postojanja.
Poverovala si, a nije bila istina.
Ogorčena i ranjena, zatvorila si srce za ovaj svet.
Otrovana besom i gnevom digla si zidove,
što više i deblje da te svet ne dodiruje.
Od beskrajne tuge i bola život je prestao da teče.
Avaj! Toliko je bolelo da nisi mogla podneti.
Bol nije bio zbog zidova i rana
ni zbog tame što je prekrila tvoj svet.
Bolelo je što si dozvolila da poveruješ u ono
što neko misli o tebi.
Bolelo je što si dozvolila da samu sebe zarobiš.
Bolelo te što si verovala u laž o sebi.
Ali slobodna si da osećaš i da se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome.
Slobodna si da prošlosti pogledaš u lice
i pogledaš u onoga ko je govorio laži o tebi.
Dovoljno je da oprostiš i njemu i sebi i da se oslobodiš.
Jer istinu ništa ne može zaseniti.
Slobodna si, jer sada veruješ sebi
i ne haješ puno za nečije reči.
Slobodna si da zapamtiš i sačuvaš istinu o sebi.
Slobodna si da voliš, da postojiš i
da se raduješ svojoj slobodi.
Slobodna si da osećaš i da se sećaš i
potpuno si bezbedna u tome.


недеља, 5. фебруар 2017.

JA JESAM LJUBAV

Kad umirim svoje misli,
čujem Tišinu kako govori.
Kad utišam buku u svom umu,
osetim svu toplinu i nežnost Duše.
Kad ne razmišljam,
vidim nepreglednu, nesputanu i nenarušenu
veličanstvenost svog Bića.
Kad se prepustim,
na trenutak mi zatreperi pramičak kose,
tad znam da me Ljubav miluje.
Kad uronim duboko u sebe,
ugledam najdivniji cvet,
čiji miris okuplja mnoge,
koji bi da upiju svu blagodet Postojanja.
Do sada sam lutala, tragala,plakala,
čistila, rasuđivala, slagala i preslagala,
opraštala i zahvaljivala, svega je tu bilo do sada.
Od danas znam KO SAM JA,
i svemu ostalom je kraj.
Ono što Ja Jesam, dalje zna kako i kuda.
Ono što Ja Jesam, došlo je samo da Voli,
da se Igra i Postoji.
Oduvek je bilo Slobodno,
da bude ono što Jeste.
Hvala što postojim i što mogu samo da volim!

петак, 20. јануар 2017.

TRAŽIĆEŠ ME SVUDA ALI ĆEŠ ME NAJVIŠE NAĆI U SEBI

Dugo već tražim odgovor na pitanje, zašto živimo u strahu, kako ga stvaramo, privlačimo, zašto je kod nekoga naizgled manji, a kod nekog toliko veći da  čoveka blokira u svakom segemntu življenja da gubi i moć zdravog razmišljanja?
Traganje na temu straha  i ne bi postojalo u mom životu da ga i sama nisam osetila. Jednostavno je bio tu, moje misli su bile ispunjene njime i paralisale svaku mogućnost skladnog i uravnoteženog života. U početku sam reagovala snažno i u svemu  videla opasnost. Teško sam podnosila toliki intenzitet, pa je moje stanje dobilo etiketu, anksioznost i depresija.
Prisustvo straha i njegova neprijatnost i nepodnošljivost me je terala da nešto uradim i promenim. Čitala sam sve što je u naslovu imalo reč, STRAH, i kako se nositi sa njim.
Shvatila sam da nije slučajno došao, da patnja koju prolazim nije beznačajna i da me to nekuda vodi.
Borba  sa njim je  bila besmislena, svaku je iskoristio kao hranu i rastao  toliko da sam nestajala u njemu, gubeći se potpuno. U nekom trenutku sam uspela da ga jednostavno prihvatim i doživela veliko olakšanje, što je ujedno bio i veliki pomak u mojoj svesti.
Nakon te faze usledilo je budjenje mog uma i duše, za istinu o tome ko sam Ja ustvari i kako sam se našla tu gde jesam sa tolikim strahom i bolom.
Strah se nije u potpunosti izgubio, samo sam  promenila pogled na njega i na sve što je činilo moj život, na moje misli, ponašanje i odluke. Krenula sam da proveravam sve u šta sam verovala i čemu sam to poklanjala pažnju i svoju energiju. Strah sam prihvatila kao ogledalo mojih starih uverenje koje sam počela menjati. Pročitala sam jako puno knjiga,razgovarala sa ljudima koji su doživeli slična iskustva, imala terapeuta, učila se rasudjivanju i posmatranju, menjala sve što sam smatrala pogrešnim a strah je bio tu je kao korektor. Što sam više i dublje posmatrala sebe to sam lakše videla uzroke moje patnje i menjala ih.
Zapravo sam shvatila da se on pojavio onda kad sam se počela odvajati od sebe same, od svoje istine, od svoje duše, od  Izvora. Što sam u svojim razmišljanjima,odlukama i verovanjima bila dalje od sebe to je strah bivao veći. Što sam bila dalje, to sam se više vezivala za druge i to mi je više trebalo nečega spolja da popuni prazninu koja se pojavila u meni. Sve što sam radila u takvom stanju me je zarobljavalo, osećala sam se nepotpuno, manje vredno, nevažno, nestalo je samopouzdanje i poverenje u sebe. Kada se dospe u takvo stanje onda se plašite i sopstvene senke i bivate žrtva vasih pogrešnih uverenja.
Trenutak kada je strah nestao je ujedno  bio početak mog stvarnog života, jer sam spoznala da ne postoji ništa izvan mene, da sam ja jedino stvarno što postoji i da je ono što je u meni jedino vredno i da to zapravo čovek izgubi tragajući u spoljašnjem svetu za pogrešnim vrednostima.
Uverenje da je Izvor sve radosti, ljubavi i svega što nam treba izvan nas je put laži i straha. Kad god tražimo  nešto izvan nas naćićemo, bol , patnju, samoću, neprihvatanje, i sve ono što nismo mi. Jer da  možemo naći sreću izvan nas onda bi ovaj svet bio istina, a istina nije strah i patnja, već bezuslovna ljubav koja je u nama i koja mi jesmo.
Zato sam se bojala i Boga jer ga nisam videla u sebi. Kad sam konačno shvatila da je On u meni i da sam ja deo njegove veličanstvenosti, da sam deo beskrajne ljubavi i radosti i da sve počinje od mene, onda je sve lažno otpalo, sav strah nestao i ja sam postala slobodna.
Moje traganje se nije završilo, gledajući u ono što nisam, videla sam svoju lepotu i ono sta jesam. Hvala životu na putokazu do svoje iskre i istine da sam stvaralac i kokreator čitavog Univerzuma.
Verujte sebi, slušajte svoje srce, rasudjujte i preispitujte stalno vaša uverenja, misli, namere, odakle dolaze, pre nego donesete konačnu odluku o bitnim stvarima u vašem životu. Ne dozvolite da se ugasi svetlo koje nosite. Ne tražite ljubav, moć i obilje izvan vas. Volite sebe beskajno. Od vas sve počinje jer Izvor je u vama.