недеља, 26. август 2018.

KAKO VOLETI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

Započeću ovu priču sa pričom o našem negativnom egu i sa izjavom jednog duhovnog učitelja:"Bog jednako čovek minus ego". Zašto baš ova izjava? Zato što moje iskustvo suočavanja sa svojim delom negativnog ega potvrđuje istinitost ove izjave. Uz iskustvo naravno postoje i mnogi dokazi u čitavom svetu koji pokazuju koliko smo kao civilizacija puno postigli na tehnološkom nivou a koliko smo još uvek u neskladu sa samim sobom, koliko nemamo mira i koliko smo u sukobu sa sobom i sa drugima. Ono što bih volela da prvo objasnim, naravno onoliko koliko sam ja to razumela i prihvatila kao tračak istine je razumevanje i to kako funkcioniše naš um i naš ego. Ovo objašnjenje mi je umnogome pomoglo da shvatim kako naša svest funkcioniše i zašto smo mi i kako odvojeni od našeg izvornog stanja.
Negativni ego je ustvari problem od kog svi ljudi na planeti boluju. Njega je stvorio čovek. Nastao je onda kada smo mi kao božija deca inkarnirajući se u telo počeli da se poistovećujemo sa njim. Taj trenutak naše percepcije kada smo pomislili da smo telo i kada smo stavrnost počeli da doživljavamo kroz materijalnu ravan , da je stvanost ono što nam je opipljivo čulima, tada je nastao negativni ego, koji se vremenom samo razvijao na način da naša percepcija uvek izgleda tako kao da smo odvojeni, sami, nepovezani. On ne tumači naša iskustva kao lekcije, izazove ili darove već je uvek ukorenjen u svim negativnim mislima, emocijama i ponašanjima. On nas ustvari blokira da ne vidimo i spoznamo istinu o sebi.On je taj koji se ljuti, opire, svađa, mrzi, ljubomoran je, onaj koji osuđuje, ubija, optužuje, onaj koji nas sve vreme sprečava da vidimo našu veličansvenost stvarajući nam utisak manje vrednosti, straha, stvarajući nam takođe i osećaj krivice, stida i svih ostalih negativnih emocija držeći nas tako na niskim vibracijama daleko od naše suštine. Ta odvojenost je samo osećaj negativnog ega to nije istina, nešto je u šta smo mi poverovali da je istina kao i sa mnogim drugim stvarima u koje smo poverovali a što je dolazilo od njega i što je posledica naše percepcije i poistovećenosti sa našim telom. Mi nismo naše telo, mi nismo naše emocije, mi nismo naše misli, bolesti i stanja, mi nismo ništa od toga. Mi smo čista svest, čista prisutnost, mi samo sve ovo koristimo ali nismo ništa od toga. Kada to uspemo da odvojimo i da se distanciramo onda će se pojaviti jedna sasvim druga dimenzija naše stvarnosti i poimanja i sebe i svega oko sebe.
Mi smo ti koji moramo odlučiti koji ćemo glas slušati. Da li ćemo slušati glas straha i odvojenosti ili glas ljubavi i jedinstva? Svakog trenutka u našem životu mi biramo ili Boga ili negativni ego, samo toga nismo svesni. Uvek možemo biti svesni i birati Ljubav i Boga ako budemo uvek prisutni u svakom trenutku našeg života, ako budemo budni i u pažnji uvek ćemo lako prepoznati šta nam je svesno činiti. Naravno, priznajem da ovo nije nimalo lako upravo jer smo dugo već kodirani i naviknuti da biramo negativni ego, odnosno dugo smo poistovećeni sa negativnim egom, negativnim emocijama i mislima, kada god se pojavi mi uvek mislimo da smo to mi, ne znajući da je naša istina nešto sasvim drugo. Razumeti kako naš um funkcioniše i shvatiti prirodu naših misli je svojevrsno majstorstvo, ali mi i jesmo tu da to majstorstvo i postignemo. Rekla bih da je to naš najveći zadatak i posao.
Počela sam ovu priču od našeg negativnog ega i našeg uma jer je to i izvor odakle je nastao naš neispravan odnos prema sebi, prema drugima pa i prema samom Bogu. Naviknuti da uvek gledamo kroz naočare našeg negativnog ega, misli i emocija, poistovećeni, nismo ni bili u stanju da imamo i uspostavimo pravi odnos sa sobom. U takvom stanju pogrešne percepcije, naravno da smo često birali glas negativnog ega i da smo više grešili u životu a samim tim i donosili pogrešne odluke. Kada smo grešili mi nismo mogli biti usklađeni sa izvorom a kada nismo usklađeni sa sobom onda naravno i patimo i razboljevamo se. Ali svakako zbog svega toga postoji i rešenje, naravno Bog je sve to dozvolio je znao da ćemo se i kroz tu patnju osvestiti, jer ona je iskorišćena kao put. Put od patnje do svesnosti. Onda kada najviše grešimo najviše i patimo ali najviše i učimo i tako se polako vraćamo sebi, jedinstvu i svesti o sebi i istini.
Zato ne brinite za greške, njih će biti jer savršenstvo ne znači ne pogrešiti već svesno ne činiti grešku. Jer mi svakodnevno učimo iz grešaka i Bog nas zbog toga ne voli manje, naprotiv voli nas bezuslovno, međutim vođeni negativnim egom sebi zameramo i ne opraštamo greške, osuđujemo i sebe i druge, kritikujemo, zameramo itd, umesto da samo učimo iz grešaka, preuzmemo odgovornost za svoje postupke i ne činimo svesne greške, mi podpadnemo pod uticaj negativnog ega i ostajemo uronjeni u moru negativnosti,nemoćni da se izdignemo iznad toga.
Negativni ego je centriran samo na sebe, njemu je uvek važno da osigura sebi to mesto i hranu iz negativnih emocija kojima se hrani, zato će sva naša iskustva, doživljene traume i sve ono što imamo u našoj podsvesti gde je sve to i smešteno iskoristiti na način da kombinuje, da nam stvara razne lažne osećaje, neostvarene želje, negativne misli kako bi sebi osigurao mesto Boga koji je zauzeo u našoj svesti. Sigurno ste to stanje puno puta prepoznali i kod sebe i kod drugih, kada je neko egocentričan, besan, nemiran, razdražljiv, nervozan, i sigurno ste koliko puta čuli, vidi ga kako se pravi važan ili kako je pun sebe, ali to su samo neki delovi negativnog ega. Postoje naravno takvi transparentni i sve suptilniji delovi negativnog ega.
Svi mi želimo da budemo u miru, srećni, da vodimo kvalitetan i uspešan život, ali nismo naučili kako da do toga dođemo. Kako da postanemo bogoostvarena biće, kako da volimo sebe, kako da napravimo ravnotežu među svim nivoima našeg bića, kako da se oslobodimo negativnog ega i kako da upravljamo svesno svojim životom i svim okolnostima. Na kraju i ne znamo kako se to naš lični deo uklapa sa božanski planom, svi smo nekako zbunjeni po pitanju svoje svrhe.
Ove stvari su nešto, po mom mišljenju, što trebamo naučiti i stvari koje se trebaju učiti u školama. Ako to ne učinimo svesno, život je tu da nam to i omogući na razne načine, često je to učenje kroz patnju i bolesti, jer bolesti nisu ništa drugo do naša odvojenost od sebe i svoje suštine. Što smo dalje od sebe to je patnja veća, što smo ukorenjeniji u uverenjima i programima negativnog ega to je patnja veća, ona je samo znak da nismo u ravnoteži i da nismo usklađeni sa sobom sa  božanskim delom u sebi i sa univerzalnim zakonitostima.
S toga proceniti sopstveni sistem vrednosti i pročistiti ga je jedan od veoma važnih i velikih zadataka u našem životu, mišljenja sam da je to prvi korak ka bogostvarenju, posumnjati, proveriti i odbaciti sve ono što nam ne služi, tako zapravo počinjemo i čistiti našu kuću, naš dom u kome treba da obitava gospodar a to smo mi, naša duša.
Hrist, Buda i mnoga druga duhovna bića koja su dolazila na planetu Zemlju dolazila su po zadatku da se nama ljudima pomogne u tom procesu osvešćivanja i procesu usklađivanja sa izvorom u sebi, zapravo sa višom svešću. Nama najpoznatiji duhovni učitelji su bili naravno Hrist i Buda i još neki, oni su nam prenosili i ostavljali to znanje i put kako doći do bogoostvarenja. Hrist je doneo reč i kosmičko znanje da se preko njega vratimo kući, doneo je reč koja bi nam služila kao mač kojom ćemo preseći sve naše vezanosti za ovaj materijani svet i za sve lažno što je u njemu, mač kojim ćemo preseći sve poistovećenosti i povezati se sa pravim izvorom.

Uravnotežiti sve delove našeg bića je još jedan od naših važnih poslova. Napraviti ravnotežu između duhovnog, mentalnog, emotivnog i fizičkog tela i ravnotežu našeg uma koji je sastavljen iz tri dela - nadsvesti, svesti i podsvesti. Tri uma bi idealno trebali biti povezani i funkcionisati u skladu sa najvišom svešću. Međutim najčešće je podsvest odvojena od više svesti i u kontroli je našeg negativnog ega, samim tim je to i najveći deo našeg razumevanja i posla, kako ujediniti tri dela uma i uavnotežiti sve delove svog bića. Zbog toga što je to jedinstven zadatak i posao zato su duhovna bića i duhovno vođstvo uvek tu da nam pomognu u tome ali samo onda kada mi to prepoznamo i zaista poželimo da uradimo taj posao. Zato je sve više probuđenih duhovnih bića koji se međusobno povezuju, prepoznaju, poštuju i čuvaju, bića koja se trude da svojim iskustvom prolaska kroz ovaj proces pomognu i drugima, onoliko koliko mogu i koliko su i sami iskusili deo puta. Svako je tamo gde treba da bude sa onim što mu je dato da uradi i u okuženju u kom treba biti da bi ostvario svoju misiju i ono za šta je i probuđen. Otuda i toliko tehnika i načina, knjiga, sve nam je na raspolaganju, svako samo bira šta je to što će njemu u određenom trenutku odgovarati.

Ja zaista poštujem sve ono što su takvi ljudi učinili prvenstveno u svom životu a onda i u životima mnogih od nas, prolaskom kroz slično iskustvo shvatam neizmernu vrednost toga i beskrajno sam zahvalna na svemu što sam prošla, na svakoj pomoći koju sam nesebično dobila, na svakom koraku koji sam učinila, na svakom daru koji sam dobila, na svakoj stazi kojom sam prošla, na veri, na vođstvu, na hrabrosti, na volji, na snazi, na svakoj lekciji i izazovu, na svakoj nesebičnoj podršci koju sam dobijala svakodnevno od supruga, od prijatelja, od srodnih duša. Sve je to bilo usmereno kao pomoć da postignem svoj cilj, naravno i da taj put osvestim i kada dođe vreme to sa drugima i podelim na svoj način. Zato je potrebno da svi budemo autentični i pratimo svoju vokaciju i način, da odaberemo onako kako to nama najviše odgovara.

уторак, 7. август 2018.

O PROŠLOSTI VIŠE NI REČI

O prošlosti više ni reči,
ne dam joj da mi ukrade i ovaj tren.
Ušunjaj se tiho ispod novog pokrivača
i voli me onako kako samo umeš i znaš.

Ti, ne govori više.
Pusti da večnost u nama govori i diše
dahom ljubavi od koje smo stvoreni.
Iskorači na stazu koja sija sjajem 
našeg najlepšeg sunca i dođi u tišini.

Ponesi ljubav na vrhovima prstiju
i pusti nek plešu po meni, 
po ženi koju znam da oduvek voliš.

Čekaću te u sutone meke,
ćutaću dok odbrojavam korake neke,
prepoznavajući u mnoštvu samo korak tvoj.

Ja neću o prošlosti više.
Ostaviću samo jedan zagrljaj čist
moje tople i predivne duše,
neka te čeka,
kad stigneš jednom na moj prag.




недеља, 10. јун 2018.

SVESTAN UDAH

Ovo je jedan od onih trenutaka kada su reči suvišne da bi opisale osećanja koja su isplivavala iz dubine mog bića. Duboka zahvalnost, iskrena ljubav, iznenađenje zbog neočekivanih darova pokrenula je nesebična podrška i iskreni zagrljaji predivnih duša, žena koje su bile spremne da svoje unutrašnje bogatstvo podele samnom. Znam da sam o tim zagrljajima samo maštala ali verujući da negde zaista postoje. Doživljaj neverovatnog preobražaja u samo jednom danu bio je nesvakidašnji doživljaj. Verovala sam da postoji ta iskrena ljubav u ljudskim srcima, ovaj trenuutak je bio dokaz mojoj veri. Bile su to žene, ja bih rekla veliki ljudi sa velikim srcima, ljudi kao i ja koji veruju da ljubav je to od čega se zapravo živi, da ljubav je to što oživljava i isceljuje i krepi, da jedino je  ljubav ono što čini čitav Univerzum celim.
U samo jednom takvom trenutku može se doći do neslućenih spoznaja sebe i onoga što nosite u sebi. Razumela sam sebe i svoju dugovekovnu možda potragu za ljubavlju, moje potajno verovanje da je mi je neko treba dati, pogotovo verovanje da je mi je može svako darivati. Uporno sam je tražila od drugih ne znajući da mi je niko ne može i neće dati. Ne zato što je ljudi nemaju, već zato što je nisu osvestili u sebi. Postoji rečenica:" Niko vam ne može dati ono što nema u sebi". Zapravo svako ima ljubav koju nije osvestio u sebi, a ona je dovoljna da preobrazi i skine sve velove iluzija i zabluda koje nosimo unutar nas. Shvatila sam iznova da ja jesam ljubav i da je ako jesam samo trebam dati, samo trebam biti to što jesam. Ja sam je uporno očekivala a nisam razumela da je samo trebam dati bez očekivanja. Ono što sam dala neočekujući u ovom trenutku mi se vratilo umnoženo kroz druge.
Sve ono što nosite u sebi vi to i dajete drugima, to vam se i mnogostruko i vraća, šta god to bilo. Zato osvestite ono šta zapravo jeste i to dajte sebi i svima, onda ćete shvatiti ko zapravo jeste i gde je ključ koji otvara vrata radosti i sreće.
Drage moje divne duše, hvala vam na iskrenim zagrljajima, probudile su iznova moju suštinu. Bile ste odraz moje čiste duše i izvora koji nosim u sebi. Hvala vam na tome.
Samo jedan svestan udah bio je dovoljan da zablista osmeh na mom licu. Sad mogu disati punim plućima i uskladiti se sa tokovima moje duše .

среда, 6. јун 2018.

MAŠA

Ne bih zelela da milu Masu identifikujem sa bolescu, njeno se telo bori i cisti nakupljene informaciju iz duha, uzroci su za sada neobjasnjivi. Ono sto sigurno znam je da Masa,njena dusa ima veliku poruku za sve nas. Ona je tu da nas probudi i osvesti njenim stanjem. Koliko je jos potrebno da se ovakvih stvari dogodi da bismo kao ljudi kolektivno ili pojedinacno shvatili gde gresimo i kojim putem trebamo ici. Ovako mali ljudi a velike duse govore svojim jednostavnim izvornim jezikom, ali ga mi ne cujemo jer smo opsednuti spoljnim stvarima i bogatsvom a ne onim unutrasnjim bogatstvom. Masa je moja komsinica i prolazeci njenom ulicom gledala sam njene drugare i svu decu sa kojom je odrastala kako su skupljali novac za njeno lecenje. Slusala sam ih kako medjusobno razgovaraju o tome kako da nadju resenje i nacin da skupe sto vise novca. Razgovarajuci sa njima zajedno smo dolazili do tako jednostavnih pitanja, kao, zasto je to toliko skupo i zasto, kako oni kazu,ako mi mozemo da se organizujemo i pomognemo zasto se i ti ljudi u bolnici ne organizuju pa da jednostavno urade sve sto treba ne uslovljavajuci nikoga novcem. Deca se pitaju i cudom cude kako mi za ljubav ne znamo. Deca su izvor ljubavi i bezrezervne podrske ali ne razumeju kako je iz nas to nestalo. Rekli su mi kako se svaki dan mole i kako sve zele da urade, ali nije u njihovoj moci da je izlece, jer kazu to isto trebaju i doktori da urade. Da ne traze vec da samo ucine i daju od sebe ono sto imaju a to je ljubav a ne uslovljavanje. Masi nisu potrebni lekovi mnogi, potrebna joj je ljubav i nega, jer bubrezi njeni nose strahove koji su blokirali njihov rad. Mozda je to strah za sebe, za sve nas, da li cemo i kako prepoznati istinske vrednosti u nama samima i dozvoliti da samo to iz nas tece. Prvo ka sebi a onda i prema drugima. Deca su nam veliki ucitelji ali mi njih ne priznajemo kao takve. Cudesno je da uvek cekamo da se ovako nesto desi pa da to u nama probudi vrelo dobrote, ljubavi i ciste svesti. Draga Maso, ja znam da si veliki borac, saljem ti zahvalnost i molitvu mog srca da istrajes i da uz pomoc tvojih andjela cuvara i milog Boga prevazidjes stanje u kome si sada. Ljubim te, vidimo se uskoro u tvojoj ulici da se ispricamo i da me naucis kako da se vise igram i kako da cisto, iskreno i srcem volim. Zao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.

понедељак, 4. јун 2018.

SLOBODNO PITAJ

Slobodno me pitaj
ne zaustavljaj reči
ni reku koja želi poteći.
Jer reka je samo izvor
koja bujicu nosi
i sa dna uma
mulj kovitla i odnosi.
U redu je sasvim
slobodno pitaj,
ne zaustavljaj tok i
ono što želiš reći.
Talasi će odneti sve što je na dnu
pa će tako čiste misli
mojim umom poteći.
I kada ti kažem
da sam sklupčana u krevetu
da na tebe mislim,
baš ovako izgleda taj tok misli.
Taj svet u meni
više nije isti bez tebe,
bez mene,
bez nas.
I ne znam kako uopšte i može biti
jer naše duše poznaju samo
kako se živi i diše
onda kada se nađu
oni koji su isti.
Možda je dobro da
me često pitaš
jer budiš tokove
potisnutih misli.
A prilegla sam samo da
odmorim malo
i stišam se u samoći i nutrini.
Eto, tako to biva
kada me pitaš da li sam živa.
Slobodno pitaj ali onda
ne zaustavljaj reči
ni reku koja baš tad želi poteći.

VAZDUH KOJI DIŠEM

Čini mi se da činim sve težim,
pokušavajući da prihvatim
za mene neprihvatljivu činjenicu,
da nas više nema i da pod istim krovom
više nećemo biti.

Uvek mi se pojavi trenutak
onaj kada smo se sreli.
Da me podseti kako sam lako zbog tebe,
zbog nas, ostavila sve i svakog.
Kako sam lako odbacila pređašnji život,
odrekla se svega do tada i
krenula u novo, u neizvesno
u potrazi za Bogom sa tobom.

Postao si mi sve, jer drugo sve nisam imala više,
opipljiv za ono u šta sam verovala,
deo Boga za kim čeznem, izvajan tobom.
Koliko je čovek izgubljen i potopljen
u ovozemaljskom bolu,
kada u trenu može tako opčinjen biti.
Za mene si bio ne slamka spasa
već poslednji udah
koji sam morala udahnuti
da bih nastavila dalje disati i živeti.

A sad mi kažeš kako vazduha u
mojim plućima ne treba biti,
jer te moram iz sebe istisnuti.

Hej, čoveče!
Samo srodni dišu tako,
jednim dahom božijim.
I ne mogu te iz sebe izvući,
jer disati moram,
dok god ljubav želi disati i ovom telu biti.

недеља, 3. јун 2018.

MEDITACIJA

Najčešće meditiram ujutru, dok sam još u krevetu, pre svih obaveza. Obratim se Izvoru sveg postojanja i zahvalim na svemu, obično na onome što osetim da mi je u srcu kao dar i blagoslov. Oprostim i ja i zatražim oproštaj za sve što što nije bila čista ljubav u onome što mislimo, govorimo i činimo, tako pročistim i um i srce od opterćujućih naslaga nečistoće. Jednostavno sve predam bezuslovnoj ljubavi i potom postavim par pitanja na koja bih da dobijem odgovor. Onda se umirim polako puštajući da se um isprazni od svih misli. Protrljam dlanove i položim ih na delove tela u kojima osećam bol ili nelagodu i pustim da energija nesmetano teče. Nekada imam potrebu da se dodatno pročistim disanjem, tako što dišem kroz deo tela koji treba isceljenje i svežu energiju. Takođe svojim rukama pređem preko stomaka, opipavajući dublje nakupnine niskih vibracija, potom blagim pritiscima izmasiram i izdreniram svaki taj deo, sve dok se stomak potpuno ne opusti. Potom duboko udahnem i izdahnem više puta, sve dok ne nastupi pravi mir. Ostanem u tom miru onoliko koliko mi prija i koliko je potrebno, najčešće sve dok ne osetim veliko olakšanje i dovoljan priliv čiste isceljujuće energije. U tom procesu se može desiti da imam potrebu polagati dlanove na različite delove tela, počev od glave pa do nogu, postavljajući ih i držeći onoliko dok energija teče, tako osvežim i čitavo telo. Kada završim, polako se pridignem do ivice kreveta i sklopim ruke u predelu srcu sa namerom da pošaljem zahvalnost na tome što znam ko sam, što znam kuda, sa kim i kako. Zahvalim se na pomoći, podršci, vođstvu i zaštiti i tako sve dok u srcu ima zahvalnosti za sve blagoslove. Odgovore na pitanja dobijem odmah i u nekom posebnom trenutku.
Za mene je ovo svojevrsna meditacija koja me lično ispunjava i pomaže da uvek budem u sadašnjem trenutku, da se saberem, centriram, jačam i čuvam svoju unutrašnju snagu. I uvek kada osetim da mi um luta ja se obratim božanskom u sebi , zapravo se uvek okrenem ka sebi i usredsredim se na sadašnji trenutak. Kada je um miran onda uživam u svakom trenutku mira i ljubavi koji osetim. Osim ove praktikujem i aktivnu meditaciju, nazvala sam je takvom jer je koristim i dok hodam, radim i obavljam sve aktivnosti. Pomaže mi jer sam uvek tu sa sobom, pratim dešavanja u sebi, tok misli i emocija, svoje reakcije, potom osluškujem i posmatram sve što je prisutno oko mene. Uglavnom posmatrajući rasuđujem, analiziram, prikupljam uvide i nove poglede koji se javljaju pri takvoj meditaciji. Rekla bih da sam budna većinu vremena. Onda kada nisam život me uvek pozove i opomene. Uvek me vrati da budem sa sobom i u toku meditirajući zajedno sa njim.