Dugo već tražim odgovor na pitanje, zašto živimo u strahu, kako ga stvaramo, privlačimo, zašto je kod nekoga naizgled manji, a kod nekog toliko veći da čoveka blokira u svakom segemntu življenja da gubi i moć zdravog razmišljanja?
Traganje na temu straha i ne bi postojalo u mom životu da ga i sama nisam osetila. Jednostavno je bio tu, moje misli su bile ispunjene njime i paralisale svaku mogućnost skladnog i uravnoteženog života. U početku sam reagovala snažno i u svemu videla opasnost. Teško sam podnosila toliki intenzitet, pa je moje stanje dobilo etiketu, anksioznost i depresija.
Prisustvo straha i njegova neprijatnost i nepodnošljivost me je terala da nešto uradim i promenim. Čitala sam sve što je u naslovu imalo reč, STRAH, i kako se nositi sa njim.
Shvatila sam da nije slučajno došao, da patnja koju prolazim nije beznačajna i da me to nekuda vodi.
Borba sa njim je bila besmislena, svaku je iskoristio kao hranu i rastao toliko da sam nestajala u njemu, gubeći se potpuno. U nekom trenutku sam uspela da ga jednostavno prihvatim i doživela veliko olakšanje, što je ujedno bio i veliki pomak u mojoj svesti.
Nakon te faze usledilo je budjenje mog uma i duše, za istinu o tome ko sam Ja ustvari i kako sam se našla tu gde jesam sa tolikim strahom i bolom.
Strah se nije u potpunosti izgubio, samo sam promenila pogled na njega i na sve što je činilo moj život, na moje misli, ponašanje i odluke. Krenula sam da proveravam sve u šta sam verovala i čemu sam to poklanjala pažnju i svoju energiju. Strah sam prihvatila kao ogledalo mojih starih uverenje koje sam počela menjati. Pročitala sam jako puno knjiga,razgovarala sa ljudima koji su doživeli slična iskustva, imala terapeuta, učila se rasudjivanju i posmatranju, menjala sve što sam smatrala pogrešnim a strah je bio tu je kao korektor. Što sam više i dublje posmatrala sebe to sam lakše videla uzroke moje patnje i menjala ih.
Zapravo sam shvatila da se on pojavio onda kad sam se počela odvajati od sebe same, od svoje istine, od svoje duše, od Izvora. Što sam u svojim razmišljanjima,odlukama i verovanjima bila dalje od sebe to je strah bivao veći. Što sam bila dalje, to sam se više vezivala za druge i to mi je više trebalo nečega spolja da popuni prazninu koja se pojavila u meni. Sve što sam radila u takvom stanju me je zarobljavalo, osećala sam se nepotpuno, manje vredno, nevažno, nestalo je samopouzdanje i poverenje u sebe. Kada se dospe u takvo stanje onda se plašite i sopstvene senke i bivate žrtva vasih pogrešnih uverenja.
Trenutak kada je strah nestao je ujedno bio početak mog stvarnog života, jer sam spoznala da ne postoji ništa izvan mene, da sam ja jedino stvarno što postoji i da je ono što je u meni jedino vredno i da to zapravo čovek izgubi tragajući u spoljašnjem svetu za pogrešnim vrednostima.
Uverenje da je Izvor sve radosti, ljubavi i svega što nam treba izvan nas je put laži i straha. Kad god tražimo nešto izvan nas naćićemo, bol , patnju, samoću, neprihvatanje, i sve ono što nismo mi. Jer da možemo naći sreću izvan nas onda bi ovaj svet bio istina, a istina nije strah i patnja, već bezuslovna ljubav koja je u nama i koja mi jesmo.
Zato sam se bojala i Boga jer ga nisam videla u sebi. Kad sam konačno shvatila da je On u meni i da sam ja deo njegove veličanstvenosti, da sam deo beskrajne ljubavi i radosti i da sve počinje od mene, onda je sve lažno otpalo, sav strah nestao i ja sam postala slobodna.
Moje traganje se nije završilo, gledajući u ono što nisam, videla sam svoju lepotu i ono sta jesam. Hvala životu na putokazu do svoje iskre i istine da sam stvaralac i kokreator čitavog Univerzuma.
Verujte sebi, slušajte svoje srce, rasudjujte i preispitujte stalno vaša uverenja, misli, namere, odakle dolaze, pre nego donesete konačnu odluku o bitnim stvarima u vašem životu. Ne dozvolite da se ugasi svetlo koje nosite. Ne tražite ljubav, moć i obilje izvan vas. Volite sebe beskajno. Od vas sve počinje jer Izvor je u vama.