понедељак, 13. фебруар 2017.

SLOBODNA SI

Da osećaš i da se se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome,
odjeknule su reči čitavim bićem
i bile su ključ tvog srca.
Slobodna si da pogledaš prošlosti u lice
i onome što te odavno plaši i vreba.
Davno je neko rekao da si za sve kriva,
da ne vrediš, da ne možeš i da se uzalud trudiš.
Poverovala si u sve to, dušo draga
i sasekla sebi krila.
Davno je neko uperio prst
i osudio te za sva dela tvoja,
gorela si na lomači, nevino osuđena.
Davno je neko skovao plan,
da sakrije tvoju sopstvenu lepotu od tebe,
da poveruješ da si ružna i ništavna
i da se stidiš svog odraza i postojanja.
Poverovala si, a nije bila istina.
Ogorčena i ranjena, zatvorila si srce za ovaj svet.
Otrovana besom i gnevom digla si zidove,
što više i deblje da te svet ne dodiruje.
Od beskrajne tuge i bola život je prestao da teče.
Avaj! Toliko je bolelo da nisi mogla podneti.
Bol nije bio zbog zidova i rana
ni zbog tame što je prekrila tvoj svet.
Bolelo je što si dozvolila da poveruješ u ono
što neko misli o tebi.
Bolelo je što si dozvolila da samu sebe zarobiš.
Bolelo te što si verovala u laž o sebi.
Ali slobodna si da osećaš i da se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome.
Slobodna si da prošlosti pogledaš u lice
i pogledaš u onoga ko je govorio laži o tebi.
Dovoljno je da oprostiš i njemu i sebi i da se oslobodiš.
Jer istinu ništa ne može zaseniti.
Slobodna si, jer sada veruješ sebi
i ne haješ puno za nečije reči.
Slobodna si da zapamtiš i sačuvaš istinu o sebi.
Slobodna si da voliš, da postojiš i
da se raduješ svojoj slobodi.
Slobodna si da osećaš i da se sećaš i
potpuno si bezbedna u tome.


недеља, 5. фебруар 2017.

JA JESAM LJUBAV

Kad umirim svoje misli,
čujem Tišinu kako govori.
Kad utišam buku u svom umu,
osetim svu toplinu i nežnost Duše.
Kad ne razmišljam,
vidim nepreglednu, nesputanu i nenarušenu
veličanstvenost svog Bića.
Kad se prepustim,
na trenutak mi zatreperi pramičak kose,
tad znam da me Ljubav miluje.
Kad uronim duboko u sebe,
ugledam najdivniji cvet,
čiji miris okuplja mnoge,
koji bi da upiju svu blagodet Postojanja.
Do sada sam lutala, tragala,plakala,
čistila, rasuđivala, slagala i preslagala,
opraštala i zahvaljivala, svega je tu bilo do sada.
Od danas znam KO SAM JA,
i svemu ostalom je kraj.
Ono što Ja Jesam, dalje zna kako i kuda.
Ono što Ja Jesam, došlo je samo da Voli,
da se Igra i Postoji.
Oduvek je bilo Slobodno,
da bude ono što Jeste.
Hvala što postojim i što mogu samo da volim!

петак, 20. јануар 2017.

TRAŽIĆEŠ ME SVUDA ALI ĆEŠ ME NAJVIŠE NAĆI U SEBI

Dugo već tražim odgovor na pitanje, zašto živimo u strahu, kako ga stvaramo, privlačimo, zašto je kod nekoga naizgled manji, a kod nekog toliko veći da  čoveka blokira u svakom segemntu življenja da gubi i moć zdravog razmišljanja?
Traganje na temu straha  i ne bi postojalo u mom životu da ga i sama nisam osetila. Jednostavno je bio tu, moje misli su bile ispunjene njime i paralisale svaku mogućnost skladnog i uravnoteženog života. U početku sam reagovala snažno i u svemu  videla opasnost. Teško sam podnosila toliki intenzitet, pa je moje stanje dobilo etiketu, anksioznost i depresija.
Prisustvo straha i njegova neprijatnost i nepodnošljivost me je terala da nešto uradim i promenim. Čitala sam sve što je u naslovu imalo reč, STRAH, i kako se nositi sa njim.
Shvatila sam da nije slučajno došao, da patnja koju prolazim nije beznačajna i da me to nekuda vodi.
Borba  sa njim je  bila besmislena, svaku je iskoristio kao hranu i rastao  toliko da sam nestajala u njemu, gubeći se potpuno. U nekom trenutku sam uspela da ga jednostavno prihvatim i doživela veliko olakšanje, što je ujedno bio i veliki pomak u mojoj svesti.
Nakon te faze usledilo je budjenje mog uma i duše, za istinu o tome ko sam Ja ustvari i kako sam se našla tu gde jesam sa tolikim strahom i bolom.
Strah se nije u potpunosti izgubio, samo sam  promenila pogled na njega i na sve što je činilo moj život, na moje misli, ponašanje i odluke. Krenula sam da proveravam sve u šta sam verovala i čemu sam to poklanjala pažnju i svoju energiju. Strah sam prihvatila kao ogledalo mojih starih uverenje koje sam počela menjati. Pročitala sam jako puno knjiga,razgovarala sa ljudima koji su doživeli slična iskustva, imala terapeuta, učila se rasudjivanju i posmatranju, menjala sve što sam smatrala pogrešnim a strah je bio tu je kao korektor. Što sam više i dublje posmatrala sebe to sam lakše videla uzroke moje patnje i menjala ih.
Zapravo sam shvatila da se on pojavio onda kad sam se počela odvajati od sebe same, od svoje istine, od svoje duše, od  Izvora. Što sam u svojim razmišljanjima,odlukama i verovanjima bila dalje od sebe to je strah bivao veći. Što sam bila dalje, to sam se više vezivala za druge i to mi je više trebalo nečega spolja da popuni prazninu koja se pojavila u meni. Sve što sam radila u takvom stanju me je zarobljavalo, osećala sam se nepotpuno, manje vredno, nevažno, nestalo je samopouzdanje i poverenje u sebe. Kada se dospe u takvo stanje onda se plašite i sopstvene senke i bivate žrtva vasih pogrešnih uverenja.
Trenutak kada je strah nestao je ujedno  bio početak mog stvarnog života, jer sam spoznala da ne postoji ništa izvan mene, da sam ja jedino stvarno što postoji i da je ono što je u meni jedino vredno i da to zapravo čovek izgubi tragajući u spoljašnjem svetu za pogrešnim vrednostima.
Uverenje da je Izvor sve radosti, ljubavi i svega što nam treba izvan nas je put laži i straha. Kad god tražimo  nešto izvan nas naćićemo, bol , patnju, samoću, neprihvatanje, i sve ono što nismo mi. Jer da  možemo naći sreću izvan nas onda bi ovaj svet bio istina, a istina nije strah i patnja, već bezuslovna ljubav koja je u nama i koja mi jesmo.
Zato sam se bojala i Boga jer ga nisam videla u sebi. Kad sam konačno shvatila da je On u meni i da sam ja deo njegove veličanstvenosti, da sam deo beskrajne ljubavi i radosti i da sve počinje od mene, onda je sve lažno otpalo, sav strah nestao i ja sam postala slobodna.
Moje traganje se nije završilo, gledajući u ono što nisam, videla sam svoju lepotu i ono sta jesam. Hvala životu na putokazu do svoje iskre i istine da sam stvaralac i kokreator čitavog Univerzuma.
Verujte sebi, slušajte svoje srce, rasudjujte i preispitujte stalno vaša uverenja, misli, namere, odakle dolaze, pre nego donesete konačnu odluku o bitnim stvarima u vašem životu. Ne dozvolite da se ugasi svetlo koje nosite. Ne tražite ljubav, moć i obilje izvan vas. Volite sebe beskajno. Od vas sve počinje jer Izvor je u vama.


четвртак, 24. новембар 2016.

KRAJ SVIH NESVESNIH STRAHOVA

Sumorno jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja. Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači. Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu. Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da, sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi. To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg Novi, 1.06.2016.


субота, 5. новембар 2016.

ČISTO BIVANJE


Osetih kako u meni ništa ne postoji, negacija negacije pokazuje da je ipak sve tu. Pomislih da je ovo stanje čistog bivanja, bez ličnosti i vezanosti. Tu i tamo tumaraju neke sitnice, ali je bivanje ono što primećuje i svedok je svemu što postoji, čak i samom sebi.
U svakom trenutku može odlepršati i otići, a opet biti ovde i sada.
Samo postoji, nesputano, neodređeno, neuhvatljivo, nežno i suptilno, neočekivano i očekivano, neizvesno i izvesno. Da li je to duša moja? Osećam da nije moje telo, nije ni um, tako je jednostavno i savršeno.
Trenutak večnosti uhvaćen u materiji, neograničen i slobodan.
Da, to sam Ja, Ja Jesam.
Nestale su sve priče, tonovi, teorije i predrasude.Trenutak u kome je sve i ništa. Mesto spajanja večnog i promenljivog. Tačka spajanja svih svetova, mesto gde sve postaje jedno.
Posmatram sebe, tu sam sa zadacima i sledećim koracima, spremna da nastavim, lagano ili brzo, svejedno je nakon spoznaje bivanja.
Svaki korak u bivanju, bitan je i važan. Nezamenljiv je. Kakav god da je, baš takav, vodi te ka sebi , ka onom što jesi.


ZAGRLJAJ TIŠINE

  To što ćutim samo znači da primećujem, ne opirem se, puštam da sve nejasnoće isplivaju i napuste me, stopljene sa svetlošću dana i obrisima plavetnila na prozoru. Ćutim, dok se okean misli peni u nutrini. Ćutim, jer čemu reči, ne mogu one uvek ublažiti bol i isceliti rane.
Dodir bi bio više od reči, iskren, spontan i nežan. Dodir bez reči koji ohrabruje, i daje snagu sledećem koraku.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.



субота, 11. јун 2016.

SAMO ŽIVOT U POKRETU MOŽE IMATI SMISAO I SVRHU

Godinu dana je prošlo otkad sam se pridružila grupi na fejzbuk stranici koja je najavljivala, u pravom smislu te reči, kraj svih nesvesnih strahova. Zahvalna sam za divno druženje, poslužilo je kao putokaz kretanju i rastu moje duše.
Tragajući za mudrošću i načinom kako da prevaziđem izazove i stanja u kojima sam se našla, pojavio se tračak svetlosti u tunelu, božanska svetiljka koja je obasjala put i pomogla da zavirim u svoje bezgranične mogućnosti i podstakla me da osmislim korake koje sam želela da ostvarim.
Mogu slobodno reći da je Univerzum uslišio moje potajne molitve, one su bile usmerene na to da pronađem drugaricu, prijateljicu, srodnu dušu, nekog sa kim se mogu družiti i deliti svoje snove. Na moje iznenađenje Univerzum mi je podario mnogo više od toga, ženu koja na poseban način voli sebe, ljude i svoj život.
Malo je nas koji volimo svoj život i prihvatamo ga onakvim kakav on jeste, malo je nas koji ga cenimo upravo zbog mudrosti koju nosi u sebi i ljubavi koju na različite načine ispoljava.
Moja prijateljica svoju ljubav ume da usmerava prema životu, ma kakav on bio, možda nije uvek onakav kakav bi želela da bude, ali ona uživa u njemu i koristi sve prilike koje joj otvara da bi uvidela i spoznala suštinsko u njemu. Pristupa poslu i svakom zadatku s ljubavlju i odgovornošću i sve što radi postaje mnogo lakše jer u svemu vidi pozitivne strane i mnoštvo mogućnosti. Otvorena je za učenje, rast i saradnju. Kroz razgovore i druženja ona pomaže da postanemo svesni radosti i lepote u nama.
Ja sam tada ispružila svoju ruku ka njoj sa potpunim poverenjem, ona je svoju pružila na isti način. Svi smo potrebni jedni drugima, svi smo povezani jer svi smo duše božanske i imamo svoju ulogu u ovom životu. Hvala na toplom dlanu!
Svi prvenstveno otkrivamo ljubav u nama samima, a ona nas onda povezuje u zajedništvo prepuno istinske i beskrajne mudrosti i dobrote. Naša saradnja je urodila plodom, nakon određenog vremena i rada. Kroz tu saradnju moje najdublje želje i htenja su postale stvarnost.
Upoznati sebe, zavoleti i ostvariti potpuni potencijal duše, to je bila moja istinska želja. Prevazići strahove, povratiti samopouzdanje i otvoriti se prema životu, bio je sledeći korak ka ostverenju najdubljih potreba.
Trenutno sam na tromesečnom radu u inostranstvu, odvojena od porodice i svega sto čini zonu mog komfora. Sada ono što je bila priča postaje moj život. S lakoćom uspostavljam kontakte sa ljudima, prihvatam da mi život donese sve šta mi je potrebno i odnese sve što me opterećuje, zahvalna na svemu, a ponajviše na neprekidnoj vezi sa srcem i dušom.
Mogu vam reći, s radošću koju nisam dugo osetila, da je veličanstveno, otkrivanje istinskog, najlepšeg i originalnog sebe. Počinjem da uvidjam koliko smo sami sebi najbolje i neponovljivo društvo. Biti sa sobom, uživati u onome što jesmo, ljubiti sebe neopisivo je iskustvo, ali to se može samo kada ostanemo potpuno sami sa sobom.
Strah me je sprečavao da to uvidim, ali ću ispraviti. Strah mi je, ustvari, najviše pomogao da to shvatim. Strah je samo drugo lice ljubavi, i ništa više. Kad se to dosegne nestaju svi nesvesni strahovi.
Moja nebeska drugarica je deo mog životnog puta. Naše bogatstvo se ogleda u nesebičnoj podršci i bezrezervnoj ljubavi. Bodrila me je sve vreme , preslišavala i stalno podsećala na ono šta je istinska želja mog bića. Nije odustajala od mene, jer nikad ne odustaje od sebe. Nije dozvoljavala da stanem, ali je poštovala moj ritam i tempo. Bila mi je primer istrajnosti i odanosti sebi i onome šta radi. Svetlost u njoj nikad ne jenjava, uvek je spremna da pomogne onima koji se traže.
Neizmerno joj se zahvaljujem na iskrenosti, poštenju i posvećenosti. Hvala nebesima na prelepom daru da možemo zajedno da koračamo stazom ljubavi i povedemo bar još nekog putem istine i svetlosti.