Sedim i gledam te. O, Bože, da li je grčki vajar pre mnogo vekova imao isti prizor, dok je vajao Atenu? Neprolazni kameni kip božanske lepote.
Ti jesi Atena, boginja svih mojih ratova. Nedostaje ti koplje, ali ono je kod mene, duboko zariveno u srce. Ponovo krvarim, samo sad jače i žešće nego svih decenija ranije.
Pitam se jesam li sve golgote i surovosti ovog života prošao da bih tebe sreo. Isplatilo se, shvatio sam smisao života.
Dotaći sreću i prigrliti tugu za sva vremena.
Volim te baš takvu, sa ranjenom dušom, setom u očima i polovinom srca. I Ahil je imao petu i njoj srce. Tvoje ne želim da povredim, jer je već puno ožiljaka, zato ti moje dajem na dlan.
Obećala si da ćeš me ubiti, učini to. Ako umrem od tvoje ruke biću srećan. Izdići ću se iz pepela sopstvenog života, da se još jednom zagledam u tvoje oči i još jednom osetim proleće sopstvene ljubavi.
Nisi rekla da me voliš, a bilo bi i suvišno, jer sav sam prostor sebično ispunio ljubavlju prema tebi, da za tvoju baš ništa nije ostalo.
Pijem, jedino mi alkohol skida koprenu realnog, razložnog i razumnog. Jedino mi on sklanja sa očiju beznađe udobnog života i otvara bezgranične prostore duše.
Želim da zauvek ostanem sa tobom a opet se bojim za tebe. Ne želim da te cinici i bezdušnici opet stave na stub srama. Njihov lažni moral mi okreće utrobu a njihova zlurada lica su mi noćna mora.
Činim li nepravdu kradući tvoje misli? Činim li zlo prisvajajući titraje tvoje duše?
Bože, hvala ti na daru koji si mi dao, smesti ga pod svoje krilo i zaštiti, jer si ga stvorio suviše nežnog i krhkog. Oprosti mu sve grehove i pripiši ih meni, jer mene stvori grešnika da zarad prevelike sreće ponesem težinu svemira.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
Ja Jesam Ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
Ja Jesam Ljubav.