среда, 12. април 2017.

IZ JEDNOG POGLEDA

Sedim i gledam te. O, Bože, da li je grčki vajar pre mnogo vekova imao isti prizor, dok je vajao Atenu? Neprolazni kameni kip božanske lepote.
Ti jesi Atena, boginja svih mojih ratova. Nedostaje ti koplje, ali ono je kod mene, duboko zariveno u srce. Ponovo krvarim, samo sad jače i žešće nego svih decenija ranije.
Pitam se jesam li sve golgote i surovosti ovog života  prošao da bih tebe sreo. Isplatilo se, shvatio sam smisao života.
Dotaći sreću i prigrliti tugu za sva vremena.
Volim te baš takvu, sa ranjenom dušom, setom u očima i polovinom srca. I Ahil je imao petu i njoj srce. Tvoje ne želim da povredim, jer je već puno ožiljaka, zato ti moje dajem na dlan.
Obećala si da ćeš me ubiti, učini to. Ako umrem od tvoje ruke biću srećan. Izdići ću se iz pepela sopstvenog života, da se još jednom zagledam u tvoje oči i još jednom osetim proleće sopstvene ljubavi.
Nisi rekla da me voliš, a bilo bi i suvišno, jer sav sam prostor sebično ispunio ljubavlju prema tebi, da za tvoju baš ništa nije ostalo.
Pijem, jedino mi alkohol skida koprenu realnog, razložnog i razumnog. Jedino mi on sklanja sa očiju beznađe udobnog života i otvara bezgranične prostore duše.
Želim da zauvek ostanem sa tobom a opet se bojim za tebe. Ne želim da te cinici i bezdušnici opet stave na stub srama. Njihov lažni moral mi okreće utrobu a njihova zlurada lica su mi noćna mora.
Činim li nepravdu kradući tvoje misli? Činim li zlo prisvajajući titraje tvoje duše?
Bože, hvala ti na daru koji si mi dao, smesti ga pod svoje krilo i zaštiti, jer si ga stvorio suviše nežnog i krhkog. Oprosti mu sve grehove i pripiši ih meni, jer mene stvori grešnika da zarad prevelike sreće ponesem težinu svemira.


Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
Ja Jesam Ljubav.

KRIK ISPOD NEBA


Bolno me je šibalo sivilo nedeljnog jutra. Misli su kao talasi uzburkanog mora udarale o stenje u glavi i razbijale se na hiljade kapi.
Svaka se kap neodoljivom željom da ispliva, da se oslobodi, odvajala i tiho klizila niz obraz. Nadomak mog pogleda kišne kapi su se topile i nestajale praveći čudne krugove, nalik nekoj igri.
Dugo sam kroz prozor gledala tu igru, mirnu i spontanu. A onda bi poneki auto projurio i za trenutak im pomutio razigranost, da bi za tili čas ponovo uranjale u svoje krugove. Prolaznici su se u žurbi uporno branili svim sredstvima: kišobranima, kapama, a oni dosetljivi šarenim najlonskim kesama. I niko od njih nije razumeo igru kapi oko sebe.
Oduvek sam volela kišu. Podsećala me je na bezbrižne dane, na dečiju igru, na bezbroj ljubavi i pregršt divnih trenutaka mog života. Pamtim, volela sam da podignem glavu, da osetim prostranstvo koje me guta i pustim da me kiša lagano miluje.
Gledajući kroz suze ovaj beznadežan dan, osećam kako bih mogla istrčati napolje. Onako bosa, uz vrisak, pohitala bih nebu u zagrljaj kao majci u naručje, i molila. Preklinjala bih čitavom snagom svog bića nebo da mi sa kapima kiše ulije osećaj mira, spokoja i sreće. Da kao nekad osetim tu blagost majčinog mleka, da usnim lagano na njenim grudima dok mi poslednje kapi te božanske tečnosti cure niz rub usana. I da se onda sa nekom neobjašnjivom lakoćom vratim ovde i podnesem svu težinu sopstvenog života.
Iscrpljena sam, slomljena, i slaba. Kao da se sa mog tela komad po komad otkida i gubi u sivilu. Osećam kako nikada neću moći sastaviti sebe u pravom obliku. Jer svaka rana tog otpalog komada neizrecivo peče i boli, da prosto zaboravljam mesta na kome su krvlju i mesom bili spojeni komadi mog tela, sad već izgubljeni.
Ovo odavno više nije ono bezbrižno, radosno, iskreno i čisto lice deteta. Ovo nije devojka koja se radovala pesmi zrelog žita, koja je hrabro gazila zemlju svojih puteva i koja je smelo letela prostranstvima plavetnila, krilima jačim od vetra.
Slomljena u svom pohodu, razvaljuje sive kapije već proteklih godina, prebira srču i hita nebu.
Neka je neko probudi, dozove. Neka je neko vrati tamo gde pevaju kiše u veseloj igri, gde talasi ne razbijaju stenje i gde će joj se duša pretočiti u kap, da u toj igri napravi svoj krug.

Aleksinac, nedelja,16.02.1997. 

четвртак, 6. април 2017.

JA HOĆU DA MOGU


Osloboditi tvoje srce tajnih stega i
pokloniti mu pesmu duše.
Raširiti svoja krila i
zagrliti čitav svet.
Biti sjaj u tvom oku i
tvojoj patnji jedini lek.

Ja hoću da mogu,
izbrisati sve brige,
isceliti sve boli,
isplakati sve tuge,
onda te obasjanu svetlošću
odvesti do svoje duge.

Ja hoću da mogu
obasjati tvoj svet ceo,
da sve bude blještavo od
svetlosnog šara,
da tako zaboraviš na sve
što te iznutra izjeda i razara.

Ja hoću da mogu
ispuniti tvoj život
veselim dahom svojim,
da u radosti kroz igru stvaraš.
Da budem tvoj oblak beo,
na kome se u miru sa mnom odmaraš.

Ja hoću da mogu,
tvoja misao, reč i delo biti,
sa tobom snove sniti
sa tobom srećna biti,
sa tobom voleti i postojati.


Da li Ti hoćeš da možeš
da izbor tvoj i izvor
budem baš ja, Duša tvoja?


DODIR LJUBAVI

Osećam prisustvo u povetarcu,
okupan suncem provlači prste i
nežno mi miluje kosu.
Na licu zračak sunca ispisuje
neprolaznu priču o spajanju dvaju svetova.
Taj dodir svedok je svetu o
njegovoj prolaznosti i
večnom otisku ljubavi u njemu.
Dodirujem nebo zenicama i
uranjam u beskrajno plavetnilo.
U oku je odraz sveprisutnog i
istinskog izvora,
odraz ljubavi u srcu utisnut.
Kroz šapat tako, vetrić i ja,
od jutra do mraka, kao vesnici ljubavi,
kroz velove prolaznosti,
otkrivamo svetu ono stvarno u njemu.



четвртак, 9. март 2017.

SREĆA

Čudna je to melodija duše,
neočekivano započne svoj ples
i čitavim telom zatreperi.
Načas ti osmeh izmami,
a srce ispuni čarolijom nekom.
Srećna sam kad osetim
da me sreća obuzima,
jer znam da neće stati,
i neće ostati u meni,
zarobljena i sama.
Uvek će potražiti još nekog,
jer joj je u prirodi da širi i grana.

среда, 22. фебруар 2017.

TI ZNAŠ

Slušam kako govoriš o Svemiru
i o tome kako znaš gde zvezde spavaju,
kako žive i nestaju.
Slušam kako govoriš o Bogu
i kako znaš ko je On,
kako planete stvara,
kako se u dahu širi i skuplja,
pa možda u tom stvaranju ponekad i zaluta.
Slušam kako govoriš o silama
koje drže čitav Univerzum celim,
i kako znaš da ni iz čega sve postaje.
A o silama koje nas cepkaju na deliće,
ne govoriš.
I ne želiš da čuješ,
kad moj glas pričajući o tome zatreperi.
Pričaš sa sobom kao sa Bogom
i kažeš kako sve znaš.
Dok u mene gledaš, govoriš
da samnom pričati se ne može,
da te gušim i pritiskam,
da te moje misli i reči progone
i da su moja dela za tebe glupa.
O ličnim stavovima i odlukama
ne govorim više,
za tebe ih nemam i neću ih steći,
ako ih nekad i pomenem,
znam da će jaz izmedju nas biti još veći.
Kako znaš toliko,
a ne osećaš
kako te zapravo želim dotaći
svojom nutrinom i čistotom.
Evo pitam i Univerzum,
kako se može toliko znati
a ne spoznati
nešto tako veliko i veličanstveno
kao što je ljubav u nečijem oku?
Slušam kako govoriš o savršenstvu
i kako znaš da je to tvoj jedini cilj
i ono čemu stremiš.
Kako da govorim sa Tobom
kao sa Bogom
kad me ne prihvataš onakvu kakvu me vidiš?


понедељак, 13. фебруар 2017.

SLOBODNA SI

Da osećaš i da se se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome,
odjeknule su reči čitavim bićem
i bile su ključ tvog srca.
Slobodna si da pogledaš prošlosti u lice
i onome što te odavno plaši i vreba.
Davno je neko rekao da si za sve kriva,
da ne vrediš, da ne možeš i da se uzalud trudiš.
Poverovala si u sve to, dušo draga
i sasekla sebi krila.
Davno je neko uperio prst
i osudio te za sva dela tvoja,
gorela si na lomači, nevino osuđena.
Davno je neko skovao plan,
da sakrije tvoju sopstvenu lepotu od tebe,
da poveruješ da si ružna i ništavna
i da se stidiš svog odraza i postojanja.
Poverovala si, a nije bila istina.
Ogorčena i ranjena, zatvorila si srce za ovaj svet.
Otrovana besom i gnevom digla si zidove,
što više i deblje da te svet ne dodiruje.
Od beskrajne tuge i bola život je prestao da teče.
Avaj! Toliko je bolelo da nisi mogla podneti.
Bol nije bio zbog zidova i rana
ni zbog tame što je prekrila tvoj svet.
Bolelo je što si dozvolila da poveruješ u ono
što neko misli o tebi.
Bolelo je što si dozvolila da samu sebe zarobiš.
Bolelo te što si verovala u laž o sebi.
Ali slobodna si da osećaš i da se sećaš
i potpuno si bezbedna u tome.
Slobodna si da prošlosti pogledaš u lice
i pogledaš u onoga ko je govorio laži o tebi.
Dovoljno je da oprostiš i njemu i sebi i da se oslobodiš.
Jer istinu ništa ne može zaseniti.
Slobodna si, jer sada veruješ sebi
i ne haješ puno za nečije reči.
Slobodna si da zapamtiš i sačuvaš istinu o sebi.
Slobodna si da voliš, da postojiš i
da se raduješ svojoj slobodi.
Slobodna si da osećaš i da se sećaš i
potpuno si bezbedna u tome.