петак, 28. јул 2017.

ZAKON DAVANJA I PRIMANJA

Verujem da je svako od nas došao na planetu da da svoj doprinos u izgradnji Nove Zemlje koja će vibrirati u višoj svesti, koja polako postaje mesto koje ispunjava ljubav, mir i harmonija. Slažem se da se to trenutno fizički ne primećuje i ne oseća, ali mnogi ljudi već odavno vredno rade na tome u svom unutrašnjem svetu, otkrivanjem sopstvene istine.
Mnogi to već znaju, neki su dobili spoznaje u svom tihovanju, a mnogi drugi su tragajući kroz ličnu patnju osvestili i ugledali ono najsvetlije u sebi, svoju iskru svetlosti, koja otkriva sve tajne koje su inače sakrivene običnom čoveku.
Ti divni ljudi, božanska bića, koja su ranije od ostalih prepoznali istinsko i svoju svrhu, pokazuju nam i prave smernice i olakšavaju nam prolaz do suštinskog u svemu.
Takvi ljudi su došli da bezuslovno pomognu i da poklone svetu ono što otkrivaju.
Međutim otkrivam da nije jednostavno samo dati, jer to što je jako vredno ljudi često ne razumeju, ne primećuju bezgraničnu vrednost koja im se daje. Shvatila sam potom, da je istina teško dostupna i prihvatljiva onima koji još uvek spavaju, koji žive u iluziji o stvarnosti ovog sveta. Takvi ljudi nisu otvoreni da je čuju. Puno je velova oko njih koji sprečavaju da je osete, čuju i prihvate.
Stoga ljudi koji su već u istini nailaze na otpor i prepoznaju da postoje odredjene zakonitosti u predaji onoga što znaju i što žele nesebično da daju.
Iz ovoga , čak i iz ličnog iskustva, proizašao je motiv da otkrijem te zakonitosti. Naizgled se čini jednostavnim ali nije tako. Shvatila sam da kad nekom puno daš, onesposobiš njegov duhovni rast. Čak sam primetila da to nije slučaj samo sa duhovnim vrednostima, već se odnosi i na drugačije vrednosti i resurse kao: novac, nasleđe, informacije, energija, saveti, pažnja i vreme.
Otkrivam da izvor ovog stanja može biti sa viših nivoa. S obzirom da je naše poreklo sa anđeoskih nivoa i da je ljubav prema čoveku neizmerna, usled preterane i prevelike želje da se čoveku pomogne u shvatanju njegove suštine, vođstvo koje pomaže prilazi jako blizu čoveku u toj nameri, na način da čak žrtvuje sopstveno odsecanje od izvora zarad ljubavi i pomoći.
Tako nastaje problem, jer onda oni zajedno sa čovekom doživljavaju pad i imaju iskustvo prolaska kroz materijalizaciju i uče svoje lekcije.
Stoga nije čudno da ljudi prolaze slično kada žele da nekom nesebično pomognu na isti način, žrtvovanjem, samo što smatram da je čovek zaštićeniji jer je u neznanju.
Tako da zajedno moramo naučiti da poštujemo određene božanske zakone da bismo lakše pomogli i ostvarili svoju nameru.
Mudrost davanja se ogleda u budnosti i svesnoj proceni onoga koliko i šta dajemo, i samo onako i onoliko kako će poslužiti na korist nama i onima kojima dajemo.
Tako ćemo se osloboditi tereta neznanja i dozvoliti da božanska energija nesmetano teče i bude usmerena na dobrobit čitave planete.
Programom požrtvovanosti, preteranog milosrđa sa dodatkom naglašene zaštitničke naklonosti, sprečavamo čovekov rast, pojačavamo vezanost i oslanjanje na davaoca, a time blokiramo put evolucije i spoznaje. Zakonitost glasi: Ako preteranim mešanjem i davanjem onesposobiš duhovni rast drugog ljudskog bića, dobijaš lične lekcije u smeru usklađivanja sa božanskim zakonitostima. Samim tim slabiš ili gubiš moć, sredstva i alate koje si dobio dolaskom u ovu dimenziju kako bi spoznao greške i iznivelisao karmičke skale.



субота, 3. јун 2017.

ZRNO MUDROSTI- KAFA




"Stavi za kafu, dolazim", začuo se glas u blizini. Telefonski razgovor koji je poput svetleće reklame, privukao moju pažnju. Naizgled neobavezna poruka bila je poziv na druženje. Te reči su govorile mnogo više od samog poziva na kafu.
Bio je to istinski vapaj za bliskošću, nežnom razmenom i toplinom nečijeg srca. Potreba da sa nekim podelimo delić našeg unutrašnjeg komešanja, našeg skrivenog sveta.
U tom trenutku kao da sam čula glasove svih koji pozivom na kafu zapravo traže povezivanje, traže nekog u čijim očima će videti sebe, nekog kome će iskreno reći sve, nekog ko će zameniti ono za čim iskreno čeznu. To je razgovor sa sobom. Zarobljeni svetovnim i svakodnevnim obavezama pozivom na kafu pozivamo sebe i podsećamo na ono najvažnije: predah, smeh, opuštanje i rasterećenje. Trenutak koji spaja ono šta je bilo i šta će biti u sad i ovde, onaj koji pomno prati naše izlaske i zalaske sunca, trenutak istine u nama.
To nežno okupljanje oko porcelanskih šoljica okupanih mirisom kafe govori koliko smo zapravo željni ljubavi. Naša bića čeznu za razmenom, poverenjem, istinom, bez obzira što je poneki takav susret ispunjen očijukanjem, ogovaranjem i spletkama. Suštinski je potreba za dubljim i iskrenijim povezivanjem.
Čoveku je zapravo jako potreban taj lagani suptilni osvrt na ono što je istinsko u njemu, na ono što ga uporno doziva i poziva na različite načine, ne samo kroz pozive na kafu. Taj spoj sa sobom doneće mu sve što mu je potrebno, svu nežnost i toplinu, svu radost, iskonski spokoj i pravu slobodu.
Poziv na kafu je poziv da zastanemo na tren i obratimo pažnju na svoje duboke potrebe, poziv da ih poslušamo i da ih sledimo i ispunimo. Ono što govorimo drugima uz neobaveznu kaficu, zapravo govorimo sebi, ispoljavamo sve ono što nam je na srcu, sve ono šta osećamo, šta nam je potrebno, za čim stremimo, šta nas to boli i muči a da nikad to sebi nismo iskreno rekli.
Više puta sam pokušala da ostavim kafu, iz zdravstvenih i drugih razumskih razloga. Zapravo sam shvatila da još uvek u meni postoji praznina, postoji mesto ili deo mene kome nisam dovoljno posvetila pažnju, odbačeno, neispunjeno, nevoljeno, deo koji je stalno pozivao svojim bolnim glasom da me treba.
Onda kad deo nas bude prihvaćen od nas samih i isceljen ništa spolja neće biti toliko potrebno. Kafa, cigarete, alkohol, razni opijati čak i preteran rad nam zaista služe da nadomeste ono za čim istinski žudimo, a to je ljubav prema sebi, potreba za harmonijom i međusobnim poverenjem.
Hvala zrnu mudrosti što nas povezuje, što čini da ta veza obezbedi dublji smisao našeg postojanja.
Razmislite zašto baš ovog trena nekog pozivate ili neko vas poziva na šoljicu razgovora.
Šta je to u vama što vas poziva svakog novog jutra, pokušavajući da se oslobodi u društvu vaše omiljene šoljice kafe?


среда, 24. мај 2017.

GLAS DUŠE

Danas sam obukla suknju, doterala misli i uskladila srce sa dušom, ne znajući da će ovo biti tako značajan dan za mene.
Spoznaja moje prave prirode, podstakla je tokove ka sećanju Ko Sam.
Žena koja živi na rubu sveta i vremena. Ona koja je tu svima koji su izgubili put ka sebi, kojima treba učenje i onima koji lutaju.
Majka , prijateljica, sestra, božica, stvarateljica, žena mudrosti. Ona koja je sve vreme težila svojoj pravoj prirodi i uvek želela živeti prirodnim životom.
Ona koja donosi svetlost i svest, žena koja živi oduvek.
Shvatam konačno da je izvor sve patnje, ustvari, odsecanje od temeljnog izvora, od svoje suštinske prirode. Hvala.

среда, 3. мај 2017.

TRENUTAK ODUSTAJANJA

Izgubljena sam i zbunjena, ne mogu da se orijentišem. Pronaći balans, povezati se sa svojom suštinom i dozvoliti da me duša vodi, to su moji svakodnevni koraci. Iznova činim taj korak s pogledom napred, svaki dan, svaki trenutak. Ponekad sam tako umorna i tužna.
Ne uspevam da održim korak i gubim iz vida put. Opet ustajem i krećem, odvažnije i sa većom hrabrošću, verujući da će ovog puta biti drugačije, da neću pasti. Ali, avaj, ponovo sam dole. Ne znam šta još da učinim. Ćutim, zagledana u bolne rane i nevoljne kretnje. Posmatram da bih videla, osluškujem da bih čula i koračam da bih hodala. Tako već dugo, stalno iz početka.
Ustajem i održavam korak jer sam sebi obećala da neću odustati. Dopuštam da mudrost koja ja jesam usavrši lepotu mojih koraka.

петак, 28. април 2017.

DANI SREĆE

Slavi se Dan sreće. To je, kažu, današnji dan. Može biti. Sunčan je, miran, livada je puna maslačaka, vazduh je svež. Udah je pun ljubavi i neizmerne radosti. Da, oseća se miris nadolazećeg proleća. Okupana sunčevim zracima, upijam lepotu dana. Misli su čiste, skoro da ih i nema. Kakav mir! Zar je čoveku išta potrebnije od ovakvog blagostanja? Slaviću svakog dana sreću u neprolaznom spokoju i prisustvu moje duše. Za istinsku sreću samo mi je to potrebno.
                                                                         Hvala.

среда, 12. април 2017.

IZ JEDNOG POGLEDA

Sedim i gledam te. O, Bože, da li je grčki vajar pre mnogo vekova imao isti prizor, dok je vajao Atenu? Neprolazni kameni kip božanske lepote.
Ti jesi Atena, boginja svih mojih ratova. Nedostaje ti koplje, ali ono je kod mene, duboko zariveno u srce. Ponovo krvarim, samo sad jače i žešće nego svih decenija ranije.
Pitam se jesam li sve golgote i surovosti ovog života  prošao da bih tebe sreo. Isplatilo se, shvatio sam smisao života.
Dotaći sreću i prigrliti tugu za sva vremena.
Volim te baš takvu, sa ranjenom dušom, setom u očima i polovinom srca. I Ahil je imao petu i njoj srce. Tvoje ne želim da povredim, jer je već puno ožiljaka, zato ti moje dajem na dlan.
Obećala si da ćeš me ubiti, učini to. Ako umrem od tvoje ruke biću srećan. Izdići ću se iz pepela sopstvenog života, da se još jednom zagledam u tvoje oči i još jednom osetim proleće sopstvene ljubavi.
Nisi rekla da me voliš, a bilo bi i suvišno, jer sav sam prostor sebično ispunio ljubavlju prema tebi, da za tvoju baš ništa nije ostalo.
Pijem, jedino mi alkohol skida koprenu realnog, razložnog i razumnog. Jedino mi on sklanja sa očiju beznađe udobnog života i otvara bezgranične prostore duše.
Želim da zauvek ostanem sa tobom a opet se bojim za tebe. Ne želim da te cinici i bezdušnici opet stave na stub srama. Njihov lažni moral mi okreće utrobu a njihova zlurada lica su mi noćna mora.
Činim li nepravdu kradući tvoje misli? Činim li zlo prisvajajući titraje tvoje duše?
Bože, hvala ti na daru koji si mi dao, smesti ga pod svoje krilo i zaštiti, jer si ga stvorio suviše nežnog i krhkog. Oprosti mu sve grehove i pripiši ih meni, jer mene stvori grešnika da zarad prevelike sreće ponesem težinu svemira.


Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
Ja Jesam Ljubav.

KRIK ISPOD NEBA


Bolno me je šibalo sivilo nedeljnog jutra. Misli su kao talasi uzburkanog mora udarale o stenje u glavi i razbijale se na hiljade kapi.
Svaka se kap neodoljivom željom da ispliva, da se oslobodi, odvajala i tiho klizila niz obraz. Nadomak mog pogleda kišne kapi su se topile i nestajale praveći čudne krugove, nalik nekoj igri.
Dugo sam kroz prozor gledala tu igru, mirnu i spontanu. A onda bi poneki auto projurio i za trenutak im pomutio razigranost, da bi za tili čas ponovo uranjale u svoje krugove. Prolaznici su se u žurbi uporno branili svim sredstvima: kišobranima, kapama, a oni dosetljivi šarenim najlonskim kesama. I niko od njih nije razumeo igru kapi oko sebe.
Oduvek sam volela kišu. Podsećala me je na bezbrižne dane, na dečiju igru, na bezbroj ljubavi i pregršt divnih trenutaka mog života. Pamtim, volela sam da podignem glavu, da osetim prostranstvo koje me guta i pustim da me kiša lagano miluje.
Gledajući kroz suze ovaj beznadežan dan, osećam kako bih mogla istrčati napolje. Onako bosa, uz vrisak, pohitala bih nebu u zagrljaj kao majci u naručje, i molila. Preklinjala bih čitavom snagom svog bića nebo da mi sa kapima kiše ulije osećaj mira, spokoja i sreće. Da kao nekad osetim tu blagost majčinog mleka, da usnim lagano na njenim grudima dok mi poslednje kapi te božanske tečnosti cure niz rub usana. I da se onda sa nekom neobjašnjivom lakoćom vratim ovde i podnesem svu težinu sopstvenog života.
Iscrpljena sam, slomljena, i slaba. Kao da se sa mog tela komad po komad otkida i gubi u sivilu. Osećam kako nikada neću moći sastaviti sebe u pravom obliku. Jer svaka rana tog otpalog komada neizrecivo peče i boli, da prosto zaboravljam mesta na kome su krvlju i mesom bili spojeni komadi mog tela, sad već izgubljeni.
Ovo odavno više nije ono bezbrižno, radosno, iskreno i čisto lice deteta. Ovo nije devojka koja se radovala pesmi zrelog žita, koja je hrabro gazila zemlju svojih puteva i koja je smelo letela prostranstvima plavetnila, krilima jačim od vetra.
Slomljena u svom pohodu, razvaljuje sive kapije već proteklih godina, prebira srču i hita nebu.
Neka je neko probudi, dozove. Neka je neko vrati tamo gde pevaju kiše u veseloj igri, gde talasi ne razbijaju stenje i gde će joj se duša pretočiti u kap, da u toj igri napravi svoj krug.

Aleksinac, nedelja,16.02.1997.