среда, 9. август 2017.

TIRANIN U MENI


Ko mi krade misli radosne?
Ko dolazi u sate sitne i
tera san najlepši?
Ko ostavlja miris truležni?

Od koga to, srce moje, strepiš?
Kome nežne ruke pružaš i
puno stida pogled spuštaš?
Kome ti to slepo veruješ?

Ko si ti, zlikovče neznani,
u čije ime dolaziš i
nevine pohodiš?

Kradeš od moje lepote,
živiš od moje čistote,
lopov si i ubica od prvog dana.
Tiranin ti je ime i
u mojoj psihi spavaš.


петак, 28. јул 2017.

ČOVEK I SLOBODNA VOLJA




Posmatrajući lični duhovni rast i sve što čini taj put ka upoznavanju sebe, uočavam velike promene i skokove u svesti, samim tim i bogatstvo uvida i spoznaja o našoj pravoj prirodi i zakonitostima kojima podležemo. Taj predivni i dublji odnos koji sam uspostavila sa sobom iznedrio je čak i meni neslućene i neočekivane darove, bisere moje duše.
Jedan od njih je lični uvid o zakonu slobodne volje i zakonu davanja i primanja.
Čovek je baš takav kakav jeste zaista jedinstven u božanskoj kreaciji i jedini kome je data slobodna volja, odnosno jedini koji ima mogućnost da u slobodnoj volji bira u čitavom Univerzumu (ne raspravljam o tome da li je zaista tako i da li neko utiče na izbore). Govorim o fenomenu slobodne volje iz perspektive čoveka, uviđam da je to dar božanske mudrosti koji ima dva lica.
Ovim darom čoveku je zapravo data neverovatna moć, iako se tako ne čini. Posebno se ogleda u situacijama buđenja i patnje kada sagledava svoj život, suočava sa lažnim uverenjima, vrednostima i navikama. Zamenom ili odabirom istinskih duhovnih vrednosti, moćan je da preobrazi staro i sagradi nove temelje, ostavljajući svojim životom zalog svojim pokolenjima i svima koji će se hraniti tim iskustvom.
Činom dolaska na planetu Zemlju, ulaskom u telo (materijalni oblik) čini da čovek, to božansko u njemu postane jako ograničeno čulima, emocijama, zaboravom svoje prave prirode, što dovodi do identifikacije sa telom i svetom koji ga okružuje te se tako stvara iluzija o stvarnosti prirode ovog sveta.
Nastaje puno toga što ga odvaja i prekida nit sa Izvorom svog pravog postojanja. Stid, strah, krivica, osećaj manje vrednosti, ljutnja i bes su samo neke od posledica odvojenosti od suštine.
Zakon slobodne volje nastupa tako što čovek u takvom stanju, odvojen i ograničen, zasigurno greši u svojim odabirima, rekli bismo da je to logično, što i jeste na neki način. Njegova greška je ujedno put i ključ za povratak kući. Kako?
Svaki odabir u stanju odvojenosti postaje pogrešan izbor, što pokazuje patnja u kojoj se čovek nađe. Patnja je pokazatelj naših loših izbora: patimo jer mislimo da smo kažnjeni, prokleti, pa živimo u strahu, intenzivno patimo, i postajemo bolesni psihički, fizički, duševno. Što smo udaljeniji u svojim razmišljanjima, ponašanjima i uverenjima od suštine, patnja je sve veća i intenzivnija. Ovo je jedno lice zakona slobodne volje.
Sa druge strane postaje dar tako što čoveka upravo ta patnja kroz koju prolazi polako budi, ne dozvoljava mu da dugo ostane u snu, uljuljkan u iluziji, poistovećen sa lažnim osećajem o stvarnom svetu i svojoj prirodi.
Iz te patnje postaje budan, oprezan, spreman da posumnja, da rasuđuje i menja sve što ga je zarobilo, zavelo i odvojilo od suštine i istine. Osluškujući svaki titraj srca i duše biva otvoreniji za iskustvo istine o sebi, a samim tim dolazi do spremnosti da sada, kad shvata, bira bolje, razumnije, svesnije i budno pazi da ponovo ne zapadne u san i zaborav.
Ovaj ukratko opisan put je u mom shvatanju, i sličnom prolasku od zaborava do sećanja ko sam, neopisiv je dar, kroz koji samo čovek može da prođe.
S obzirom da je samo čoveku data slobodna volja, svi su (zaključujem) u Univerzumu okrenuti i usmereni ka njemu, jer puno toga zavisi od njegovog odabira. Zato su svi proroci i ostala nadahnuta bića (Hrist, Buda, Muhamed i ostali) usmerena pomoć, kako bi čovek mogao da u svojoj volji odlučuje i bira više duhovne vrednosti, jer od tog odabira zavisi lično i univerzalno stanje.
Zakon slobodne volje je božanski zakon, stoga bi trebalo da ga svi poštuju. Univerzalni zakoni su tako uređeni da služe kao filter, kroz koji ništa osim onoga što je čisto i bezuslovno ne može proći.
Vratimo se na zakon slobodne volje: svi ga poštuju, podležu njemu i čekaju konačnu odluku koja je u čovekovom izboru. Kada čovek u svojoj volji odabere određene vrednosti, on kroji stvarnost ne samo za sebe, jer da je tako onda i ne bi bilo od tolikog značaja šta će čovek odabrati. Ovako, kako su sve oči uprte u čovekov izbor, to govori puno o neizmernoj važnosti i moći njegovog pravog odabira.
Po mom mišljenju, čovek je od vitalne važnosti za čitav Univerzum, jer se od njega očekuje da izgradi Novi svet, Novu Zemlju za sebe, tako je on samim tim kod kuće.
Dugo već postavljam pitanje - zašto sve zavisi od čoveka? Očigledno je da se sve nekako vrti oko njega, sve mu je u službi, sve je organizovano i usmereno ka njemu.
Razumela sam to na ovaj način.
Sve je podređeno čoveku, bilo da on bira pogrešno ili ne, to je put koji ga vodi ka osvešćivanju i otkrivanju ko je on zaista i koja je njegova božanska namera. Ukoliko je sve to teže, kao što se i primećuje, utoliko je moćnije kad čovek shvati čitavu stvar, donese odluku, menja se i bira božanske vrednosti. Odluka koja biva doneta u takvim uslovima i okolnostima, prolaz je i zakon koji omogućava da postane izvor sveprisutnosti ovde na planeti. Čovek tako širi ljubav, istinu, svetlost i mir.
Nakon ovoga, zaključujem da čovek ima Apsolutnu Vrednost i sve što je ovde mu služi, jer zajedno učestvuju u konačnom izvršenju misije.
Odluka je na čoveku i njemu je data svojim postojanjem.
Čovek je podjednako vredan i kad greši i kad ne greši, jer je to put. Proizvodi grešaka mu pomažu da prepozna sopstvene izbore i da u moru mogućnosti krene da bira razumnije i bolje jer na osnovu iskustava shvata kakav je doprinos njegovih odabira.
Usklađivanjem sa Univerzalnim zakonima počinje da donosi svetlost kao informaciju svojim postojanjem i onim što zaista jeste, a uzemljenjem ukorenjuje to znanje kroz sopstveni život.
Čovek dolazi u svet laži i iluzije jer je ovo svet tame (odsustvo svetlosti). On donosi iskru svetlosti kroz evolucioni put spoznaje sopstvene prirode, da bi je ukorenio i osvetlio tamnu stranu Univerzuma.


ZAKON DAVANJA I PRIMANJA

Verujem da je svako od nas došao na planetu da da svoj doprinos u izgradnji Nove Zemlje koja će vibrirati u višoj svesti, koja polako postaje mesto koje ispunjava ljubav, mir i harmonija. Slažem se da se to trenutno fizički ne primećuje i ne oseća, ali mnogi ljudi već odavno vredno rade na tome u svom unutrašnjem svetu, otkrivanjem sopstvene istine.
Mnogi to već znaju, neki su dobili spoznaje u svom tihovanju, a mnogi drugi su tragajući kroz ličnu patnju osvestili i ugledali ono najsvetlije u sebi, svoju iskru svetlosti, koja otkriva sve tajne koje su inače sakrivene običnom čoveku.
Ti divni ljudi, božanska bića, koja su ranije od ostalih prepoznali istinsko i svoju svrhu, pokazuju nam i prave smernice i olakšavaju nam prolaz do suštinskog u svemu.
Takvi ljudi su došli da bezuslovno pomognu i da poklone svetu ono što otkrivaju.
Međutim otkrivam da nije jednostavno samo dati, jer to što je jako vredno ljudi često ne razumeju, ne primećuju bezgraničnu vrednost koja im se daje. Shvatila sam potom, da je istina teško dostupna i prihvatljiva onima koji još uvek spavaju, koji žive u iluziji o stvarnosti ovog sveta. Takvi ljudi nisu otvoreni da je čuju. Puno je velova oko njih koji sprečavaju da je osete, čuju i prihvate.
Stoga ljudi koji su već u istini nailaze na otpor i prepoznaju da postoje odredjene zakonitosti u predaji onoga što znaju i što žele nesebično da daju.
Iz ovoga , čak i iz ličnog iskustva, proizašao je motiv da otkrijem te zakonitosti. Naizgled se čini jednostavnim ali nije tako. Shvatila sam da kad nekom puno daš, onesposobiš njegov duhovni rast. Čak sam primetila da to nije slučaj samo sa duhovnim vrednostima, već se odnosi i na drugačije vrednosti i resurse kao: novac, nasleđe, informacije, energija, saveti, pažnja i vreme.
Otkrivam da izvor ovog stanja može biti sa viših nivoa. S obzirom da je naše poreklo sa anđeoskih nivoa i da je ljubav prema čoveku neizmerna, usled preterane i prevelike želje da se čoveku pomogne u shvatanju njegove suštine, vođstvo koje pomaže prilazi jako blizu čoveku u toj nameri, na način da čak žrtvuje sopstveno odsecanje od izvora zarad ljubavi i pomoći.
Tako nastaje problem, jer onda oni zajedno sa čovekom doživljavaju pad i imaju iskustvo prolaska kroz materijalizaciju i uče svoje lekcije.
Stoga nije čudno da ljudi prolaze slično kada žele da nekom nesebično pomognu na isti način, žrtvovanjem, samo što smatram da je čovek zaštićeniji jer je u neznanju.
Tako da zajedno moramo naučiti da poštujemo određene božanske zakone da bismo lakše pomogli i ostvarili svoju nameru.
Mudrost davanja se ogleda u budnosti i svesnoj proceni onoga koliko i šta dajemo, i samo onako i onoliko kako će poslužiti na korist nama i onima kojima dajemo.
Tako ćemo se osloboditi tereta neznanja i dozvoliti da božanska energija nesmetano teče i bude usmerena na dobrobit čitave planete.
Programom požrtvovanosti, preteranog milosrđa sa dodatkom naglašene zaštitničke naklonosti, sprečavamo čovekov rast, pojačavamo vezanost i oslanjanje na davaoca, a time blokiramo put evolucije i spoznaje. Zakonitost glasi: Ako preteranim mešanjem i davanjem onesposobiš duhovni rast drugog ljudskog bića, dobijaš lične lekcije u smeru usklađivanja sa božanskim zakonitostima. Samim tim slabiš ili gubiš moć, sredstva i alate koje si dobio dolaskom u ovu dimenziju kako bi spoznao greške i iznivelisao karmičke skale.



субота, 3. јун 2017.

ZRNO MUDROSTI- KAFA




"Stavi za kafu, dolazim", začuo se glas u blizini. Telefonski razgovor koji je poput svetleće reklame, privukao moju pažnju. Naizgled neobavezna poruka bila je poziv na druženje. Te reči su govorile mnogo više od samog poziva na kafu.
Bio je to istinski vapaj za bliskošću, nežnom razmenom i toplinom nečijeg srca. Potreba da sa nekim podelimo delić našeg unutrašnjeg komešanja, našeg skrivenog sveta.
U tom trenutku kao da sam čula glasove svih koji pozivom na kafu zapravo traže povezivanje, traže nekog u čijim očima će videti sebe, nekog kome će iskreno reći sve, nekog ko će zameniti ono za čim iskreno čeznu. To je razgovor sa sobom. Zarobljeni svetovnim i svakodnevnim obavezama pozivom na kafu pozivamo sebe i podsećamo na ono najvažnije: predah, smeh, opuštanje i rasterećenje. Trenutak koji spaja ono šta je bilo i šta će biti u sad i ovde, onaj koji pomno prati naše izlaske i zalaske sunca, trenutak istine u nama.
To nežno okupljanje oko porcelanskih šoljica okupanih mirisom kafe govori koliko smo zapravo željni ljubavi. Naša bića čeznu za razmenom, poverenjem, istinom, bez obzira što je poneki takav susret ispunjen očijukanjem, ogovaranjem i spletkama. Suštinski je potreba za dubljim i iskrenijim povezivanjem.
Čoveku je zapravo jako potreban taj lagani suptilni osvrt na ono što je istinsko u njemu, na ono što ga uporno doziva i poziva na različite načine, ne samo kroz pozive na kafu. Taj spoj sa sobom doneće mu sve što mu je potrebno, svu nežnost i toplinu, svu radost, iskonski spokoj i pravu slobodu.
Poziv na kafu je poziv da zastanemo na tren i obratimo pažnju na svoje duboke potrebe, poziv da ih poslušamo i da ih sledimo i ispunimo. Ono što govorimo drugima uz neobaveznu kaficu, zapravo govorimo sebi, ispoljavamo sve ono što nam je na srcu, sve ono šta osećamo, šta nam je potrebno, za čim stremimo, šta nas to boli i muči a da nikad to sebi nismo iskreno rekli.
Više puta sam pokušala da ostavim kafu, iz zdravstvenih i drugih razumskih razloga. Zapravo sam shvatila da još uvek u meni postoji praznina, postoji mesto ili deo mene kome nisam dovoljno posvetila pažnju, odbačeno, neispunjeno, nevoljeno, deo koji je stalno pozivao svojim bolnim glasom da me treba.
Onda kad deo nas bude prihvaćen od nas samih i isceljen ništa spolja neće biti toliko potrebno. Kafa, cigarete, alkohol, razni opijati čak i preteran rad nam zaista služe da nadomeste ono za čim istinski žudimo, a to je ljubav prema sebi, potreba za harmonijom i međusobnim poverenjem.
Hvala zrnu mudrosti što nas povezuje, što čini da ta veza obezbedi dublji smisao našeg postojanja.
Razmislite zašto baš ovog trena nekog pozivate ili neko vas poziva na šoljicu razgovora.
Šta je to u vama što vas poziva svakog novog jutra, pokušavajući da se oslobodi u društvu vaše omiljene šoljice kafe?


среда, 24. мај 2017.

GLAS DUŠE

Danas sam obukla suknju, doterala misli i uskladila srce sa dušom, ne znajući da će ovo biti tako značajan dan za mene.
Spoznaja moje prave prirode, podstakla je tokove ka sećanju Ko Sam.
Žena koja živi na rubu sveta i vremena. Ona koja je tu svima koji su izgubili put ka sebi, kojima treba učenje i onima koji lutaju.
Majka , prijateljica, sestra, božica, stvarateljica, žena mudrosti. Ona koja je sve vreme težila svojoj pravoj prirodi i uvek želela živeti prirodnim životom.
Ona koja donosi svetlost i svest, žena koja živi oduvek.
Shvatam konačno da je izvor sve patnje, ustvari, odsecanje od temeljnog izvora, od svoje suštinske prirode. Hvala.

среда, 3. мај 2017.

TRENUTAK ODUSTAJANJA

Izgubljena sam i zbunjena, ne mogu da se orijentišem. Pronaći balans, povezati se sa svojom suštinom i dozvoliti da me duša vodi, to su moji svakodnevni koraci. Iznova činim taj korak s pogledom napred, svaki dan, svaki trenutak. Ponekad sam tako umorna i tužna.
Ne uspevam da održim korak i gubim iz vida put. Opet ustajem i krećem, odvažnije i sa većom hrabrošću, verujući da će ovog puta biti drugačije, da neću pasti. Ali, avaj, ponovo sam dole. Ne znam šta još da učinim. Ćutim, zagledana u bolne rane i nevoljne kretnje. Posmatram da bih videla, osluškujem da bih čula i koračam da bih hodala. Tako već dugo, stalno iz početka.
Ustajem i održavam korak jer sam sebi obećala da neću odustati. Dopuštam da mudrost koja ja jesam usavrši lepotu mojih koraka.

петак, 28. април 2017.

DANI SREĆE

Slavi se Dan sreće. To je, kažu, današnji dan. Može biti. Sunčan je, miran, livada je puna maslačaka, vazduh je svež. Udah je pun ljubavi i neizmerne radosti. Da, oseća se miris nadolazećeg proleća. Okupana sunčevim zracima, upijam lepotu dana. Misli su čiste, skoro da ih i nema. Kakav mir! Zar je čoveku išta potrebnije od ovakvog blagostanja? Slaviću svakog dana sreću u neprolaznom spokoju i prisustvu moje duše. Za istinsku sreću samo mi je to potrebno.
                                                                         Hvala.