Teorije
o tome šta je to um su mnogobrojne. Neki izvori tvrde da je um
aspekt intelekta i svesti, doživljen kao kombinacija misli,
percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte. Ono što se meni
dopalo jeste da je um privatno vlasništvo na koje niko osim vlasnika
nema pravo pristupa i da su misli koje nam dolaze isključivo
privatni razgovor sa nama samima. Niko drugi ne može poznavati naš
um, može ga samo interpretirati, s toga proizilazi da samo mi možemo
ispratiti i iskombinovati njegove aspekte na način da imamo život
onakav kakav želimo. Ali to zaista možemo samo ukoliko smo ih
svesni. Ukoliko nismo, živećemo nesvestan, uslovljen i mehanički
život.
Sklonost
nesvesnog dela uma, ili podsvesti, je takva da skuplja i stalno
kobinuje sve informacije, iskustva, doživljaje, utiske koje upijemo
u toku našeg života. Na taj način on sebi obezbeđuje kakav-takav
opstanak, osećaj da je živ i učiniće sve da taj lažni život
zaštiti, a vi ćete imati osećaj da štiti vas. Ne kažem da u
nekim situacijama zaista to i ne čini, upozorava nas na moguće
događaje, jer on je već iz one banke podataka iskombinovao naša
iskustva i posledice pa samim tim mu je sve što liči na to
potencijalna opasnost. I tada osećamo strah,
pa i potrebu da se zaštitimo. Pretpostavke
su umne, a procene treba da budu procene naše
duše, kada um nije odvojen od nje.
S
obzirom da nesvesni deo uma funkcioniše na kvantitetu, a ne
kvalitetu, on će iskoristiti sva dešavanja, sve naše odnose na
način da nas zadrži u frekvenciji koja njemu odgovara da bi opstao.
Izazivaće takav tok vaših misli koji će se
povezivati sa nečim doživljenim iz prošlosti, što će u vama
buditi emocije straha, tuge, stida, krivice, ljutnje, besa itd. To je
važno za njegov opstanak jer to je njegova hrana. Imaće potrebu da
uvek bude u pravu, dokazivaće, želeće da bude jači, bolji,
uspešniji od drugih, stvarajući tako
nepregledan spisak aktivnosti sa kojima smo se mi poistovetili.
Njegova igra i skrivena
namera je takva da uvek hoće da nas odseče,
zarobi i drži uspavane i što dalje od istine i svesti o našoj
pravoj prirodi.
Priroda
našeg istinskog bića postoji i bez uma, problem je što se čovek
poistovetio sa njim, vezao za iskustva i ličnosti koje su nastale iz
tog odnosa i zaboravio ko je on zaista. Tako je u prvobitnom trenutku
nastala prva patnja i sve ono što mi danas doživljavamo na
duševnom, psihičkom i telesnom nivou kao takvu.
Moje
iskustvo govori da postoji taj magičan trenutak buđenja vašeg uma
za nešto mnogo više od onoga na šta je on navikao i da od tog
trenutka kreće njegovo lagano bankrotstvo koje kulminira jednim
snažnim osećajem da više ne postoji. Zapravo,
to je trenutak spajanja sa višim sferama,
odnosno višim aspektima vašeg bića.
U
tom procesu integrisanja dolazi do kidanja onih teških veza
pistovećenosti sa svim vašim ulogama, ćišćenja raznih emotivnih
nakupnina, programa, uverenja i svih onih složenih šema koje je um
napravio do tog momenta. Tek od tada vaš život može biti vođen
dušom sa potpunim osećajem radosti življenja i svrhe, kreativan i
ispunjen. Tek ste tad živi. Dok ste u senci vašeg uma, odvojeni,
mrtvi ste više nego kad zaista fizički umrete.
Um
kao niži nivo svesti vezuje svoje postojanje za oblik, uloge i
ličnosti. Za nivo uma to je jedina
stvarnost, tako odvojen stvara iluziju da je on jedino stvaran. On je
jednako nestavaran kao i senka. Obzirom da je
nestvaran, u njemu nema istine. On je sama suprotnost onome što je
stvarno. Prosto ne može i jedno i drugo biti stvarno. Stvarno je
samo ono što u sebi nosi iskru postojanja, ono bez čega sve ovo ne
bi ni postojalo.
Postojanje
uma i izgradnja ličnosti su neophodni za iskustvo duše u uvoj
dimenziji, tako i kontrasti ili polariteti kroz koje prolazi, da bi
stekla svest o sebi, ali je i važno da se njih oslobodi nakon
spoznaje, jer su iskustva samo tome i poslužila.
Kako
bi čovek spoznao istinu da nema laži,
svetlost da nema tame, večnost da nema ograničenosti? Kako bi znao
ko si , da ne znaš ko nisi? Kako bi video sebe, da nemaš svoju
senku?
Zato
nije važno šta si sve uradio, kakav si put prošao, koliko si patio
da bi ovo spoznao. Upravo te ova spoznaja vraća svom izvoru, izvoru
sveg postojanja.
Jer
ono što jesi i ja jesam, to je jedino stvarno i istinito. Ja jesam
u svemu i sve je u meni. Kad sve lažno otpadne, ostaje tišina i
beskrajna ljubav kao istina, kao postojanje.