Zabolela je vest da nas više nema. Oblaci su prekrili nebo i zasuli pahuljama naš voljeni grad. Vetar jaukom glasine širi, u daljini odjekuje nečiji plač. Osećala sam sve ovo vreme da se oluja sprema i da priroda tuži zbog nas. Sedim kraj prozora zagledana u tragove naših stopa koji se polako gube u poslednjem ovogodišnjem snegu. Pozdravljaju nas ulice stare i okna prozora iz naših domova u kojima smo o ljubavi snili. Mašu nam krošnje koje smo dotakli u prolazu, čuvaće sećanja, kažu, na nedosanjane snove o našoj sreći. Nebeski svod ne sija više sjajem svojih najsjajnijih zvezda. One noćas govore tiše. I zvezde noćas plaču zbog nas jer u našem pogledu ih nema više.
Želela bih da moje iskustvo inspiriše druge, koji su imali želje a ne i smelosti, da podele svoju priču, i pomogne im da svoj teret skinu sa duše.
четвртак, 22. март 2018.
среда, 21. март 2018.
USTVARI
Ja sam ustvari samo tebe tražila.
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Svaki otpali list koji sam gazila, pravio je ustvari put do tebe. Vidim ih kroz maglu sećanja, kako su ruke svakog drveta, baš tamo, baš tako rasporedile mojih stopa trag.
Čula sam šum tvog srca u pesmama šuma kroz koje sam prolazila.
Osluškivala sam vetar jer sam znala da će doneti miris tvoje kose, koji je trebalo da prepoznam onda kada sam te srela. Moji prsti isprepleteni sa pramenom tvoje kose znali su da ljubav je ono što na vrhovima njihovim ostaje. I moja potajna ljubav prema kosi je bila samo još jedan trag koji je trebalo da pratim do tebe.
Svi oni, koji su deo ovog putovanja znali su zašto trebaju biti baš tamo gde su bili i zašto mi nisu dali ono što sam očajno tražila, ostavljali su me, baš zato, jer su znali da ustvari tebe tražim. Hvala im što me nisu hteli, što me nisu zadržali i što me nisu voleli onako kako sam ustvari želela.
Sve priče i pesme o tebi govore ustvari. U svakom stihu i svakom dahu je i tvoj dah. Znali smo da jedno drugom pripadamo, svejedno gde i na kom smo kraju sveta bili. Svejedno je koje smo puteve prošli i koje smo priče pisali, zaista je bilo svejedno. Ustvari sve su to staze koje smo sami birali i sami krojili jer smo iskrenom i vanvremenskom ljubavlju vođeni.
Vesnici proleća su tada najavili naš susret ali nismo čuli da su najavili i mogući kraj. Proleće je stiglo, isti mesec i čini mi se i isti onaj tren. Onda su iskre u našim srcima gorele a danas se gase ne našom voljom.
Iskonska ljubav se ustvari nikada ne gasi, ona večito plamti u našem oku u našim zenicama. Znam da sam ustvari samo tebe htela, jer u mom srcu sada niko drugi ne postoji. Mislila sam da je kraj mojim lutanjima kroz ledene noći tada kad sam te našla, kada sam te konačno srela. Sada znam da je to bio samo bljesak naše ljubavi u ovoj tamnoj noći. Nova nas avantura čeka, novi let i novi zaborav na nas. Radost je moja uvek jedna, što znam da ću te opet tražiti i naći isto tako kao sad u jednom neočekivanom vanvremenskom trenutku. Koliko god taj trenutak bio dug, za nas i naše snove uvek će, ustvari, biti prekratak, moja dušo, moj voljeni.
Odlaziš i odlazim, ne tvojom i ne mojom voljom. Ostavljam ti stopa i srca trag da me ponovo možeš naći ako ti zatrebam u nekoj noći na rubu neke tvoje stvarnosti.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.
субота, 3. март 2018.
TI SI MOJE VLASNIŠTVO
Postoji
priča o jednoj ljudskoj sudbini koja je značajno uticala na mene i
moj život. Priča je autentična ali svakako prisutna i u životima
mnogih od nas.
Živela
je život kao i svi mi, ispunjen nadama i snovima. Kao dete živela
je u selu sa starijim bratom i roditeljima. Otac ih je rano napustio
poginuvši u drugom svetskom ratu. Ne znam puno detalja iz tog
perioda njenog života ali svakako su značajni kao početak
kreiranja svih narednih događaja koji su se nizali. Bila je lepa i
vredna devojka. Sela su u to vreme bila puna devojaka i mladića.
Često su roditelji birali partnere svojoj deci, na sreću ona je
sebi sama izabrala. Zaljubila se u momka iz sela i udala. Tako
stasala devojka, snažna i puna veština u vođenju domaćinstva,
ispostavilo se da nije mogla da ima potomstvo. Nesrećna zbog toga
nije ni slutila da će upravo ta nemogućnost ostvarivanja
materinstva stati na put njenoj sreći i daljem životu sa čovekom
koga voli. Tadašnja razmišljanja bila su takva da kad je žena
jalova i ne može da rodi, zameni se drugom. Tako je bilo i u njenom
slučaju. Izbačena je ne samo iz kuće, već je morala da ode i iz
sela. Volela je svog muža i dan danas ga voli. Taj trenutak
označavao je kraj njenog idiličnog života, što je i označavalo
prekid niti sa svojom dušom. Nosila je traume gubitka oca, gubitka
dece nakon spontanih pobačaja, nakon čega gubi i svoju najveću
ljubav. Njen razvoj nije mogao ići uzlaznom putanjom, ona je ostala
zarobljena u emotivnom bolu zbog tako velikih gubitaka. Njena svest
i njeno biće to nije moglo da podnese. Da bi opstala, verovatno je
to duboko potisnula bez mogućnosti da se osvesti. Pošto je ljubav
bila obostrana, nakon njegove druge ženidbe, njen sad bivši suprug
nastavlja da se viđa sa njom, i pored svoje druge žene. Nekim
čudom nakon par godina uspela je da rodi sina. Deca su se rodila i
u toj kući zato je ovo rođenje sina moralo da ostane anonimno.
Niko nije smeo da rizikuje da se to otkrije zbog, naravno, tadašnjeg
raširenog načina razmišljanja da je velika sramota za nju jer je
nosila kopile. A drugi razlog je što se on bojao da ne dobije
batine od braće svoje druge žene. Ta tajna bila je čuvana skoro
petnaest godina dok taj maleni dečak nije bio javno priznat od
strane oca, iako njemu otac i nije baš nedostajao.
Ovu
priču čula sam nebrojeno mnogo puta ne shvatajući do sad koliko
je negativne energije i destruktivnosti nosila. Pre svega, uticaj je
bio snažan za to dete koje se rodilo, onda i za sve one koji su sa
njom bili povezani, na bilo koji način i ikad. To pritajeno
nezadovoljstvo, bol, ljutnja, ogorčenost, neostvarenost bilo je
nešto što je tu ženu silno vezalo za njeno jedino izvorište
ljubavi i pažnje, a to je njen sin.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Iz
ovoga zaključujem i shvatam koliko nismo svesni destruktivnog
uticaja našeg negativnog razmišljanja u nekom trenutku. Koliko na
nas neko ne samo da može uticati, već nas može oblikovati,
upravljati nama, a možda nas čak i ubiti. Ubiti naše istinsko
biće, a onda preko nas činiti to i drugima, misleći da uvek čini
dobro, razumno i iskreno. Istina vas može kao i mene baš
iznenaditi.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Znam
da je bolno ali je božija milost takva da ne dozvoljava da tako
nešto ostane neotkriveno. Dobro je što se na kraju sve što je
pogrešno spoznaje. To ujedno predstavlja kraj ali i početak
istinske promene. Spoznajom patnje otvarate put isceljivanju vašeg
života i stvaranju novog i stvarnog života ispunjenog
radošću.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Hvala
ti, jer si svojim prisustvom i baš takvim uticajem učinila da
budem iskrenija prema sebi i da uradim sve šta je potrebno da bih
postigla potpuni sklad i mir. Šaljem ti ono što odišem, neka ti
posluži kao pomoć uvek kada ti je to potrebno.
OD VERE DO POVERENJA
Tako
krhka ume biti naša vera i tako snažna ona ume biti u nama. Za nju
se i zbog nje dešavaju sva zla ali i sva svetska čuda. U njeno se
ime lome mnoga koplja, gube se glave i vode ratovi. I sve kreće od
one naše malene vere u nama samima, zbog koje gledamo, kreiramo i
doživljamo svet na raznolike načine. Ona nas podstiče ili na
svađu, mržnju i bes ili nas vodi putem ljubavi i slobode. Od semena
njenog u nama zavisi koje ćemo plodove brati, da li ćemo jesti
gorke plodove ili one slasne svetlošću i ljubavlju negovane.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.
понедељак, 26. фебруар 2018.
PUT PROMENE - GDE JE ZAPELO
Zlatno
je pravilo kada nešto želimo promeniti ići korak po korak. Više
puta sam imala poražavajuće iskustvo neuspeha kada sam htela nešto
da promenim na brzinu i nepromišljeno. Takav način skoro je uvek
dovodio do greške, teškoća i još većih problema nakon čega sam
odustajala od početne namere. Razbijala sam glavu razmišljajući
zašto mi ne uspeva da ostvarim ono što želim. Bila sam uporna,
ulagala sam često puno energije, bukvalno sam išla i glavom kroz
zid, ali nije išlo. Nekada bi se čak nešto i pokrenulo da bi nakon
nekog vremena nestalo i isparilo sve ono što sam na početku imala
kao ideju. Dešavalo se da sam u nekim situacijama naizgled i
uspevala da napravim promene ali se brzo pokazivalo kao loš korak,
odabir ili potez. Na kraju sam uvek bila očajna i obezvoljena. Kada
bi prošlo neko vreme, kada bih se oporavila i osećala snažnijom,
nastavljala bih uporno da pokušavam ali i da istražujem uzroke tim
teškoćama. Nisam imala mnogo uspeha čak ni u tome.
Sećam se tog perioda kada nisam bila dovoljno svesna uzroka i posledica, kada nisam dovoljno rasuđivala i kada sam u takvom stanju donosila odluke čineći neke promene. Činilo se da sam tada lakše dolazila do nekog ličnog interesa, ali to je bio samo privid, iskreno nisam uspevala doći do značajno velikih i zdravih promena. Ono što želim reći jeste da je bilo naizgled nekih pomeranja ali ništa revolucionarno, često sam se okretala u krug misleći da činim neke važne korake koji će me odvesti do željenog cilja. Najčešće je to željeno bilo: da radim posao koji volim, da imam porodicu, sigurnost i podršku, da se bavim sportom, plešem, pevam, da se zdravo hranim, da putujem, da se družim i da, jednostavno, živim svoje snove i svoju svrhu. Sada znam da su to bile namere moje duše i da sam sve vreme zapravo težila samo tome, i to da sam mnogo truda, koraka i vremena uložila da sve to ostvarim. Ali iz nekog meni nepoznatog razloga nije išlo, bar ne onako kako sam želela.
Danas, nakon toliko vremena i rada na sebi, otkrivanja istine o sebi, osvešćivanja, došla sam do značajnih otkrića koja mi pomažu da proniknem u razloge i uzroke koji su sprečavali da ostvarim svoje potajne snove. Možda bi se sve moglo sažeti u nekoliko reči, a one su - Programiranje uma negativnog ega.
U mnogim knjigama nailazila sam na razna objašnjenja o tome šta je to um, negativni ego, od čega je ustvari sastavljno naše celokupno biće zajedno sa fizičkim telom. Naša percepcija je uglavnom fokusirana na naše fizičko telo i naših pet čula, tako da nam ona u mnogome i kreira svakodnevnu stvarnost. Ali ta stvarnost nije uvek istinita jer je često kreirana našim umom negativnog ega i negativnim emocijama. Postoje u teoriji i mnogim duhovnim objašnjenjima tri nivoa našeg uma, koji bi idealno trebali da funkcionišu kao jedna svest ili jedan integrisan i uravnotežen um, a to su: podsvesni, svesni i nadsvesni um. Najveći problem je što su ta tri nivoa uma kod ljudi neuravnotežena i neintegrisana, što znači da su odvojena i da podsvesni, najniži um, kontroliše svesni deo. Ljudi čak i ne znaju da imaju dušu ili viši um koji ih vodi i, najčešće. većina ljudi dopušta da ih vodi podsvesni um i da on upravlja njihovim životima. Kada podsvesni um upravlja našim životima onda negativni ego postaje glavni režiser, tada i naše emocije i želje takođe počnu da usmeravaju, kontrolišu i kreiraju naš život. Ono što je potrebno je: prvo, ovo razumeti a onda se naučiti samomajstorstvu nad podsvesnim umom, pripojiti ga gornjim delovima uma, onda se uskladiti sa dušom, da bi se na kraju svi nivoi uma polako integrisali i stopili u jedan um, vođen našim višim aspektima duše i Bogom.
Ono što vas sigurno zanima, kao što je i mene, jeste odakle dolazi negativni ego? Neki duhovni učitelji govore da Bog nije stvorio negativni ego, već da su ga ljudi stvorili. Razvio se kao rezultat silaska Božijih sinova i kćeri u materiju, boravka u ljudskim telima i zbog preteranog poistovećivanja sa njim. U tom trenutku kada smo pomislili da smo fizičko telo, a ne deca Božija, odnosno kada smo počeli zaboravljati ko smo ustvari, razvio se negativni ego. A esencija negativnog ega je strah, odvojenost i centriranost samo na sebe, što znači da on uvek ima tendeciju da nas drži u pokornosti i zaboravu jer njemu tako odgovara, jer time obezbeđuje svoj opstanak, odnosno osećaj postojanja, moći i kontrole. Samim tim i nama nameće isti osećaj i vrti nas u krug. Radeći za njegovo preživljavanje mislimo, govorimo i činimo sve ono što njemu odgovara odvajajući nas tako od naše prave prirode.
S obzirom na to da je veštački stvoren, kreiran našom percepcijom, onda je i logičan put povratka našoj pravoj prirodi tako što ćemo ukloniti negativni ego, prisetiti se ko smo, integrisati ga sa višim delovima uma i pripojiti sve sa svojom dušom. Slažem se da je ovo lako reći, a toliko teže učiniti, ali to i jeste ustvari naš glavni posao, jer jedino tako možemo nastaviti da činimo ono i onako kako to naše Božansko u nama želi i hoće. Sve dok ne postanemo majstori svog podsvesnog uma, negativnog uma i emotivnog tela bićemo zarobljeni i u opasnosti. Jer podsvesni um koji nema rasuđivanje još uvek ima kontrolu nad velikim delom naše stvarnosti. Zato moramo povratiti svoju ličnu snagu i ne dozvoliti negativnom egu da je koristi i upravlja njome. Naš svesni ili duhovni um mora nadvladati podsvesni um kako bismo stvorili oslobođenje.
Vraćam se sad na početak ovog teksta. Ono što čini najveću i najsnažniju prepreku kada želimo napraviti svesnu promenu je programiranost uma koja je konstruisana tako da uvek obezbeđuje potrebno razmišljanje i našu ličnu snagu za održanje koncepcije negativnog ega, koja u suštini i nije stvarna već je samo plod naše vezanosti za fizičko telo.
Iz ovoga lako zaključujem zašto nisam uspevala da ostvarim sve svoje potrebe duše, upravo što još uvek nisam postala majstor nad svojim podsvesnim umom. Svakodnevno vežbam, meditiram ili sam unutar sebe, posmatram svoje misli, reakcije, sklapam kockice i verujem da polako postajem celovitija i integrisanija sa svojom dušom i samim Bogom. Za razliku od pre mnogo svesnija i uravnoteženija i sve više vremena provodim u besprekorno čistom miru i spokoju, što je meni dovoljan znak da idem pravim putem.
Postoji proces koji svi mi moramo proći da bismo postali majstor ili vladar nad svojim umom negativnog ega, kako bismo ga nadišli i na kraju odstranili. Opisaću vam kako on funkcioniše, jer sam ga delom već prošla i shvatila mnoge zamke koje mi je postavljao na duhovnom putu. Uglavnom sam, s početka teže i sporije a sada mnogo lakše i brže, uspevala da prepoznajem te skrivene radnje kojima me je zarobljavao. Nesvesni i u neznanju svi podlegnemo tom uticaju, bez razlike. Uvek je bio tu kao grabljivac moje lične snage, jer je uspevao da me ubaci lako na svoj tobogan, preko negativnih misli, onda preko moje negativne emotivne reakcije, do potpune blokade čak i mog tela. Uvek je isti put. Prvo krenu misli, onda naša reakcija i na kraju posledica, a ona je uvek blokada, sprečavanje u nameri, strah, konfuzija, depresija, nemoć, bol ili beskrajna lepeza raznih sputavajućih osećaja. Tako je suptilno organizovao programe i uverenja stvorivši ih u svrhu obezbeđenja svog opstanka. Lažni osećaj koji nam nameće je taj da je on jedini istiniti i jedino stvaran. Da nas on štiti i da moramo da uradimo sve ono što nam nameće kako bi nas sačuvao od svega i svačega. Manipuliše nama strahom, brigom i smenjivanjem raspoloženja, praveći od nas žrtve svoje nesvesnosti. Tako izigrava našeg jedinog stvarnog Boga. Ništa dalje od istine, on je samo naša imaginacija i lažni osećaj sebe.
Tako da kad želimo da napravimo onaj važni korak u promeni misli, reči ili dela, otpor koji se javi je od negativnog ega. Otpor je u početku najsnažniji, jer je već obezbedio snagu naših emocija da nas spreči u nameri da spoznamo istinu. Svaka naša promena za njega znači mogućnost da se on otkrije i znanje da to što on govori nije istina. On sve ulaže kako bi nas što duže držao u neznanju. Naša misija je samo jedna u tom trenutku, ne odustajati. To je možda jedan mali iskorak ali je neverovatno važan, ja sam to shvatila. U tom trenutku naš podsvesni um je odvojen od svesti i ne možemo od njega očekivati saradnju. I to je sasvim normalno. Kako možete od nekog ko nema rasuđivanje, svest i ko je odvojen od suštine da očekujete tako nešto?
Sećam se tog perioda kada nisam bila dovoljno svesna uzroka i posledica, kada nisam dovoljno rasuđivala i kada sam u takvom stanju donosila odluke čineći neke promene. Činilo se da sam tada lakše dolazila do nekog ličnog interesa, ali to je bio samo privid, iskreno nisam uspevala doći do značajno velikih i zdravih promena. Ono što želim reći jeste da je bilo naizgled nekih pomeranja ali ništa revolucionarno, često sam se okretala u krug misleći da činim neke važne korake koji će me odvesti do željenog cilja. Najčešće je to željeno bilo: da radim posao koji volim, da imam porodicu, sigurnost i podršku, da se bavim sportom, plešem, pevam, da se zdravo hranim, da putujem, da se družim i da, jednostavno, živim svoje snove i svoju svrhu. Sada znam da su to bile namere moje duše i da sam sve vreme zapravo težila samo tome, i to da sam mnogo truda, koraka i vremena uložila da sve to ostvarim. Ali iz nekog meni nepoznatog razloga nije išlo, bar ne onako kako sam želela.
Danas, nakon toliko vremena i rada na sebi, otkrivanja istine o sebi, osvešćivanja, došla sam do značajnih otkrića koja mi pomažu da proniknem u razloge i uzroke koji su sprečavali da ostvarim svoje potajne snove. Možda bi se sve moglo sažeti u nekoliko reči, a one su - Programiranje uma negativnog ega.
U mnogim knjigama nailazila sam na razna objašnjenja o tome šta je to um, negativni ego, od čega je ustvari sastavljno naše celokupno biće zajedno sa fizičkim telom. Naša percepcija je uglavnom fokusirana na naše fizičko telo i naših pet čula, tako da nam ona u mnogome i kreira svakodnevnu stvarnost. Ali ta stvarnost nije uvek istinita jer je često kreirana našim umom negativnog ega i negativnim emocijama. Postoje u teoriji i mnogim duhovnim objašnjenjima tri nivoa našeg uma, koji bi idealno trebali da funkcionišu kao jedna svest ili jedan integrisan i uravnotežen um, a to su: podsvesni, svesni i nadsvesni um. Najveći problem je što su ta tri nivoa uma kod ljudi neuravnotežena i neintegrisana, što znači da su odvojena i da podsvesni, najniži um, kontroliše svesni deo. Ljudi čak i ne znaju da imaju dušu ili viši um koji ih vodi i, najčešće. većina ljudi dopušta da ih vodi podsvesni um i da on upravlja njihovim životima. Kada podsvesni um upravlja našim životima onda negativni ego postaje glavni režiser, tada i naše emocije i želje takođe počnu da usmeravaju, kontrolišu i kreiraju naš život. Ono što je potrebno je: prvo, ovo razumeti a onda se naučiti samomajstorstvu nad podsvesnim umom, pripojiti ga gornjim delovima uma, onda se uskladiti sa dušom, da bi se na kraju svi nivoi uma polako integrisali i stopili u jedan um, vođen našim višim aspektima duše i Bogom.
Ono što vas sigurno zanima, kao što je i mene, jeste odakle dolazi negativni ego? Neki duhovni učitelji govore da Bog nije stvorio negativni ego, već da su ga ljudi stvorili. Razvio se kao rezultat silaska Božijih sinova i kćeri u materiju, boravka u ljudskim telima i zbog preteranog poistovećivanja sa njim. U tom trenutku kada smo pomislili da smo fizičko telo, a ne deca Božija, odnosno kada smo počeli zaboravljati ko smo ustvari, razvio se negativni ego. A esencija negativnog ega je strah, odvojenost i centriranost samo na sebe, što znači da on uvek ima tendeciju da nas drži u pokornosti i zaboravu jer njemu tako odgovara, jer time obezbeđuje svoj opstanak, odnosno osećaj postojanja, moći i kontrole. Samim tim i nama nameće isti osećaj i vrti nas u krug. Radeći za njegovo preživljavanje mislimo, govorimo i činimo sve ono što njemu odgovara odvajajući nas tako od naše prave prirode.
S obzirom na to da je veštački stvoren, kreiran našom percepcijom, onda je i logičan put povratka našoj pravoj prirodi tako što ćemo ukloniti negativni ego, prisetiti se ko smo, integrisati ga sa višim delovima uma i pripojiti sve sa svojom dušom. Slažem se da je ovo lako reći, a toliko teže učiniti, ali to i jeste ustvari naš glavni posao, jer jedino tako možemo nastaviti da činimo ono i onako kako to naše Božansko u nama želi i hoće. Sve dok ne postanemo majstori svog podsvesnog uma, negativnog uma i emotivnog tela bićemo zarobljeni i u opasnosti. Jer podsvesni um koji nema rasuđivanje još uvek ima kontrolu nad velikim delom naše stvarnosti. Zato moramo povratiti svoju ličnu snagu i ne dozvoliti negativnom egu da je koristi i upravlja njome. Naš svesni ili duhovni um mora nadvladati podsvesni um kako bismo stvorili oslobođenje.
Vraćam se sad na početak ovog teksta. Ono što čini najveću i najsnažniju prepreku kada želimo napraviti svesnu promenu je programiranost uma koja je konstruisana tako da uvek obezbeđuje potrebno razmišljanje i našu ličnu snagu za održanje koncepcije negativnog ega, koja u suštini i nije stvarna već je samo plod naše vezanosti za fizičko telo.
Iz ovoga lako zaključujem zašto nisam uspevala da ostvarim sve svoje potrebe duše, upravo što još uvek nisam postala majstor nad svojim podsvesnim umom. Svakodnevno vežbam, meditiram ili sam unutar sebe, posmatram svoje misli, reakcije, sklapam kockice i verujem da polako postajem celovitija i integrisanija sa svojom dušom i samim Bogom. Za razliku od pre mnogo svesnija i uravnoteženija i sve više vremena provodim u besprekorno čistom miru i spokoju, što je meni dovoljan znak da idem pravim putem.
Postoji proces koji svi mi moramo proći da bismo postali majstor ili vladar nad svojim umom negativnog ega, kako bismo ga nadišli i na kraju odstranili. Opisaću vam kako on funkcioniše, jer sam ga delom već prošla i shvatila mnoge zamke koje mi je postavljao na duhovnom putu. Uglavnom sam, s početka teže i sporije a sada mnogo lakše i brže, uspevala da prepoznajem te skrivene radnje kojima me je zarobljavao. Nesvesni i u neznanju svi podlegnemo tom uticaju, bez razlike. Uvek je bio tu kao grabljivac moje lične snage, jer je uspevao da me ubaci lako na svoj tobogan, preko negativnih misli, onda preko moje negativne emotivne reakcije, do potpune blokade čak i mog tela. Uvek je isti put. Prvo krenu misli, onda naša reakcija i na kraju posledica, a ona je uvek blokada, sprečavanje u nameri, strah, konfuzija, depresija, nemoć, bol ili beskrajna lepeza raznih sputavajućih osećaja. Tako je suptilno organizovao programe i uverenja stvorivši ih u svrhu obezbeđenja svog opstanka. Lažni osećaj koji nam nameće je taj da je on jedini istiniti i jedino stvaran. Da nas on štiti i da moramo da uradimo sve ono što nam nameće kako bi nas sačuvao od svega i svačega. Manipuliše nama strahom, brigom i smenjivanjem raspoloženja, praveći od nas žrtve svoje nesvesnosti. Tako izigrava našeg jedinog stvarnog Boga. Ništa dalje od istine, on je samo naša imaginacija i lažni osećaj sebe.
Tako da kad želimo da napravimo onaj važni korak u promeni misli, reči ili dela, otpor koji se javi je od negativnog ega. Otpor je u početku najsnažniji, jer je već obezbedio snagu naših emocija da nas spreči u nameri da spoznamo istinu. Svaka naša promena za njega znači mogućnost da se on otkrije i znanje da to što on govori nije istina. On sve ulaže kako bi nas što duže držao u neznanju. Naša misija je samo jedna u tom trenutku, ne odustajati. To je možda jedan mali iskorak ali je neverovatno važan, ja sam to shvatila. U tom trenutku naš podsvesni um je odvojen od svesti i ne možemo od njega očekivati saradnju. I to je sasvim normalno. Kako možete od nekog ko nema rasuđivanje, svest i ko je odvojen od suštine da očekujete tako nešto?
Ono
što je najteže jeste to što on u sebi nosi energiju naših misli,
koju sada, kad želimo da uradimo neke stvari svesnije, ne možemo
ili imamo teškoće u razmišljanju, rekli bismo, ne da nam se.
Shvatite da je to samo iluzija. To nije istina, to je samo trenutno
stanje svesti koje će se ubrzo promeniti. Vežbajte da neko vreme
samo posmatrate, bez emotivnih reakcija, ne dajte mu više energiju.
Stražarenje nad našim umom i mislima je preko potrebna vežba. Kad
god misli negativnog ega pokušaju ući u vaš um, odbijte ih, ne
dozvolite im da uđe i otruju vas. Vežbajte to neko vreme, biće
teško ali ćete, ako ste uporni, primetiti kako će svaki sledeći
put otpor u vama jenjavati, postajaće sve slabiji sve dok u jednom
trenutku potpuno nestane. Tada ćete sa lakoćom uraditi ono što
želite, možda i nećete navaljivati u ispunjenju, ali svakako ćete
osetiti lakoću misli i lakoću ispunjenja vaših potreba, bez
prisile i drame. Svi naši nezadovoljavajuće oblikovani programi
ponašanja su proizašli iz negativnog ega. Da bismo povratili
kontrolu nad njim i postali vladar svog života i svog bića,
neophodno je pre svega, svakodnevno procenjivati naše sisteme
vrednosti i sisteme uverenja, jer mi ustvari ne gledamo kroz naše
istinske oči već kroz oči našeg uma. Jednom je Hrist rekao: ne
dopustite ni jednoj misli koja nije od Boga da uđe u vaš um. Budite
budni za Boga sve vreme.
Sai Baba je takođe izjavio: "Vaš um stvara vezanost ili stvara oslobođenje".
Uravnotežena osoba je nevezana ali je takođe puna razumevanja prema sebi, prema drugima i prema životu.
Pisanjem ove priče pomažem prvo sebi, da još dublje proniknem u namere onih koji pletu mrežu kako bi me sprečili da spoznam suštinsko u meni. Shvatam da sam za pletenje te mreže zajedno sa svima vama odgovorna i ja. Ovom prilikom i ovim činom otkrivam suštinu istine o tome ko smo mi i time raspetljavam ono zamršeno mestu u klupku, zbog čega je sve zapelo. Neka se klupko sa Božijom milošću dalje odmotava, otkrivajući nam sve tajne o našem pravom izvoru i postojanju.
Sai Baba je takođe izjavio: "Vaš um stvara vezanost ili stvara oslobođenje".
Uravnotežena osoba je nevezana ali je takođe puna razumevanja prema sebi, prema drugima i prema životu.
Pisanjem ove priče pomažem prvo sebi, da još dublje proniknem u namere onih koji pletu mrežu kako bi me sprečili da spoznam suštinsko u meni. Shvatam da sam za pletenje te mreže zajedno sa svima vama odgovorna i ja. Ovom prilikom i ovim činom otkrivam suštinu istine o tome ko smo mi i time raspetljavam ono zamršeno mestu u klupku, zbog čega je sve zapelo. Neka se klupko sa Božijom milošću dalje odmotava, otkrivajući nam sve tajne o našem pravom izvoru i postojanju.
*Pojam
podsvesnog uma i negativnog ega - Svjesni um je um koji rasuđuje,
dok je podsvjesni um onaj koji ne-rasuđuje. Nadsvjesni um je
sve-znajući um . Sva tri uma su nivoi mentalne aktivnosti. Glavna
funkcija
podsvesnog uma je da sačuva informaciju. On je skladište i banka
sećanja svih naših misli, osećaja, emocija, mašte, uzoraka
navika, impulsa i želja. Od trenutka kada smo bili mala deca,
programirali su nas naši roditelji, bake i dede, televizija,
drugovi, učitelji, sveštenici i šira porodica. Dok smo mala deca
svi smo mi žrtve. Pod tim mislim da se um koji rasuđuje kod dece
nije dovoljno razvio kako bi mogao razlučiti i zaštititi ih od
negativnog programiranja. Kao mala deca bili smo potpuno otvoreni.
Naši podsvesni umovi su ispunjeni mentalnim otrovima, pogrešnim
razmišljanjem i pogrešnim uverenjima. Kao što i tijelo može biti
ispunjeno s fizičkim toksinima zbog loše ishrane, podsvest je
ispunjena mentalnim toksinima zbog neprikladnog programiranja i
edukacije. Podsvjesni
um također možemo označiti kao um navika. On čuva sve naše
navike, i pozitivne i negativne. Mnogi ljudi misle kako su navike
loše. To nije istina. Mi se želimo rešiti samo loših navika.
Idealno želimo težiti stvaranju dobrih navika. Podsvesni um je
područje u kojem deluje zakon magnetizma i privlačenja. Podsvesni
um kontinuirano privlači i odbija stvari ka nama i od nas s obzirom
na to što je programirano u njega. Majstor je netko tko koristi taj
zakon za svoju vlastitu svesnu dobrobit. Uzmimo na primer novac i
blagostanje. Ako u svom podsvesnom umu imate uverenje kako nikada
nećete imati novac, i nećete. Ako, s druge strane, mislite da
hoćete, podsvesni um će privući ka vama te prilike i mogućnosti.
Što god želite u životu, sve što trebate učiniti je afirmisati
ili vizualizirati to u podsvesni um, a podsvjesni um će to privući
i ka vama. Podsvesni um liči na tlo. Ako je svesni um vrtlar,
vrtlar sadi seme (misli) a tlo podržava kakvo god da je seme
posađeno, bilo da je korov ili predivan cvet. Podsvesni um će
sačuvati informaciju i slediti naredbe bilo da su naredbe
racionalne ili iracionalne. To podsvesni um ne brine, pošto
apsolutno nema sposobnost rasuđivanja. Podsvesni um je paradoks.
Nema rasuđivanje a opet ima neverovatan broj zadivljujućih
sposobnosti i faktora inteligencije. Najbolja metafora kako bi to
razumeli je analogija s kompjuterom. Kompjuter je neverovatan deo
opreme, ali ga nije briga da li je programiran da reši energetsku
krizu ili da stvori nuklearni rat. On ima inteligenciju da obavi oba
posla uspešno, ali nema rasuđivanje kako ne bi želeo stvoriti
nuklearni rat. Podsvest čini šta god da je programirana da učini,
bez obzira šta je to. Dobar primjer je da podsvesni um potpuno
upravlja i vodi fizičko telo. Podsvesni um deluje potpuno odvojeno
od funkcionisanja svjesnog uma. On radi 24 sata na dan, sedam dana u
nedelji, 365 dana u godini, dok spavate i dok ste budni, i nikada se
ne umori. On konstantno čini što god da je programiran da čini.
Kako radi svjesni um u odnosu na podsvesni um? Ključna funkcija
svesnog uma je da je programer kompjutera, zaštitnik i majstor
podsvesnog uma. Podsvesni um je predodređen da bude sluga ili
servomehanizam svesnog uma. Većina ljudi ne razume te psihološke
zakone, pa dopušta da ih vodi njihov podsvesni um. Kada se to
dogodi ljudi postaju žrtve i počinju imati velike probleme. Svrha
podsvesnog uma nikad nije bila da upravlja vašim životom. Ako mu
dopustite on će vas odvesti u zaborav, ne zato što je loš, već
zato što nema rasuđivanje. U sebi i sam po sebi on je božanski.
Zašto bi dopustili umu koji ne-rasuđuje da upravlja vašim
životom? Koliko god to bilo čudno, većina ljudi to čini. Ideal
je da svaki put kada misao, osjećaj ili impuls proizađu iz
podsvesnog uma, treba ih proveriti ili racionalizovati. Kada se
pojavi misao ili osjećaj ili impuls posao je svesnog uma da koristi
svoju moć razuma, rasuđivanja i razlučivanja da na kapiji uma
proveri tu misao. Ako je misao ili impuls pozitivan i duhovan,
propustite ga u svoj um. Ako je negativan, izbacite ga van.
Pre
nego što neko može očistiti negativni ego, mora znati štaje to
negativni ego.Mada je samo njegovo čišćenje najmanje shvaćena
lekcija na celom duhovnom putu.
Svako
ima ego ili ličnost kroz koju duša i duh rade. Ključna ideja
doduše je da svaka osoba želi idealno produhoviti svoj ego i ne
imati negativni ego. Ključ za savladavanje ove lekcije je da se
razume da postoje dva i samo dva načina razmišljnja u svetu ili dve
različite filozofije u koje se uklapa celo čovečanstvo nezavisno
od duhovnih uverenja. Svaka osoba u Božijem beskrajnom univerzumu
razmišlja sa svojim duhovnim, dušom ili Hristovim umom, ili
razmišlja sa umom negativnog ega.
U
početku, pre stvaranja i nakon stvaranja, nije postojao um
negativnog ega. Bog nije stvorio um negativnog ega, već ljudi.
Razvio se kao rezultat ulaska Božjih sinova i kćeri u materiju i u
fizička ljudska tijela i njihovog preteranog identifikovanja sa
njima. U tom trenutku kada su sinovi i kćeri Božje pomislili da su
fizička tela a ne sinovi i kćeri Božje koji samo nastanjuju i
posećuju fizičko telo je trenutak kada se razvio negativni ego.
U
Bibliji se o tome govori kao o priči o Adamu i Evi, o jedenju
zabranjenog voća i o zmiji koja je simbol uma negativnog ega ili
nižeg identiteta. Tako da postoje dve filozofije, filozofija nižeg
indentiteta i filozofija višeg indentiteta. Ako slušate niži vi
živite život niže egzistencije, ako slušate filozofiju višeg
identiteta, Svetog duha, duše, vi živite životom više
egzistencije. Kako bi bili bogoostvareno biće morate pomeriti svoju
pažnju sa interpretacija i percdepcije života nižeg identiteta i
pratiti i opažati život iz višeg identiteta.
Preuzeto
iz knjige: Psihologija duše, dr. Joshua David Stone
четвртак, 15. фебруар 2018.
OGOVARANJE - MRŽNJA - OSUĐIVANJE
Ogovaranje
je plod mržnje. To je tanana a krupna bolest, skrivena i podmukla
pijavica, koja siše i slabi krv ljubavi. Ogovaranje je licemerstvo
ljubavi, uzročnik oskvrnjenja i opterećenja savesti, uništenje
čistote. Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome
što, obuzeti duhom mržnje, lako i sa uživanjem umanjuju vrednost
učenja, delatnosti i vrline svog bližnjeg.(Sveti Jovan Lestvičnik
- O ogovaranju)
Šta
Biblija govori o ogovaranju?
Hebrejska
reč koja se u Starom zavetu prevodi kao "ogovaranje" znači
"onaj koji otkriva tajne, onaj koji širi glasine ili prodavac
skandala". Ogovarač je osoba koja ima poverljive informcije o
ljudima i deli ih sa onima koji nemaju ništa sa tim. Ogovaranje se
od deljenja informacija razlikuje po nameri. Ogovaračima je cilj da
uzdignu sebe tako što ocrnjuju druge, a sebe predstavljaju kao
nekakvu riznicu znanja.
A
šta nauka kaže o ogovaranju?
Ogovaranje
je jedan od svakodnevnih načina komunikacije, u kojoj na ovaj ili
onaj način učestvuje veliki procenat ljudske populacije. Iako je
bezvredno, ogovaranje je moćno sredstvo. Kada dve osobe ogovaraju
treću, one uz zajedničko istomišljenstvo postaju jače i osećaju
se čvršće povezanim. Psihološka istraživanja pokazuju upravo to
da je ogovaranje najlakši način da se sa nekim povežete, čak iako
su osobe zavađene međusobno, jer postoji zajednički cilj i
zajednički neprijatelj. Tako da ako delite negativan stav o nekome
ili nečemu, veća je verovatnoća da ćete se vi i vaš sagovornik
lakše zbližiti, nego ako nešto zajedno volite.
Kod
ogovaranja je najčešće prisutan zajednički neprijatelj, a to je
neko kome se stalno lepe negativne, najčešće izmišljene etikete,
činjenice se iskrivljuju, naduvavaju, jer u suštini nije važna
verodostojnost onog o čemu se priča. Cilj nije analiza, već
ocrnjivanje te osobe.
Istorijski
gledano ogovaranje je uvek bilo na crnoj listi, a ni danas ljudi koji
tračare nisu omiljeni. Međutim, istraživanja dalje pokazuju da
savremeni čovek prosečno provede jednu trećinu ukupnog vremena na
razgovore koje su neka vrsta ogovaranja. Smatra se da čin ogovaranja
nije uvek samo negativan, već može da posluži kao način na koji
saznajemo kako drugi ljudi komuniciraju, kako žive, kako su uspeli
nešto da urade, pa da iz njihovog iskustva nešto naučimo i
pokušamo da izbegnemo njihove greške.
Ogovaranje
je svakako izraz nemoći, iako prividno stvara osećaj moći. To je
način da pobegnete od realnosti - zavaravate se, jer ne rešavate
svoje probleme, već se bavite tuđim životima.
Inspiraciju
da istražim malo ovu oblast i izvučem neke definicije i pouke
dobila sam od jedne prijateljica koja već dugo vremena nosi ožiljke
i puno pati zbog ličnog i porodično ukorenjenog programa
ogovaranja. Ovaj tekst sam namenila njoj ali je potreban i svima nama
jer nam može pomoći da skinemo teret ovako teških obrazaca,
prepoznavajući ih u našem svakodnevnom ponašanju. Obzirom na
destruktivnost ovakvog načina ponašanja, što se vidi iz priloženih
činjenica, nisam propustila priliku da zavirim i u svoje srce i
proverim moguće prisustvo. Prisećala sam se, kako sam kroz život
izbegavala situacije koje bi me navele da to činim. U mom frizerskom
salonu zaista je dolazilo puno žena, a kažu da su žene uvek bile
pokretači tračeva i ogovaranja i da najlakše podležu ovom
obrascu. Ali se i sećam kako sam to uspešno izbegavala i
unapređivala bih komunikaciju tako što sam nametala neke druge teme
u razgovoru. Podsticala sam ih da govore samo o sebi i idejama kako
da za ono što ih muči nađu rešenje. Shvatam uz pomoć ovog
teksta, da sam uspevala u mom salonu bez napora da sačuvam čistotu
svoje duše i čak pomognem drugim osobama da bar u tim trenucima ne
podlegnu ogovaranju. Prepoznavanje i unapređenje ovog programa
zaista je velika lekcija i poduhvat. Bilo je svakako izazova što se
tiče ogovaranja ali i drugih srodnih programa koji su se lako
nadovezivali, a to su mržnja i osuđivanje. Vrlo se lako sklizne iz
jednog u drugi jer su međusobno povezane. Onaj ko nosi seme mržnje,
često je sklon ogovaranju, ili obratno, samim tim se vrlo lako nađe
i u osuđivanju nečeg što mu se ne sviđa kod nekog drugog. Iz
svega toga se vrlo lako može razviti još i ljutnja, bes i
nezadovoljstvo kao propratne emocije koje u potpunosti mogu zatrovati
naše biće, pa čak i uništiti dušu. Svako od nas potajno nosi
seme ovih destruktivnih obrazaca ponašanja, pitanje je samo kod koga
se i u kolikoj meri nešto od toga razvilo kao dominirajuće. Ja bih
to umela da kažem - u pitanju je samo stepen ogrezlosti u nekoj
destrukciji. Sve smo mi to prihvatili, naučili ili nasledili kao
normalne obrasce ponašanja, ali nismo uvek spremni da uvidimo i
suočimo se sa rezultatima takvog ponašanja. Još manje smo spremni
da ih iskorenimo i posadimo drugačije seme iz kojeg će umesto
ogovaranja, mržnje i osuđivanja izrasti razumevanje, analiza,
rasuđivanje i ljubav povrh svega toga.
Dodaću
još malo mudrosti Jovana Lestvičnika koji kaže: "Dobar
baštovan bere samo zrele jagode, a nezrele ne. Pametan i razborit
um, isto tako, primećuje samo vrline i samo o njima govori. A
bezumni čovek pronalazi samo krivice i nedostatke. Nemoj osuđivati
ni onda kada svojim očima vidiš da neko greši, često se i oči
varaju".
Samo
je jedna stvar gora od ogovaranja - ne biti odgovoran!(Oskar Vajld)
среда, 14. фебруар 2018.
PUT PROMENE
Čije
je ovo delo?
Godinama unazad prolazeći svakodnevno ulicama u kraju u kojem živim, posmatrala sam razne rastuće deponije, pokušavajući da proniknem u skrivene namere onih koji ih prave. Svaka kuća u naselju uglavnom ima kontejner, ovih većih ima na glavnoj ulici. I meni je ponekad trebalo da u njihovom nedostatku ponesem kese đubreta do glavnog kontejnera, ali to je moja odgovornost i obaveza, kako prema sebi tako i prema drugima i okolini. Samo je u jednoj od ulica pre nekoliko godine organizovana akcija stanara da se đubre koje je dugo stajalo ispred zgrada očisti. To je bio divan gest ali se ubrzo nakon toga smeće ponovo pojavilo, bukvalno je bilo prosipano pored puta. Naravno, vetar, kiša, sneg su povremeno činili svoje. Vetar je raznosio dalje, kiša je lepila đubre sa zemljom, a sneg je prekrivao čineći mesto čistim i idiličnim.
Sećam se samo koliko je smeća i šuta bilo kada su se gradile okolne zgrade. I znate šta je bilo na kraju gradnje - sve je bilo zatrpano zemljom nedaleko od njih pored ulice. S obzirom da živim dugo u tom kraju, mogla sam primetiti razne razvojne faze i kretanje nečijeg ličnog i kolektivnog smeća. Pitala sam se uvek šta ljude nagoni da bacaju otpatke usput i gde im se prohte, ponekad su to bile i velike kese pune smeća spuštene ili bačene u neko grmlje. Jednom sam i samu sebe zapitala zašto sam tu, zašto ja to posmatram, na šta me ta situacija proziva i šta trebam uraditi povodom toga? Da li ja to trebam čistiti ili nekim svojim postupkom pomoći u podizanju svesti o povezanosti nas i onoga što činimo?
Prvo mi je pala na pamet ideja da uzmem grabulju i sve izbacim na ulicu, da niko ne može prolaziti dok se to ne očisti, da se nekako spotaknu na ono što čine. Posle dugog razmišljanja shvatila sam da to nije mudra ideja. Bez obzira što nisam uspevala naći idealno rešenje, ipak sam se značajno bavila problematikom unutar sebe, jer me je svakodnevno prozivala. Jednom prilikom upoznala sam ženu koja je aktivna u jednoj sadašnjoj stranci i osetila potrebu da sa njom podelim ideje i razmišljanja na tu temu, što je na moju radost bilo odlično. Rekla mi je da slikam sve to i pošaljem joj, a da će ona nešto preduzeti.
Nakon nekoliko dana naišla sam na nestvarni prizor. Čovek je zagnjurivši glavu u već formirano brdo od smeća, čistio i punio džakove. Bio je to radnik iz Gradske čistoće. Neko se čudo dogodilo, prijateljica mi je rekla da ona nije još to prosledila i da se to ne dešava njenom inicijativom. Ne znam kako, ali je đubre u ulici nestalo. Pozdravila sam čoveka koji je čistio, porazgovarala sa njim i zahvalila mu se na tome. Rekao mi je da ga je prethodno neko pozvao i rekao gde da dođe i pokupi sve to, ne znajući ko bi to mogao biti. Možda ga je i sam Bog pozvao.
Ovu priču nisam ispričala da bih likovala i da bih sebe uzdigla i napravila junakom priče, već da bih sa vama podelila svoje unutrašnje uvide. Dugogodišnje susretanje sa smećem podsetilo me je na moj život koji se umnogome sastojao u čišćenju nekog đubreta, svog a bogami i tuđeg. Životne situacije su uvek dolazile tako da su me prozivale stalno na čišćenje. Ne znajući da je najvažnije očistiti sebe iznutra, čistila sam sve ono što je dolazilo spolja. Verujte, upravo sam se zahvalila svojim rukama, milijući ih, na tome koliko su samo toga očistile, oprale, sredile i oribale. Jer to spolja je i dolazilo simbolično oslikavajući moje unutrašnje stanje. Moja svest danas o unutrašnjoj čistoći pomerila je granice o tome šta je zaista važno očistiti i zašto, i dala mi odgovor na naslovno pitanje. Čije je ovo delo?
Ovo je uvek, i samo uvek, delo onih koji ne poznaju sebe, koji ne vole sebe, koji imaju nizak nivo samopoštovanja i koji ne znaju šta je odgovornost i kako je preduzeti za sebe. Jer da to sve imaju znali bi da ono što čine drugima ustvari čine sebi. Verujem da sebi nikada ovako nešto ne bi učinili, zatrpali sebe smećem bez odgovornosti, znanja i svesti o tome šta to može dalje prouzrokovati. Tako da to spolja direktno odražava ono unutar nas, a to unutar nas može biti neosvešćen pogled, radnja ili ponašanje koje prvenstveno truje nas same, a onda i sve one koji žive sa nama. Odgovornost jeste individualna ali je i kolektivna. Pokazivanjem prstom i osuđivanjem nećemo ništa postići. Ali usmeravanje, osvešćivanje uzroka i pronalaženje načina da ljudi razumeju svoje nesvesne radnje može biti veliki korak u podizanju nivoa svesti i rešavanju čak i globalnih problema sličnih ovom. Jer kako je u mikrokosmosu tako je i u makrokosmosu. Radeći tako, ispravljajući i čisteći prvo u nama, u našem malom organizmu, možemo očekivati da će se i ona spoljna promena dogoditi, čak i one velike promene za koje uporno tražimo rešenja. Rešenja su uvek i samo u nama.
Nije dobro a ni lepo da neko drugi stalno čisti za nama ono što je naša odgovornost da čistimo, čak iako za to prima platu. Ako smo to usvojili kao pravilo, sa svešću da neko tamo radi i čisti za nas, onda je ta plata koju dobija zaista nedovoljna za takav posao. A pošto je nemoguće da se na taj način očistiti ono što u nama prebiva kao nečistoća, onda takvi ljudi rade Sizifov posao. Smeća je očigledno sve više oko nas jer je u nama samima sve veći nered. Ovo čudo koje se dogodilo baš sada, pred mojim očima bilo je samo odgovor na moja dugogodišnja pitanja, usmerenje, uvid a ne kao primer za trajno rešenje. Ne znam kako biste se vi osećali ali ja sam osetila neizmerno nepoštovanje i nezahvalnost koju gajimo prema sebi, prema životu i
svim darovima kojima smo darivani.
Ono što vidimo spolja uvek je nastalo izvorno u nama, šta god to bilo. Rekla bih da je pravi put da prvo osvestimo i očistimo gomilu smeća i onog nepotrebnog u nama, da bismo onda mogli pomoći drugima da to isto učine i da bismo na kraju svi uživali u sebi i u međusobnoj ljubavi i čistoti.
Ja sam preuzela svoj deo odgovornosti. Ovo mi je poslužio da još malo preispitam i doteram vrednosti u sebi i, naravno, podelim spoznaje sa vama. Verujem da će svako od vas učiniti isto, jer samo tako možemo pomoći sebi i načiti ovo mesto istinskim rajem.
Godinama unazad prolazeći svakodnevno ulicama u kraju u kojem živim, posmatrala sam razne rastuće deponije, pokušavajući da proniknem u skrivene namere onih koji ih prave. Svaka kuća u naselju uglavnom ima kontejner, ovih većih ima na glavnoj ulici. I meni je ponekad trebalo da u njihovom nedostatku ponesem kese đubreta do glavnog kontejnera, ali to je moja odgovornost i obaveza, kako prema sebi tako i prema drugima i okolini. Samo je u jednoj od ulica pre nekoliko godine organizovana akcija stanara da se đubre koje je dugo stajalo ispred zgrada očisti. To je bio divan gest ali se ubrzo nakon toga smeće ponovo pojavilo, bukvalno je bilo prosipano pored puta. Naravno, vetar, kiša, sneg su povremeno činili svoje. Vetar je raznosio dalje, kiša je lepila đubre sa zemljom, a sneg je prekrivao čineći mesto čistim i idiličnim.
Sećam se samo koliko je smeća i šuta bilo kada su se gradile okolne zgrade. I znate šta je bilo na kraju gradnje - sve je bilo zatrpano zemljom nedaleko od njih pored ulice. S obzirom da živim dugo u tom kraju, mogla sam primetiti razne razvojne faze i kretanje nečijeg ličnog i kolektivnog smeća. Pitala sam se uvek šta ljude nagoni da bacaju otpatke usput i gde im se prohte, ponekad su to bile i velike kese pune smeća spuštene ili bačene u neko grmlje. Jednom sam i samu sebe zapitala zašto sam tu, zašto ja to posmatram, na šta me ta situacija proziva i šta trebam uraditi povodom toga? Da li ja to trebam čistiti ili nekim svojim postupkom pomoći u podizanju svesti o povezanosti nas i onoga što činimo?
Prvo mi je pala na pamet ideja da uzmem grabulju i sve izbacim na ulicu, da niko ne može prolaziti dok se to ne očisti, da se nekako spotaknu na ono što čine. Posle dugog razmišljanja shvatila sam da to nije mudra ideja. Bez obzira što nisam uspevala naći idealno rešenje, ipak sam se značajno bavila problematikom unutar sebe, jer me je svakodnevno prozivala. Jednom prilikom upoznala sam ženu koja je aktivna u jednoj sadašnjoj stranci i osetila potrebu da sa njom podelim ideje i razmišljanja na tu temu, što je na moju radost bilo odlično. Rekla mi je da slikam sve to i pošaljem joj, a da će ona nešto preduzeti.
Nakon nekoliko dana naišla sam na nestvarni prizor. Čovek je zagnjurivši glavu u već formirano brdo od smeća, čistio i punio džakove. Bio je to radnik iz Gradske čistoće. Neko se čudo dogodilo, prijateljica mi je rekla da ona nije još to prosledila i da se to ne dešava njenom inicijativom. Ne znam kako, ali je đubre u ulici nestalo. Pozdravila sam čoveka koji je čistio, porazgovarala sa njim i zahvalila mu se na tome. Rekao mi je da ga je prethodno neko pozvao i rekao gde da dođe i pokupi sve to, ne znajući ko bi to mogao biti. Možda ga je i sam Bog pozvao.
Ovu priču nisam ispričala da bih likovala i da bih sebe uzdigla i napravila junakom priče, već da bih sa vama podelila svoje unutrašnje uvide. Dugogodišnje susretanje sa smećem podsetilo me je na moj život koji se umnogome sastojao u čišćenju nekog đubreta, svog a bogami i tuđeg. Životne situacije su uvek dolazile tako da su me prozivale stalno na čišćenje. Ne znajući da je najvažnije očistiti sebe iznutra, čistila sam sve ono što je dolazilo spolja. Verujte, upravo sam se zahvalila svojim rukama, milijući ih, na tome koliko su samo toga očistile, oprale, sredile i oribale. Jer to spolja je i dolazilo simbolično oslikavajući moje unutrašnje stanje. Moja svest danas o unutrašnjoj čistoći pomerila je granice o tome šta je zaista važno očistiti i zašto, i dala mi odgovor na naslovno pitanje. Čije je ovo delo?
Ovo je uvek, i samo uvek, delo onih koji ne poznaju sebe, koji ne vole sebe, koji imaju nizak nivo samopoštovanja i koji ne znaju šta je odgovornost i kako je preduzeti za sebe. Jer da to sve imaju znali bi da ono što čine drugima ustvari čine sebi. Verujem da sebi nikada ovako nešto ne bi učinili, zatrpali sebe smećem bez odgovornosti, znanja i svesti o tome šta to može dalje prouzrokovati. Tako da to spolja direktno odražava ono unutar nas, a to unutar nas može biti neosvešćen pogled, radnja ili ponašanje koje prvenstveno truje nas same, a onda i sve one koji žive sa nama. Odgovornost jeste individualna ali je i kolektivna. Pokazivanjem prstom i osuđivanjem nećemo ništa postići. Ali usmeravanje, osvešćivanje uzroka i pronalaženje načina da ljudi razumeju svoje nesvesne radnje može biti veliki korak u podizanju nivoa svesti i rešavanju čak i globalnih problema sličnih ovom. Jer kako je u mikrokosmosu tako je i u makrokosmosu. Radeći tako, ispravljajući i čisteći prvo u nama, u našem malom organizmu, možemo očekivati da će se i ona spoljna promena dogoditi, čak i one velike promene za koje uporno tražimo rešenja. Rešenja su uvek i samo u nama.
Nije dobro a ni lepo da neko drugi stalno čisti za nama ono što je naša odgovornost da čistimo, čak iako za to prima platu. Ako smo to usvojili kao pravilo, sa svešću da neko tamo radi i čisti za nas, onda je ta plata koju dobija zaista nedovoljna za takav posao. A pošto je nemoguće da se na taj način očistiti ono što u nama prebiva kao nečistoća, onda takvi ljudi rade Sizifov posao. Smeća je očigledno sve više oko nas jer je u nama samima sve veći nered. Ovo čudo koje se dogodilo baš sada, pred mojim očima bilo je samo odgovor na moja dugogodišnja pitanja, usmerenje, uvid a ne kao primer za trajno rešenje. Ne znam kako biste se vi osećali ali ja sam osetila neizmerno nepoštovanje i nezahvalnost koju gajimo prema sebi, prema životu i
svim darovima kojima smo darivani.
Ono što vidimo spolja uvek je nastalo izvorno u nama, šta god to bilo. Rekla bih da je pravi put da prvo osvestimo i očistimo gomilu smeća i onog nepotrebnog u nama, da bismo onda mogli pomoći drugima da to isto učine i da bismo na kraju svi uživali u sebi i u međusobnoj ljubavi i čistoti.
Ja sam preuzela svoj deo odgovornosti. Ovo mi je poslužio da još malo preispitam i doteram vrednosti u sebi i, naravno, podelim spoznaje sa vama. Verujem da će svako od vas učiniti isto, jer samo tako možemo pomoći sebi i načiti ovo mesto istinskim rajem.
Пријавите се на:
Постови (Atom)