среда, 14. фебруар 2018.

PUT PROMENE



Čije je ovo delo?
Godinama unazad prolazeći svakodnevno ulicama u kraju u kojem živim, posmatrala sam razne rastuće deponije, pokušavajući da proniknem u skrivene namere onih koji ih prave. Svaka kuća u naselju uglavnom ima kontejner, ovih većih ima na glavnoj ulici. I meni je ponekad trebalo da u njihovom nedostatku ponesem kese đubreta do glavnog kontejnera, ali to je moja odgovornost i obaveza, kako prema sebi tako i prema drugima i okolini. Samo je u jednoj od ulica pre nekoliko godine organizovana akcija stanara da se đubre koje je dugo stajalo ispred zgrada očisti. To je bio divan gest ali se ubrzo nakon toga smeće ponovo pojavilo, bukvalno je bilo prosipano pored puta. Naravno, vetar, kiša, sneg su povremeno činili svoje. Vetar je raznosio dalje, kiša je lepila đubre sa zemljom, a sneg je prekrivao čineći mesto čistim i idiličnim.
Sećam se samo koliko je smeća i šuta bilo kada su se gradile okolne zgrade. I znate šta je bilo na kraju gradnje - sve je bilo zatrpano zemljom nedaleko od njih pored ulice. S obzirom da živim dugo u tom kraju, mogla sam primetiti razne razvojne faze i kretanje nečijeg ličnog i kolektivnog smeća. Pitala sam se uvek šta ljude nagoni da bacaju otpatke usput i gde im se prohte, ponekad su to bile i velike kese pune smeća spuštene ili bačene u neko grmlje. Jednom sam i samu sebe zapitala zašto sam tu, zašto ja to posmatram, na šta me ta situacija proziva i šta trebam uraditi povodom toga? Da li ja to trebam čistiti ili nekim svojim postupkom pomoći u podizanju svesti o povezanosti nas i onoga što činimo?
Prvo mi je pala na pamet ideja da uzmem grabulju i sve izbacim na ulicu, da niko ne može prolaziti dok se to ne očisti, da se nekako spotaknu na ono što čine. Posle dugog razmišljanja shvatila sam da to nije mudra ideja. Bez obzira što nisam uspevala naći idealno rešenje, ipak sam se značajno bavila problematikom unutar sebe, jer me je svakodnevno prozivala. Jednom prilikom upoznala sam ženu koja je aktivna u jednoj sadašnjoj stranci i osetila potrebu da sa njom podelim ideje i razmišljanja na tu temu, što je na moju radost bilo odlično. Rekla mi je da slikam sve to i pošaljem joj, a da će ona nešto preduzeti.
Nakon nekoliko dana naišla sam na nestvarni prizor. Čovek je zagnjurivši glavu u već formirano brdo od smeća, čistio i punio džakove. Bio je to radnik iz Gradske čistoće. Neko se čudo dogodilo, prijateljica mi je rekla da ona nije još to prosledila i da se to ne dešava njenom inicijativom. Ne znam kako, ali je đubre u ulici nestalo. Pozdravila sam čoveka koji je čistio, porazgovarala sa njim i zahvalila mu se na tome. Rekao mi je da ga je prethodno neko pozvao i rekao gde da dođe i pokupi sve to, ne znajući ko bi to mogao biti. Možda ga je i sam Bog pozvao.
Ovu priču nisam ispričala da bih likovala i da bih sebe uzdigla i napravila junakom priče, već da bih sa vama podelila svoje unutrašnje uvide. Dugogodišnje susretanje sa smećem podsetilo me je na moj život koji se umnogome sastojao u čišćenju nekog đubreta, svog a bogami i tuđeg. Životne situacije su uvek dolazile tako da su me prozivale stalno na čišćenje. Ne znajući da je najvažnije očistiti sebe iznutra, čistila sam sve ono što je dolazilo spolja. Verujte, upravo sam se zahvalila svojim rukama, milijući ih, na tome koliko su samo toga očistile, oprale, sredile i oribale. Jer to spolja je i dolazilo simbolično oslikavajući moje unutrašnje stanje. Moja svest danas o unutrašnjoj čistoći pomerila je granice o tome šta je zaista važno očistiti i zašto, i dala mi odgovor na naslovno pitanje. Čije je ovo delo?
Ovo je uvek, i samo uvek, delo onih koji ne poznaju sebe, koji ne vole sebe, koji imaju nizak nivo samopoštovanja i koji ne znaju šta je odgovornost i kako je preduzeti za sebe. Jer da to sve imaju znali bi da ono što čine drugima ustvari čine sebi. Verujem da sebi nikada ovako nešto ne bi učinili, zatrpali sebe smećem bez odgovornosti, znanja i svesti o tome šta to može dalje prouzrokovati. Tako da to spolja direktno odražava ono unutar nas, a to unutar nas može biti neosvešćen pogled, radnja ili ponašanje koje prvenstveno truje nas same, a onda i sve one koji žive sa nama. Odgovornost jeste individualna ali je i kolektivna. Pokazivanjem prstom i osuđivanjem nećemo ništa postići. Ali usmeravanje, osvešćivanje uzroka i pronalaženje načina da ljudi razumeju svoje nesvesne radnje može biti veliki korak u podizanju nivoa svesti i rešavanju čak i globalnih problema sličnih ovom. Jer kako je u mikrokosmosu tako je i u makrokosmosu. Radeći tako, ispravljajući i čisteći prvo u nama, u našem malom organizmu, možemo očekivati da će se i ona spoljna promena dogoditi, čak i one velike promene za koje uporno tražimo rešenja. Rešenja su uvek i samo u nama.
Nije dobro a ni lepo da neko drugi stalno čisti za nama ono što je naša odgovornost da čistimo, čak iako za to prima platu. Ako smo to usvojili kao pravilo, sa svešću da neko tamo radi i čisti za nas, onda je ta plata koju dobija zaista nedovoljna za takav posao. A pošto je nemoguće da se na taj način očistiti ono što u nama prebiva kao nečistoća, onda takvi ljudi rade Sizifov posao. Smeća je očigledno sve više oko nas jer je u nama samima sve veći nered. Ovo čudo koje se dogodilo baš sada, pred mojim očima bilo je samo odgovor na moja dugogodišnja pitanja, usmerenje, uvid a ne kao primer za trajno rešenje. Ne znam kako biste se vi osećali ali ja sam osetila neizmerno nepoštovanje i nezahvalnost koju gajimo prema sebi, prema životu i
svim darovima kojima smo darivani.
Ono što vidimo spolja uvek je nastalo izvorno u nama, šta god to bilo. Rekla bih da je pravi put da prvo osvestimo i očistimo gomilu smeća i onog nepotrebnog u nama, da bismo onda mogli pomoći drugima da to isto učine i da bismo na kraju svi uživali u sebi i u međusobnoj ljubavi i čistoti.
Ja sam preuzela svoj deo odgovornosti. Ovo mi je poslužio da još malo preispitam i doteram vrednosti u sebi i, naravno, podelim spoznaje sa vama. Verujem da će svako od vas učiniti isto, jer samo tako možemo pomoći sebi i načiti ovo mesto istinskim rajem.


Нема коментара:

Постави коментар