субота, 10. фебруар 2018.

PUT KA POVERENJU - treći deo

Ovim tekstom ću završiti pisanje ove knjige. To neće biti kraj već samo završetak jedne životne etape. Put ka poverenju doneće neke nove naslove, otkrića i radosti koje ćemo zajedno deliti. Znala sam da u ovoj knjizi neću moći pisati o poverenju, ne zato što ne znam šta bi to moglo biti, već zato što želim sa vama podeliti iskustvo pređenog puta i povratka potpunog poverenja u sebe. Do tada ću opisati još jedan fenomen koji se našao kao prepreka, a to je teorija o gluposti.
Glupost je, po definiciji, ako uopšte i postoji tačna definicija, nedostatak inteligencije, razumevanja, humora ili zdravog razuma. Ona može biti urođena, stečena ili reaktivna, tj., delovati kao odbrambeni mehanizam protiv bola i traume.
Na činjenicu da je glupost zarazna, složila bih se ali samo u tome, da jeste zarazna i da se brzo širi. Ali i za njeno postojanje postoji objašnjenje i lek. Kod mnogih filozofa nailazim na mišljenje da su svemir i glupost večne tvorevine, da je čovečanstvo jedna dugačka hronika gluposti i zločina, dok neko glupost čak naziva obdarenošću za pogrešna shvatanja. Postoji i to da je glupost jedino dovoljno hrabra da se predstavlja kao savršenstvo i da je uplitanje u glupost drugog čoveka uvek bio uzaludan posao.
Nekolicina izdvojenih misli pojedinih filozofa, pesnika, pisaca pokazuje koliko je samo glupost bila i biće svojevrsna inspiracija ljudima i koliko još uvek nismo osvestili zajedničke korene ovom fenomenu ili tvorevini. Ono što je mene nagonilo na istraživanje o gluposti jeste bol koji sam osećala u sebi, kada mi neko kaže da sam glupa ili kada se o drugim ljudima govori da su glupi. Poželela sam da ispratim tu svoju emotivnu reakciju. Prethodna priča svakako više govori o tom negativnom autoritetu i njegovom uticaju na dekonekciju i gubljenje oslonca u sebi i poverenja u sebe. Glavnu ulogu u celoj priči imala je glupost, rekla bih sada nečija prljava namera ili neznanje. Kada ste od malena izloženi destruktivnim rečima koje imaju za cilj da vas omalovaže, ponište, odseku od suštine, vremenom zaista podlegnete toj magiji reči i počnete da se ponašate upravo onako kako ne želite, glupo. Koliko god se trudili da nešto uradite ispravno ili dovoljno dobro da bi vas neko cenio, uvažio i prihvatio, u suštini zapravo voleo takve kakvi jeste, obavezno grešite i bivate glupi i u svojim i u tuđim očima. Za te greške koje su drugom uvek glupe, nezrele, nedovoljno savršene dobijate neku kaznu, koja u vama stvara jedan vir u kome samo tonete, u strahu i bez snage i moći da se spasete. Kada nekome dovoljno dugo govorite da je glup i to uporno potencirate, znajte da ste i sebi i onome kome govorite iskopali nepreglednu jamu u koju zajedno propadate. Kada nekome kažete da je glup, on neće nužno postati pametan, na taj način ćete samo uvećati i svoju i njegovu glupost. Nesvesni negativnog uticaja onoga što izgovaramo, kako izgovaramo, kome i kada, nesvesno i biramo da zajedno ostajemo zarobljeni istom tom nesvesnošću, noseći njeno breme i čisteći je vremenom kroz patnju i osvešćivanje. Onaj ko osuđuje i kažnjava glupost drugoga, gluplji je od onoga kome se glupost imputira. A onaj ko nije spreman da uči i prevaziđe glupost, on je samo tvrdoglav u branjenju pogrešnog razmišljanja, koje može prerasti čak u okoreli fanatizam - branjenje gluposti po svaku cenu. Svakako smo ili na jednoj ili drugoj strani, nesvesni onoga što činimo i posledica koje to donosi, a one su zasigurno uvek u obliku patnje. Jedan poznati češki novinar rekao je da sve besmislice nisu nastale odjednom i da je zato bio potreban razvoj. Tako da to jeste svojevrsna istina, pa je i glupost jedna od besmislica koja se vremenom razvijala. Ostaje pitanje od čega je nastala. Prisutna je kao fenomen u ponašanju i trebalo bi je bolje istražiti da bismo se mogli i kao pojedinac i kao čovečanstvo brže i svesnije razvijati. Mišljenja sam da je glupost samo nedostatak svetlosti, svetlosti kao izvorne informacije. I da je naš najvažniji zadatak spoznati što pre ko smo i zbog čega smo tu. Možda ste baš vi taj koji ostvaruje svoju svrhu učeći druge ljude rasuđivanju i zdavom razumu, a ne onaj ko će stalno osuđivati druge zbog svoje pogrešne obdarenosti iliti gluposti. I bez obzira da li ste je nasledili, stekli ili reagujete zbog traume, baš ta, glupost, koja je toliko prisutna i proširena jeste deo našeg duhovnog puta. Ona je deo našeg Univerzuma i mi smo tu da joj se ne prepustimo i da joj ne služimo niti da se protiv nje borimo. Tu smo da joj utisnemo ono večno što nosimo, istinu, ljubav i svetlost kao informaciju.

Нема коментара:

Постави коментар