Značajno
mesto na spisku negativnih emocija koje sam gajila u sebi zauzimalo
je sažaljenje. Kako se narodski kaže, bila sam bolećiva prema
drugim ljudima. Posebno prema onima koji su patili, tugovali ili
imali neke svoje teške životne priče. Otvorenog srca i sa željom
da im pomognem, uživala sam u svakoj akciji koju sam preduzimala.
Interesantno je da sam se osećala beskarajno moćna i ispunjena. Kao
da sam uvek imala ono što oni nisu: podršku, rešenje, odgovor,
razumevanje, snalažljivost, hrabrost i osmeh pun nade i vere.
Često sam udovoljavajući drugima i rešavanjem njihovih problema dovodila sebe u situacije da preuzmem deo njihove odgovornosti koji je bio veliki teret koji nisam baš mogla uvek nositi. Pritom sam se previše izlagala situacijama rizičnim po moje psihičko i fizičko zdravlje. Ostajala sam bez novca ugrožavajući time i sopstvenu i egzistenciju moje dece. Kada nisam imala svoj novac, pozajmljivala sam od drugih kako bih pomagala prijateljima kojima je to trebalo. Ponekad sam i svesno to radila znajući da oni to ne mogu vratiti, odrađivala sam i sama vraćala te dugove.
Nesebično sam delila sve svoje resurse: vreme, pažnju, novac, a ponajviše svoju ličnu snagu, udovoljavajući tuđim potrebama. Mnogi su uživali u mom čistom i lepo uređenom domu, mojoj pažnji, ljubavi i u svemu onome što nisu imali kod svoje kuće. U svemu tome sam i ja radosno uživala neznajući da sve vreme grešim i da preteranim milosrđem i sažaljenjem polako gubim osnovnu životnu energiju, onu koja je bila neophodna za moj lični opstanak. Sećam se kako sam samo žurila da što više pružim ono što imam: svoju toplinu, zagrljaj, udobnost, hranu, garderobu i još puno toga. Nisam mogla da podnesem da ja imam, a da drugi to isto nemaju.
Danas posebno “uživam” u posledicama ovakvog razmišljanja i delanja. Polako spoznajem da je moja lična sreća duboko povezana i zavisila je od toga kako drugima pomoći, dati i usrećiti ih. Moja sreća je direktno zavisila od saželjenja prema drugima.
Na tom dugom spisku negativnih emocija, rekla bih sada i najsnažnija, bila je ta krajnje skrivena preterana empatija koju sam pomešala sa pravim saosećanjem. Moja požrtvovanost i preterano milosrđe doveli su moje biće do samog dna, ostavivši me bez lične snage, fizičke egzistencije, emotivne i duhovne stabilnosti. Iskustvo rušenja sopstvenog doma učinilo je da se probudim i na kraju osvestim sva destruktivna uverenja koja su dovela do ovakvog kraha. Usledile su lekcije koje su se morale naučiti.
Kada nesvesno činite, nesvesno i živite. Pouke koje sam izvukla iz svih naučenih lekcija bilo je potrebno primenjivati i usavršavati u svakom danu i svakom trenutku, a trajaće onoliko dugo koliko je potrebno da se i poslednji tragovi starih uverenja preobraze i nestanu.
Preterana empatičnost, sažaljenje, požrtvovanost, okrenutost ka drugima čine nas ranjivim, previše otvorenim i izloženim mnogim jako destruktivnim energijama. Čine nas žrtvom ostavljajući nas bez kontrole nad sopstvenim životom. Naš život prestaje da bude naš. On postaje sredstvo za manipulisanje i savršen magnet energetskom vampirizmu. Jer ako ste vi dopustili da se nesvesno i preterano dajete, zašto onda ne bi neko slobodno ušetao kod vas i uzeo ono što mu je potrebno, čak i da vas ne pita.
Naučiti kada i kako biti otvoren ili ne, bila je moja najteža lekcija. Još uvek osećam posledice takvog načina razmišljanja. On se ogleda se u zavisničkom odnosu u kojem sam u odnosu na partnera i nemanju još uvek lične snage za one projekte koje bih želela da ostvarim. Danas sam svega toga mnogo svesnija ali još uvek plaćam danak neiskustvu i učim svoje lekcije. Što su uverenja dublje ukorenjena to su posledice veće, i teže nam je da se svakodnevno nosimo sa njima. Ali s obzirom na to da je sve proces i put ka sebi, poštujem i cenim sve lekcije. S neizmernom radošću u srcu očekujem taj nesvakidašnji susret sa samom sobom, jer znam da će doći taj trenutak konačnog stapanja sa svojom dušom.
Ako ostanemo slepi pred svojim slabostima, onda ih ne možemo ispraviti, a potom ih ne možemo ni izgraditi ni povratiti svoju ličnu snagu.
Stoga cilj ovog našeg zemaljskog putovanja često nije u tome da se samo dobro osećamo, već da bolje osetimo šta se to u nama dešava. Takođe nije potrebno da druge ljude, pa čak i sebe, sažaljevamo već da budemo budni i tu kada svesno prepoznamo trenutak i način kako trebamo pomoći. Delati saosećajno znači osetiti druge i proceniti na koji način ćete pomoći, a da pritom ne povredite ni sebe ni druge. Biti u saosećanju znači biti pročišćenog uma, tela i govora da bi to u čemu pomažeš koristilo za duhovni rast drugom ljudskom biću. Saosećanje ne znači sažaljenje.
Jednom je dalaj Lama rekao: "Ako želiš da drugi budu srećni, postupaj vođen saosećanjem".
Često sam udovoljavajući drugima i rešavanjem njihovih problema dovodila sebe u situacije da preuzmem deo njihove odgovornosti koji je bio veliki teret koji nisam baš mogla uvek nositi. Pritom sam se previše izlagala situacijama rizičnim po moje psihičko i fizičko zdravlje. Ostajala sam bez novca ugrožavajući time i sopstvenu i egzistenciju moje dece. Kada nisam imala svoj novac, pozajmljivala sam od drugih kako bih pomagala prijateljima kojima je to trebalo. Ponekad sam i svesno to radila znajući da oni to ne mogu vratiti, odrađivala sam i sama vraćala te dugove.
Nesebično sam delila sve svoje resurse: vreme, pažnju, novac, a ponajviše svoju ličnu snagu, udovoljavajući tuđim potrebama. Mnogi su uživali u mom čistom i lepo uređenom domu, mojoj pažnji, ljubavi i u svemu onome što nisu imali kod svoje kuće. U svemu tome sam i ja radosno uživala neznajući da sve vreme grešim i da preteranim milosrđem i sažaljenjem polako gubim osnovnu životnu energiju, onu koja je bila neophodna za moj lični opstanak. Sećam se kako sam samo žurila da što više pružim ono što imam: svoju toplinu, zagrljaj, udobnost, hranu, garderobu i još puno toga. Nisam mogla da podnesem da ja imam, a da drugi to isto nemaju.
Danas posebno “uživam” u posledicama ovakvog razmišljanja i delanja. Polako spoznajem da je moja lična sreća duboko povezana i zavisila je od toga kako drugima pomoći, dati i usrećiti ih. Moja sreća je direktno zavisila od saželjenja prema drugima.
Na tom dugom spisku negativnih emocija, rekla bih sada i najsnažnija, bila je ta krajnje skrivena preterana empatija koju sam pomešala sa pravim saosećanjem. Moja požrtvovanost i preterano milosrđe doveli su moje biće do samog dna, ostavivši me bez lične snage, fizičke egzistencije, emotivne i duhovne stabilnosti. Iskustvo rušenja sopstvenog doma učinilo je da se probudim i na kraju osvestim sva destruktivna uverenja koja su dovela do ovakvog kraha. Usledile su lekcije koje su se morale naučiti.
Kada nesvesno činite, nesvesno i živite. Pouke koje sam izvukla iz svih naučenih lekcija bilo je potrebno primenjivati i usavršavati u svakom danu i svakom trenutku, a trajaće onoliko dugo koliko je potrebno da se i poslednji tragovi starih uverenja preobraze i nestanu.
Preterana empatičnost, sažaljenje, požrtvovanost, okrenutost ka drugima čine nas ranjivim, previše otvorenim i izloženim mnogim jako destruktivnim energijama. Čine nas žrtvom ostavljajući nas bez kontrole nad sopstvenim životom. Naš život prestaje da bude naš. On postaje sredstvo za manipulisanje i savršen magnet energetskom vampirizmu. Jer ako ste vi dopustili da se nesvesno i preterano dajete, zašto onda ne bi neko slobodno ušetao kod vas i uzeo ono što mu je potrebno, čak i da vas ne pita.
Naučiti kada i kako biti otvoren ili ne, bila je moja najteža lekcija. Još uvek osećam posledice takvog načina razmišljanja. On se ogleda se u zavisničkom odnosu u kojem sam u odnosu na partnera i nemanju još uvek lične snage za one projekte koje bih želela da ostvarim. Danas sam svega toga mnogo svesnija ali još uvek plaćam danak neiskustvu i učim svoje lekcije. Što su uverenja dublje ukorenjena to su posledice veće, i teže nam je da se svakodnevno nosimo sa njima. Ali s obzirom na to da je sve proces i put ka sebi, poštujem i cenim sve lekcije. S neizmernom radošću u srcu očekujem taj nesvakidašnji susret sa samom sobom, jer znam da će doći taj trenutak konačnog stapanja sa svojom dušom.
Ako ostanemo slepi pred svojim slabostima, onda ih ne možemo ispraviti, a potom ih ne možemo ni izgraditi ni povratiti svoju ličnu snagu.
Stoga cilj ovog našeg zemaljskog putovanja često nije u tome da se samo dobro osećamo, već da bolje osetimo šta se to u nama dešava. Takođe nije potrebno da druge ljude, pa čak i sebe, sažaljevamo već da budemo budni i tu kada svesno prepoznamo trenutak i način kako trebamo pomoći. Delati saosećajno znači osetiti druge i proceniti na koji način ćete pomoći, a da pritom ne povredite ni sebe ni druge. Biti u saosećanju znači biti pročišćenog uma, tela i govora da bi to u čemu pomažeš koristilo za duhovni rast drugom ljudskom biću. Saosećanje ne znači sažaljenje.
Jednom je dalaj Lama rekao: "Ako želiš da drugi budu srećni, postupaj vođen saosećanjem".
Нема коментара:
Постави коментар