Naivnost
je osobina božanskog anđela i duše. Pri tom ne mislim da je to
loša osobina, naprotiv, smatram da je naivnost odlika čistog duha i
nevinosti duše. Ljubav je najsvetija spona između svih nas i
primarna nit kojom stvaramo i preplićemo čitav Univerzum, tako da
onaj ko je ljubavlju vođen, ne očekuje u drugom ništa osim svog
prirodnog odraza. Duša samo dušu prepoznaje, za njom uvek čezne i
teži, i koliko god se smenilo eona i vekova, uvek će isto u
večnosti biti. Čisto se čistom raduje, slično se sa sličnim
spaja i brat se po duhu prepoznaje.
Čovek
od iskonske vere sazdan, s potpunim poverenjem poslat, čistom
ljubavlju protkan, ne može Zemljom hoditi i zebnju u srcu nositi.
Preteško je tako nevin biti, a u nepoverenju živeti. Na tom svom
posebnom zemaljskom proputovanju, čovek se stalno o veru spotiče.
Bez oslonca prave vere, poverenja u sebe i u božansko u sebi, on
počne svakom i u sve da veruje. Zaboravljajući svoje istinsko
nasleđe i neslućeno bogatstvo duha, biva zaustavljen, obmanut i
prevaren lažima i zabludama o sopstvenoj prirodi. Tako zaveden
postaje malen i nesiguran u svojim očima. Prigušen tugom i
natovaren krivicom on zna samo na patnju da nailazi.
Da,
osećam... To je ta užarena tačka ponora, to tamno dno na koje se
brodovi potopljeni spuštaju, mesto na kome se snovi ruše i rađaju,
pepeo iz kog izranja svetlost naša. To neizbežno mesto na koje
svako od nas potajno odlazi kako bi se sreo sa samim sobom. Sa tog
mesta izviru sve svetle misli i sva uzvišena stanja odatle potiču.
Na samom tom dnu prosvetljenja nastaju. Dotakavši središte svog
bola čovek spoznaje istinu o sebi.
Taj
hod po mukama, put do pakla, trnovit put, za svakog je to drugačije
značenje, znam samo da ga niko nikada nije prošao bez dubokog
poverenja u sopstveno postojanje, i silu koja ga vodi. To osnovno i
primarno u čoveku je svetionik čak i onda kada se tone i propada.
Naizgled je tako, jer baš tamo na tom dnu, u mrklom mraku istina nas
čeka. Samo na tom mestu možemo razotkriti mitove i misterije o
istini nas samih i čitavog Univerzuma.
Iako
se činilo često da gubim i sebe i put, duboko sam verovala da to
nije istina sasvim, već prolazni privid moje ranjive i naivne
prirode dok spoznaje i pronalazi svoj dublji smisao. To što sam
ranjiva i verujem ponekad slepo svakom, to ne znači da trebam
zaboraviti ko sam i da moram poverovati u sve sasvim. Moja nevinost i
naivnost su odlike duše moje, to je moj dar od Boga dat, da sa
potpunim poverenjem prođem i osetim sasvim ono što nisam ja i da
pritom sačuvam bogatsvo koje mi je dato postojanjem mojim.
Нема коментара:
Постави коментар