Život
mog oca je jedan od primera kako se požrtvovanošću iskazuje
najdublje osećanje ljubavi i naklonosti.
Pamtim koliko je samo radio i fizički se iscrpljivao da bi uspeo da obavi sve zadatke i obaveze koje je imao, inače je po zanimanju bio profesionalni vozač. Vozio je uvek velike kamione koji su često imali i prikolicu, a radio je u više tadašnjih poznatih društvenih preduzeća. Ponekad bih putovala sa njim i pitala se kako je uopšte živ. Uslovi u kojima je radio bili su rizični po njegov život. Priče koje je volelo da priča bile su ispunjene događajima u kojima je on igrao svoje velike životne uloge, to su bili podvizi požrtvovanosti za firmu, za ljude, za poštenje i pravdu. Borbe iz kojih je uvek izlazio ranjen, razočaran i ljut, dodala bih još i izmanipulisan i opljačkan na razne načine. Svako je oteo deo njegove duše, a da on pritom nije dobijao ono što je želeo. Bio je krajnje vredan, pošten i pravedan, a dobijao je upravo suprotno od toga, nepoštenje i nepravdu, ljude koji su samo uzimali od njegove dobrote, ne ostavljajući ništa iza sebe. Znam da je maštao o savršenom svetu, viđenom očima svojih ideala. I danas je sve kod njega na svom mestu, uređeno baš po njegovim moralnim vrednostima. Nikada nije posumnjao u njih, svesno ili nesvesno žrtvovao je sve što je imao da bi im udovoljio. I nikada nije mario koliko to košta bilo da je to u obliku vremena, para, energije, a ponajviše životne snage. Uvek je bio spreman da pomogne i posluži svakom u čitavom selu, često na uštrb i štetu sopstvene porodice. Imali smo mi uvek hrane i krov nad glavom, ali smo bile uskraćene za njegovu duhovnu podršku i ljubav. Majka se često sa njim raspravljala i stalno smo slušali njihovo međusobno sučeljavanje stavova, nismo znale na čijoj strani da budemo i čije stavove da branino. Znam samo da je majci tada, a i danas, smetalo njegovo preterano milosrđe i požrtvovanost, pogotovo što je to osećala suviše lično, jer ga je volela i želela je da sa njim drugačije provodi vreme i stvara drugačiju realnost od one koja joj se nudila. I sama je podlegla programu požrtvovanosti, samo je to drugačije kanalisala. Uglavnom je to bilo u prekomernom radu, trošenju svoje snage za završavanje svih obaveza koje je imala prema deci, bašti i mnogim kućnim obavezama. Preopterećena obavezama, ljuta zbog takve sudbine, gajila je i skrivala duboko nezadovoljsvo, a verujem da je i danas prepuna zameranja prema ocu zbog njegove prenaglašene okrenutosti prema drugima. Suštinski nisu bili srećni. To što su nosili onda i što i sada nose u sebi, odražavalo se na njihovom licu, rukama i glasu. Vodili su mučenički život i polako postajali robovi svojih sopstvenih uverenja.
Za njih je požrtvovanost bila jedini način da ispolje svoja osećanja i ljubav, ona je samo vremenom postajala njihova jedina svrha i smisao.
Moja iskrena sreća ogleda se u tome što danas mogu tome da posvedočim, zahvalna što sam probuđena i što sam prolaskom kroz sve zajedničke lekcije stigla do suštine i svesti o svemu ovome što vam sada pišem. Presrećna što sam što sam njima uspela da ostvarim jedan drugačiji odnos, što možemo otvoreno da pričamo o svemu bez obzira što ne mogu u potpunosti da čistom svešću shvate sve uzroke svoje patnje. Verovala sam snažno na početku buđenja da ću svojim radom i osvešćivanjem onog nesvesnog i destruktivnog u sebi pomoći njima i svim precima u podizanju vibracije i nivoa svesti jer ih nosim u sebi. Radost je moja još u tome što sam doživela da taj maleni preobražaj vidim danas u njihovim očima.
Ova naša priča je i kolektivno prisutna priča. Koreni verovanja da ćemo požrtvovanošću za druge, brigom, prevelikim mešanjem i prenaglašenim zaštitničkim stavom pokazati da ljude volimo, cenimo i poštujemo su po mom mišljenju, pogrešni. Ali verujem da je to ljudima, dok još uvek to nesvesno čine kao što sam i ja do skoro, jedina i sveta istina. Zato sve to poštujem jer znam da je to put do istine. Ovim pisanim rečima samo želim da ono što sam lično osvestila ostavim kao trag, kao svetlosnu iskru koja može osvetliti put kojim hodamo do naše suštine.
Požrtvovanost nije ljubav, niti svrha, a ni cilj. Ovakvo uverenje od nas pravi žrtve, duboko nesrećne i tužne ljude. Požrtvovanje nam oduzima samopouzdanje, moć, hrabrost i životnu snagu, rekla bih sve ono što mi jesmo.
Jer ako su se roditelji mojih roditelja žrtvovali za njih, ako su to isto činili i moji roditelji za nas i ako ću ja tako raditi za moju decu i oni za njihovu, bojim se da mogu videti samo gomilu žrtava na jednom mestu. Gde su te divne duše koje se poštuju a ne guše, koje se razumeju, pomažu i bodre? Gde su ti iskonski osećaji bezuslovne ljubavi u kom se svako raduje sopstvenom postojanju?
Ja verujem da mogu sada pomoći i iskreno dati, a ne žrtvovati se. Dužnost mi je da to što mi je bogom dano mudro čuvam, negujem i koristim. Moja svrha je da onim što jesam budem doprinos i sebi i drugima, da svesno činim, saosećam i volim.
Pamtim koliko je samo radio i fizički se iscrpljivao da bi uspeo da obavi sve zadatke i obaveze koje je imao, inače je po zanimanju bio profesionalni vozač. Vozio je uvek velike kamione koji su često imali i prikolicu, a radio je u više tadašnjih poznatih društvenih preduzeća. Ponekad bih putovala sa njim i pitala se kako je uopšte živ. Uslovi u kojima je radio bili su rizični po njegov život. Priče koje je volelo da priča bile su ispunjene događajima u kojima je on igrao svoje velike životne uloge, to su bili podvizi požrtvovanosti za firmu, za ljude, za poštenje i pravdu. Borbe iz kojih je uvek izlazio ranjen, razočaran i ljut, dodala bih još i izmanipulisan i opljačkan na razne načine. Svako je oteo deo njegove duše, a da on pritom nije dobijao ono što je želeo. Bio je krajnje vredan, pošten i pravedan, a dobijao je upravo suprotno od toga, nepoštenje i nepravdu, ljude koji su samo uzimali od njegove dobrote, ne ostavljajući ništa iza sebe. Znam da je maštao o savršenom svetu, viđenom očima svojih ideala. I danas je sve kod njega na svom mestu, uređeno baš po njegovim moralnim vrednostima. Nikada nije posumnjao u njih, svesno ili nesvesno žrtvovao je sve što je imao da bi im udovoljio. I nikada nije mario koliko to košta bilo da je to u obliku vremena, para, energije, a ponajviše životne snage. Uvek je bio spreman da pomogne i posluži svakom u čitavom selu, često na uštrb i štetu sopstvene porodice. Imali smo mi uvek hrane i krov nad glavom, ali smo bile uskraćene za njegovu duhovnu podršku i ljubav. Majka se često sa njim raspravljala i stalno smo slušali njihovo međusobno sučeljavanje stavova, nismo znale na čijoj strani da budemo i čije stavove da branino. Znam samo da je majci tada, a i danas, smetalo njegovo preterano milosrđe i požrtvovanost, pogotovo što je to osećala suviše lično, jer ga je volela i želela je da sa njim drugačije provodi vreme i stvara drugačiju realnost od one koja joj se nudila. I sama je podlegla programu požrtvovanosti, samo je to drugačije kanalisala. Uglavnom je to bilo u prekomernom radu, trošenju svoje snage za završavanje svih obaveza koje je imala prema deci, bašti i mnogim kućnim obavezama. Preopterećena obavezama, ljuta zbog takve sudbine, gajila je i skrivala duboko nezadovoljsvo, a verujem da je i danas prepuna zameranja prema ocu zbog njegove prenaglašene okrenutosti prema drugima. Suštinski nisu bili srećni. To što su nosili onda i što i sada nose u sebi, odražavalo se na njihovom licu, rukama i glasu. Vodili su mučenički život i polako postajali robovi svojih sopstvenih uverenja.
Za njih je požrtvovanost bila jedini način da ispolje svoja osećanja i ljubav, ona je samo vremenom postajala njihova jedina svrha i smisao.
Moja iskrena sreća ogleda se u tome što danas mogu tome da posvedočim, zahvalna što sam probuđena i što sam prolaskom kroz sve zajedničke lekcije stigla do suštine i svesti o svemu ovome što vam sada pišem. Presrećna što sam što sam njima uspela da ostvarim jedan drugačiji odnos, što možemo otvoreno da pričamo o svemu bez obzira što ne mogu u potpunosti da čistom svešću shvate sve uzroke svoje patnje. Verovala sam snažno na početku buđenja da ću svojim radom i osvešćivanjem onog nesvesnog i destruktivnog u sebi pomoći njima i svim precima u podizanju vibracije i nivoa svesti jer ih nosim u sebi. Radost je moja još u tome što sam doživela da taj maleni preobražaj vidim danas u njihovim očima.
Ova naša priča je i kolektivno prisutna priča. Koreni verovanja da ćemo požrtvovanošću za druge, brigom, prevelikim mešanjem i prenaglašenim zaštitničkim stavom pokazati da ljude volimo, cenimo i poštujemo su po mom mišljenju, pogrešni. Ali verujem da je to ljudima, dok još uvek to nesvesno čine kao što sam i ja do skoro, jedina i sveta istina. Zato sve to poštujem jer znam da je to put do istine. Ovim pisanim rečima samo želim da ono što sam lično osvestila ostavim kao trag, kao svetlosnu iskru koja može osvetliti put kojim hodamo do naše suštine.
Požrtvovanost nije ljubav, niti svrha, a ni cilj. Ovakvo uverenje od nas pravi žrtve, duboko nesrećne i tužne ljude. Požrtvovanje nam oduzima samopouzdanje, moć, hrabrost i životnu snagu, rekla bih sve ono što mi jesmo.
Jer ako su se roditelji mojih roditelja žrtvovali za njih, ako su to isto činili i moji roditelji za nas i ako ću ja tako raditi za moju decu i oni za njihovu, bojim se da mogu videti samo gomilu žrtava na jednom mestu. Gde su te divne duše koje se poštuju a ne guše, koje se razumeju, pomažu i bodre? Gde su ti iskonski osećaji bezuslovne ljubavi u kom se svako raduje sopstvenom postojanju?
Ja verujem da mogu sada pomoći i iskreno dati, a ne žrtvovati se. Dužnost mi je da to što mi je bogom dano mudro čuvam, negujem i koristim. Moja svrha je da onim što jesam budem doprinos i sebi i drugima, da svesno činim, saosećam i volim.
Naučeno
služenje je porobljavanje.
Pravo služenje je deljenje unutrašnjeg bogatsva. A pravi način je saradnja - deljenje svojih uvida i dostignuća sa drugim bićima.
Pravo služenje je deljenje unutrašnjeg bogatsva. A pravi način je saradnja - deljenje svojih uvida i dostignuća sa drugim bićima.
Нема коментара:
Постави коментар