недеља, 14. јануар 2018.

POŽRTVOVANOST KAO SVRHA - prvi deo

Prelistavajući stranice svoje knjige života pronalazila sam, kako sam već i opisivala, raznovrsna ljudska uverenja. To su učenja, verovanja i stavovi sa kojima sam živela i bojila njima svaki tren. To kako razmišljam, kako osećam, kakav mi je pogled na život, kakve sam odnose gradila sa sobom i okolinom je skoro sasvim uticalo i oblikovalo ovo što sam ja danas. To što polazi iz mene kao reakcija na životne situacije takođe je odraz uticaja neke davnašnje vere. Tako da sve što nam se događa u životu samo je odraz naše percepcije, uverenja i ograničenih pogleda koje smo stekli, prepisali, prihvatili ili nasledili.
Nije lako doći do istine i nepomućenog pogleda na sve to što čini našu stvarnost. Mnogo je vode proteklo i verovatno se puno života smenilo da bi se moj pogled izbistrio. Probijajući se kroz šumu zabluda, jedva da sam uspevala ugledati bar jedno drvo koje je bilo zdravo i plodonosno. Raskrčiti takvu šumu bio je težak i jedinstven zadatak.
Svi mi jesmo simbolično ispisane knjige koje čine univerzalnu biblioteku dragocenim i prebogatim mestom. Mesto koje služi kao arhiva bogatstvu uvida koje donosimo i slažemo. Knjige života iz kojih učimo, koje razmenjujemo, nesebično delimo, iz kojih saznajemo i koje nam koriste za promenu i kretanje ka istinskim potrebama.
Učenje ili verovanje sa kojim već dugo živim da su Žrtvovanje i Služenje isto što i ljubav, da su Žrvovanje i Služenje i moja svrha. U jednom posebnom trenutku i situaciji ugledala sam taj put svog uverenja od njegovog nastanka do danas, primećujući svoje ponašanje i posledice koje su nastale. Nakon toga mogla sam da vidim i sve nas, ljude, i čitavo čovečanstvo kako je i koliko podleglo ovom uverenju.
Preda mnom pucao je pogled, ređale su se slike ličnih i istorijskih događaja i primera, shvatila sam koliko je duboko usađen program služenja i požrtvovanosti kao znak ljubavi.
Htela bih da naglasim da duboko poštujem sve sisteme, religije, organizacije, grupacije, čak i lične stavove koji podržavaju ovakavo razmišljanje. Svesna sam da je takvo uverenje bilo i biće put naše evolucije do potpune svesti o pravoj istini bezuslovne ljubavi. I da je ono što je trenutno ukorenjeno u našem razmišljanju samo stepenik do naše sopstvene duhovnosti. Jedna od mojih namera je da ovim podstaknem tokove u razmišljanju i rasuđivanju sa ciljem da se naš um oslobodi mogućih destruktivnih blokada, naravno, samo ako to prepoznate kao takvo i ako želite da u tom pravcu razmišljate.
Naučeni smo da većinu svog vremena provodimo okrenuti ka drugima, a ne toliko prema sebi. Često smo u mislima sa dragim bićima i ostatkom sveta brinući o njima, o tome šta li razmišljaju, kako se osećaju, šta im je potrebno, da li su srećni ili nesrećni. Jednostavno nas sve zanima u vezi sa drugima i u vezi s onim šta se njima dešava. Zaista često to prevazilazi granice razumskog ponašanja. Razumem da smo upućeni jedni na druge i da je potrebno biti saosećajan i pomoći uvek tamo gde je to potrebno, ali se pitam da li umemo da procenimo i odredimo tu granicu i meru?
Koliko smo i na koji način uključeni u nečiji život?
Kakva je to ljubav kojom obasipamo druge?
Da li bismo ponekad sve dali ili učinili da drugom pomognemo, iako bi to značilo da neće ama baš ništa ostati za nas?
Da li imamo granice u davanju i služenju drugima, čak kad oni to od nas i ne traže?


Нема коментара:

Постави коментар