петак, 20. јануар 2017.

TRAŽIĆEŠ ME SVUDA ALI ĆEŠ ME NAJVIŠE NAĆI U SEBI

Dugo već tražim odgovor na pitanje, zašto živimo u strahu, kako ga stvaramo, privlačimo, zašto je kod nekoga naizgled manji, a kod nekog toliko veći da  čoveka blokira u svakom segemntu življenja da gubi i moć zdravog razmišljanja?
Traganje na temu straha  i ne bi postojalo u mom životu da ga i sama nisam osetila. Jednostavno je bio tu, moje misli su bile ispunjene njime i paralisale svaku mogućnost skladnog i uravnoteženog života. U početku sam reagovala snažno i u svemu  videla opasnost. Teško sam podnosila toliki intenzitet, pa je moje stanje dobilo etiketu, anksioznost i depresija.
Prisustvo straha i njegova neprijatnost i nepodnošljivost me je terala da nešto uradim i promenim. Čitala sam sve što je u naslovu imalo reč, STRAH, i kako se nositi sa njim.
Shvatila sam da nije slučajno došao, da patnja koju prolazim nije beznačajna i da me to nekuda vodi.
Borba  sa njim je  bila besmislena, svaku je iskoristio kao hranu i rastao  toliko da sam nestajala u njemu, gubeći se potpuno. U nekom trenutku sam uspela da ga jednostavno prihvatim i doživela veliko olakšanje, što je ujedno bio i veliki pomak u mojoj svesti.
Nakon te faze usledilo je budjenje mog uma i duše, za istinu o tome ko sam Ja ustvari i kako sam se našla tu gde jesam sa tolikim strahom i bolom.
Strah se nije u potpunosti izgubio, samo sam  promenila pogled na njega i na sve što je činilo moj život, na moje misli, ponašanje i odluke. Krenula sam da proveravam sve u šta sam verovala i čemu sam to poklanjala pažnju i svoju energiju. Strah sam prihvatila kao ogledalo mojih starih uverenje koje sam počela menjati. Pročitala sam jako puno knjiga,razgovarala sa ljudima koji su doživeli slična iskustva, imala terapeuta, učila se rasudjivanju i posmatranju, menjala sve što sam smatrala pogrešnim a strah je bio tu je kao korektor. Što sam više i dublje posmatrala sebe to sam lakše videla uzroke moje patnje i menjala ih.
Zapravo sam shvatila da se on pojavio onda kad sam se počela odvajati od sebe same, od svoje istine, od svoje duše, od  Izvora. Što sam u svojim razmišljanjima,odlukama i verovanjima bila dalje od sebe to je strah bivao veći. Što sam bila dalje, to sam se više vezivala za druge i to mi je više trebalo nečega spolja da popuni prazninu koja se pojavila u meni. Sve što sam radila u takvom stanju me je zarobljavalo, osećala sam se nepotpuno, manje vredno, nevažno, nestalo je samopouzdanje i poverenje u sebe. Kada se dospe u takvo stanje onda se plašite i sopstvene senke i bivate žrtva vasih pogrešnih uverenja.
Trenutak kada je strah nestao je ujedno  bio početak mog stvarnog života, jer sam spoznala da ne postoji ništa izvan mene, da sam ja jedino stvarno što postoji i da je ono što je u meni jedino vredno i da to zapravo čovek izgubi tragajući u spoljašnjem svetu za pogrešnim vrednostima.
Uverenje da je Izvor sve radosti, ljubavi i svega što nam treba izvan nas je put laži i straha. Kad god tražimo  nešto izvan nas naćićemo, bol , patnju, samoću, neprihvatanje, i sve ono što nismo mi. Jer da  možemo naći sreću izvan nas onda bi ovaj svet bio istina, a istina nije strah i patnja, već bezuslovna ljubav koja je u nama i koja mi jesmo.
Zato sam se bojala i Boga jer ga nisam videla u sebi. Kad sam konačno shvatila da je On u meni i da sam ja deo njegove veličanstvenosti, da sam deo beskrajne ljubavi i radosti i da sve počinje od mene, onda je sve lažno otpalo, sav strah nestao i ja sam postala slobodna.
Moje traganje se nije završilo, gledajući u ono što nisam, videla sam svoju lepotu i ono sta jesam. Hvala životu na putokazu do svoje iskre i istine da sam stvaralac i kokreator čitavog Univerzuma.
Verujte sebi, slušajte svoje srce, rasudjujte i preispitujte stalno vaša uverenja, misli, namere, odakle dolaze, pre nego donesete konačnu odluku o bitnim stvarima u vašem životu. Ne dozvolite da se ugasi svetlo koje nosite. Ne tražite ljubav, moć i obilje izvan vas. Volite sebe beskajno. Od vas sve počinje jer Izvor je u vama.


четвртак, 24. новембар 2016.

KRAJ SVIH NESVESNIH STRAHOVA

Sumorno jutro nad Herceg Novim. Dan najavljuje kišu i plimu osećanja. Gledam u more i sivilo nad prevlakom i ne usuđujem se da siđem dublje u sebe. Zamišljajući kako sam negde na sredini, kako skačem i plivam, prostrujala mi je čitavim telom tiha jeza. Strah od nepreglednog prostranstva i dubine koja me magnetski privlači. Izgleda kao plod mašte, ali ta slika je samo odraz u ogledalu. Unutar mene zaista postoji mesto koje neprestano privlači moju pažnju u koju se ne usuđujem pogledati i zaroniti. Plašim se dubine i u njoj skrivenih osećanja. Ne mogu ni naslutiti šta je tako veliko i strašno skriveno u meni.
Da, sve ono što nas plaši i sa čim ne smemo da se suočimo je u našoj podsvesti. Bačeno daleko od naše pažnje s nadom da nikada neće isplivati. Međutim, živeti tako je laž. Obmanjujemo se verujući da ćemo pobeći od svega što nosimo u sebi. Život će nam pomoći koristeći mnoge situacije kao ogledalo i kroz njih nam ukazati da ispod nanosa straha leži trenutak nekog davnog doživljaja. Našim osvešćenim pogledom i promenom percepcije možemo sami sebe osloboditi svega čega se plašimo.
Trenutak je da se setimo da samo mi možemo osloboditi sebe, osvetliti dubine i očistiti sve ono što se tamo nalazi pomoću budne svesti i novog pogleda. Ne možemo pobeći. Nesvesno, tj. Neosvešćeno, putuje zajedno sa nama. Ne zato da bi nas plašilo, već iz potrebe da ugleda svetlost i stopi se sa njom u večnoj i bezrezervnoj ljubavi. To svetlo smo mi sami, naše biće, duša i život koji jesmo.
Znam da nije slučajno to što sam ovde. Ruka koja me vodi odlično zna sve razloge. More je moje ogledalo koje mi pomaže da sagledam svoje dubine. Hvala mu. Tako smo ponekad mali u sopstvenim očima a zaboravljamo kako smo veličanstveni u svim dimenzijama.
Herceg Novi, 1.06.2016.


субота, 5. новембар 2016.

ČISTO BIVANJE


Osetih kako u meni ništa ne postoji, negacija negacije pokazuje da je ipak sve tu. Pomislih da je ovo stanje čistog bivanja, bez ličnosti i vezanosti. Tu i tamo tumaraju neke sitnice, ali je bivanje ono što primećuje i svedok je svemu što postoji, čak i samom sebi.
U svakom trenutku može odlepršati i otići, a opet biti ovde i sada.
Samo postoji, nesputano, neodređeno, neuhvatljivo, nežno i suptilno, neočekivano i očekivano, neizvesno i izvesno. Da li je to duša moja? Osećam da nije moje telo, nije ni um, tako je jednostavno i savršeno.
Trenutak večnosti uhvaćen u materiji, neograničen i slobodan.
Da, to sam Ja, Ja Jesam.
Nestale su sve priče, tonovi, teorije i predrasude.Trenutak u kome je sve i ništa. Mesto spajanja večnog i promenljivog. Tačka spajanja svih svetova, mesto gde sve postaje jedno.
Posmatram sebe, tu sam sa zadacima i sledećim koracima, spremna da nastavim, lagano ili brzo, svejedno je nakon spoznaje bivanja.
Svaki korak u bivanju, bitan je i važan. Nezamenljiv je. Kakav god da je, baš takav, vodi te ka sebi , ka onom što jesi.


ZAGRLJAJ TIŠINE

  To što ćutim samo znači da primećujem, ne opirem se, puštam da sve nejasnoće isplivaju i napuste me, stopljene sa svetlošću dana i obrisima plavetnila na prozoru. Ćutim, dok se okean misli peni u nutrini. Ćutim, jer čemu reči, ne mogu one uvek ublažiti bol i isceliti rane.
Dodir bi bio više od reči, iskren, spontan i nežan. Dodir bez reči koji ohrabruje, i daje snagu sledećem koraku.
Ćutim, jer ne mogu da govorim više. Ćutim, jer hoću da primetim ono što se ne primećuje. Kažu da je u toj tišini sakriveno sve što mi treba. Ćutim, jer želim sebe da zagrlim.
Nisu me grlili ni mazili i ne pamtim toplinu majčinog krila. Možda su me voleli u sebi na način koji nisam razumela.
Zato sad učim da zagrlim sebe, onako kako sam to oduvek želela, a nisam umela. Tim zagrljajem sad grlim i njih, moje roditelje, jer nisu mi mogli dati ono što nisu imali, a znam da je to isto i njima nedostajalo.
Taj topli zagrljaj greje svako srce. U mom zagrljaju sad je najtoplije. Od srca opraštam, razumem i otpuštam.
Ostavljam samo Ljubav kao zagrljaj tišine.



субота, 11. јун 2016.

SAMO ŽIVOT U POKRETU MOŽE IMATI SMISAO I SVRHU

Godinu dana je prošlo otkad sam se pridružila grupi na fejzbuk stranici koja je najavljivala, u pravom smislu te reči, kraj svih nesvesnih strahova. Zahvalna sam za divno druženje, poslužilo je kao putokaz kretanju i rastu moje duše.
Tragajući za mudrošću i načinom kako da prevaziđem izazove i stanja u kojima sam se našla, pojavio se tračak svetlosti u tunelu, božanska svetiljka koja je obasjala put i pomogla da zavirim u svoje bezgranične mogućnosti i podstakla me da osmislim korake koje sam želela da ostvarim.
Mogu slobodno reći da je Univerzum uslišio moje potajne molitve, one su bile usmerene na to da pronađem drugaricu, prijateljicu, srodnu dušu, nekog sa kim se mogu družiti i deliti svoje snove. Na moje iznenađenje Univerzum mi je podario mnogo više od toga, ženu koja na poseban način voli sebe, ljude i svoj život.
Malo je nas koji volimo svoj život i prihvatamo ga onakvim kakav on jeste, malo je nas koji ga cenimo upravo zbog mudrosti koju nosi u sebi i ljubavi koju na različite načine ispoljava.
Moja prijateljica svoju ljubav ume da usmerava prema životu, ma kakav on bio, možda nije uvek onakav kakav bi želela da bude, ali ona uživa u njemu i koristi sve prilike koje joj otvara da bi uvidela i spoznala suštinsko u njemu. Pristupa poslu i svakom zadatku s ljubavlju i odgovornošću i sve što radi postaje mnogo lakše jer u svemu vidi pozitivne strane i mnoštvo mogućnosti. Otvorena je za učenje, rast i saradnju. Kroz razgovore i druženja ona pomaže da postanemo svesni radosti i lepote u nama.
Ja sam tada ispružila svoju ruku ka njoj sa potpunim poverenjem, ona je svoju pružila na isti način. Svi smo potrebni jedni drugima, svi smo povezani jer svi smo duše božanske i imamo svoju ulogu u ovom životu. Hvala na toplom dlanu!
Svi prvenstveno otkrivamo ljubav u nama samima, a ona nas onda povezuje u zajedništvo prepuno istinske i beskrajne mudrosti i dobrote. Naša saradnja je urodila plodom, nakon određenog vremena i rada. Kroz tu saradnju moje najdublje želje i htenja su postale stvarnost.
Upoznati sebe, zavoleti i ostvariti potpuni potencijal duše, to je bila moja istinska želja. Prevazići strahove, povratiti samopouzdanje i otvoriti se prema životu, bio je sledeći korak ka ostverenju najdubljih potreba.
Trenutno sam na tromesečnom radu u inostranstvu, odvojena od porodice i svega sto čini zonu mog komfora. Sada ono što je bila priča postaje moj život. S lakoćom uspostavljam kontakte sa ljudima, prihvatam da mi život donese sve šta mi je potrebno i odnese sve što me opterećuje, zahvalna na svemu, a ponajviše na neprekidnoj vezi sa srcem i dušom.
Mogu vam reći, s radošću koju nisam dugo osetila, da je veličanstveno, otkrivanje istinskog, najlepšeg i originalnog sebe. Počinjem da uvidjam koliko smo sami sebi najbolje i neponovljivo društvo. Biti sa sobom, uživati u onome što jesmo, ljubiti sebe neopisivo je iskustvo, ali to se može samo kada ostanemo potpuno sami sa sobom.
Strah me je sprečavao da to uvidim, ali ću ispraviti. Strah mi je, ustvari, najviše pomogao da to shvatim. Strah je samo drugo lice ljubavi, i ništa više. Kad se to dosegne nestaju svi nesvesni strahovi.
Moja nebeska drugarica je deo mog životnog puta. Naše bogatstvo se ogleda u nesebičnoj podršci i bezrezervnoj ljubavi. Bodrila me je sve vreme , preslišavala i stalno podsećala na ono šta je istinska želja mog bića. Nije odustajala od mene, jer nikad ne odustaje od sebe. Nije dozvoljavala da stanem, ali je poštovala moj ritam i tempo. Bila mi je primer istrajnosti i odanosti sebi i onome šta radi. Svetlost u njoj nikad ne jenjava, uvek je spremna da pomogne onima koji se traže.
Neizmerno joj se zahvaljujem na iskrenosti, poštenju i posvećenosti. Hvala nebesima na prelepom daru da možemo zajedno da koračamo stazom ljubavi i povedemo bar još nekog putem istine i svetlosti.


недеља, 1. мај 2016.

LJUBAV PREMA SEBI KAO LEK ZA SVE BOLESTI

Najvažnija životna lekcija koju sam trebala naučiti je voleti sebe na ispravan način.
Svi ćete verovatno reći da volite sebe, i šta bi tu moglo biti pogrešno? Priznaću vam da nikada pre nisam razmišljala o tome, nisam ni znala za tu vrstu ljubavi. Bila mi je poznata samo ljubav prema deci, roditeljima ili partneru. Nisam ni slutila da će najveći uzrok mojih stanja i bolesti biti upravo nedostatak ljubavi prema sebi.
U odsustvu pravog značenja ljubavi prema sebi, postojale su samo prazne reči koje sam koristila ne osećajući važnost, sve dok u talasima buđenja i osvešćivanja nisam dobijala sve veću spoznaju o njenoj bitnosti, a istovremeno i njenoj manjkavosti u mom slučaju. Često sam se nakon uvida pitala:”Kako to izgleda voleti sebe, kako se to postiže i šta to znači?”
Mesto koje je trebalo da ispunjava ljubav, ispunjavao je strah, krivica, osećaj manje vrednosti i traumatska iskustva. Ljutnja na sebe bila je samo vrh ledenog brega.
Za početak je bilo potrebno osloboditi se tereta laži, iluzija, potom raznih navika i uverenja.
Spoznati ko sam i odbaciti laž, bio je najveći izazov. Uklonila sam sva lažna uverenja i ideje o konceptu ljubavi na koje sam naišla a koje sam naučila od drugih. Potom sam odbacila sve lažne slike i mišljenja o sebi.Osvestila sam lažna učenja i preispitivala sam sve ono u šta sam verovala.
U otkrivanju istine o sebi vodila me je božanska ruka, rasuđivanje i stalna pažnja nad svim procesima koji su se odvijali unutar mog bića. Posmatrala sam sebe kao pod lupom ili nekim kosmičkim mikroskopom, prateći svoje misli, osećanja i reakcije.
Vođena i istrajna u otkrivanju istine shvatila sam da je sve lažno osim onog što ja jesam, zaista.
Ja jesam jedina istina, a to je ljubav. Ljubav kao istina, ljubav kao bivanje, kao postojanje, kao izvor i kao lek. Lek protiv laži je spoznaja ko smo. Kad sve lažno otpadne nestaju sve bolesti, jer bolesti su ništa drugo do stepen odvojenosti od sebe i od spoznaje ko smo.
Svako od nas ima svoj jedinstven put kojim dolazi do ove istine. Naš život je taj način i put, ako smo voljni da ga tako vidimo. Ako nismo, život će prolaziti i završiti baš kao takav, neshvaćen i besmislen.Naš život je upravo takav, najbolje skrojen i uređen da bi nas odveo do suštine, do naše prave istinske vrednosti.
Vratiću se na svoj život, bio je ispunjen lažima do vrha, pogrešnim ciljevima, uverenjima i namerama. Nabrojaću vam neke od njih sa kojima sam se najčešće suočavala: lakovernost, nizak nivo samopoštovanja, okrenutost ka drugima, radoholičarstvo, perfekcionizam, nezadovoljstvo, zameranje sebi na greškama, mržnja, uslovljavanje, bes i ljutnja. Sve su to bile prepreke koje je trebalo uočiti i prevazići, a život mi je to stalno pokazivao, sve dok jednog dana nisam shvatila poruku. Takav je on, uporan i nadahnut da nas vodi, sa svih stranputica do glavnog puta, do suštine , do apsolutne naše vrednosti. Dolazim do zaključka da je život moj najveći prijatelj, samo ga trebam prihvatiti onakvim kakav jeste i učiti iz njega.
Danas sam mnogo bliža sebi, upoznala sam i otkrila mnoga prostranstva svog bića, oslobodila se laži i svega onog što me je držalo daleko od istine. Osećam sve više istinske potrebe duše. Kad se zagledam u svoje oči, beskrajno plave i duboke, ugledam odraz večnosti i osetim ono što jesam, bezuslovna ljubav, Bog.


петак, 1. април 2016.

TALASI BUĐENJA




Probudila sam se tog jutra sa osećajem straha. Pritiskao me je i pravio dodatnu težinu promeni koja je sledila. Pažljivo sam pratila šta mi se dešava. Strah je proizvodio otpor i govorio da ne želi da se kreće u pravcu u kom bi moje biće htelo i da je to bezveze. Nastavljao je da me opominje: vidi šta sve treba da se uradi, da li je ovo baš pravi put, a šta ako ti se nešto desi, nemoj ovo da radiš, ne idi tamo. Otpor je bio veliki, bolelo me je čitavo telo. Pravac i promena na kojoj sam želela da radim je otklanjanje svih blokada koje sprečavaju da se moja duša u potpunosti izrazi. Razgovor dve krajnosti u meni. Ljubav koja je strpljivo slušala izlaganje, iako se činilo da će me strah preplaviti i da ću potonuti pod naletom panike. Vežbala sam da ostanem u miru i posmatram , kao da gledam predstavu ili film.
Skuvala sam čaj umesto kafe. Na stolu me je čekala otvorena sveska sa zacrtanim koracima i zadacima. Pogledala sam u plan i shvatila da je ovo trenutak promene. Nije bio prvi, samo jedinstven i uočljiv. Veliki korak među mnoštvom običnih koraka. Skok, prepoznatljiv odraz ka beskrajnoj ljubavi. Korak u kome je snaga svih koji idu ovim putem i koji su došli do tačke bez povratka. Nema pada, ni patnje, već samo lagani odraz koji nagoveštava let u beskrajno plavetnilo istine, u slobodu.
Ispunio me je poznati osećaj,kao kad si na početku puta, vidiš ga ali ipak sa oprezom i radoznalo opipavaš, razgledaš. Ispunjen željom da što pre stigneš do cilja, iako je to odredište nepoznato. Osećam da mi anđeli pomažu i podstiču da se pokrenem, jer sam shvatila da postoje programi u podsvesti koji blokiraju nove poteze. Sukob starih uverenja sa novim. Sukob starih navika i onih koje želim uvesti. Tačka večite borbe u nama.
Dan se nastavio sa jasnim uvidima, postojao je put i znakovi na njemu. To nesvesno u meni se bunilo, ljutilo, odbijalo je da sluša savete koje je suprug upućivao. Nisam mogla da podnesem buku i razgovor , izašla sam napolje. Na koga sam ljuta? Na sebe, ustvari. Previše sam vezana za njegov život, za njega samog i mišljenje koje ima o meni. Shvatila sam da je zapravo trenutak odsecanja od prethodnog života i početak zajedničkog učinio da se jako vežem. Možda ne toliko za njega koliko za ono šta je predstavljao, simbol Boga, Oca, za koga sam se silno vezala bez volje da više samostalno učestvujem u životu. Sakrila sam se pod njegovo krilo, ne želeći da ikog sretnem, čak ni sebe samu . Osetila sam stid i krivicu zbog mnogih postupaka koje sam učinila. Zbog toga sam napravila drastične promene ali sam nastavila da živim u strahu od grešaka, od osude, sa grižom savesti zbog svega počinjenog. To nije bilo dobro, ali je bilo potrebno da bih sagledala svoje stanje i pronašla način da to prevaziđem.
Ovo je bio trenutak ponovnog susreta sa prošlošću, videla sam sve kao u ogledalu. Još jedan talas buđenja i susreta sa strahovima, bolom i svime što je nosila. Teško je, ali je neophodno suočiti se, ako želim da idem dalje i pomognem sebi da porastem. Potrebno je da se vidim, licem u lice sa svime što me odvaja od izvora ljubavi koja je u meni, a onda prevaziđem i izdignem se iznad toga.
Važno je da se ne ljutim na sebe, da bih mogla da oprostim sve greške. Da, pre svega, naučim da prihvatim odgovornost za postupke i napravim svesnije odabire, što znači više pažnje i rasuđivanja. Takođe je bitno da se hrabro suočavam sa životnim situacijama i prihvatim emocije kao najbolje prijatelje, njihovo prisustvo mi pomaže da vidim šta trebam promeniti. Poštovaću sebe tako što ću slušati više svoje srce i negovati potrebe duše. Svaki savet i kritiku prihvataću kao informaciju o kojoj ću rasuđivati, a mišljenja drugih neću primati odmah lično. Shvatam da je ovo proces koji može biti predivna igra ako ga prihvatim kao takvog, zato neću žuriti. Prestaću da osuđujem sebe i druge, da bih jasnije čula poruke koje mi život šalje. Ono sto sam trebala razumeti ovog jutra je:"Da bih bila ono što jesam i što želim biti, potrebno je da se suočim sa onim što me sprečava da to budem".
Ljubav nikada ne odustaje od nas. Ona hoće da savladamo sve prepreke, pomaže nam da vidimo gde smo, da razumemo situacije i ljude koje srećemo jer nam postaju ogledala. Traži da probudimo sva čula i osećaje za božansko u nama, upravo da budemo svesni svega u sebi i oko sebe. Pomaže nam da shvatimo da smo jedno sa svime i da se ljubav nikad ne odvaja od nas. Patnja i bolesti nastaju upravo onda kad se odvojimo od sebe, od izvora našeg istinskog postojanja. Bezbroj je načina na koje nas ljubav bodri i podstiče, zato budimo otvoreni da bismo čuli, osetili i prepoznali šta je to šta nam poručuje. Znam da me čeka još promena, očekujem s radošću sledeći talas buđenja.