уторак, 26. септембар 2017.

KIŠA

Osećam titraje nadolazeće jeseni, njeno kucanje na našim vratima projavljuje obilje i raskoš koju donosi. Ponosno drveće nudi svoje plodove i puni naša čula opojnim mirisima, ukusima i bojama. Njene raznobojne haljine mame poglede, golicaju i pozivaju na ples, na pesmu, razgaljujući srce i dušu.
Posebno je volim, njene čari me ostavljaju bez daha, njeni vetrovi donose kišu kojoj se neizmerno radujem.
Tada, kad se oblaci nagomilaju, a vetar ponese šareno lišće kroz puste ulice, osetim da je nebo spremno da zaplače, tad podignem glavu i pustim da me nebeske suze miluju.
Taj šapat prohladnog vetra, požutelog lišća i rasprsnutih kapi bude istovremeno neiskazanu tugu i radost. Jedino se tada iz dubine mog beskrajnog bića propne neizmerna tuga, svim drugim danima kao da spava. Jedino tada se grotlo otvori i ona pojuri van. Protegne se i zahukta, osvoji me celu, zamagle se tada i moje oči, od samog očaja ili sreće što odlazi teško rasudim. A možda je sve samo od kiše?


среда, 20. септембар 2017.

SUNČANA STRANA ULICE

Hodala sam sunčanom stranom ulice i pronašla mesto za uživanje. Bio je to panj, naravno, takođe osunčan.
Posmatrajući prirodu oko sebe, bubice koje su šetale po laticama cveća, drveće koje je pevalo proleću, travu koja je bivala zelenija i privlačnija i ptice koje su u jatima pronosile radosne pesme o nadolazećem rađanju života, shvatila sam da učestvujem i svedok sam tajanstvenom toku životne energije. Večnoj misteriji, koju još niko nije odgonetnuo. Sve oko mene je slavilo život, budilo život, živelo život. I ja sam bila tu kao izvor, kao sam život. Mali delić, koji svojim postojanjem ima svoj udeo u veličanstvenoj igri stvaranja.
Najednom nisam osećala samoću, ništa nije dalje od istine da je čovek sam.
Čuo se i glas novorođenog deteta, a na klupi do mene već vremešni par, slušao je muziku sa radija, lagano pevušeći pesmice njihovog vremena, stare šlagere, komentarišući pevačke sposobnosti. Radost življenja ispunjavala je obe krajnosti jednog ciklusa, rođenja i starosti.
Osećala sam tu tananu lakoću postojanja i mogućnost izbora. Možemo živeti pevajući i dati životu smisao ili ćemo živeti kukajući i tumarati bez ikakvog smisla. Ono između te dve krajnosti je tajna za svakog od nas, divno platno na kome imamo mogućnost da slikamo, pišemo i odišemo onim što jesmo.
Hodajte sunčanom stranom, radujte se životu u vama i neka vam svaki dan bude dušom satkan.



TAJNA VEZA

Dotakla se duša mene
ili ja nje.
Ko će spoznati i razmrsiti
te niti tanane?

ISRENOST PREMA SEBI




Lagati sebe je opasnije nego lagati druge zato što kad lažete druge toga ste svesni na neki način i možete raditi na tome da to promenite, ali kad lažete sebe najčešće toga niste svesni i tada ste najdalje od istine.
Iskrenost podrazumeva ne lagati ni sebe ni druge, znači govoriti onako kako misliš i osećaš, što je u ovom svetu i u ovoj realnosti jako teško. Biti otvoren i iskren u prevodu današnjice znači, biti povređen, osuđen, neprihvaćen, optužen, odbačen, okrivljen, a u najgorem slučaju zloupotrebljen. Iz svih ovih razloga koji su podstaknuti najjačom emocijom, strahom, čovek gubi iskonsku vezu sa svojim bićem i lišava sebe zadovoljstva iskrene spontanosti.
U suštini svi volimo iskrenost ali se iz straha da neko ne zloupotrebi našu iskrenost povlačimo u sebe, zatvaramo i neretko smo skloni laganju. Često lažemo iz navike, naučeni, a da toga uopšte nismo svesni.
Naravno, ima onih koji, nažalost, manipulišu istinom, koriste laži i nečiju otvorenost za svoje niske i prljave ciljeve. Laž je posebno cenjena kod onih kojima je interes da servirajući poluistine i laži steknu više moći, novca i bogatstva raznih vrsta, manipulišući tako velikim masama ljudi.
Jedna laž u vašem životu će uvek povući i drugu i biće vam potrebno mnogo energije i strategija da bi laž mogla da opstane. Po mom mišljenju, to je previše posla uzalud jer istina je uvek jedna, čista i nedvosmislena. Koliko god se trudili da je istisnete i preoblikujete, nećete u tome uspeti.
Pored toga što je neophodno biti iskren, od velike je važnosti i naći način kako tu istinu ispoljiti. Pored toga, važno je ne gušiti istinu u sebi već ispoljiti ono u vama na adekvatan način, zapravo, dopustiti da se ispolji a da pritom ne povredi drugog. Gušenje pravih osećanja čovek na kraju uvek plaća zdravljem. Postoje takođe i momenti kada je bolje prećutati neke istine nego ih reći. Zato je jako važno proceniti kada, kako i kome se otvoriti.
Naučila sam da je velika mudrost prepoznati kada ću biti otvorena, a kada zatvorena, osim kada trebam biti iskrena prema samoj sebi. Još uvek mi život pokazjue koliko sam zaista iskrena prema sebi, a koliko ne.
U svakom slučaju, puno je primera ispoljavanja lične istine, neko voli da je direktno i snažno bez uvijanja ispoljava tako da ne vodi mnogo računa o posledicama i o tome kako će se neko osećati suočen sa njom. Stoga je važno obratiti pažnju da li će to što govorite nekog inspirisati ili će uticati na način da će se on povući, neinspirisan i utučen. Uglavnom, ovakav način može izazvati jednu vrstu govorne agresije. Potom postoje oni koji iz prevelikog straha ne mogu ni govoriti, stegne im se grlo, guše se i jedva da nešto progovaraju. takve osobe imaju snažne traume neprihvatanja , nametnute krivice i stida, a možda su bili i zlostavljani zbog svoje iskrenosti.
Onima, pak, koji imaju jaku potrebu za bliskošću i prihvatanjem i koji žive u strahu od odbacivanja, lekcije na tu temu će biti velike i značajne, biće upravo takve koje će ih naterati naposletku da obave taj teški zadatak nevezivanja za druge i njihovog mišljenja o njima.
Najteži zadatak koji sam ja prošla je upravo ovaj, proći sve lekcije iskrenosti prema sebi, zavoleti sebe ne mareći za ono šta će ko pričati o meni. Jedna, za mene divna rečenica, koju sam negde čula jeste da je mišljenje kao zadnjica, svako je ima. Nečije mišljenje nikako ne treba da utiče na mene , menja me ili umanjuje moju vrednost.
Postoje pak osobe koje su suptilne, direktne i spontane, odišu mudrošću. Takve osobe su vredne pažnje, sa njima je divno razgovarati, ali i one traže sebi slične da bi mogle razmenjivati mišljenja i iskustva.
Da li je vredno i da li treba biti iskren?
Da, naravno, vredno je i korisno. A ono što je neophodno jeste lagano se otvarati prema drugima, naći način na koji ćete saopštavati vašu istinu tako da ne povređujete druge, ustvari potrebno je težiti mudrosti, naći način.
Jednako važno je biti iskren prvo sa sobom, slušati sebe, naći razumevanje za sebe i svoje postupke, oprostiti sebi greške i prihvatiti odgovornost. Ne raditi protiv sebe apsolutno ništa, poštovati potrebe svoje duše, ponekad znači razgovarati i potražiti pomoć za neka akutna pitanja i probleme, nego učiniti nešto na prečac i pritom zarobiti sebe nekom odlukom o kojoj nismo dobro rasudili. Naučiti da se povežete sa sobom na najbolji način, onako krajnje iskreno i bez uvijanja, jer kada tako prihvatite sebe, sa svim što jeste i krenete hrabro u traganje za najboljim rešenjem, onda ćete lako i sa drugima naći načina i takta i lako ćete biti iskreni sa njima. Jednostavno ćete to osetiti i znati. Tek tada ćete biti slobodni. Istina oslobađa i strah nestaje.
Shvatila sam da govoreći istinu jačam integritet, što znači da imam bezuslovnu obavezu prema ličnoj vrednosti, što opet znači da poštujem sebe, vrednujem sebe i volim sebe. Kada imate ovakav odnos prema sebi, vaša istina i vaš integritet biće vam najveća potpora i zaštita od svih nepovoljnih uticaja. Vaš integritet je vaša zaštita.
Sve ovo postići i jeste svojevrsna mudrost življenja, da bismo bili u savršenom odnosu prema sebi, a onda i prema drugima, neophodno je govoriti istinu i naći način kako je saopštiti.
Isus Hrist je to lepo rekao:” Ako ispoljiš ono što je u tebi, spašće te ono što ispoljiš, ako ne ispoljiš ono što je u tebi, uništiće te ono što u tebi ostane neispoljeno.”



петак, 15. септембар 2017.

U SENCI UMA

Teorije o tome šta je to um su mnogobrojne. Neki izvori tvrde da je um aspekt intelekta i svesti, doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte. Ono što se meni dopalo jeste da je um privatno vlasništvo na koje niko osim vlasnika nema pravo pristupa i da su misli koje nam dolaze isključivo privatni razgovor sa nama samima. Niko drugi ne može poznavati naš um, može ga samo interpretirati, s toga proizilazi da samo mi možemo ispratiti i iskombinovati njegove aspekte na način da imamo život onakav kakav želimo. Ali to zaista možemo samo ukoliko smo ih svesni. Ukoliko nismo, živećemo nesvestan, uslovljen i mehanički život.
Sklonost nesvesnog dela uma, ili podsvesti, je takva da skuplja i stalno kobinuje sve informacije, iskustva, doživljaje, utiske koje upijemo u toku našeg života. Na taj način on sebi obezbeđuje kakav-takav opstanak, osećaj da je živ i učiniće sve da taj lažni život zaštiti, a vi ćete imati osećaj da štiti vas. Ne kažem da u nekim situacijama zaista to i ne čini, upozorava nas na moguće događaje, jer on je već iz one banke podataka iskombinovao naša iskustva i posledice pa samim tim mu je sve što liči na to potencijalna opasnost. I tada osećamo strah, pa i potrebu da se zaštitimo. Pretpostavke su umne, a procene treba da budu procene naše duše, kada um nije odvojen od nje.
S obzirom da nesvesni deo uma funkcioniše na kvantitetu, a ne kvalitetu, on će iskoristiti sva dešavanja, sve naše odnose na način da nas zadrži u frekvenciji koja njemu odgovara da bi opstao. Izazivaće takav tok vaših misli koji će se povezivati sa nečim doživljenim iz prošlosti, što će u vama buditi emocije straha, tuge, stida, krivice, ljutnje, besa itd. To je važno za njegov opstanak jer to je njegova hrana. Imaće potrebu da uvek bude u pravu, dokazivaće, želeće da bude jači, bolji, uspešniji od drugih, stvarajući tako nepregledan spisak aktivnosti sa kojima smo se mi poistovetili. Njegova igra i skrivena namera je takva da uvek hoće da nas odseče, zarobi i drži uspavane i što dalje od istine i svesti o našoj pravoj prirodi.
Priroda našeg istinskog bića postoji i bez uma, problem je što se čovek poistovetio sa njim, vezao za iskustva i ličnosti koje su nastale iz tog odnosa i zaboravio ko je on zaista. Tako je u prvobitnom trenutku nastala prva patnja i sve ono što mi danas doživljavamo na duševnom, psihičkom i telesnom nivou kao takvu.
Moje iskustvo govori da postoji taj magičan trenutak buđenja vašeg uma za nešto mnogo više od onoga na šta je on navikao i da od tog trenutka kreće njegovo lagano bankrotstvo koje kulminira jednim snažnim osećajem da više ne postoji. Zapravo, to je trenutak spajanja sa višim sferama, odnosno višim aspektima vašeg bića.
U tom procesu integrisanja dolazi do kidanja onih teških veza pistovećenosti sa svim vašim ulogama, ćišćenja raznih emotivnih nakupnina, programa, uverenja i svih onih složenih šema koje je um napravio do tog momenta. Tek od tada vaš život može biti vođen dušom sa potpunim osećajem radosti življenja i svrhe, kreativan i ispunjen. Tek ste tad živi. Dok ste u senci vašeg uma, odvojeni, mrtvi ste više nego kad zaista fizički umrete.
Um kao niži nivo svesti vezuje svoje postojanje za oblik, uloge i ličnosti. Za nivo uma to je jedina stvarnost, tako odvojen stvara iluziju da je on jedino stvaran. On je jednako nestavaran kao i senka. Obzirom da je nestvaran, u njemu nema istine. On je sama suprotnost onome što je stvarno. Prosto ne može i jedno i drugo biti stvarno. Stvarno je samo ono što u sebi nosi iskru postojanja, ono bez čega sve ovo ne bi ni postojalo.
Postojanje uma i izgradnja ličnosti su neophodni za iskustvo duše u uvoj dimenziji, tako i kontrasti ili polariteti kroz koje prolazi, da bi stekla svest o sebi, ali je i važno da se njih oslobodi nakon spoznaje, jer su iskustva samo tome i poslužila.
Kako bi čovek spoznao istinu da nema laži, svetlost da nema tame, večnost da nema ograničenosti? Kako bi znao ko si , da ne znaš ko nisi? Kako bi video sebe, da nemaš svoju senku?
Zato nije važno šta si sve uradio, kakav si put prošao, koliko si patio da bi ovo spoznao. Upravo te ova spoznaja vraća svom izvoru, izvoru sveg postojanja.
Jer ono što jesi i ja jesam, to je jedino stvarno i istinito. Ja jesam u svemu i sve je u meni. Kad sve lažno otpadne, ostaje tišina i beskrajna ljubav kao istina, kao postojanje.


недеља, 10. септембар 2017.

ZAUVEK JEDNO

Iskričavi trenutak otkinut od večnosti, satkan od nežnosti, veselja i radosti. Sve je bilo ispunjeno njime, od poda do plafona, od zemlje do neba. Probijao se sve dublje, sve šire, urezivao je svoje iskre, ostavljajući svetlucave tragove.
Da, osetila sam tu magičnu vezu sa sobom, ispunjenu, potpunu i celovitu. Trajnu neraskidivu vezu ispunjenu nepomućenom ljubavlju.
Osećam kako prožima i utopljava čitavo telo, penje se , rasplinjuje i preti da zauzme sve do posledenjeg kvanta.
“Ne, ne boj se, neće zastati i otići, upravo planira da se večno nastani. Samo čas, pa ona je, ustvari, oduvek bila tu, strpljivo je čekala ovaj iskričavi trenutak koji je jednim mahom sklonio veo iluzija između nas.”
Stopljeni u zanosnom zagrljaju postajemo lagano jedno, zauvek.
Ja nestajem i postajem ljubav. Ja Jesam Ljubav.

субота, 9. септембар 2017.

ZAHVALNOST


Provela sam zaista dane i sate razmišljajući o tome šta je to što život traži od mene, šta je to što ja mogu učiniti u situaciji u kojoj sam se našla i ja i moja porodica, povodom povrede glave, pri rođenju mog unuka. Nisam nikako htela da donosim ishitrene odluke, da reagujem burno, da možda podlegnem panici ili ljutnji. Zato sam sa vama podelila objavu o tome da ne znam da li da iskoristim pravo i podnesem tužbu ili ne. Htela sam da čujem i vaš glas, jer sam svesna da ovo nije samo moja sudbina, samo moja lekcija i samo moja patnja. Doživela sam to više kao nešto što zajedno preživljavamo, možda ne govorimo, ali svakako nas svakodnevno spotiče i opominje da raščistimo sa tim i stavimo ga na svoje mesto. Dugo radim na tome da na sve što mi se događa pogledam drugim očima, da preispitam sve svoje reakcije, da prihvatim sve što iz mene ide kao odgovor, da preuzmem odgovornost i da pustim da se sve mogućnosti pojave. A potom da to pogledam, stavim ruku na srce i pitam sebe, šta to tačno ja hoću ili želim da učinim? Želim, pre svega, da se zahvalim svima na podeljnim iskustvima, na predlozima, na podršci, ali zaista od srca. Mnogo ste mi pomogli da odlučim i svi ste bili u pravu, sve su to moguća rešenja. Da bih se rasteretila i donela odluku koja će poteći iz srca, odlučila sam da nikog ne optužim već da uradim nešto konstruktivnije. Situacija me je zaista prozvala ali da nešto uradim, i to zajedno sa vama, svima vama koji delite slična iskustva, a i sa drugima koji su voljni da pomognu. Prvo svima opraštam, jer praštanje je stvaranje, prihvatam i otpuštam sve, u miru, i moje i vaše. Neka se sva patnja koju nosimo i sve traume u svetlosti i ljubavi transformišu. Skidam sav teret i predajem Izvoru jer su naša leđa slaba da bi sve to nosila, a Duh to može podneti. Odabrala sam MIR, jedino u toj tišini i jedino ta iskonska tišina može promeniti svet na bolje. Boriti se protiv nečega znači da si na istoj frekvenciji onoga protiv čega se boriš, a ja to ne želim sebi. Biram da budem promena koju želim da vidim, a to je razum, mir, poštovanje, ljubav i odgovornost za sve što mislim, govorim i činim, i učiniću sve da u toj frekvenciji stvaram. Ova situacija mi je dala snage i motiv da na svoj način stvaram novi svet koji se rađa iz srca i bezuslovne ljubavi, a ne iz uslovljenog ega.