уторак, 24. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE- Drugi deo

Roditeljsku kuću napustila sam u svojoj šesnaestoj godini, srećna što sam upisala srednju školu u jednom velikom gradu, iskreno srećna što sam pobegla od preteranog rada i svih do tada nametnutih odgovornosti, ne znajući da niko ne može i nije pobegao od samog sebe.
Pamtim kako mi je tada, a i sada, najmučniji trenutak bio kada bih planirala i odlazila u posetu svojoj porodici. U trenutku bih osetila radost svog srca zbog odlaska, koja je kratko trajala, nako toga zavladao bi dominatno osećaj nepregledne distance zbog teških odnosa. Čim bih stigla , želela sam da se što pre vratim nazad u grad. Jedva sam izdržavala dva do tri dana , nakon čega bih bežala glavom bez obzira.
Često sam se pitala kako je to moguće osetiti toliku blagodet zbog povezivanja i podrške porodice, a onda iznenadnu pretnju, zbog koje bih bežala kilometrima daleko.
Trenutak u kome vam ovo pišem je onaj najdragoceniji od svih, jer otvara posve novu dimenziju sagledavanja i nudi izlaz iz psihološkog mraka iz kog dugo pokušavam izaći.
Izbegavala sam taj jednogodišnji susret, nikada nisam išla sama, uvek bih tražila društvo, jer sam jedino tako uspevala da podnesem taj i dalje kratkoročni period boravka. Sećam se izgovora i razloga koje sam smišljala kako bih opravdala zašto se moram brzo vratiti nekoj svojoj kući. Zaplakala bih jer nijednu kuću ne osećam kao svoju. Često sanjam da se nalazim na ulici, jecajući i lutajući sa saznanjem da nemam svoju kuću. Razlog moje beskrajne tuge ležao je upravo u nedostatku topline u roditeljskom domu i prijateljskog okruženja punog podrške i ljubavi. Uvek je na prvom mestu bio rad, moralne vrednosti, uslovljena ljubav i kritika. Sada znam koliko i kako te stvari razaraju odnose i ubijaju ljubav u nama samima. Tada, sa šesnaest godina, već sam imala duboko urezane šeme porodičnih vrednosti. U svet sam ponela: dobrotu, poštenje, kritiku, osudu, ljutnju, požrtvovanje, tvrdoglavost, nezadovoljstvo, tugu, krivicu , stid, perfekcionizam, preterano milosrđe, okrenutost prema drugima i, kao šlag na torti lakovernost i neznanje. Idealizovala sam druge ljude i stvorila lični osećaj manje vrednosti.
U početku počnete da se ponašate prema sebi zahtevno, kritički, uslovljeno, misleći da su to prave vrednosti, a onda se i prema ostalima postavite tako, jer ne znate da postoji drugačiji odnos osim onakvog kakvom su vas naučili i onakav kakav ste usvojili dok ste oponašali ljude oko vas.
Prepun kofer disfunkcionalnih programa nije me mogao odvesti daleko. To preteško breme nije obećavalo slobodu, već ropstvo i patnju. Daleko od izvornog doma, roditeljske ljubavi i duhovnog znanja, nisam mogla očekivati radost života iako sam bila uporna u ponavljanju, ali grešaka, pa drugačije nije moglo ni biti. Nije postojalo drugačije seme, osim onog koje ću ja prosejati i posejati onda kada prođem sve lekcije.


PORODIČNO NASLEĐE - Prvi deo

Kada događaji u životu krenu naopako, s pretnjom da ugroze fizičko zdravlje, međuljudske odnose, brak, posao ili neki lični projekat, odmah se pitamo šta to nije u redu. Često su to situacije koje pozivaju na put ka otkrivanju uzroka koji je u nama i koji je najčešće povezan sa porodičnim nasleđem.
Počnu da nas zanimaju ti raznovrsni likovi koji su vezani za određena mesta i događaje u prošlosti, prepuni preživljenih trenutaka, urezanih u kodove koje nasleđujemo.
Poruke nekih mudrih glava iz minulih vremena govore kako je sve u nama, kako sve nosimo u sebi i kako je uzrok patnje i lek takođe u nama. Ako se zapitamo kako sve to postoji u nama, jednostavan odgovor je upravo taj, istina koju nosimo u genima, u kodovima koji nose i prenose sve zapise onih pre nas, kako individualno tako i kolektivno.
Porodično nasleđe nosi uglavnom sve aspekte ljudskog ponašanja, kako funkcionalnog tako i disfunkcionalnog, koje nas uglavnom najviše spotiče ali ujedno i podstiče, jer nas budi, osvešćuje i tera da otkrijemo uzroke naše patnje.
Mi danas nosimo teret disfunkcionalnog ponašanja naših predaka. Svako od nas to može primetiti na svakom koraku nekog sadašnjeg trenutka, ako se samo malo obrati pažnja i ako se samo malo zastane pred onim što nas muči, a da se pri tom zaista pred tim bude iskreno objektivan. To nešto sa konstantnim zračenjem privlači našu pažnju, doslovno nudi i poziva na dublji uvid, jer nosi uzročno seme koje je rodilo naše teškoće sada.
Slični događaji u mom životu bili su snažni okidači pred kojima nisam mogla ostajati slepa a ni gluva, pozivajući na ne baš primamljujuću avanturu u otkrivanju porodičnog nasleđa. U početku je bilo zaista bolno i nerado sam pristajala da se suočavam. Tada sam bivala jednostavno ubačena u situaciju i nije se moglo nazad. Morala sam da se prepustim, verujem i čekam da se pojavi odgovor koji bi mi pomogao da bar malo razumem i spoznam uzroke velikih životnih lekcija koje sam prolazila. Prepuna bolnih ožiljaka i trauma jedino sam tako mogla da se iscelim i pređem put golgote. Vremenom sam stekla više poverenja u život i proces koji se odvija, postajala sam otvorenija i budnija, samim tim mi je bilo lakše da sve podnesem. Shvatila sam da priroda mog postojanja zna šta je za mene najbolje, kao i način na koji ću najbolje razumeti poruke. Ta suočavanja nisu nimalo prijatna, sad mogu da razumem svako ljudsko biće i svakom bih mogla reći da našu patnju zaista čini težim otpor koji pružamo pri takvim procesima kada nam život servira neku bolnu lekciju. Vera, poverenje u sebe, u ono božansko u meni je bilo jedino uporište na tom putu, to me je vodilo, čuvalo, hrabrilo i davalo sve što mi je bilo potrebno. Naučila sam vremenom da budem otvorenog uma, bez otpora, budna, i zaista sam bolje videla, bolje čula, i više mogla da osetim šta je to što mi život poručuje.

петак, 13. октобар 2017.

TE MALE SITNICE

Život je veliki sam po sebi, to nije sitnica, on nikada ne može biti mali čak iako je prisutan u malim stvorenjima. To je veliki život u malim telima, rekla bih.
Život je tok, nepresušna reka, tajnastvena, nedokučiva i ispunjena svakodnevnim sitnicama. I sam život takav kakav jeste bez njih ne može, bez njih i nije život.
Oduvek sam obraćala pažnju i zanimale su me te sitnice, ne krupnice, mada se slažem da se život sastoji iz velikih i malih stvari. Znam i da nam te velike itekako znače, velika je stvar biti rođen, biti dete, čovek. Velika je stvar učiti, istraživati i spoznavati, veliki je to dar prirode života. Takođe je velika stvar sresti drugo ljudsko biće i prepoznati život u njemu, ugledati sebe u drugom oku i biti tu i srećan što postojiš.
Veličina je biti ti i stvarati, ne poričem, velike su to stvari, neprocenjive.
Ali ovde sam zbog sitnica, jer nijedna krupna ne bi bila to što jeste bez ovih tananih, nečujnih, malenih stvarčica.
Krupne stvari su transparentne, uočljive, primetne i nama važne, slažem se. Ali da bi se jedan život rodio, jedan čovek postao, jedan put prošao, jedan most izgradio, jedan hleb umesio, jedan pogled uputio, jedan osmeh ili dodir darivao, jedan dlan otvorio i jedan dan ispunio, znate li šta je sve potrebno za to? Ovaj komad papira to ne bi mogao izneti. Kad mali koraci slede velike, nastaje kretanje. Bezbroj stranputica vode do glavnog puta. Od malih nota skladno poređanih nastaje muzika, od malih slova reč, pa rečenica, a potom pesma, pismo ili roman. Od naših pogleda nastaju uverenja, stavovi i mišljenja, otkucaji srca održavaju život, od ideja i misli nastaju neverovatna dela a najlepše kreacije upravo nastaju od naših deset prstiju. Naše telo kao najveća od svih misterija, nastalo je spajanjem biliona sićusnih ćelija. Od mnoštva sitnica koje negujemo, sačinjen je i naš život.
Misterija velikih stvari sastoji se od bezbroj vrednih sitnica.
Koliko sam, sećam se, malih stvari učinila da bih sebe usrećila, a isto toliko, a bezbroj ih je, da bih druge usrećila.
Naša svakodnevica je puna sitnica, svejedno je da li obraćate pažnju na njih ili ne, to je istina.
Jedna mala sitnica u obliku pažnje, osmeha ili nežnog dodira može učiniti da zaboravite na sve loše u vašem životu, jedna takva će razbiti tamne oblake koji su vas pritisli i odmah ćete se oraspoložiti, jer upravo na te male stvari koje zovemo sitnice reaguje naš hormon sreće.
Velika je stvar biti srećan, da se razumemo, ali upravo je samo jedna sitnica bila dovoljna da aktivira taj mali hormončić.
Ima puno sitnica koje čine moj život i zato ih volim to su: dugo opuštajuće tuširanje, čitanje dobre knjige, kada bosa hodam po dvorištu, šetanje obalom mora, gledanje u sunce, pisanje, pevanje, plesanje, topla čokolada, igranje, rešavanje ukrštenih reči, kuvanje omiljenih jela, zalivanje cveća, sunčanje, skupljanje školjki, hodanje po snegu, kićenje jelke, pletenje šalova i kapa, posmatranje pahulja, planinarenje, sedenje na panju, činjenje nekoga srećnim, uživanje u jesenjem sunčanom danu i u čistoj kući, masaža, ćutanje u tišini, parče torte sa višnjom, iskren zagrljaj, plakanje nakon dobrog filma, uživanje sa decom, sada i sa unukom, stajanje na kiši, i još puno toga. Otkrićem svih ovih sitnica, shvatam koliko je bogat moj život, to je itekako velika i značajna stvar. Najveća životna pakovanja sačinjena su od malih i veoma vrednih stvari.
Probajte da napišete koje su vaše sitnice koje vam život znače. Iznenadićete se koliko ih je i koliko je sa njima veliki vaš život, posebno koliko veliki može da bude ako ga ispunite svim onim vama važnim sitnicama.

среда, 11. октобар 2017.

PLIMA LJUBAVI

Već duže vreme čuvanje Časlava, našeg malog zeke, pripalo je meni. Ne zato što sam morala, čak mi nije ni nametnuto, samo sam osetila potrebu da ja trebam nastaviti brigu o njemu, iako sam do tada pokušavala da čuvam i psa i mačku, ali nije išlo.
Ovo je bio poseban poziv, kome sam se obradovala nemajući informaciju zašto; ponekad nije ni važno, naučila sam da pustim da stvari teku i da kroz vreme shvatim zašto je i čemu je određeno iskustvo poslužilo. Od samog početka našeg druženja neka tajna veza je postojala. Upoznavali smo se lagano, obožavala sam da mu ugađam u svim prohtevima, koji su bili simbolični, kao što je više prostora, raznovrsnija hrana i maženje, onoliko koliko je on hteo. Toliko je malo trebalo da jedno takvo božansko stvorenje bude srećno, imao je svoju spavaću sobu ispod kade, dnevnu, dve terase, dvorište, igraonicu i moju bezuslovnu ljubav.
Ona nije tekla samo jednostrano, njegova ljubav prema meni bila je vrhunac iskustva nad kojim sam povremeno plakala od sreće. Doživljaj bezuslovne ljubavi i prihvatanja uvek se odražavao kroz naše grljenje i maženje, posebno u trenucima kad bih zbog nečega plakala, a on mi prilazio, duboko zagledan u moje oči i ljubio mi vrh nosa. Tada sam znala još više i jače zaplakati, što zbog unutršnjeg bola tako i zbog neizmerne radosti i spoznaje da me on oseća, razume i ljubavlju pomaže da prebolim.
Lagano smo razvili dublje odnose razumevanja. Ujutro je voleo da skoči na krevet i prošeta njime, a onda bi legao pored mene čekajući da ga mazim. Čim bih ustala i otišla do kuhinje da pristavim vodu za čaj, dotrčao bi kraj mojih nogu i tražio da mu dam parče banane, onda bismo zajedno uživali u čaju, tako što je umeo da se popne na stolicu i skoči na sto, pregledavajući šta sve ima na njemu. Znali smo puno puta doručkovati i ručati i dok je on grickao zelenu salatu, ja sam takođe grickala moj obrok.
Ako bih pisala i radila za stolom, stalno se uspinjao na moju nogu tražeći da ga uzmem ili je samo leškario opružen pored njih, kao pravi čuvar, čuvar naše ljubavi. U slučaju da sam dugo odsutna od kuće, signale svog negodovanja odavao je tako što bi se upiškio na kauču.
Poseban tretman ljubavi koji imamo je kad ga uzmem u naručje kao bebu i pevam mu pesmice. To je ekskluzivno uživanje, slušajući se uspavljivao, onda smo se ljuljuškali onoliko koliko je on želeo. Voli da učestvuje u sređivanju kućice, u peglanju, uvek proveri da li je to dobro, time što prednjim nogicama počne da grebe po nekom rukavu koji visi sa daske po podu. Kada se prejede ili ga boli stomak, dozvoli mi da mu masiram stomačić i izlečim ga. Jedino negoduje kada se četkamo i sečemo noktiće ali na to brzo zaboravi čim se zaglimo nakon čega mi poljubi bradu i nos.
Sve vam ovo pišem iz jednog jedinog razloga, a to je da svako od nas nosi delić večnosti, dušom sazdan, ljubavlju obeležen.
Zeka i ja stopljeni u ljubavi prepoznajemo i razmenjujemo ono što jesmo. Uvek imam potrebu da ga oslovim sa: dušo moja, ti si moja sreća , radost, lepoto moja, mili moj. To je prepoznavanje, jedno drugom smo ogledalo onoga što jesmo. On u meni budi to istinsko osećanje koje se rasplinjuje i širi, kad to oseti izlije još više bezuslovne ljubavi koja onda se beskrajno raširi čitavim Univerzumom.
Težnja bezrezervene ljubavi, duše, jeste da prepozna sebe u svakom i da se širi, i nije važno koji oblik trenutno zauzima. Važno je da to osetimo i prepustimo joj se.
Uz zeku sam naučila da više volim sebe. Poštujući njegovu prirodu, ne sputavajući je već puštajući da se slobodno izražava, poštovala sam sebe. Čineći to njemu, razumevala sam sebe i svoje istinske potrebe, tako smo oboje bivali slobodni da nesmetano izražavamo ljubav koja jesmo.
Hvala ti, zeko moj, na svemu. I hvala vama, deco moja, na ukazanom poverenju. Svesna sam i zahvalna na svim putevima i načinima na kojima se bezuslovna ljubav izražava i pojavljuje.
Budite budni da je osetite. Ne propustite njeno božanstveno i nesvakidašnje objavljivanje i pokazivanje. Ljubav je svuda oko nas u svakom božjem obliku. Najviše je ima u nama samima. Dozvolite joj da se obelodani i da vas oslobodi.


недеља, 8. октобар 2017.

GOSPODIN SAVRŠENI-drugi deo

Biću potpuno spontana ovaj put, dozvoliću da reči i slogovi sami pronađu put do vašeg srca, dozvoliću da poruka lagano stigne do svih onih koji su otvoreni da osete i čuju.
Dopustila sam da neko vreme prođe od kišnog jutra u kom sam bila potpuno zaslepljena onim što sam videla. Ovo je priča o njemu. Gospodin Savršeni, tako sam ga nazvala.
Graciozan, lep, savršeno odeven , negovan, blistav, sjajnog osmeha, okupan mirisom drevne misterije.
Ne postoji nigde osim u čovekovoj glavi. U mojoj je proveo ko zna koliko vekova, viđen kao predstava, kao idol, kao merilo, kao ideja, kao cilj, kao ideal. Kao granica koja se dosegnuti mora, kao jedino vredno, kao oreol sveca, kao savršenstvo bez premca.
Da li savršenstvo postoji ili ne, teško je dokazati, ali u njega poverujemo kad Gospodin Savršeni počne da nas preslišava, da viče i prekoreva, da plaši i ismeva, da okrivljuje i ponižava. Tad se osetite pomalo bedni, svakako nesavršeni, ne sumnjajući do koje ćete se mere osećati potpuno bezvredni. Sa druge strane, uvek traži više, traži bolje, nezasit u htenju bez mere i mana. Drži vam pridike svakoga dana, savete deli kao konfete, i za to uvek ima opravdanja.
Glas mu je odavao ironičnu boju dok je ismevao glupost moju. I sve je to bilo za moje dobro, da postanem bolja, da postanem neko, savršeno skrojena, to bio je cilj, a sredstva uvek opravdaju cilj. Želja za savršenstvom bila je moora, za greške nije bilo izgovora. Radeći tako i noć i dan, ispunjavajući njegov hir, sa željom da postanem besprekorno čista zagazih tako u duboki vir.
Nikad nije bio zadovoljan onim što mislim i onim što jesam. A u međuvremenu zaboravih i svoje ime i poreklo i svoje sveto i nesveto, zaboravih svrhu, suštinu i bit, zaboravih sebe i postadoh krik.
Bože, kako samo može primamljivo, zavodljivo i savršeno izgledati lik sa licem tvojim! Kako samo može prevariti slika koju gajimo o sebi i našoj pravoj istini.
Bože, hvala ti što nisi dopustio da i dalje živim iluziju sopstvenog savršenstva, gledajući i slušajući Gospodina Savršenog na tronu. Hvala ti na savršenom pogledu, na plagijat o savršenosti.
Velika je razlika u tome da li težimo savršenstvu ili težimo da budemo savršeni. Čovek teži da bude savršen onda kad gaji iluziju da je nesavršen.
S obzirom da svako od nas nosi iskru savršenstva u sebi, to upravo pokazuje da već jesmo savršeni. To što težimo savršenstvu, po mom mišljenju, jeste težnja ka povratku u jedinstvo sa izvorom iz kog smo potekli. Ta težnja je uvek prisutna jer je to odraz naše suštine čije smo deo. Ta iskra nosi istinu, nosi odgovor o našem izvornom stanju, ona nam je kompas na ovom putovanju.
S toga biti savršen prateći isključivo apsolutne vrednosti kao ideale pogrešno je, oni su nedostižni. Ličićemo na psa koji uporno hoće sebi rep da uhvati, trčeći tako u krug, izgubićemo ličnu snagu i postaćemo depresivni, umorni, živeći u strahu da nećemo nikada biti savršeni, a samim tim voljeni, prihvaćeni, cenjeni, poštovani i vredni bezuslovne ljubavi, takvi kakvi jesmo.
Živeti punim životom, prožetim apsolutnim vrednostima i znajući da smo savršeni je nešto drugo, takav život je ispunjen, neuslovljen, u kretanju, budan je i celovit.
Preispitajte se da li su vaše vrednosti ideali ili živite život protkan vrednostima?
Kako jedna moja prijateljica kaže, citiraću je: "Vaše vrednosti su ideali, a ideali su nedostižni. Propuštate život dok jurite za dugom. Gde su one male i obične stvari koje izazivaju osmeh i radost, toplinu oko srca? Ne vidite ih od onih grandioznih koje su samo pojam iza koga ne znate ni šta tačno stoji. Ne treba propuštati život u ime ideala. Raskorak između običnog života i ideala, obično ide na štetu života i sreće."


GOSPODIN SAVRŠENI- prvi deo

Jutro ispunjeno mirisom toplog čaja, kapima kiše na prozoru i zamagljenim horizontom u mom pogledu.
Jutro kao slika u ogledalu, prizor koji se ogleda kroz moje unutrašnje stanje. Često se zapitam ko se u kome ogleda, ali svejedno je, ogledalo je čisto i ja mogu da vidim. Čisto i jasno vidim onu tamnu stranu koja me prožima i prati. Ovog puta sam spremna, budna da osetim i vidim svetlost poruke koju nosi.
Iskopan iz dubine, grumen mudrosti prekriven velom iluzije i mraka, nadolazeći talas sa porukom u boci.
Razumeh moje dugo čekanje, ne živeh, ne govorih, ne radovah se, istrajno čekajući ovaj vanvremenski trenutak, susret krajnosti u tački očaja i dugovekovnog bola. Samo mogu reći, vredeleo je.
Dugo već traje ta borba u meni, krajnje je iscrpljujuća, uporna i bolna, oslikava upravo onu misterioznu večnu borbu u nama, borbu svetla i tame, ljubavi i mržnje, istine i laži, radosti i tuge.
Videh u ogledalu sve svakodnevne borbe svakog od nas, jedino ne znam da li to ljudi, kao sad ja, jasno i čisto mogu da vide.
Ovog jutra nisam imala potrebu da se borim, samo sam želela da vidim. Predala sam se ne noseći belu zastavu kao znak predaje, već se mudrosti prepustih. Stapajući se sa bolom prišla sam bliže i dosegla zvezdu u njenom središtu. Prepuštajući se tiho, bez borbe, dozvolih sebi da jasno čujem i vidim skriveni blagoslov.
U mom prisustvu, u pažnji moje duše u trenu prihvatanja nesavršenosti, bol i strah nestadoše. Jedino tad i jedino tako sve naše iluzije o nesavršenosti mogu nestati, a naše srce se isceliti. Bez borbe, bez žrtava i bez igre moći.
Uzrok i lek su u vama, u vašem pogledu i doživljaju, u vašoj proceni i reakciji, u vašem razmišljanju i stavu. Svi odgovori su u vama. Ponekad su maskirani, modifikovani, preobučeni u plašteve straha, moći, obojeni sivilom mržnje, besa i očaja, premreženi lažima, zabludama i predrasudama. Kako god da su odeveni, skinite im maske i odela, tada ćete ugledati sjajnu zvezdu u sredini na kojoj piše ko ste vi ustvari, i čime ste zavedeni bili. Tada ćete sve videti i znati.
Osobenost mog bića se ne ogleda u snazi, naoružanosti, moći i britkim oštricama, već u budnosti, osećajnosti i mudrosti. Budnosti da vidim bolje, da više osetim i mudro prepoznam prerušeni dar u onome što nisam ja.


уторак, 3. октобар 2017.

VERA-ISKONSKO NASLEĐE

Onda kad sam zakoračila u nepoznato, prelazeći prag svog božanskog doma, onda kad smo svi mi pohitali u daljine da stvaramo svetove, jedna tanana nit je ostala uvek uz mene, uz nas, da nas prati i vodi.
Mogu samo zamisliti kako je izgledao taj trenutak odvajanja naše stvaralačke iskre koja je pošla na svoje sveto putovanje.
S verom sam došla na ovaj svet, verom istražujem, spoznajem i stvaram. Vera je snaga i moja moć dok otkrivam ono lično i kosmičko. Verom opipavam, doterujem i nove svetove gradim. Vera su vrata u ovaj svet. Vera je put i znakovi na njemu koje pratim do svog cilja. Vera je veza između sumnje i provere, između istine i laži.
S verom uvek gledam novi dan, sa njom lakše vidim i juče i sutra. Vera je osnova mog kretanja, pogleda i sveukupnog bivanja. Vera je hrabrost, odvažnost i istrajnost. Vera je vera u sebe, u svoje postojanje, u svoje apsolutno uporište. Sa njom sam došla i upoznala tebe, saputniče moj.
Vera i ljubav su esencije praiskonskog stvaranja, ono nešto sa čim je stvoritelj gajio ideju o nama. Verom nas je vajao i spajao, veru nam je podario da sa njom putujemo i da se sa njom Njemu vratimo. Vera je potka našeg postojanja a ne samo puko verovanje.
Verovanje može biti samo mali korak koji zasigurno vodi do suštinske vere, koja nas vraća kući, onom pragu sa kog smo se hrabro otisnuli u tokove koje nazivamo život. Vera je nit koja nas sa domom spaja. U kom god da smo svetu i delu Univerzuma, ona je tu da nas podseti da ne zaboravimo naše utočište satkano od zvezdane prašine. Mi smo ideja koja samu sebe usavršava putem vere.