Roditeljsku
kuću napustila sam u svojoj šesnaestoj godini, srećna što sam
upisala srednju školu u jednom velikom gradu, iskreno srećna što
sam pobegla od preteranog rada i svih do tada nametnutih
odgovornosti, ne znajući da niko ne može i nije pobegao od samog
sebe.
Pamtim kako mi je tada, a i sada, najmučniji trenutak bio kada bih planirala i odlazila u posetu svojoj porodici. U trenutku bih osetila radost svog srca zbog odlaska, koja je kratko trajala, nako toga zavladao bi dominatno osećaj nepregledne distance zbog teških odnosa. Čim bih stigla , želela sam da se što pre vratim nazad u grad. Jedva sam izdržavala dva do tri dana , nakon čega bih bežala glavom bez obzira.
Često sam se pitala kako je to moguće osetiti toliku blagodet zbog povezivanja i podrške porodice, a onda iznenadnu pretnju, zbog koje bih bežala kilometrima daleko.
Trenutak u kome vam ovo pišem je onaj najdragoceniji od svih, jer otvara posve novu dimenziju sagledavanja i nudi izlaz iz psihološkog mraka iz kog dugo pokušavam izaći.
Izbegavala sam taj jednogodišnji susret, nikada nisam išla sama, uvek bih tražila društvo, jer sam jedino tako uspevala da podnesem taj i dalje kratkoročni period boravka. Sećam se izgovora i razloga koje sam smišljala kako bih opravdala zašto se moram brzo vratiti nekoj svojoj kući. Zaplakala bih jer nijednu kuću ne osećam kao svoju. Često sanjam da se nalazim na ulici, jecajući i lutajući sa saznanjem da nemam svoju kuću. Razlog moje beskrajne tuge ležao je upravo u nedostatku topline u roditeljskom domu i prijateljskog okruženja punog podrške i ljubavi. Uvek je na prvom mestu bio rad, moralne vrednosti, uslovljena ljubav i kritika. Sada znam koliko i kako te stvari razaraju odnose i ubijaju ljubav u nama samima. Tada, sa šesnaest godina, već sam imala duboko urezane šeme porodičnih vrednosti. U svet sam ponela: dobrotu, poštenje, kritiku, osudu, ljutnju, požrtvovanje, tvrdoglavost, nezadovoljstvo, tugu, krivicu , stid, perfekcionizam, preterano milosrđe, okrenutost prema drugima i, kao šlag na torti lakovernost i neznanje. Idealizovala sam druge ljude i stvorila lični osećaj manje vrednosti.
Pamtim kako mi je tada, a i sada, najmučniji trenutak bio kada bih planirala i odlazila u posetu svojoj porodici. U trenutku bih osetila radost svog srca zbog odlaska, koja je kratko trajala, nako toga zavladao bi dominatno osećaj nepregledne distance zbog teških odnosa. Čim bih stigla , želela sam da se što pre vratim nazad u grad. Jedva sam izdržavala dva do tri dana , nakon čega bih bežala glavom bez obzira.
Često sam se pitala kako je to moguće osetiti toliku blagodet zbog povezivanja i podrške porodice, a onda iznenadnu pretnju, zbog koje bih bežala kilometrima daleko.
Trenutak u kome vam ovo pišem je onaj najdragoceniji od svih, jer otvara posve novu dimenziju sagledavanja i nudi izlaz iz psihološkog mraka iz kog dugo pokušavam izaći.
Izbegavala sam taj jednogodišnji susret, nikada nisam išla sama, uvek bih tražila društvo, jer sam jedino tako uspevala da podnesem taj i dalje kratkoročni period boravka. Sećam se izgovora i razloga koje sam smišljala kako bih opravdala zašto se moram brzo vratiti nekoj svojoj kući. Zaplakala bih jer nijednu kuću ne osećam kao svoju. Često sanjam da se nalazim na ulici, jecajući i lutajući sa saznanjem da nemam svoju kuću. Razlog moje beskrajne tuge ležao je upravo u nedostatku topline u roditeljskom domu i prijateljskog okruženja punog podrške i ljubavi. Uvek je na prvom mestu bio rad, moralne vrednosti, uslovljena ljubav i kritika. Sada znam koliko i kako te stvari razaraju odnose i ubijaju ljubav u nama samima. Tada, sa šesnaest godina, već sam imala duboko urezane šeme porodičnih vrednosti. U svet sam ponela: dobrotu, poštenje, kritiku, osudu, ljutnju, požrtvovanje, tvrdoglavost, nezadovoljstvo, tugu, krivicu , stid, perfekcionizam, preterano milosrđe, okrenutost prema drugima i, kao šlag na torti lakovernost i neznanje. Idealizovala sam druge ljude i stvorila lični osećaj manje vrednosti.
U
početku počnete da se ponašate prema sebi zahtevno, kritički,
uslovljeno, misleći da su to prave vrednosti, a onda se i prema
ostalima postavite tako, jer ne znate da postoji drugačiji odnos
osim onakvog kakvom su vas naučili i onakav kakav ste usvojili dok
ste oponašali ljude oko vas.
Prepun kofer disfunkcionalnih programa nije me mogao odvesti daleko. To preteško breme nije obećavalo slobodu, već ropstvo i patnju. Daleko od izvornog doma, roditeljske ljubavi i duhovnog znanja, nisam mogla očekivati radost života iako sam bila uporna u ponavljanju, ali grešaka, pa drugačije nije moglo ni biti. Nije postojalo drugačije seme, osim onog koje ću ja prosejati i posejati onda kada prođem sve lekcije.
Prepun kofer disfunkcionalnih programa nije me mogao odvesti daleko. To preteško breme nije obećavalo slobodu, već ropstvo i patnju. Daleko od izvornog doma, roditeljske ljubavi i duhovnog znanja, nisam mogla očekivati radost života iako sam bila uporna u ponavljanju, ali grešaka, pa drugačije nije moglo ni biti. Nije postojalo drugačije seme, osim onog koje ću ja prosejati i posejati onda kada prođem sve lekcije.